MALONE UMIRE, TADA

Gradimir Gojer
Autor 20.9.2017. u 10:51

MALONE UMIRE, TADA

Foto: karike.ba

Tragom jednoga redateljskog zapisa a zapravo o slobodi

Već sad davnih godišta na pozornici i u produkciji Bosanskog kulturnog centra iz Tuzle postavio vlastitu dramaturšku adaptaciju dvaju tekstova najvećega dramatičara dvadesetoga stoljeća Malone umire i Tada. Ta scenska instalacija neočekivano je dobro upalila, na zadovoljstvo publike ali i recentne kritike… Sjećajući se te predstave i učitavajući se u osobne redateljske marginalije koje su pratile ovu izvedbu ušao sam u sjajnu esejističku knjigu Radomira Konstantinovića Duh umetnosti (University press, izdanja Magistrat, Sarajevo, 2016.) i svoga i Beketovog, naravno, junaka Malonea kao svojevrsnu metaforičku osobnost dvadesetog stoljeća u njegovom esencijalno tragičkom vidu provukao Konstantinovićevim filozofijskim putanjama…

Konstantinović u eseju O umnom i bezumnom, a ustvari u jednoj epistoli Marku Ristiću kaže: „…Istinska duhovna revolucija, ona koja treba da sledi i dalje inspiriše revoluciju u svetu, koja treba da vodi u sukob sa svetom, podrazumeva istinski humanizam kao nedeljivost sveta i čoveka, pa samim tim podrazumeva i sukob sa samim sobom. Nema stvarne pobune protiv sveta koja nije i pobuna protiv samog sebe, ako svet zaista ne prestaje tamo gde ja počinjem, ako ja zaista ne počinjem tamo gde prestaje svet. Ustati protiv sveta znači ustati protiv samog sebe…“

Nisam autorski do kraja niti osvijestio ovaj fenomen u radu s malom skupinom tuzlanskih i banjalučkih glumaca, ali je, paradoksalno, rezultat na sceni upravo bio ilustracijom ovog filozofskoga meditiranja Konstantinovićevog.

Malone je marginalac sa svim tragičkim insignijama stoljeća koje smo odživjeli…

Njegova je temeljna borba zapravo borba ljudskoga roda od pamtivijeka do danas, borba za komadić slobode… Malone ne žrtvuje niti jedan egzistencijalni postulat, on upravo svojom egzistencijom, pa kazao bih i scenskim činjenjem, ilustrira nedjeljivost svijeta i čovjeka o čemu argumentirano zbori Konstantinović.

U sukobu sa samim sobom Beketov junak ne pobjeđuje fatum sudbe, ali on ostajući na dnu, ostajući vječitim marginalcem, potvrđuje tezu da nema pobune protivu svijeta koja nije u isto vrijeme i pobuna protivu samoga sebe.

Kada danas sagledam svoj redateljski koncept i njegovo mizanscensko, ali na svoj način i okaminsko pozicioniranje, nalazim tangente sa Konstantinovićevim projekcijama tragičkih sudbi u stalnim višestoljetnim, od antičkih vremena do današnjih dana, borbama da se stekne komadić tek toliko neophodne ljudske slobode.

Predstava koja je nastala ali i nestala davno sa repertoara govori i o nesvijesti i toga doba i današnjice o tome koliko nam je Beket neophodan i kroz čitateljski akt ali i kroz teatar. Toga je tek mali dio i intelektualne populacije svjestan, a Konstantinovićeva knjiga Beket prijatelj mnogima će u futurima pomoći da osvijeste i osobnu poziciju u više nego infernalnom svijetu danas… i sutra.

Gradimir Gojer
Autor 20.9.2017. u 10:51

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija