Mario Kopić: Aktivizam sjećanja

Izdvajamo

• No naspram tog i takvog modusa sjećanja, koji treba apsolutno zlo kako bi održao metafiziku Subjekta-Boga, stoji modus sjećanja u kojem živi i odzvanja riječ velikog poete René Chara: ''Zlo vazda dolazi iz veće udaljenosti nego što vjerujemo i ne umire ono neizbježno na barikadi koju smo za nj izabrali''.

Povezani članci

• Kako se brane strojevi, vlastita egzistencija i dostojanstvo
• Promocija knjige Juliana Borgera Krvnikov trag
• Bojić i Kazaz o budućnosti bošnjačko-hrvatskih odnosa u Mostaru i BiH
• Vrijeme je za dobre priče na festivalu „Pusti priču da živi“
• SLOBODANKA ŽIVKOVIĆ: SAMO VRANA
• U Kanadi je spas

Tko rat može promatrati bez gnušanja, taj nije čovjek nego patriot.
Kurt Tucholsky

Francuska, godina 1942. Posred strahote, u najtežom trenutku rata, dvije godine nakon početka okupacije, svršetak koje još nitko nije kadar nazrijeti. Istini za volju, kao što podsjeća filozof Vladimir Jankélévitch, većina Francuza prolazi kroz rat, a da ga ni ne zamjećuje ili gotovo ne zamjećuje. Jedu se kobasice s češnjakom, sluša se kako Maurice Chevalier pjeva Prosper (Yop la boum), pleše se u ritmu lake muzike: ”Sva nevjerojatnost nesretnog sloma 1940. počiva u toj podrugljivoj suprotnosti između vojno-političke propasti, gotovo bez premca, i razmjerno blage sudbine koja je zadesila veliki dio nacije… U maršalovoj se Francuskoj dalo živjeti. Vozili su vozovi. Građani su odlazili na ferije i bavili se zimskim sportovima. Predavači su držali svoja predavanja… Naime, bilo je to dobro vrijeme. Još nekoliko godina, i kažem vam da bi gospodin Otto Abetz već imao, kao i svi, svoje ljevičarske intelektualce, svoje metafizičke kavane i avangardne časopise. Dobro vrijeme, kažem vam. Francuska se osjećala ugodno. Čim je došla k sebi, nakon svog nesretnog sloma, Petainova Francuska navukla je bijele rukavice, opasače, bijele čarapice”.

No pjesnik Réne Char sebi već te 1942. godine postavlja goruće pitanje, pitanje o sjećanju. Piše prijatelju Francisu Curielu: ”Želim da nikada ne zaboravim da su me vodili da postanem – na koliko vremena? – monstrumom pravednosti i netolerantnosti, strogo čuvanim (claquemuré) simplifikatorom, arktičkim likom ravnodušnim spram svakoga koji se s njim ne udružuje kako bi potukao te pse iz pakla (Chiens de l’Enfer). Masovna uhićenja Izraelićana, seanse skalpiranja u policijskim stanicama, teroristički pohodi hitlerovskih policija na zaprepaštena sela izazivaju u meni gađenje, lijepe na ispucanu kožu moga lica pljusku crvenog odljeva. Kakve li zime!”. Za Chara se, dakle, prirodno nameće izbor Pokreta otpora. On se ne bori samo protiv Njemačke, nego i protiv režima koji nije nastojao prikriti svoju ogavnost: ”Ono što me pritišće, ono što me strašno srdi, činjenica je da je unutar jedne nacije moguće nabrojati toliko mnogo osoba što razmišljaju, ali nasilnik ih uspijeva veselo namamiti i one stupaju u legije. Koji posao istrebljenja manje prikriva njihove ciljeve od ovog? Ne razumijem, a ako razumijem, to što sam dotakao je zastrašujuće”. Bio je to primjer za sve one koji prizivaju izgovor neznanja ili pak tvrde da su u tim vremenima živjeli u izmaglici. Zlo je igralo otvorenih karata. I bez pristupa ”povjerljivoj informaciji”, pjesnik je znao kakva je Hitlerova rabota. No pjesnika Chara je ipak nešto užasavalo u tom i takvom znanju. Užasavao ga njegov vlastiti rigidni shematizam. I tada je odlučio da nacistima neće nikada oprostiti upravo to što su od njega učinili aktivistu, borca, partizana i ništa više nego partizana. Prebacuje im što je otpor učinio strahovitu invaziju na njegovu egzistenciju, a binarna misao (razlikovanje prijatelj-neprijatelj) na njegovu svijest. René Char trpi zato što su ga njihova zlodjela prisilila da zatvori oči pred ”čudom bivstvovanja” (Hannah Arendt). Mrzi ih jer su ga odvratili od pjesništva i mišljenja, grabeći ga potpunomice. Upravo je radikalnost za pjesnika René Chara dio zla što ga je Hitler i nacional-socijalizam unio u svijet.

U svojim Pismima njemačkom prijatelju istu optužbu formulira i njegov bliski prijatelj Albert Camus: ”Mislili smo da je sreća najveća od tekovina, ona koju usvajamo usuprot sudbini koja nam je nametnuta. To nas žaljenje nije napuštalo čak ni u porazu. Ali vi ste učinili što je trebalo. Ušli smo u Povijest. Kroz čitavih pet godina bilo je nemoguće uživati u kriku ptica u svježim večerima. Trebalo je trpjeti nametnuto beznađe. Bili smo odvojeni od svijeta, jer se uz svaki trenutak toga svijeta vezao čitav jedan narod smrtnih slika. Već pet godina ne sviće u ovoj zemlji jutro bez agonije, ne pada večer bez hapšenja, nema podneva bez krvoprolića”. Sada se i Camus zaklinje na sjećanje, obećava da neće zaboraviti ”ljepotu svijeta i lica”, to neprispodobivo čudo nad čudima koje je prisiljen žrtvovati omnipotentnoj mržnji i nužnosti akcije, otpora, borbe. Zajedno s Renéom Charom pozdravlja zato Oslobođenje kao konačni izlazak iz logike rata. Treba, dakle, kaže sada Camus, ”prepraviti (refair) svoj politički mentalitet”. Svršetak je dualizma prijatelj-neprijatelj, kraj je borbe na život i smrt. Pluralitet, mnoštvenost kao ljudsko stanje, može iznova zadihati. Kako u tom smislu primjereno zapisuje Hannah Arendt: ”Kada bi jedan čovjek qua čovjek bio svemoćan, tada se uistinu ne bi moglo uvidjeti zašto bi trebali postojati ljudi – isto onako kao što u monoteizmu svemoć boga čini ovoga jednim. U tom smislu, svemoć jednog čovjeka ljude čini suvišnim”. Treba, dakle, kaže René Char, ”vratiti vrijednost, i to najažurnije moguće, čudu što ga predstavlja ljudski život u svojoj relativnosti”. Mržnja i ”bratstvo”, ”jedinstvo” i ”zajedništvo”, bili su jaki opijati, nastupilo je napokon vrijeme trijeznog života: neizvjesnost i krhkost trebaju ponovno izboriti svoja građanska prava. Camus tomu dodaje: ”Demokrat je skroman (modeste). On priznaje neki udio neznanja, prepoznaje djelomično pustolovan karakter svojega napora i priznaje da mu nije sve dano. A polazeći od tog priznanja (aveu), priznaje da mora pitati za savjet druge, da mora upotpuniti ono što on zna onim što oni znaju”. Jer za autora Pobunjenog čovjeka ”ne živimo samo od borbe i mržnje. Ne umiremo vazda s oružjem u ruci. Postoji povijest i postoji nešto drugo”.

Filozofski gledano, razlika je to između ”borbe” i ljudskosti, a nju je pak moguće uvidjeti samo s točke gledišta razlike između čovjeka i povijesti, između čovjeka po bivstvovanju i čovjeka kao povijesnog bića, odnosno, rečeno u okviru same povijesti i njezinih epoha, s točke gledišta razlike između čovjeka kao čovjeka i čovjeka kao subjekta (uloge). Ta razlika ne znači da čovjek kao subjekt nije više čovjek, odnosno da je kao povijesno biće u položaju subjekta više nego čovjek. Nietzscheova predstava da čovjek kao nositelj volje (za moć) može postati više nego čovjek, nadčovjek, metafizička je fantazma, budući da previđa da je čovjek smrtno i konačno biće. Ukoliko čovjek djeluje u perspektivi te iluzije, zaslijepljen njome, ukoliko se uistinu smatra više nego čovjekom, tada postaje ne-ljudski uništavatelj drugih i naposljetku samoga sebe. Vidjeti razliku između čovjeka i subjekta znači zato vidjeti istinu da čovjek ne može postati identičan sa subjektom, da ne može postati Subjekt. Vidjeti istinu da i kao subjekt čovjek još uvijek ostaje smrtnim, konačnim bićem. I u svojoj moći. Zato u svim projektima Moći (Nacije ili Partije) čovjek ostaje nemoćno i s gledišta tih projekata kao Ideja svagda već i manjkavo, defektno biće, biće što ga treba preoblikovati po svojoj mjeri. U tom času on postaje objektom akcije u ime Ideje, njezinom žrtvom, jer i kao aktivist Ideje u bîti nije Subjekt, nego samo njezin sub-iectum u prvotnom značenju, dakle podanik. Ideja kao instrument Volje za moć raščovječuje prema tome najprije svoje nositelje, svoje ”dužnosnike”; čim zaborave da nisu samo subjekti, subjektivna snaga Ideje, nego najprije i sve do kraja, sve do svoje smrti – krhke, bolom obdarene egzistencije.

Ovdje i sada nam je zato uputno ponovno osluhnuti navedeno Charovo i Camusovo svjedočanstvo. ”Aktivisti sjećanja” i danas se ne okreću prošlosti kako bi se eventualno brinuli za ”zakon mrtvih” (kao temeljni zakon živih) ili kako bi se posvjedočenim tragičkim iskustvom oduprli vrtoglavici mahnite Ideologije. Gledajući iza sebe, ne traže uopće kako ograničiti konstruktivističku ambiciju, ideju društvenog i političkog inženjeringa, upravo obrnuto, otpuštaju joj uzde na vratu. Spomen je za njih prije svega i iznad svega akt volje (za moć), a čudni magnetizam otpora, borbe, rata, proizlazi iz toga da skrovitost i tajna tada nisu postojali. Ništa nije bilo dvosmisleno, ništa nije bilo fragilno i nejasno, nije se događalo ništa što nije bilo uračunljivo, dakle i izlječivo. Upravo ta potpuna izvjesnost vodi svoje najgorljivije aktiviste sjećanja da u period otpora (ili obrane) projiciraju svoju idiosinkraziju spram nezacjeljivosti rane svijeta i svoju težnju za savršenosti. Jer kada postoji jedan krivac za sve, vazda postoji i rješenje. Zazivanje onog najmračnijeg prošlosti pothranjuje ideju da borba i rat može sve i, pod krinkom političkog mentaliteta, krijepi antropo-teološku oholost i osionost (hybris), od koje nas Char i Camus nisu prestajali štititi. Sjećaju se tako ti ”aktivisti sjećanja” ”zemaljskog pakla” kako bi zaboravili tragičnost egzistencije, kako bi se uvjerili da Subjekt (Nacija, Partija) ne susreće nikada ništa izvan sebe samog i kako bi pothranili iluziju u povijesno ostvarenje carstva nebeskog na zemlji.

No naspram tog i takvog modusa sjećanja, koji treba apsolutno zlo kako bi održao metafiziku Subjekta-Boga, stoji modus sjećanja u kojem živi i odzvanja riječ velikog poete René Chara: ”Zlo vazda dolazi iz veće udaljenosti nego što vjerujemo i ne umire ono neizbježno na barikadi koju smo za nj izabrali”.