Ljubuški mojih snova

Autor 14.1.2011. u 04:53

Ljubuški mojih snova

Kad zatvorim oči Ljubuški miriše na kišu u jesen, kad se utišaju topole na Bunarima i rijeka se u sjetnoj izmaglici sasvim tiho provuče ispod mosta, kao kradljivac u noći.

Ritam grada najbolje je pratiti s kule. Čudesna tišina u okamenjenim zidinama, a pod tvojim nogama grad posložen kao pod rukom savršenog lego-majstor…a. Pogled kao s najboljih tribina veličanstvenih stadiona. A utakmica je Ljubuški protiv vremena. Ipak, ako se dobro zagledaš, u tom gnijezdu još uvijek možeš pronaći stari grad koji su u svojim fotografijama ovjekovječili foto Jozo, Neđo, Vesna. Sada su tu neki novi extra-brzi svemirsko-digitalni fotografi, ali ako se potrudiš u maminim ladicama ćeš naći svoju nasmijanu fotografiju, a iza tebe je tapetna montaža nekog lišća u studiju kod tete Vesne . Čudan je to običaj bio. Ljudi su se rado fotografirali i pozirali u svim prigodama. Djeca za prvi dan škole, u skafanderima, u ljetnim haljinicama. Roditelji bi te posjeli na onu stolicu, u tebe se uperilo žuto, iskričavo svijetlo i onda bi te okačili na vrata foto-radnje i svi prolaznici bi se divili kako je lijepo to dijete, bože moj.

Među uspomenama naći ćeš sigurno i sliku jednog od Djeda Mraza iz triangla kultnih firmi Famos-Soko-Tkaonica Đuro Salaj (Platnara), u kojima su radili tvoji mama i tata. Tada nisi mogao prepoznati pod bijelim brkovima jednog od tatinih prijatelja koji redovno dolazi kod vas doma, već si bio dječji uvjeren da je taj crveno-bijeli čiko baš te noći sletio među modrozelene borove firme Soko čekajući radostan smijeh bezbrižnog društva djece kojima je uvijek udijelio šarenu kuću od kartona u kojoj je bila gomila slatkiša. Na putu kući poklon si već razmotao i potamanio Euroblok čokoladu.

Pamtiš mamine i tatine firme po odrastanju kod babe. Jer tada je postojala treća smjena i did i baba bili su sav tvoj svijet i sve oko njega. U toj slici ostaje žućkasta boja duhana i ona duga igla kojom te uče nizati nešto što zovu životom, a tebi se list uvijek potrga u ključnom trenutku i sve što čuješ je kako did psuje i proklinje dan kad su te doveli na čuvanje. Voliš ga gledati kako se ljuti i kako vješa duhan i voliš ga moliti poslije da te vodi na vaganje u Duhansku stanicu gdje dobre tete uvijek i tebe izvažu, pa ponosno pričaš svima kako imaš 31 kilogram, misleći da je to nešto strašno značajno i veliko i pridodajući to onim silnim ogrušanim jajima koje su te natjerali da pojedeš poslije i prije spavanja.

Spavanje u to doba je uvijek počinjalo krugom na Dnevniku u 19:30, a dan je završavao s primjerenom dozom Baltazara i ostalih zanimljivih likova iz crtića koji su hranili dječju maštu. Taj plavi krug Dnevnika bio je najveća misterija i nikad nisi znao šta slijedi nakon njega i po tome su se odrasli razlikovali od djece. Bili su privilegirani za program nakon Dnevnika, dok smo mi već uvelike bili na zlatnim poljanama snova. Nije se činilo fer, ali nikad se nismo bunili.

Ljubuški mojih snova miriše na rijeku koja nas veže svojim tokom najdubljim nitima pripadanja ovom kamenu, suncu i zidinama. Raskoš u koji se razbija čudnovati tok beskraja bijeli su slapovi u tajanstvenom zelenilu mahovine. Pod hukom Kravice ostala su prosuta zrnca nezaboravnih sjećanja, u tihoj, plavoj laguni podno strme vode zagrljaji i osmijesi, skokovi i sreća…Miriše vreli dan na kapljice osvježenja u hladnim utočištima Tagaševca, Brzaka, Sastavaka…miriše na Johnnyja Štulića koji je pušio joint na Baščini, na roštilj u hladovini Čeveljuše.

Boje, okusi i mirisi stvaraju mističnu oazu moga grada. Kako smo samo na ruševinama iskopina Bigeste tražili stare rimske vladare, bježeći sa sati sanjali topot konja i korake dvorskih dama, izmišljali fascinantne priče i uživali u našim ulogama redatelja vlastitih djetinjstava, stvarajući od mjesta našeg prebivališta poligon za snove.

Kad zatvorim oči Ljubuški je bijeli golub uramljen u brda. Sa svojim junacima, zločincima, djecom. A sunce je žuti osmijeh neba stvoreno da omeđuje kamene bridove kule.

U zaleđenom kadru park sa onom starom klackalicom, kafić kod Šiše nakon podnevnog kupanja, baloni pobjegli dječjim rukama za svetog Antu, natjecanja triju škola na Babovcu i vika petog-ce iz grada okrenutog ka našoj tribini : Gračine, seljačine!

 

photo – Bojan Galić

Autor 14.1.2011. u 04:53

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija