Mario Kopić: Milišićeva razapetost

Izdvajamo

• Posljednje riječi Milišićeva dnevnika, što ga je vodio sve do smrti, glase: „Drhtavica od nevjerice, smješljivi trnci užasa u našim tijelima dok ona obavljaju rutinske poslove ili se odmaraju, ili u pola kretnje zastaju da čuju ulomak, vijest s radija. Naporedo s tim traje neizbrisivo sjećanje da ne živim u povijesti, nego u farsi. U farsi rata, u farsi patriotizma, farsi borbe za slobodu. I s jedne, i s druge strane – što bi nam mogli obećavati nego slobodu. A najgore će biti kada dođu oslobodioci…“

Povezani članci

• Darko Cvijetić: Komesar Ćićo
• Kumrovec postaje centar i muzej nesvrstanih zemalja?
• Pramoderna, izložba Božidara Mandića u Zvonu
• Rose Fistanić: Devastacija je zaustavljena
• Trideset godina SARTR-a, kulturnog otpora fašizmu i agresiji
• Septembarski prijemni ispit za umetničku igru

Slobodan u svojoj misli kao ljubopitljivosti, vjeran istini kao neskrivenosti, Milan Milišić, dubrovački pjesnik i intelektualac, stradao u ratnom pohodu JNA na Dubrovnik, 5. oktobra 1991. godine, mnogo je toga podnio upravo zbog slobode svoje misli i vjernosti istini.

Biti za slobodu misli i biti vjeran istini znači biti na križu. Milišićevim riječima, znači stajati u „prostoru između vratnica“. Ne prije svega i iznad svega zato jer te zbog toga ponižavaju i vrijeđaju, nego zato jer vjernost istini ne znači biti zavjeren nekoj znanoj i unaprijed danoj Istini, nego biti razapet između istine i traženja istine. Sloboda misli nije ništa drugo do mogućnost te razapetosti i mogućnosti za tu razapetost.

A započela je ta Milišićeva razapetost već njegovom pričom Život za slobodu, nadahnutom  poznatim i dokumentima potkrijepljenim činom odmazde nad građanima Dubrovnika na otočiću Daksi oktobra mjeseca 1944. godine, netom nakon ulaska partizanskih osloboditelja u grad. Kroz priču o malom stradunskom bifedžiji Mirku Šuštaru otrgnuo je Milišić zaboravu sve one koji nisu bili samo izbrisani iz knjige života, nego, ostavljeni bez pogreba i groba, izbrisani i iz knjige mrtvih. A svatko ima pravo na grob, nikome se ne smije oduzeti ime. I ubijenima na Daksi ime se nije smjelo oduzeti. Jer posvećenost mrtvih neovisna je o tome što su (po)činili kao živi. Pred obličjem smrti svi smo jednaki, jednaki kao ljudi. No pravo na grob i ime ne znači istodobno pravo na dobro ime. Ono što im je kasnije, u ideološkom horizontu desnice, a priori dodijeljeno. Jer klerikalni i svjetovni kolaboranti s naci-fašizmom zacijelo kao takvi i u cjelini nemaju dobro ime, za svojega su života izgubili dobro ime. Posrijedi je jedino i samo pomirenje s mrtvima, a ne razrješavanje društveno-političkih sporova među živima u području moći i stremljenja. Prvi zakon bivstvovanja čovjeka kao čovjeka nalaže nam da u zajednici živih i mrtvih, što je živimo, mrtve pokopamo mi, živi. Mrtvi ne mogu pokopati mrtve, pokopati ih mogu samo živi. Nepokopani mrtvi čekaju na žive, a ne na mrtve. I kad su pokopani neka počivaju u miru. Bez njihova mira, bez pomirenja s mrtvima, ni živi neće živjeti u miru.

Zbilo se to Milišićevo etičko upozorenje početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća, ali budnost onih koji su imali patent na istinu i pravdu još nije popuštala. Pjesnik, koji je na čas preuzeo ulogu pripovjedača s historijskim pamćenjem, našao se tako pred sudom „čuvara tekovina revolucije“, bio osuđen na sedam mjeseci zatvora, ostavši bez posla i pasoša i prispjevši na crnu listu onih čije se ime ne smije izustiti u javnosti.

No već je početkom 1988. godine, u povodu izvedbe Klaustrofobične komedije Dušana Kovačevića u Kazalištu Marin Držić u Dubrovniku, smještena iza stare gradske luke, podigao Milan Milišić, ovaj put kao dramaturg, opet veliku buru i pokazao se opetovano „moralno-politički nepodobnim“. Povod ovaj put nije bila sama predstava nego programska knjižica od četrdeset stranica što ju je Milišić uredio za spomenutu predstavu. Program je kao i svaki program imao pružiti gledateljima dopunsku informaciju, otvoriti širi pristup piscu i djelu, proširiti vidokrug predstave i njezine izvedbe. Milan Milišić je prišao poslu s ozbiljnošću i odgovornošću, definirao stavove spram teatra i same predstave, razlikujući pritom inicijative i kompetencije dramaturga teatra i dramaturga predstave. Prvi je za njega čovjek institucije, „obavezniji prema literaturi nego prema samom teatru“, osjeća se „prirodnije u nacionalnoj biblioteci nego u glumačkom buffetu“; drugi pak (kao suradnik svake pojedinačne predstave) „osvaja svoje mjesto u samom biću predstave, u njezinoj jednosti i neponovljivosti“ do te mjere da mu se „svako praktično pitanje nadaje kao umjetničko“, da sve čini kako bi „dubinska struktura teksta postala dubinskom strukturom predstave“. Tako je postupio Milišić kao dramaturg Kazališta Marin Držić, na taj je način shvatio svoju ulogu u predstavi Klaustrofobična komedija. Dubrovački dušobrižnici, policajci duha do kojih su glasi o imploziji komunizma stizali vrlo sporo, pomno su prelistali kazališni program, stavili ga na ideološku provjeru i došli do neprijeporna zaključka da je posrijedi pogibeljna ideološka kontrabanda i smišljena podvala. Priložio je, naime, Milišić fotografije glumaca iz predstave i opremio ih legendama koje su isticale identitet u diferenciji (tako je znanoj glumici Doris Šarić-Kukuljica objavio sliku s pionirskom kapom i rupcem, a u potpis stavio „prva pričest“). Osim toga, u programsku knjižicu je uvrstio ulomak iz teksta Predstojeće ustavne promjene Koste Čavoškog, jedan ironični tekst Giovannija Papinija, kao i sudsko rješenje kojim su glumci teatra „MM“ Radoslav Milenković i Sreten Mokrović iz Zagreba kažnjeni za izvođenje predstave Izlaz u Dubrovniku 1982. godine, jer su „govorom i pantomimom zlonamjerno i podrugljivo prikazivali tekovine naše revolucije, njene sudionike, kao i tekovine našeg socijalističkog društva“.

Kao vrstan poznavatelj teatarskog umijeća, Milišić je jednostavno inscenirao teatar u teatru, uokvirujući u stiliziranu socijalističku komediju pravnu komediju oko suđenja jednoj predstavi nekoliko godina ranije.

Milišićevu sklonost ironiji nije, dakako, dijelila uprava kazališta, odnosno tadašnji dežurni ideolozi Dubrovnika. Već prije prikazan i prokazan kao nepodoban, a usto jedinstveno građanski neustrašiv, što je u Dubrovniku sveudilj bilo opasno u dugoj zimi poslušnika i klimavaca, odnosno, kako je sam govorio, „vladavine ideološke svijesti dvojkaša iz Učiteljske škole“, vladavine što i dan danas baca svoje sjene, bilo je i ovaj put oportuno riješiti ga se. Odlukom ni manje ni više nego Radničkog savjeta izrečena mu je disciplinska mjera prestanka radnog odnosa. Udaljen je tako s posla pjesnik u gradu koji se diči himni slobodi. Oprašta li kulturna povijest lako takav odnos prema pjesniku, napose prema teatru?

Da Milanu Milišiću ideologije i terori totalitarnih režima nisu do kraja dali mira, svjedoči i epizoda iz njegova postumno objavljena romana Oficirova kći, gdje u liku uglednog dubrovačkog advokata i komunista Nikše Matića pregnantno iskazuje bit svake revizionističke apologije ubijanja. Izjavit će jasno dotični „Matić“ što misli o žrtvama komunističkog poslijeratnog zločina: „Problem je u tome što Dubrovnik nije dao dovoljno žrtava“.  Jer u obzorju svake ideologije postoji norma svojih žrtava koju treba ispuniti!

Sve u svemu, kao intelektualac Milišić se u etičkoj prosudbi političke zbilje sveudilj držao samo jednog jedinog kriterija: „Budući da je proklamirani cilj svake političke akcije beziznimno salus publica, kao ljudima od pera ne priliči nam suditi o ciljevima; nama ostaje zauvijek i samo rasprava o metodi“.

S Milišićem je Dubrovnik osamdesetih godina prošlog stoljeća odista uspio udahnuti duh slobode. Danas, trideset i jednu godinu bez Milana Milišića, Dubrovnik naprosto nema sreće. Nema je, jer nema odistinske duhovne elite koja bi nepopustljivo polazila od autonomije duha i održavala aktivnu kritičku distancu kako prema nacionalizmu tako i prema klerikalizmu. Umjetnost se uglavnom posvema odvojila od poezije i pretvorila u prenositeljicu banalnih i klišeiziranih poruka. Čak ni poezija nije više poezija u onom helderlinovskom značenju pjesništva, prema kojem čovjek jest to što jest upravo po tome da pjesnički obitava na svijetu. Mišljenje je pak retrogradno i retrogardno, počiva na prošlosti, okreće se ideologijama minulih decenija, pa čak i stoljeća. Pokušaji da se tu i tamo u Dubrovniku u posljednje vrijeme oda priznanje Milišiću tragikomični su. Jer odati priznanje nekome ne znači ponavljati njegove riječi ili recitirati njegove stihove nego upravo ponoviti njegovu duhovnu gestu u vremenu u kojem nam je dano biti. Učiniti ga, drugim riječima, našim duhovnim suvremenikom.

Jer najteže je pridobiti i očuvati upravo duhovnu slobodu. Duhovna sloboda je naša vlastita budućnost. Prostor te slobode otvaraju svi oni koji su otvoreni za mišljenje i pjesništvo, za pitanje o smislu života i svjedočenje o njegovu smislu ili besmislu.

Posljednje riječi Milišićeva dnevnika, što ga je vodio sve do smrti, glase: „Drhtavica od nevjerice, smješljivi trnci užasa u našim tijelima dok ona obavljaju rutinske poslove ili se odmaraju, ili u pola kretnje zastaju da čuju ulomak, vijest s radija. Naporedo s tim traje neizbrisivo sjećanje da ne živim u povijesti, nego u farsi. U farsi rata, u farsi patriotizma, farsi borbe za slobodu. I s jedne, i s druge strane – što bi nam mogli obećavati nego slobodu. A najgore će biti kada dođu oslobodioci…“