Mario Kopić: Sramota potiskivanja

Izdvajamo

• Čak i ako u obrambenom ratu ubijemo agresora ili samo (neposredno ili posredno) odobrimo njegovo ubojstvo, krivi smo, krivi smo pred zakonom bivstvovanja. Nemamo čistu savjest! Jer smo krivi za smrti. Pa čak i kada bi samo jedna osoba bila ubijena u svjetlu obrane, ta bi smrt pala na nas. Nismo počinili umorstvo, ali smo – ubojice! Jer na nasilje smo odgovorili nasiljem, na smrt smo odgovorili smrću. Upravo se to potiskuje i iz toga se potiskivanja svagda iznova porađa destruktivni nacionalizam. Nije riječ o pravnom nepravu ili zlu u moralnom smislu. Koliko god to smrtno nasilje u strateškom smislu bilo pravilno, u pravnom smislu opravdano, u moralnom smislu u krajnjoj instanciji ipak u domeni dobra, riječ je o dubljoj razini, o razini odlučivanja o životu i smrti koja transcendira čovjeka. Riječ je o razini svetog ili razini religioznosti, kako bi rekao Kierkegaard. I upravo na toj razini grize, odnosno peče savjest!

Povezani članci

• ‘Za što je Jugoslavija ime’ – treći dan Otvorenog Univerziteta u SARTRu
• GODINA DO STOLJETNICE
• Režiranje laži
• Oprez Vijeću ministara i Denisu Zvizdiću
• Ivica Puljak o bojkotu HRT-a i vjeronauku o školama
• FAŠIO, FAŠIO, TKO TI TUR ISPRAŠIO?

Yazik, vurm!

Ne ubij!  Grijeh je.

Ovim je turskim riječima Židov Salomon Behmi pokušao zaštititi kapetana Ismaila, turskog oficira zarobljenog u Prvom balkanskom ratu. Ipak su ga, budući da je bio preslab da bi marširao, ubili bugarski vojnici.

Savjest spada u temeljne egzistencijale, dakle u samu ontološku suštinu čovjeka kao egzistencije. Izvire iz krivnje, kojoj je pak podrijetlo u čovjekovoj konačnosti, u čovjekovoj smrtnosti, zbog koje je čovjek svagda već u brizi za vlastito bivstvovanje, svagda mu je stalo do vlastitog bivstvovanja. To temeljno (ontološko) raspoloženje nalaže čovjeku da bude ono što jest. Budi ono što jesi! – taj se  glas bivstvovanja nikada ne prestaje oglašavati i zato krivnja i savjest nikada ne mogu zamuknuti. Čovjek vazda može biti još bliži svojem bivstvovanju, vazda može egzistirati na još autentičniji način, biti ono što prema svojem bivstvovanju i u svojem bivstvovanju jest. Čovjek je dakle čovjek ukoliko je čovjek savjesti. Savjest imaju svi ljudi, neovisno o tome kojoj religiji pripadaju i neovisno o tome pripadaju li uopće ikakvoj religiji: kako teističkoj tako i ateističkoj, poput budizma. Histeričnost izvire iz potisnute, a ne iz probuđene savjesti, izvire iz bijega pred vlastitom savješću, savješću ne u psihološkom značenju (ta je sekundarna), nego savješću u ontološkom, što će reći egzistencijalnom značenju.

Sa stajališta volje za moć, koja sama vazda odlučuje što je ispravno a što nije, savjest je samo nepotrebna prepreka. Pa i kada je riječ o biti ili ne biti, odnosno o životu i smrti. Volja za moć ne bira sredstva, odnosno bira ih samo u perspektivi vlastitog očuvanja i vlastitog razvića. Dakle, u njezino je ime opravdano i poslati u smrt, ubiti. Ubijanje je ne samo dopušteno, nego i sakralizirano pravo volje za moć: oni slabi i nemoćni, oni razoružani, neka što prije propadnu, a ako slučajno oklijevaju, treba im pomoći, gurnuti ih treba preko ruba, kako kaže Nietzsche, gurnuti u ponor.

No evropski nihilizam nije posijao tek Nietzsche, nego već Platon, a za nas ga je vjekovima čuvalo i promicalo, naime svojom idejom o svemogućem stvaranju iz ništa (creatio ex nihilo), post-kristovsko (grčkom filozofijom, napose neoplatonizmom, prožeto) kršćanstvo. Za Platona je bivstvovanje poistovjećeno sa svjetlošću: ono što je tamno ili neprozirno treba podrediti svjetlu ili ga, ako to nije moguće, odnosno ako se odupire našem prosvjetljenju, eliminirati. U krajnjem slučaju, kako možemo pročitati u Platonovoj Državi (Politeji), ubiti. Ubiti upravo u ime ideje Dobra, odnosno Dobra samog! „Zlu ne ide nikada bolje nego kad pred njim stoji neki ideal“, zapisao je u jednom aforizmu Karl Kraus. I odista, najviše je zla na svijetu počinjeno upravo u ime Dobra i svijetle budućnosti, što su ih kao svoj Cilj uzeli i proglasili Smislom svi totalni projekti.

Ideja Dobra je za Platona najmoćnija ideja, tako moćna da seže čak s onu stranu bivstvovanja. Tu je njezinu moćnost potom preuzeo Augustin u slici kršćanskog Boga kao svemoćnog Bića, a Nietzsche pak kroz volju za moć preslikao u moć čovjeka kao Nadčovjeka. Budući da je ta Moć nešto što je s onu stranu bivstvovanja, od bivstvovanja kao takvog više nema ništa.

Posljedice tog i takvog nihilizma možemo izbjeći samo ako bivstvovanje kao bivstvovanje razumijemo iz čistine, iz naše otvorenosti za otvorenost bivstvovanja. I ako u toj otvorenosti postanemo svjesni konačnosti vlastitog bivstvovanja i time konačnosti su-bivstvovanja s drugima i konačnosti njihova bivstvovanja, dakle smrtnosti koja nam, kroz krivnju i savjest, nalaže: Ne ubijaj! To nije samo vrijednost nad vrijednostima, vrijednost svih vrijednosti, nego je kao zakon bivstvovanja vrijednost s onu stranu vrijednosti. Jedino nam ta zapovijest, svojstvena svim svjetskim religijama, premda naknadno izopačena i masivno izigrana, omogućuje barem ograničiti nihilizam. Barem ograničiti, jer se bezuvjetno zakona o nepovredivosti života (kao dara bivstvovanja) teško možemo držati. Ne samo u iznimnim slučajevima, poput rata, nego i u svakodnevnom životu. Ali to ne znači da smo tada bez krivnje i savjesti.

Dapače. Čak i ako u obrambenom ratu ubijemo agresora ili samo (neposredno ili posredno) odobrimo njegovo ubojstvo, krivi smo, krivi smo pred zakonom bivstvovanja. Nemamo čistu savjest! Jer smo krivi za smrti. Pa čak i kada bi samo jedna osoba bila ubijena u svjetlu obrane, ta bi smrt pala na nas. Nismo počinili umorstvo, ali smo – ubojice! Jer na nasilje smo odgovorili nasiljem, na smrt smo odgovorili smrću. Upravo se to potiskuje i iz toga se potiskivanja svagda iznova porađa destruktivni nacionalizam. Nije riječ o pravnom nepravu ili zlu u moralnom smislu. Koliko god to smrtno nasilje u strateškom smislu bilo pravilno, u pravnom smislu opravdano, u moralnom smislu u krajnjoj instanciji ipak u domeni dobra, riječ je o dubljoj razini, o razini odlučivanja o životu i smrti koja transcendira čovjeka. Riječ je o razini svetog ili razini religioznosti, kako bi rekao Kierkegaard. I upravo na toj razini grize, odnosno peče savjest!

Zato je onaj koji je u nekom obrambenom ratu najzaslužniji (za naciju, za njezin „suverenitet i teritorijalni integritet“) istodobno i najviše kriv. Morao bi biti skroman u svojoj neskrušenosti, u svojem nepokajanju, morao bi biti najmanje bučan po pitanju svojih zasluga. A ostali, oni s manjim zaslugama, morali bi ga pri tome slijediti. Suprotan put jest samo put povećanja krivnje, put na kojem se u ime nacije, koja se pritom sve više pretvara u vampirsku Naciju, nastoji izbrisati svoja neizbrisiva krivnja. Izbrisati svoju neizbrisivu krivnju ponajčešće tezama o navodnoj permanentnoj ugroženosti naroda ili čak hipotezama o nekakvim višim nacionalnim ciljevima.

I poznata teorija političkog realizma Hansa Morgenthaua, prema kojoj se politički realizam razlikuje od ostalih učenja po tome što zagovara autonomiju političke sfere (kojoj je temeljni pojam interes, definiran s obzirom na moć), zahtijeva od realne politike jasnu etičku svijest, zahtijeva etički dignitet politike, odnosno političara.  Riječ je o svijesti da se i kad je riječ o aktivnom otporu, dakle obrambenom ratu za očuvanje suverenosti i samostalnosti, krši temeljno etičko načelo, da dakle ni takav rat na najdubljoj svojoj razini nije nešto dobro, da je posrijedi zlo; da je naime posrijedi nužno zlo u koje smo potisnuti i da su naposljetku u nužnom zlu dopuštena jedino i samo ona sredstva koja su odista nužna, dakle bez ikakvih osvetničkih, povratnih primjesa.

Zbog čestih i također masovnih kršenja zabrana iz međunarodnih sporazuma, s pravnog je gledišta, premda ih je potpisala većina država, moguće pobijati njihovu učinkovitost i valjanost. No to pobijanje nipošto ne znači i poricanje moralne savjesti koja pri nasilju ili barem pri nekim vrstama nasilja na međunarodnoj sceni ne ostaje nenačeta. Štoviše, postojanje moralne savjesti potvrđuju čak izgovaranja, izmotavanja, svi pokušaji državnih voditelja ili vojnih komandanata da nekako moralno opravdaju spočitana im kršenja sporazuma, konvencija itd. Zato su, kaže Hans Morgenthau, „svečana uvjeravanja u nedužnost ili moralnu opravdanost, kojima se na taj način uniformno odgovara na optužbe, više nego čista ideologija“. Posredno označavaju priznavanje moralnih načela i ograničenja što iz tih načela proizlaze.

Naposljetku nam u tom smislu ostaje više no dalekosežno upozorenje Günthera Andersa, iz njegova djela Mi, sinovi Eichmanna, „da je potiskivanje (Verdrängen, u smislu prikrivanja i zatajivanja, prim. M. K.) isto onoliko sramotno/nečasno (schändlich) kao i ‘ono potisnuto’ (das Verdrängte); i da potiskivanje često djeluje ne tek poslije čina, nego u samom činjenju, za vrijeme samog činjenja, štoviše: prije činjenja, upravo kao njegova pretpostavka“.