Malo se toga promijenilo

Autor/ica 👤Joan Arvanitis 11.3.2021. u 08:53

Povezani članci

Foto: Pinterest

Vjera u jednog boga? Raspuštena, narcisoidna i histerična igra ljudima u mračnim vremenima. Treba se koječega odricati da bi bio pravi vojnik te vjere. Mučenik kadšto trebaš biti, slijedeći upute iz svetih knjiga, dok oskudni život satire generacije. A u istorijskom naslijeđu od srednjevjekovnih društava – haos. Dogmatska agresija na slobodni svjetonazor čovjekov, u šarenom pakovanju magla duhovna. Svako se poziva na svetost, “običan život” je samo put ka toj nebeskoj svjetlosti Ako iko posumnja – spremni su i sveštenik i ispovjednik, a između njih zavjesica sva od buđi. Tužan period Crne Gore: sakupljeni na gomile oni koji ne znaju što čine.

Ostaje budućnosti želja i nada – sakupiti bogove davnine. Stvoriti novi paganizam, politeizam. Kad bi se moglo?! Jer istini i slobodi, kojima inače svaki čovjek treba da teži, ne treba ništa da nedostaje, pa ni igra njegova bogovima. Dojam koga o njima tvorimo – što li je do igra duha? Vratiti se Helenima (nisu li i Crnogorce i Albance zvali brđanski antički narodi!), iz rasutih grobljišta dozvati bogove da Čovjeku vrate dostojanstvo i komociju života. Inače, čemu život? Da, sve živo jeste božansko djelo. Ali je takvo i ono što je mrtvo. Takmičenja koja su nekoć vodili među sobom bogovi, nadmudrivanja i spletke među njima, ta množina krijepi ljudsku misao o slobodi. Bogovi su prijetili ljudima, ma i ljudi bogovima, odazivali se međuse komotno, umiljavali, šalili se jedni sa drugima. To je bio život: zajednica ljudi i bogova. Stiglo jednoboštvo – zacarili muk, prijetnja, strah i očaj. Visoki olovni zidovi. Nada je ostala, takve vrste nade ne odričem se. Jer slutim – u magli koju jednoboštvo širi još istrajava ljepota ranog helenizma. On je skrit i u samoj storiji o jednom Bogu. Sve tri jednobožačke religije iznikle su iz naslijeđa antike.

Iz Crkvenog Protokola Pravoslavne crkve u Porto Hendeku, od 1882 do 1906, novopridošlim parohom zapisano, nalazimo pismo V. S. P. Mitropolitu o suspenziji tamošnjeg popa, 23. 8. 1883.

“Vaše Visokopreosveštenstvo,

Telegrafā sam Vam da sam mora’ ovdašnjega popa ukloniti od vršenja svešteničke dužnosti. Sada evo da vi kažem uzrok.

Za dvadeset i jedan dan, svaki dan, a često i po četiri-pet puta na dan, osvitahu na pragu kuće kapetana varoškog. Đ.S. “mađije”.

Kapetan je iskazā zbog ovijeh stvari žalost na popadiju i njenu đevojčicu. Pop se kune da ne samo on o tome ne zna ništa, nego da i popadija i njegova ‘ći nijesu u to. Naprotiv, pop ne kaže čisto, ali nagovještava, da sve one stvari bača sama kapetanica i njena đevojka tek da upropasti popa.… Da bi se kako tome nevaljalstvu ušlo u trag, skrio sam jedan dan jednog čoeka u kuću popovu, da ne zna za njega kapetan ni njegova čeljad. Taj čoek imā je paziti da nijedno čeljade popovo ne iziđe tog dana iz kuće. I on kaže da nijesu izlazili, a isto taj dan našlo se ‘onih’ stvari pred kućom kapetanovom.

Drugi dan stavio sam jednog čoeka u kuću kapetanovu, a da ne zna za njega pop ni njegova čeljad. I on je imao paziti da kapetanova čeljad ne izlaze iz kuće, a sa jednog pendžera da gleda hoće li ko što bačiti. I taj čoek iskaza da je vidio tri puta jednu ruku s pendžera popova koja je bačila neke stvari, a dva puta da je vidio istu popadiju kada je one ‘mađije’ bačila s pendžera. Ovi čoek hoće da se zakune da je sve istina što kaže, a popadija i pop i ‘ći mu da one nikada ništa bačile nijesu.

Više no ovoliko nijesam moga ništa doznati. Kako se meni čini, može biti da pop baš i ne zna ko ove ‘mađije’ bâča, a može biti da mu je žena njegova sve to činjela. No bilo kako bilo, on je ovijem događajem jako kompromitiran budući da je sveštenik, a sve to dogodilo se u svezi s njegovim imenom u ovom stranom narodu, u očima kojeg mora stradati i ugled čina svešteničkog i naše vjere zbog tijeh glupih i gadnih stvari.

Da bi donekle sačuvā ugled sveštenički i naše crkve pred ovim muhamedanskim i rimokatoličkim stanovništvom, pa bio pop kriv ili ne bio, pošto ga je već svijet uzeo u usta sa onijem događajima, ja sam smatrao da je najbolje i najnužnije da se on ukloni od dužnosti svešteničke, i to sam i učinio. On je svakako i dosada bio nesposoban sveštenik i trpljen je jedino iz obzira na njegovo siromaštvo i što se ovdje zatekā kao sveštenik.

… Moje je mišljenje da bi se popu, bez obzira na ovi škandal koji se dogodio i u kome ga ja ne mogu sa uvjerenjem uzeti kao krivca, dala jedna naknada, penzijica, pošto je bio sveštenik i kao takav u vrijeme tursko postojao ovđe sa ovo desetak pravoslavnih kuća, i pošto je stanja najsiromašnija, da se uz penzijicu trudi kako zna i hoće za svoje življenje. Na mjesto njegovo da se postavi uredan sveštenik. Vaše Visokopreosveštenstvo najbolje zna koliko je to potrebno u ovi kraj i među ovije tuđe vjere. A Crnogoraca će se ovđe malo po malo sve više naseljavati…

… Pošto su oni događaji vrlo sablažnjivi i o njima se u svezi š njegovim imenom u varoši mlogo zborilo, držao sam da je ono nužno bilo odmah učinjeti, a uvjeren sam bio da bi Vaše Visokopreosveštenstvo i samo to naredilo mi.

Ljubeći vam ruke ostajem Vašega Visokopreosveštenstva ponizni V.S.P.

Avg. 1883.”

Pobožnost glavnog junaka u romanu o Nikoli?! Je li on doista kao dječarac, kako mater govoraše, u Monastiriju završio za popa, a kasnije, nakon napada i ucjena s obje strane, ne prihvatajući da se veže nizakoga, poslušao majčine vapaje i skinuo mantiju? Ili je to još jedna legenda, jedna od mnogih u tradiciji moje porodice? U koju se dugo vjeruje jer je lijepa: da je otac odbacio mantiju ne mogavši se odbraniti (jer djed Naum u to vrijeme bijaše tek sjetna prošlost!) od sve jačih nasrtaja na porodicu da se opredijeli: da li su za Grke ili Albance? I od jednih i od drugih nagovora zbunjen, sve jači u namjeri da se skrajne. Pred kraj devetnaestog vijeka, kad je teško bilo ostati neopredijeljen i pripadati samo svom radu i svojoj porodici. Sve mi govori da je Nikolina odluka da u tome ustraje bila vrlina razumnog čovjeka – imati prijatelje s obje strane. Razvio je mnoge vještine da bi sav život ostao samostalan, samo imenu svom vjeran do kraja. A iskušenja bijahu golema.

“Proslava Savindana 1895, ‘Glas Crnogorca’, br.5, 28.1.1895.

14 januara (27.p.n.k.!) Dan Sv. Save u ovdašnjoj osnovnoj školi proslavljen je najsvečanije. Koje muških, koje ženskih bijaše prisutno preko tri stotine osoba. Poslije službe Božje krenula se litija; najprije učenici i učenice sa svojim nastavnicima, pjevajući svetosavsku pjesmu, za ovima sveštenik, pa njegovo Visokopreosveštenstvo gosp. Mitropolit Hadži Sava Kosanović, pa cijelo ovdašnje činovništvo i mnogobrojni narod. Pri izlasku iz crkvene porte litija se uveličala – njoj se pridruže mnoge osobe rimokatoličke i muhamedanske vjere, te silan narod napuni dupkom učionicu škole i školsku avliju. Učionica škole, škola i školsko dvorište bijahu divno ukrašeni: kapija školske avlije bijaše obučena lovorikom i ukrašena srpskim trobojnicama; od kapije sa obije strane ođahu lovorovi stubovi do školskih vrata, na kojima se lepršahu srpske narodne trobojke; školska vrata bijahu ukrašena lovorovim vijencem, a više njih bijaše slika Sv. Save, takođe u lovorovom vijencu; a više vrata učionice, đe je bila predstava, bijaše slika Njihova Visočanstva, današnjeg srećnovladajućeg Gospodara Knjaza Nikole i Knjaginje Milene, takođe u lovorovom vijencu, a ukrašena srpskom narodnom trobojkom…

… Uopšte, cio program divno je izveden i na prisutne učinio veliki utisak, osobito “Mladi neimar” Zmajev i “Putnik” Preradovićev tako je divno odigrat’, da su mnogima od prisutnih naćerate suze na očima…”

Iz svega što znam o ocu biva mi jasno jedno: on nije imao političkih ambicija. Nikad se nije vezao ni za jednu partiju, ni za jednu oružanu formaciju. Trudio se da kao trgovac, zanatlija i varošanin udovolji svim stranama podjednako. Nije se puške dohvaćao, niti bio pod bilo čijom komandom, ali je hljebom pomagao i jedne i druge, objema stranama bez krivance. Bilo je najvažnije trgovati i u pekari peći hljeb od koga hrani svoj porod, a kruh treba i okupatoru i oslobodiocima. Zar ne postoje ljudi koji, s vremena na vrijeme, postupaju slično mom ocu? Znam, takođe, da ne postoje vremena lišena kompromisa. Pružena ruka s otvorenim dlanom, spremna da pomogne, bolje je rješenje od ruke koja steže pest. Prema svemu i svakome: djeca sa roditeljima, muž sa ženom, prijatelj sa neprijateljem – čovjek je osuđen da čitavog vijeka prilagođava svoju prirodu okolnostima. Slutim da je moj Nikola skupo plaćao doba kad je bio stijena, blagovao kad je bio trska. Činio je ustupke da bi se išlo dalje, vjerujući da određene prilagodbe nisu izdaje već nužda. Talasići mu nisu ništa mogli, padao je pred valima oluja. Otkriće priča sve, kad tome dođe vrijeme.

(Odlomak iz romana NAŠI SU ŽIVOTI BJEKSTVA)