LJUBAVNI ZANOS UMJETNIKA I PREDMETA U ATELIERU

tačno.net
Autor 5.5.2016. u 09:55

LJUBAVNI ZANOS UMJETNIKA I PREDMETA U ATELIERU

Danas u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH u 17.00 sati bit će upriličeno otvorenje izložbe umjetnika Irfana Hoze u okviru programa Dani Općine Stari grad.

_DSC0595

Svojevremeno, prije dvadesetak godina, napisao sam o slikaru Irfanu Hozi da je predmet za njega kondenzirana prostornost i u toj kondenziranosti se očituje njegova egzistencija. Od tada do danas u slikarevoj filozofiji o predmetu u slikarstvu nije se mnogo što promijenilo: on je i dalje preokupiran živom egzistencijom predmeta u prostoru, predmet jeste izvorište njegove inspiracije, predmetni sloj u njegovoj slici jeste nositelj onog značnjskog, čime se i kontekstualizira onaj drugi, značenjeski sloj njegove slike.

Istina, u grafičkoj etapi njegovog slikarstva (mada se u njegovom stvaralaštvu teško mogu uspostaviti jasno razgraničeni stvaralački periodi budući da se, dosta često, grafika i uljana slika paralelno razvijaju), predmet je svoj profil stjecao u jasnoj plošnoj fakturi i u sebi nosio snažnije reference poetskog kazivanja. Predmet je imao više simbolično značenje od njegove realne bîti kojom se jače oslanjao na svog referenta u prirodnom ambijentu i sugerirao mogućnost deskripcije, opisa onog plošnog sloja kojim bi sam slikar bio doveden u stanje reproduktivca neposredno iskustvenog stanja.

U najnovijoj stvaralačkoj fazi Irfana Hoze, u njegovim slikama realiziranim uljem na platnu, predmet jače očituje svoju konkretnu stvarnost, pa ipak, toj konkretnijoj stvarnosti predmeta Irfan Hozo ponovo konstituira drugačiji kontekst, kontekst u koji se penetrira osebujnija relacija između njega kao umjetnika i predmeta nego između predmeta i njegovog prirodnog korelata.

Predmet se našao u organizmu slike zbog  nečega čime se determinira umjetnik. Predmet postaje značenjski određen zbog umjetnika koji se sučelio s predmetom i u njemu potražio nešto što bi trebalo pomoći pri gonetanju umjetnikove «sudbine», njegove razložnosti postojanja u svijetu, njegove misionarnosti koja mu je,  demijurškom promisli, zadata  dolaskom na svijet.

Slikar u predmetu prepoznaje nešto što određuje dio njegove usudnosti, da bi, u spletu tih predmetnost tek mogao razumijeti sebe kao osviješćeno biće. Zajedničkim sadejstvom sopstvenih energija, njihovom sinergijom, oblikuje se vrijeme u svojoj povijesnoj dimenziji, oni postaju povijesni konstituenti sedimentirajući se u naslage koje određuju čovjekovu sudbinu.

Preokupiranost se više ne usmjerava ka samom predmetu, predmet prestaje biti konstituent prostora, prostor se preobražava u egzistencijalnu uslovnost, a sama uslovnost postaje komponenta vremena, vrijeme u međusobni odnos dovodi čovjeka – umjetnika transponirajući se u ono što smo već naglasili – u povijest. Predmet, tako, prestaje biti determiniran prostorom,  već umjetnikovim prisustvom u egzistenciji predmeta.

Irfan Hozo ne želi da pretopi sebe i svoj predmet u mit, iako se već nalazi u njegovom predvorju. On ne traži onu moćnu sinergiju svoga sopstva i sopstva prostora, on proces zaustavlja na razini jednog mikrokozmosa – mikrokozmosa u koji useljava svoje sopstvo, svoj personalitet, svoju samospoznaju i personalitet predmeta, iz koga se, umjesto mita, formulira svijet intime, poetski intonirane. Predmet sa umnoženom njegovom egzistencijom oblikuje prostor, u prostor se ugrađuje umjetnik da bi zajednički oformili onaj značenjski sloj koji se formulira u jedan od vidova egzistencijalne opstojnosti – intimitet. U toj atmosferi intimiteta umjetnik i predmeti počinju voditi dijalog između sebe, počinju se voljeti, počinju stvarati onu ljupkost zbog koje se ne žele dijeliti, rastajati, voditi neku zasebičnu filozofiju.

Upravo taj vid moguće ko–egzistencije umjetnika i predmeta u jednom mikrokozmosu, u radnom prostoru umjetnikovu, u njegovu atelieru, jeste pokušao Irfan Hozo prevesti u sliku, u spoznaju ili, bolje, u samospoznaju, što, na neki mistični način, sugerira i samo umjetnikovo ime (Irfan na araskom znači – znati, poznavati, raspoznavati, spoznati, utvrditi identitet).

Ali, s kakvom god sviješću umjetnik Irfan Hozo ulazio u atelier, na ravan te osviješćenosti on dovodi same stvari, pokušava identificirati, do krajnje mjere i svaki predmet. Ovakv stvaralački postupak bi drugi mogli okvalificirati hiperrealističkim postupkom. No, treba znati da se hiperrealistički postupak koristi zbog samog predmeta, bez njegove vezanosti za drugogog. U postupku slikara Irfana Hoze determinacija predmeta je činjena upravo zbog njegove uspostave sa drugim. Jer, bez te pune identifikacije recimo stolica ne bi mogla voditi ravnopravan dijalog sa umjetnikom, pa ni sa drugim predmetom. Ovako, njihov dijalog postaje gotovo čujan, ili dijalog stolice sa stolom ili dijalog između različitih kutija i drugih predmeta koje mi i ne moramo prepoznavati, važno je jedino to da mi, u svopjoj imaginaciji, možemo gotovo čuti njihove dijaloge pomoću kojih Irfanov atelier oživljava do tog plasticiteta da se i onaj stranac, koji se nađe u ovom prostoru, počinje osjećati gotovo domaćinski, da mu počinje atelje zvučati nekom neobičnom zvonkošu, da počinje osjećati znatno više svjetlosti nego što je, u stvari, i ima!

Od svih stvari, čini se da je «najbučniji» umjetnikov mantil, okačen o neki nevidljivi klin. Svojom bojenom klasifikacijom, pomalo zagušene bijele boje i naborima koji stvaraju igru svijetlih i tamnih pasaža, ne samo da doprinosi intimitetu, kao općem stanju, on oživljuje do identifikacije sa umjetnikom, on oživljava atmosferu, stvara dinamiku koja vizualnom karakteru ateliera daje gotovo antropomorfni karakter.

Na sličan način to čini i stolica! Jednom svojom nogom (nožicom) ona izlazi iz zgrudvanog prostora ostalih svojih dijelova, dijelova stola i ko zna čega još, i, svojom zornošću ulazi u atmosferu ateljea i svoj govor uzdiže gotovo do apoteoze. I niz drugih predmeta, sa manje ili više zornosti, ulaze u dijaloške partiture ateliera nudeći svoje priče kao zalogu cjelokupne prijatnosti kojom biva osupnut svaki onaj koji sa nekom svojom unutarnjom motivacijom ulazi u atelier Irfana Hoze!

Slikar Irfan Hozo nije dozvolio da se dijalizi između njega i stvari i stvari između sebe izvode u nekoj  nemuštoj atmosferi. Jer, i ona ima svoje zasade prisutnosti i Irfan Hozo je te zasade imenovao zgusnutom bojom smeđeg pigmenta koja se obmotava oko predmeta u atelieru. Ta boja, koja bi, u drugom kontekstu, širila oko sebe i nešto što bi izazivalo neprijatnosti, ovako, kako ju je impostirao Irfan Hozo, ona počinje zvučati nečim pomalo snovitim, prisnim i dobrohotnim.

Kada u svome govoru pominjemo atelier ili prostor, mi mislimo na onaj atelier i onaj prostor koji je umjetnik otjelovio na svojim platnima, najčešće širokih dimenzija čime je u sliku uvedeno i nešto od našeg epskog karaktera dobrohotnosti koji se mogu doslutiti samo u ovim našim prostorima u kojima se prisutnost ljudska uvijek osjećala bez obzira na hirovitu povijest koja je bila izazvana drugima koji i ne mogu ući u prostor ateljea kojemu je dušu ugradio dobri čovjek i umjetnik Irfan Hozo.

I sve je to presvođeno poetskom skramom koja slikarstvu Irfana Hoze daje odsjaj specifičnog likovnog govora.

Sarajevo, 13. januara 2015.

Vojislav Vujanović

tačno.net
Autor 5.5.2016. u 09:55

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija