MANEKEN MONOFAKTURE

tačno.net
Autor 17.7.2015. u 10:58

MANEKEN MONOFAKTURE

Zapis o glumi Zijaha Sokolovića

 Piše: Gradimir Gojer

Dobro se sjećam početaka Zijaha Sokolovića.

Ovaj glumac, danas verificiran kao jedan od najdraguljinijih produkata sarajevskog teatra, proizišao je iz čuvene škole Jurislava Uce Korenića, iz Dramskog studija koji je djelovao kao učilište naslonjeno na Festival malih i eksperimentalnih scena i Kamerni teatar 55 u čijim prostorima se odvijao praktikum, ali nerijetko i dio teoretske izobrazbe polaznika…

U tim Sokolovićevim počecima jedan od ključnih poteza bila je, uz niz izvrsno odigranih uloga u ansambl predstavama, jedna produkcija izvorno inspirirana poetskim i jezičkim kristalima proze Ive Andrića… Tu je Sokolović zagospodario scenskom pačetvorinom i postao suvereni vladalac, prije svega govorno-ritamskih impostacija vrhunske energije, a potom tjelesnoga, do kraja osviještenoga postamenta, koji je postament u krajnjim značenjima, a inače dok se do njih dođe, to je zapravo, organski, ljudski plastelin za unutarnje i spoljno vajanje glumačkih osoba, treptaja, a posebno kompliciranog psihofizisa, dakle radi se o ukupnosti pojedinih dramskih lica, kao takvih!

Zijah Sokolović je svojevrsno umjetničko prekretništvo doživio priređivanjem i izvedbom monodrame Glumac, je glumac, je glumac…!

Gledao sam i Ljubu Tadića, i Radeta Šerbedžiju,  i Fabijana Šovagovića, Maju Dimitrijević, Radu Đuričin, kao protagoniste monodrama. Ali, Sokolović mi je posvjedočio u nekoliko elemenata da, jednostavno, u trenu izvedbe, on postaje organskim dijelom pozornice, da tu istu pozornicu razigrava, baca u nebeske visine i teatarske smiraje, kao svojevrsni čudesni odsjaj neke teatarske morske oseke. On se predaje unutarnjim osjećanjem kompletnih oblika svoga, ali i prijesnoga naturalističkog života uopće.

Zijah Sokolović u transu igre je čitač i maksimalno aktivni gonetač sudbe svakoga od nas pojedinačno, svih nas nazočnih u gledalištu. Zato je on za mene bio i ostao relikvijsko-religijski vrač koji ulazi u naše duše koje propušta kroz filtere jedne suverene glumačke katarze, rastvarajući situaciju ogromnog katarzisa za sve: za one u gledalištu, kao i za one koji su van tog gledališta, dakle za pozornički svijet!

Motorika igre Zijaha Sokolovića duguje prije svega njegovom etičkom shvatanju ljudske sreće i nesreće, tuge i radosti… Njegova katarza zasniva se na onome što je izvorno značenje pojma katarze, ali umjetnička energija kojom je on ostvaruje je, zapravo, potpuno autentična, njemu samom najbolje pristajuća, jer on oslobađa glumačku energiju tako što je precizno raspoređuje pozornicom i svojim tijelom, da nismo nikada svijesni kada smo, zapravo, ušli u avanturu teatarske igre Zijada Sokolovića.

Kao i u predstavama u kojima je bio dio ansambla nekog od teatara Zijah Sokolović i u monodramskom seciranju života u svim njegovim aspektima polučuje ono najvrijednije u teatru, a to je izravnost komunikacije sa gledateljstvom.

U svim monofakturama, od kojih posebno izdvajam Medvjed, Sokolović se iskazuje kao kompletan pokretni teatar, kao svojevrsni maneken monofakture, kao stvaralac iz čijih postupaka zrcali najplemenitiji etos, u permanentnoj borbi da se savlada bauk svakodnevnog življenja, tragika i tragi-grotesknost današnjice u svakom pogledu.

Kao jedan od korifeja najslavnijih godišta i sezona Kamernog teatra 55 u Sarajevu, Sokolović je ostvario brojne uloge u takozvanim ansambl predstavama, a njegovo najnovije ostvarenje u predstavi Divlje meso Gorana Stefanovskog, na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo, samo potvrđuje visoki kvalitet ovoga nositelja brojnih medalja i kolajni za glumačku magiju, među kojima s razlogom ističem one Sterijinog pozorja u Novom Sadu, MESS-a u Sarajevu, Festivala monodrame i pantomime u Zemunu…

Zijah Sokolović, kao kompletan umjetnik, dio svoje umjetničke karijere ostvario je i na scenama Slovenije i Austrije, a njegova redateljska ostvarenja u jednom off teatru u Sisku polučila su brojne nagrade!

 

tačno.net
Autor 17.7.2015. u 10:58

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija