Mala škola medijske manipulacije

Dino Prohić
Autor 25.3.2018. u 16:01

Izdvajamo

  • Neke stvari, u privatnom kao i u političkom životu, najbolje je jednostavno ignorisati. Alternativa tome je, hladno i bez jake reakcije, diskreditovati odašiljaoca lažnih vijesti. To je moguće samo ako posjedujete jasne i neosporne činjenice. Uostalom, ne postoji veće bogatstvo od posjedovanja činjenica, s tim što ih u današnje vrijeme nije lako naći ispod gomile medijskog smeća pod kojim smo svi mi ponekad zatrpani.

Povezani članci

Mala škola medijske manipulacije

Kritičko razmišljanje je važno uvijek i u svakoj situaciji, a posebno u današnjem vremenu mora informacija. Svako od nas ima odgovornost za zaustavljanje lažnih vijesti kritikom izvora i argumentacijom. 

Piše: Dino Prohić

Fake news 

Lažne vijesti ili, kako se to popularno kaže ”fake news” nisu ništa novo, ali se sa sve većim brojem korisnika društvenih medija šire nikada većom brzinom. A jeste li se ikada upitali zašto se pojavljuju?

Cilj poturanja lažnih vijesti ukratko se može objasniti kao manipulacija javnošću. Nekada se radi o naizgled bezazlenim, sitnim lažima koje za cilj imaju zabavu čitaoca. Ipak, činjenica je da svaka laž u svojoj dubokoj suštini ima za cilj da nas prevari i da nam negdje duboko u podsvijesti ostavi dojam da je ono što se tvrdi ipak istina.

Svako od nas ponekad je rekao da je nešto o nečemu načuo, ali da se ne može tačno sjetiti odakle mu to. Obično se radi o ljudima i događajima te o nekoj karakteristici koja je čudna ili van okvira svakidašnjeg. Ukoliko imate takav osjećaj, vjerovatno ste bili izloženi lažnim vijestima.

Lažne vijesti koriste sve alate koje koristi i tradicionalno novinarstvo, s jednom razlikom: one govore o nečemu što se nikada nije dogodilo, s ciljem stvaranja osjećaja kod javnosti da se tako nešto zaista dogodilo.

Takvih primjera je u životu oko nas nebrojeno mnogo. Ljudi sa javne scene često moraju izići u javnost i demnatovati nešto što je potpuna laž. Sylvester Stalone je zadnji primijer glumaca koji su u lažnim vijestima sahranjivani. Za Đorđa Balaševića je dosta rašireno vjerovanje da je u svojim izjavama diskreditovao srpski narod, što se takođe nije dogodilo. I da ne nabrajamo.

Kako nastaju lažne vijesti

Neki kažu da se nalazimo u postfaktualnoj eri. Odlika postfaktualnog društva je u tome da se korisnicima medija pružaju informacije koje imaju za cilj da probude emocije. A emocije su, kao što je poznato jače od razuma. “Fake news” ili lažne vijesti su kratko rečeno medijski događaj koji se nije dogodio, i sreću se češće u web formatu nego u štampi, televiziji i radiju. Mediji na Balkanu su pomalo specifični, pa se ovdje lažne vijesti pojavljuju i u tradicionalnim medijima. Jedan od takvih primijera je srbijanski list Informer koji je u 2017. godini navodno imao 362 lažne vijesti na naslovnici. Ovaj podatak nije provjeren od strane potpisnika, ali po svemu sudeći i nije daleko od istine.

Lažna vijest, dakle, nije greška ili nepažnja od strane novinara. Lažne vijesti su namjerne laži, obično u obliku vjerodostojnog članaka, gdje je cilj prevariti publiku, te su obično ekonomski ili ideološki motivisane.

Napravljene su da generišu klikove na link, koji mogu generirati prihod od oglašavanja ili uticati na javno mnijenje.

Lažne vijesti mogu djelovati potpuno vjerodostojne ili čak i imati osnov u stvarnim događajima. Pokušavaju da kredibilitet dobiju iz novinarstva i preuzmu novinarsku formu i novinarski jezik. Ta parazitska aktivnost je fenomen koji ljudi nerijetko vide kao istinite i kojima vjeruju, upravo iz razloga jer se lažne vijesti poigravaju emocijama primaoca. Motiv za pravljenje lažnih vijesti u velikoj mjeri je polički motiviran.

Proizvoditi strah je zloupotreba osjećanja. Neistine koje se plasiraju kao činjenice ugrožavaju principe o političarima kao poštenim i odgovornim za ono što kažu i rade. Vjerodostojnost političara je u povjerenju, a ne u nekim drugim činjenicama, kao što je etnička pripadnost političara. Kada se otkriju laži koje dolaze s politčkog polja, one razvijaju prezir prema političarima, kao što je to slučaj kod nas.

Tamo gdje je visok stepen prezira, manje je povjerenje prema političarima, i manji je angažman (poštenih) u politici. Angažman je glasanje i učešće u političkom životu. Manje ljudi izlazi na izbore, a glasove daju samo oni koji su na neki način u klijentističkom odnosu prema vlastima.

Mi se u velikoj mjeri oslanjamo na medije i novinare kako bismo rasvijetlili politička pitanja i donijeli kvalifikovane odluke o životno važnim pitanjima. Kritičko novinarstvo je osnov razumijevanja politike i osigurava kvalitet donošenja odluka od važnosti za većinu.

U vremenu kada medijske kuće moraju da smanje broj zaposlenih i preusmjeravaju se na poslovanje (preživljavanje), a ne na dobro novinarstvo, ljudi gube povjerenje u medije kao nepristrasne komentatore. U takvom društvu nastaje osnov za izvore vijesti bez korijena u stvarnim događajima ili činjenicama.

Povjerenje je fundamentalno. U svakom društvu, osnovni kvalitet društva ogleda se i u tome koliko vjerujemo jedni u drugima. To je vezivno tkivo u malim i velikim zajednicama koje zajedno čine našu zemlju.

Kritičko razmišljanje

Kritičko razmišljanje je važno uvijek i u svakoj situaciji, a posebno u današnjem vremenu mora informacija. Svako od nas ima odgovornost za zaustavljanje lažnih vijesti kritikom izvora i argumentacijom.

I izabrani i birači bi trebalo da postavljaju više pitanja, kako za izjave sa kojima se susrećemo u društvenim medijima, tako i u razgovoru jednih sa drugima u svakodnevnom životu. Mora se imati jasan odnos prema činjenicama i fikciji. A u ljudskoj prirodi je da okreće stvari u svoju korist. Zato je društvena kontrola od presudne važnosti.

Kada političari upravljaju zemljom, ili čak i manjim jedinicama kao što su opštine, oni imaju veliku odgovornost. To je kao odgovornost roditelja, ili odgovornost prema prijateljima. Ako oni u javnost izlaze sa lažnim tvrdnjama, prag prihvatanja neistina postaje manji. Ako će ljudi imati povjerenja u svoje predstavnike, to povjerenje mora biti potvrđeno svaki dan.

Kada se to spusti sa politčkog na individulani nivo, to izgleda ovako: Prijatelj koji vam laže, može to ponoviti nekoliko puta, ali ćete onda zamijeniti tog ”prijatelja” nekim drugim koji će vam ulijevati više povjerenja, i neće imati za cilj da vas obmane. Takav odnos treba biti i prema političkim predstavnicima, jer su i oni predmet vašeg povjerenja.

Politika trpi mnogo toga, ali ne bi smijela da trpi laž i obmane.

Socijalna PR-stratgija

Skoro da nema nikoga kome je nepoznato kako komentari na društvenim mrežama funkcionišu. Pojam ”bot” pojavio se u posljednjih nekoliko godina i služi da opiše nekoga ko (uglavnom političke) članke komentariše bez ikakvog socijalnog filtera. Socijalni filter opisuje mehanizam koji nam određuje način izražavanja, i koji koristi da u svakodnevnom životu i ne kažemo baš sve, onako iz stomaka.

Postoji relativno rašireno vjerovanje da pojedini političari koriste plaćene botove da bi pokrenuli angažman oko njihovih medijskih izjava, mada to nikada nije do kraja dokazano. U svakom slučaju, mnogo toga što se komentariše u socijalnim medijima plod je, ne slučajnosti, nego jasno određene medijske strategije.

Postoje dva načina da poruka koju odašiljaoci upućuju dođe do konačnog primaoca. Poruka koju odašiljemo mora biti prihvatljiva za primaoca, i on se sa njom na neki način može identifikovati. Drugi način je da nam mora pobuditi neke osjećaje, bez obzira bili ti osjećaji pozitivni ili negativni.

Na našoj političkoj sceni postoji određeni broj političara koji su izvrsno izučili principe komunikacije. Ne radi se tu o urođenoj sposobnosti da se manipuliše javnošću, već o jasno izrađenoj medijskoj strategiji.

Princip je dosta jednostavan.

Ciljne grupe se u komunikacijskoj teoriji dijele na dva dijela – primarne i sekundarne. Primarna grupa su oni koji nas podržavaju i slažu se sa nama. Poruka koju odašiljemo kod njih pada na plodno tle, te se lako prima. Sekundarna ciljna grupa su svi oni koji se na slažu sa nama. Njih treba ubijediti, i prevesti iz sekundarne u primarnu ciljnu grupu. E, to je zadatak za medijsku strategiju.

Poruka koja se odašilje mora imati nešto što angažuje ciljne grupe. Vijest mora biti na neki način bombastična, te nije rijetkost da odašiljaoc poseže za nečim što ciljne grupe angažuje na emotivnom planu. Tu se nerijetko igra na strahove, koji su kako je poznato najjača emocija. Nije to ništa novo, cijela koncepcija organizovane religija zasnovana je na strahovima od onoga što nas čeka nakon smrti.

Da bi odašiljaoc imao podršku svoje ciljne grupe, mora postojati preduslov da se pošiljaoc smatra pouzdanim, i vjerodostojnim. To se postiže tako što pošiljaoc informacije ne odustaje od svojih stavova. Javnost oprašta mnogo toga, ali vjeruje onima koji imaju čvrste stavove. Bez obzira bili ti stavovi ispravni ili ne. Čvrst stav stvara poštovanje, te naklonost primarne ciljne grupe. Što tvrđi stavovi, to jači položaj u javnom životu.

Sljedeći korak je odašiljanje vijesti koja angažuje primarnu ciljnu grupu. Cilj toga je da se pokrenu komentari u društvenim medijima. Nije neophodno da ta vijest bude istinita. Pozitivni komentari na nepopularne izjave dovode neminovno do komentara koji su oprečni. Primarna ciljna grupa daje pozitivne komentare, dok sekundarna ciljna grupa biva emotivno angažovana, i počinje davati negativne komentare.

Kada se to dogodi, cilj socijalne PR-strategije je postignut.

Komentari na društvenim mrežama su javni. Kada nas naljuti neka besmislena vijest, i kada komentarišemo, mi ustvari upadamo u lanac informacija koji je cilj onoga ko je odašiljalac. To funkcioniše na sljedeći način: Komentari koje vidimo u socijalnim medijima su takođe nešto što vide i naši prijatelji. Odašiljalac (lažne) vijesti ili poruke i nastoji da dopre do sekundarne ciljne grupe. Tako da mi, paradoksalno, reagujući na provokaciju radimo upravo ono što oni s kojima se ne slažemo žele. Onda ne samo da nepopularna poruka dopre do više ljudi nego što bi to inače, već postoji mogućnost da će neko promijeniti mišljenje.

Biti nepopularan je nešto što svako u privatnom životu nastoji izbjeći. Neki političari imaju suprotan cilj. Nepopularnost je korak ka ostvarenju većeg broja glasova. To na neki način objašnjava strategiju izvjesnog broja (uglavnom) desničarskih političara. Donald Trump je jedan primijer toga. Dok su svi tradicionalni mediji bili protiv njega, on je pobrao jako mnogo glasova koristeći pomenutu strategiju za socijalne medije.

Rezimirano to izgleda ovako:

  1. Čvrst i jasan stav o konfliktnim pitanjima
  2. Bacanje bombastične izjave koje će angažovati primarnu ciljnu grupu
  3. Angažman sekundarne ciljne grupe.

Ukoliko tačka 2 ne upali, ponoviti operaciju.

Kako se postaviti prema medijskoj manupulaciji?

Neke stvari, u privatnom kao i u političkom životu, najbolje je jednostavno ignorisati. Alternativa tome je, hladno i bez jake reakcije, diskreditovati odašiljaoca lažnih vijesti. To je moguće samo ako posjedujete jasne i neosporne činjenice. Uostalom, ne postoji veće bogatstvo od posjedovanja činjenica, s tim što ih u današnje vrijeme nije lako naći ispod gomile medijskog smeća pod kojim smo svi mi ponekad zatrpani.

Predavanje novinara i pisca Dine Prohića studentima Škole kritičkog mišljenja u Mostaru, 24.3.2018.

—————————————————————————————————————————–

Dino Prohić, rođen u Beogradu 1971. Odrastao svuda po Bosni i Hercegovini, i sve to smatra svojim. Tvrdi da ima akcionarske interese i u Srbiji, Crnoj Gori, a iz nekog teško objašnjivog razloga i u Hrvatskoj. Ne voli državu, vjeru i naciju, ali je jako naklonjen familiji i prijateljima. Od drugog poluvremena svog života nastanjen malo ispod polarne obratnice, one sjeverne, naravno. Napisao par zbirki poezije, jedan roman i jednu zbirku novela. Ništa pretjerano, ali voli sebe da doživljava kao pisca. Ima ženu, djecu, kredit za stan, kredit za auto, ali nema psa. Voli sve što vole mladi, ali mlad nikada nije bio. Za život zarađuje tako što drugima ne da da budu u pravu. Sve u svemu OK tip, kaže sam za sebe. Oni koji ga poznaju imaju podijeljena mišljenja. Tvrdi da će još pisati, te da radi na novom romanu, ali mu malo ko vjeruje.

Viši je savjetnik za odnose sa javnošću u vladi Norveške, novinar sa magistarskim radom iz komunikologije.

Dino Prohić
Autor 25.3.2018. u 16:01

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija