Lokomotiva parnjača, Feridova kraljica

Autor/ica 👤 Savo Petrović 9.2.2018. u 08:18

Izdvajamo

I tako ćiro, nekada bosanski i srpski brend, davno ode u uspomenu i sjećanje… I, evo, čudne podudarnosti. Prvu prugu u Bosni izgradila je Osmanska imperija na ideju i insistiranje jednog sultana. Sada će izgleda Bosna i Srbija, Sarajevo i Beograd biti povezani autoputem, i gle, čuda, opet na ideju i insistiranje iz Istanbula gdje ovovremeni sultan želi da poveže svoju zemlju sa Evropom i to ponovo preko Srbije i Bosne. Valjda neće biti delegacije koja će otići da protestuje protiv moderne saobraćajnice, kao nekada, davno, prije sto i više godina. Srećom, tadašnji sultan nije pridavao ni pet para protestu protiv izgradnje pruge od Carigrada do Beča
vjerujem da će i sadašnji sultan uspjeti da privoli vlastodršce u Bosni i Srbiji da se dogovore kojom će trasom prolaziti autoput.

Povezani članci

Foto: Flickr

Lokomotiva parnjača je moja kraljica. Još od ranog djetinjstva ja duboko poštujem i silno volim parnjače govorio je tada Ferid Čehić svom kolegi Bulatoviću koji je zaista i napisao jednu od svojih najboljih reportaža pod naslovom ”Čovjek koji vole lokomotive”.

Prva parna lokomotiva u Bosni i Hercegovini vukla je vagone prugom normalnog kolosijeka od Banjaluke do Dobrljina, kod Bosanskog Novog, 1872. godine, u dužini od 104 kilometra. Ta prva pruga u tadašnjoj turskoj koloniji izgrađena je na inicijativu i podršku sultana Osmanske imperije Abdul Aziza Hana. Još tad je Turska kroz Bosnu i Srbiju željela da se pridruži Evropi pa je sultan htio da pravi i prugu od Carigrada (Istanbula) do Beča. Ideji zbližavanja država i naroda protivili su se Srbi pa je delegacija kneževine Srbije otišla u Carigrad da protestuje protiv izgradnje pruge. Sultan se naravno nije osvrtao na primjedbe bandoglavih Srba, ali zvijezda Osmanlija postaje sve bljeđa, gubi sjaj i pada; imperija se približavala svom kraju i ideja nije ostvarena.

Nekoliko godina pred pad Osmanske imperije, Austro-Ugarska dolazi na Balkan i car Franjo Josip već ima ideju da počne izgradnju puteva, pruga i škola u Bosni i Hercegovini. Izgradnja prve uskotračene pruge kroz srce Bosne od Bosanskog Broda preko Doboja i Zenice do Sarajeva počela je 1878, a nekoliko mjeseci kasnije, sljedeće godine 12. februara stigla je prva parna lokomotiva u Doboj. Parnjača je svečano dočekana, bilo je tu puno znatiželjnog svijeta, mahalo se zastavama i maramicama, pozdravljen dolazak novog vremena. I baš parnjača lokomotiva nepunih sedam decenija kasnije postaće velika ljubav jednog dobojskog dječaka, Ferida Čehića, budućeg žurnaliste, pjesnika i pisca, višegodišnjeg novinara beogradske i zagrebačke ”Borbe”, urednika ”Glasa komuna” u Doboju i sarajevskog ”Oslobođenja”.

Dječak Ferid Čehić je poslije oslobođenja Jugoslavije od fašizma nekoliko godina nosio ručak svom ocu Ahmetu, željezničaru, dolazio pred staničnu zgradu u Doboju i zagledao kako trojica ljudi u plavima uniformama maze svoju parnjaču, brišu prašinu, glanacaju njene obrise, pregledaju točkove, provjeravaju je li sve spremno za vožnju. A parnjača šišti i dimi, pušta paru na sve strane, spremna da pojuri… Ahmet iz Doboja, Mijat iz Komarice i Blagoje iz Jošave najčešće su zajedno radili. I zajedno ručali. Svu hranu bi stavili na sto i bratski dijelili… U međuvremenu dječak se šetkao oko lokomotive koju je dotad često gledao kako juri i osvaja kilometre, tu, pored rijeke Bosne, kroz livade i kukuruze, šumarke i bašče, i vuče pet, deset ili čak i petnaestak vagona. O, baš je lijepa i snažna ova mašina, jednog dana ću možda i ja upravljati ovom lokomotivom, zamišljao je tada dječak, i onda ćemo zajedno juriti, juriti…

I dječak osjeti da ga neka nevidljiva sila uzima pod svoje i juri, pored rijeka i brda, livada i šuma, pokraj njiva gdje ljudi oru, siju i kasnije žanju pšenicu, kose travu, čuvaju ovce ili goveda… A s njim lete i pjevaju ptice… I on i dalje juri, i lokomotiva kojom upravlja prosto leti. Dječak juri i pjevuši, a lokomotiva ga sluša i vuče svoje vagone…

Nije se ostvarila dječakova želja da bude željezničar i da vozi lokomotivu, parnjaču. Otac je želio da mu sin završi visoke škole. Ferid je otišao na studije u Zagreb i često dolazio na Željezničku stanicu gdje je na posebnom peronu za uspomenu bila postavljena kao muzejska vrijednost lokomotiva koja je u poslijeratno vrijeme vukla plavi voz Predsjednika Republike Josipa Broza Tita.

Po završteku studija, Ferid Čehić će u Zagrebu postati novinar ”Borbe”, potom će se vratiti u Doboj i početi da radi u regionalnom listu ”Glasu komuna”. Često je pisao o životu i radu željezničara i uvijek se divio svojoj ljubavi – lokomotivi parnjači. To je zapazio i nekada jedan od najboljih reportera ”Borbe” Božo Bulatović, smislio je da napiše reportažu o čovjeku koji je zaljubljen u lokomotive. Dugo su razgovarali i onda mu je Bulatović rekao da bi svoju ljubav mogao da usmjeri prema novim, bržim, ljepšim lokomotivama – dizelkama, dobavljenim iz Amerike, nazvanim ”kenedijevke” po predsjedniku Džonu Kenediju u čije je vrijeme Jugoslavija i kupila tada savršene lokomotive. Čehić se već bio naljutio i zahtijevao od Bulatovića da ništa ne piše pošto ne razumije njegovu ljubav prema parnjačama. Lokomotiva parnjača je moja kraljica. Još od ranog djetinjstva ja duboko poštujem i silno volim parnjače govorio je tada Ferid Čehić svom kolegi Bulatoviću koji je zaista i napisao jednu od svojih najboljih reportaža pod naslovom ”Čovjek koji vole lokomotive”. U reportaži je glavni junak pričao samo o parnjačama, ”amerikanke” nisu ni spomenute.

Foto: vlakovi.hr

Prohujalo je od tada nekoliko decenija, parnjače i dizelke su otišle u penziju, zamijenile su ih električne lokomotive, brže, modernije i jednostavnije za upravljanje i održavanje. Ljubav prema parnjačama Ferid Čehić će čuvati sve do današnjih dana. U Doboju je svakog dana prolazio pored parnjače lokomotive koja je postavljena pred zgradom Željezničkog transportnog preduzeća u centru grada kao muzejska vrijednost. Lokomotiva je bila napravljena 1937. i nekoliko godina uspješno je vukla putnike i teret po uskotračnim prugama Bosne i Hercegovine u dužini oko 1600 kilometara sve do kraja šezdestih godina 20. vijeka. Sada ta lokomotiva, uglancana garavuša, živi samo u sjećanju Ferida Čehića, protjeranog iz svog Doboja koji danas i u Upsali u Švedskoj s nostalgijom odlazi na Željezničku stanicu gdje je na sporednom kolosijeku poredano nekoliko lokomotiva, parnjača. O svojoj ljubavi prema parnjačama i ljudima koji su ih vozili i nekolicini dobojskih željezničara napisao je nekoliko reportaža i zapisa i to objavio u knjizi pod naslovom ”Ljudi sa tri rijeke”. Spominje se tu da je Doboj bio među prvim gradovima u Evropi iz čijeg se željezničkog čvora vozovima upravljalo telekomandnim uređajima napravljenim u Švedskoj. Zasluge za modernizaciju željezničkog saobraćaja pripadaju vrhunskom stručnjaku Simi Mihiću, Dobojliji, koji će sve do početka rata biti i generalni direktor Željezničkog transportnog preduzeća u Sarajevu. Na vlast zatim dolaze nacionalisti, protjeruju Simu Mihića i njegovu porodicu iz Sarajeva, a željeznicu, tu nekada žilu kucavicu saobraćaja u Bosni i Hercegovini će uništiti kao uostalom i sve vrijednosti Titove Jugoslavije.

U svojoj paranoji podjela i ludosti nacionalisti su otišli zaista daleko, u bespuća. Kada su poslije dvije-tri decenije zastoja počeli da saobraćaju vozovi od Sarajeva preko Doboja do Banjaluke i Zagreba ili Beograda nacionalisti nisu dozvoljavali ”svojim” lokomotivama da voze po ”tuđoj” teritoriji. I tako pristiže poneki voz iz Sarajeva do Doboja, tu zastane nešto duže, smjenjuje se lokomotiva iz Federacije i čeka sljedeći voz za Sarajevo, a voz nastavlja da vuče ”srpska” lokomotiva. I ništa čudno za nacionaliste: ne može ”bošnjačka” ili ”hrvatska” lokomotiva voziti kroz Republiku Srpsku, ili ”srpska” lokomotiva kroz Federaciju! Smiješno, kažu današnji željezničari, ali to je stvarnost ovog izbezumljenog vremana na Balkanu. I vremena i izbezumljenihh vlastodržaca. Željezničari se nadaju da će ova smjena lokomotiva nepoželjnih ”nacionalosti” biti ukinuta kad Bosna i Hercegovina postane članica Evropske unije. A dotle, ne lipši magarče dok trava naraste ili dok vlastodržci ne dođu pameti. U ovo drugo sumnjam da će se ikada desiti.

U svijetu su pametni ljudi vozove sa uskotračnih pruga pretvorili u turističke atrakcije – i zaradu. Vjerujem da i u Bosni i Hercegovini ima mnogo ljudi koji bi se tako rado provozili ćirom, uživali u stenjanju i huktanju njegove lokomotive, parnjače, koju Ferid Čehić i danas u Upsali voli i nosi u srcu. Nekada su, u Titovoj Jugoslaviji, normalni turistički radnici zamišljali da bi popularni ćiro na pruzi od Sarajeva, preko Romanije i Pala, Višegrada, Užica i Čačka do Beograda – Čukarice bio prava turistička atrakcija i donosio – zaradu. To je samo bila lijepa zamisao da turistički voz povezuje dva grada i sada dvije države. Istina, sada od Višegrada preko Šargana do Mokre Gore ćirina lokomotiva prevozi brojne turiste i dokone putnike…

I tako ćiro, nekada bosanski i srpski brend, davno ode u uspomenu i sjećanje… I, evo, čudne podudarnosti. Prvu prugu u Bosni izgradila je Osmanska imperija na ideju i insistiranje jednog sultana. Sada će izgleda Bosna i Srbija, Sarajevo i Beograd biti povezani autoputem, i gle, čuda, opet na ideju i insistiranje iz Istanbula gdje ovovremeni sultan želi da poveže svoju zemlju sa Evropom i to ponovo preko Srbije i Bosne. Valjda neće biti delegacije koja će otići da protestuje protiv moderne saobraćajnice, kao nekada, davno, prije sto i više godina. Srećom, tadašnji sultan nije pridavao ni pet para protestu protiv izgradnje pruge od Carigrada do Beča; vjerujem da će i sadašnji sultan uspjeti da privoli vlastodršce u Bosni i Srbiji da se dogovore kojom će trasom prolaziti autoput.

A ja ću u aprilu otići u posjetu Doboju, slikati se pored ćirine lokomotive i poslati snimak svom prijatelju Feridu Čehiću, u Upsalu. Vjerujem da će mu srce jače zakucati kada, makar na slici, ugleda svoju kraljicu, svevremenu, jedinu ljubav.