LJUBAVLJU JE VLADAO TEATROM

Povezani članci

• Željko Grahovac: HRAM JE UNUTRA
• Piramide ili ne, pitanje je sad!
• Šta da se radi (s) nacionalnim strankama?
• GREŠKA U DEJTONU ILI U NARODU
• Ljeto u tamnom vilajetu
• Administracija Carstva Nebeskoga

Sjećanje na umjetnički život Miljenka Feđe Đedovića

Prolazeći svakojutarnjom putanjom pored negdanje Pozorišne kafane sjećanja odlutaju na neke od istinskih korifeja teatarskog života u Sarajevu, posebice onoga njegovoga dijela koji je bio vezan za legendarnu Pozorišnu kafanu, koju su tek Miljacka i most imenom Čobanija djelili od zgrade Narodnog pozorišta.

I kao da danas gledam dragi mi prizor: na dopodnevnoj prozivci sjede za istim stolom prvaci Narodnog pozorišta Sarajevo Safet Pašalić, Esad Ćale Kazazović, Vladimir Jokanović…

Neminovna asocijacija odluta i na onoga koji nikada nije bio prvakom, ali bar u godištima koja ja pamtim, rijetko bi itko, od intendanta do portira Kuće na Obali, oklijevao da za bitnu informaciju bilo koje vrste iz oblasti teatra pozove upomoć i potraži mišljenje glumca Miljenka Feđe Đedovića.

Taj čudesni homo teatralis, koji se zavlačio i bukvalno virio iz svake pore, iz svakog zakutka Kuće na Obali, bio je hodajuća enciklopedija teatra u Sarajevu.

Đedović je po načinu artikuliranja glumačkog iskaza pripadao glumcima koje nazivamo interpretatorima karakternih likova.

Jarko i danas pamtim njegove kreacije u mom Dundu Maroju Marina Držića, ali i u suvremenoj gorkoj pijesi o crnogorskom poraću beogradskoga dramatičara i vrsnog novinara Vaska Ivanovića, Zvono za našeg profesora.  Naravno, ova dva naslova tek su djelić udjela Miljenka Đedovića u povjesnici Kuće na Obali.

Ipak, Đedovića će većina teatarskih anala upisivati samo kao glumca. A on je bio puno više… To je bila osoba neobičnoga života i niza interesiranja za sve, bukvalno sve u teatru.

Nije se onda bilo čuditi kada ga je čuveni upravnik Narodnog pozorišta Sarajevo Vlajko Ubavić imenovao, u ime tadašnje teatarske direkcije, za čovjeka koji će nadgledati i usmjeravati jednu od posljednjih temeljnih adaptacija i rekonstrukcija zgrade Narodnog pozorišta Sarajevo.

Đedović je, jednostavno, bio vrlo specifičan vojnik teatra, za kojeg u kazališnom ustroju nije bilo nikakvih tajni i kome nikada ništa nije bilo teško učiniti kada je teatar u pitanju.

Znao je samo za teatar koji je bio njegov jedini dom, a ansambl i kompletno osoblje teatra bili su jedina njegova obitelj!

Bio je posvećenik teatra, a nikada nije bio prvosvećenik teatra…

Znao je i umio obnašati i funkciju rukovoditelja sarajevske Drame, kada mu je ta funkcija, u neko doba, bila povjerena. Vrlo često je zaborav snažniji od naših sjećanja, pa i takve volšebnike teatra kakav je Đedović, mnogi zaboravljaju. Zato ova kroki skica sjećanja na glumca koji nije iznio veliki niti tragedijski, niti dramski, niti komični repertoar, ali koji je bio svojevrsna duša teatra!