“Lutalica” traga za identitetom

tačno.net
Autor 5.11.2013. u 18:56

“Lutalica” traga za identitetom

Foto: Fahro Konjhodžić

Sredinom oktobra gost Asker biblioteke je bio književnik Bekim Sejranović. Tokom tog susreta, pod nazivom «Dobra knjiga», on je predstavio svoj roman obajvljen na norveškom «En bedre slutt» – «Ljepši kraj». Nakon predstavljanja romana, prikazan je i film «Od Tokija do Morave» koji je rezultat suradnje Bekima Sejranovića, reditelja iz Japana Moku Teraoka i norveškog muzičara Petter Aasena.

Piše: Fahrudin Fahro Konjhodžić, Bosanska posta

Iako je u književnosti prisutan već duže vrijeme, Bekim Sejranović je privukao pažnju književne javnosti i u BiH i u Hrvatskoj svojim romanima «Nigdje, niotkuda» i «Bolji završetak», a u posljednje vrijeme i sa svojim trećim romanom «Sandale», koji se za sada pojavio samo na našim jezicima. Za svoj prvi roman «Nigdje, niotkuda», on je 2009. dobio Nagradu Meša Selimović, koja se dodjeljuje za najbolji roman objavljen na području Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Oba njegova romana su prevedena na norveški, tako da je Bekimovo stvaralaštvo svojevrsna spona između dviju književnosti. Radnja ovih romana se dešava na našim područjima, koje smo nekada poznavali pod nazivom Jugoslavija, ali i u Norveškoj, gdje je Sejranović živio kao prognanik. U posljednje vrijeme, njegovo životno stanište je Ljubljana, gdje se skrasio sa familijom i gdje je dobio prinovu, kćerkicu. Ali njegov život će se i ubuduće odvijati na relaciji prema Oslu.

Oba romana su dobro prihvaćena od strane kritike i u Norveškoj, a Bekima podjednako svrstavaju i u norveške knjževnike, gotovo na isti način kako ga prihvataju i geografski određene književnosti na području našega porijekla. I upravo ovdje se otvara zanimljiva odrednica: i svojom životnom pričom, ali i prema sadržaju njegovih romana, on je prije svega stvaralac moderne evropske knjževnosti. A i čitava njegova priča je u stvari jedno neprekidno putovanje. On je, kako reče poznata norveška kritičarka Marta Norheim, jednostavno evropski pisac modernog evropskog romana.

Zato ga i pitam: koliko su ta putovanja odredila njegov književni put?

– Kod mene je, veli, sve počelo još u djetinjstvu, razvodom roditelja, pa sam najviše bio s nenom u Brčkom. Bivao sam malo kod matere, malo kod oca! Otac je živio u Beogradu, mati je živila u Rijeci, tako da sam već u djetinjstvu počeo putovati na neki način. Iako sam najveći dio toga vremena provodio u Brčkom, i tada sam živio na dvije ili tri adrese. Tako da je Norveška došla samo kao neka vrsta nastavka tih mojih putovanja. Naravno, dolazak u Norvešku je bio potpuno drugačiji, to je druga zemlja, drugi jezik, ali je na koncu i to dio moga životnog putovanja. Nekako, sada, kada sumiram sve to, ispada da mi je sudbina namijenila da budem, na neki način, lutalica čitava života.
Naravno da je sve to uticalo i na mene kao pisca, što je, ja mislim, sasvim normalno. Putovanja su dobra za čovjeka, ali za pisca pogotovu, jer imaš priliku da vidiš i doživljavaš svijet iz različitih i drugačijih perspektiva. To znači da ja drugačije doživljavam Norvešku iz prespektive kada sam u Bosni nego kada sam tu. Putovanje je dobro, jer na neki način izlaziš iz svoje ambalaže, koju imaš ako živiš na jednom mjestu. To znači da si, zadržavajući se, htio ili ne htio, postao dio svakodnevnice, moraš se uklapati u norme toga mjesta, moraš na neki način plaćati danak društvu u kojem živiš. Moraš paziti na ugled, ne možeš sebi dopustiti, da se, naprimjer, napiješ i valjaš po ulici, jer moraš misliti šta će reći drugi ili komšija, a kada si na poutovanju, to je sasvim drugačije – kada si u nekom novom mjestu, gdje te niko ne zna, možeš sebi dozvoliti malo više slobode. Ali, važnije od toga je da se kroz putovanja na neki način preispituje samoga sebe. Kada dođeš u novo mjesto, gdje te niko ne zna, moraš daleko brže reagovati, daleko brže stvarati nova prijateljstva, pa i na taj način saznaješ kakav si čovjek. Dok si na putovanjima, razmišljaš samo o onim primarnim stvarima, koje su btine za život – gdje ćeš prespavati, šta ćeš pojesti, a ne o onim drugim glupostima – plaćanje računa, kredita i slično. Kada je čovjek na putu onda je na neki način bliži sam sebi.

– Ti si svoja najuspješnija djela stvorio u Norveškoj. Radnja u njima se odvija i na našem području dolje na jugu i ovdje na sjeveru. Koliko to određuje tvoj stvaralački identitet? Može li te svrstati u tzv. «dijasporske» pisce?

– Mene na neki način svi pokušavaju prisvojiti. Dok nisam postao malo poznatiji pisac, niko me nigdje nije svrstavao, ali sada me pokušavaju svrstati i u hrvatske i u bosanske, a neki i u norveške pisce. Za mene je to samo nekolicina indentiteta koje ja imam. Ja sam po rođenju Bosanac, i to ću uvijek biti… ali ja sam tokom svoga života «pokupio» i druge kulture. Rođen sam u Brčkom, ali sam dio svojih godina proveo u Hrvatskoj, tako da ja faktički imam dio toga identiteta. Nisam etnički Hrvat, ali sam dosta toga pokupio iz te kulture, jer sam tamo proveo svoje godine formiranja, pa se možda mogu nazvati «kulturloškim Hrvatom». Ali ja sam dvadeset godina proveo i u Norveškoj, tako da se mogu nazvati i norveškim. Što se tiče toga «dijasporski» pisac, to je malo neodređeno. Ja sam možda prije i bio «dijasporac», ali sam dosta svoga dijsaposrskog života poveo i dolje na Balkanu. Često sam boravio dolje, tako da mnogi i ne znaju da živim u Norveškoj. A posljednjih godinu dana sam proveo u Ljubljani. Ja prije svega pišem za čitaoca i jedino pripadam onima koji odluče da pročitaju moje knjige. Ja o ovome što me pitaš više razmišljam kao o nekim mojim indentitetima (kulturološkim). Identitet je faktički najvažnija odrednica u umjetnosti. Još u starim vrmenima, na onim starim pećinskim crtežima, možemo isčitati o identitetu onoga koje to stvarao (lovac koji je pokazao svoje trofeje). Mi obično razmišljamo ono «ofucano» o tim nacionalnim identitetima, ali čovjek može imati daleko više tih svojih identieta, a sve to određuje njegov stvaralački čin. Mogu reći da sam sve to pomalo…

– Gdje će biti Bekim Sejranović za desetak godina?

– Ja se nadam negdje na Savi, vodat ću turiste i pokazivati im naše ljepote…

– Znači – povaratak na brod. Ipak je film koji si snimio sa japanskim režiserom pomalo odredio tvoj životni put.

– Da, to je mnogo uticalo na mene. Od te 2006. ja sam intenzivirao svoja putovanja u naše krajeve. To je, možda, ponovno i pokrenulo sva ova moja putovanja, koja su u biti traganje za identitetom.

– A šta čitaoci mogu očekivati u budućnosti?

– Upravo je objavljen moj novi roman “Sandale”. Knjiga se već može nabaviti na našem području. Roman predstavljaju moje priče, dio njih sam objavio ranije. Sada sam ih dotjerao, dodao neke nove, sve predstavlja jednu cjelinu i uklapa se kao nastavak prethodne dvije. Ali za vaše čitaoce mogu reći da sam ušao u završnu fazu stvaranja novog romana, koji će biti štampan uskoro, ovoga puta najprije na norveškom jeziku. Izići će i na našem jeziku. Roman je opet inspirisan našim putovanjima, ali sada na malo drugačiji način. Radni naslov je «Moj sin Haklbri Fin». Mogu reći da se radi o doživljajima, ako tako možemo kazati, balkanskog Haklberi Fina. On ovdje više nije Amerikanac, već je odrastao i živi na našem području i postao je Bosanac. Više detalja kada se pročita roman…

tačno.net
Autor 5.11.2013. u 18:56