Mario Kopić: Strah od straha

tačno.net
Autor 20.5.2015. u 12:07

Izdvajamo

  • Osobi koja je iskusila strah od terora ili koja pripada nekoj potencijalno ugroženoj manjinskoj skupini, odsutnost straha od okrutnosti jačih, praćeno sistemskim uklanjanjem pojedinačnih prikraćenosti, zacijelo je daleko privlačnije od rigorozne primjene stanovitog sistema općih pravila. Ljudski strah nikada ne smije biti tek nijemi ostatak politike. Znala je to Judith Shklar ponajprije zato što nije bila od onih koji su se mogli pozvati na nekog oca, nego zato što je, kako bi rekao Jan Patočka, bila potresena, bila je dakle od onih koji su pretrpjeli udar, koji su kadri shvatiti u čemu se radi u životu i smrti, pa prema tome i u historiji. Ratovi i patnja XX. stoljeća preduboko su iskustvo da bi oni potreseni ponovno podlegli svjetovnim ili religioznim obećanjima.

Povezani članci

Mario Kopić: Strah od straha

Sloboda od straha – taj zahtjev ključ je i tajna zavodljivosti političke filozofije Judith Shklar. Jer u našem vremenu, kako je svojedobno istakao povjesničar Michael Ignatieff, predodžba o ljudskoj univerzalnosti počiva manje na nadi nego na strahu, manje na optimizmu prema čovjekovoj sposobnosti za dobrim nego na strahu od čovjekove sposobnosti za zlim.

Piše: Mario Kopić

No, tko je bila Judith Nisse Shklar? Rođena je 1928. godine u Rigi, u Letoniji, u židovskoj obitelji. Već je u djetinjstvu imala više no dovoljno prilika pobliže upoznati najbarbarskije oblike netolerancije, šovinizma i rasizma što su ih polučili njemački nacional-socijalizam i sovjetski komunizam. U kratkoj autobiografskoj skici Život učenja (A Life of Learning) zapisuje: ”Oko 1939. sam već bila shvatila da će knjige, čak i one stravične (scary), biti moje najbolje utočište od svijeta koji je bio daleko užasniji od bilo čega što bi one mogle otkriti. Tako sam postala knjiški crv. To je ujedno bio i kraj mojega djetinjstva”.

Neposredno prije upada Sovjetskog Saveza u Letoniju 1940. godine, duhovnom se bijegu od prestravne stvarnosti u svijet knjiga pridružio realni bijeg iz Europe u ratu u Sjedinjene Američke Države. Napuštajući Europu, Judith Shklar je pobjegla iz straha i od straha za vlastiti život, iz straha i od straha od neslobode u totalitarizmu i iz straha i od straha od ljudi koji, da bi potisnuli ili spriječili svoj strah od okrutnih moćnika, prestaju biti sposobni i zamisliti slobodnog i autonomnog pojedinca i slobodno društvo. Bilo je to egzistencijalno oslobođenje koje joj je omogućilo da, nakon studija političkih znanosti na Harvardu, započne razmišljati o pitanju društva u kojemu su ljudi zaštićeni od okrutnosti i straha od okrutnosti. Iz svih njezinih radova, počevši od djela Nakon utopije (After Utopia), iako često samo posredno, zrači strah pred zlima što ih svojoj okolini mogu nanijeti ideološki raspaljeni i raspomamljeni ljudi koji vjeruju da mogu radikalno promijeniti svijet i preobratiti ljude, da mogu na zemlji uspostaviti raj, harmoniju, carstvo božje… Zato će Shklar odbaciti političke ideologije i normativne političke teorije u kojima važnu ulogu igraju ideološko-utopijske predstave poput ”(bespoštedna) kritika svega postojećeg”, univerzalno bratstvo, stvaranje ”novog čovjeka” i tome slično. A budući da nadasve želi razumjeti razloge ovoga zla, u njenoj će političkoj teoriji mnogo veću ulogu igrati moralna psihologija nego sistematska teorija institucija i svrhe države.

Prema Judith Shklar, lekcije prošlosti treba zadržati  u spomenu, budući da one krote nadu i optimizam, smanjuju očekivanja u odnosu na mogućnost postizanja nekog idealnog društva. Spomen nije međutim samo studiozno znanje o nemirima i frustracijama u prošlosti, nego isto tako iskustveno znanje o nedavnim događajima. Shklar pripada ”partiji sjećanja” u prvom redu zbog u XX. stoljeću sistemski počinjenih zala. Ta zla ne samo ograničavaju očekivanja, nego su ona i neprestupivo pred nama, kao dio stalne evidencije onoga za što su ljudska bića sposobna. Imati prevelike nade i gajiti pretjerani optimizam prema čovjekovoj sposobnosti za dobrim znači biti kriv za zaborav onog neizrecivog, što se dogodilo tijekom našeg života i nesumnjivo će se opet dogoditi, ako se već ovdje ili ondje i ne događa.

Ukratko, politička teorija za koju se Shklar zalaže odlikuju dvije sposobnosti. Prva od njih je egzistencijalno iskustvo okrutnosti i straha što ga okrutnost izaziva. Ono je Shklar omogućilo da na društvo gleda iz perspektive gubitnika: siromašnih, marginaliziranih, odbačenih, beskućnika, robova, izbjeglica itd. Druga je posebnost iz ovog tragičnog iskustva rođena sumnjičavost koja dolazi do izražaja u odbacivanju filozofija i ideologija historijskog progresa, perfekcionističkih i racionalističkih utopija, pretjeranog povjerenja u ljudski um pri konstrukcijama normativnih političkih teorija.

Razumljivo je samo po sebi da je Judith Shklar, poput Hannah Arendt, prostor slobode prije svega vidjela u liberalno-demokratskom poretku Sjedinjenih Američkih Država, u kojemu su doseljenici stoljećima pronalazili slobodu i u kojemu je ona, kao dijete XX. stoljeća, pronašla spas pred dvama najneslobodnijim i najdestruktivnijim totalitarizmima u historiji čovječanstva. To je razlog zbog kojeg je ona poredak Sjedinjenih Američkih Država vidjela prvenstveno ex negativo, kao poredak u kojemu ne postoji strahovlada i u kojemu strah ne određuje ponašanje građana. To će biti i razlog da svoj tip liberalizma nazove liberalizmom straha (liberalism of fear). Liberalizam straha u odnosu na ostale tipove liberalizma nije manje vrijedan ili reduciran, nego je to tip liberalizma u kojemu dominira najviša vrijednost i najvažnija intencija liberalizma, naime onemogućavanje da ljudi – pojedinci ili čitave društvene skupine – drhte i strepe pred moćnicima. Zato će ga ona nazvati i razgolićenim liberalizmom (barebones liberalism), odnosno liberalizmom permanentnih manjina (liberalism of permanent minorities).

Razgolićenost liberalizma straha od ostalih se tipova liberalizma razlikuje po tome što počiva na argumentaciji ex negativo. Za razliku od teorija liberalizma koje polaze od nekog vrhovnog dobra, liberalizam straha ukazuje samo na supremno zlo. Najveće zlo i opasnost za slobodu koju on kani spriječiti jest strah od samovoljnih, neočekivanih, nepotrebnih i nedopuštenih nasilnih djela koje vrše vojne, paravojne i policijske snage bilo kojega režima i strah od tog straha, koji ljude deformira i paralizira i kad nisu u situaciji neposredne životne ugroženosti. Strah od okrutnosti i strah od tog straha imaju za posljedicu ponajprije različite kompromise, potom abdiciranje od slobodnog djelovanja i govora, autocenzuru mišljenja, a naposljetku i gubitak samog pojma slobode, nesposobnost da se zamisli stanje stvari drukčije od postojeće neslobode.

Za Shklar su ovi strahovi uzročnici različitih poroka (vices)  – okrutnosti (cruelty), licemjerja (hypocrisy), snobizma (snobbery), izdaje (betrayal) i mizantropije (misanthropy) – koji se, za razliku od (smrtnih) grijeha, čiji sadržaji često povređuju pravila koja određuju ispravan odnos čovjeka prema Bogu, javljaju prije svega i iznad svega u odnosima među ljudima, to jest oni su oblici ponašanja kojima ljudi jedni drugima svakodnevno nanose ozljede.

Stoga će moralnu zabranu i institucijsko onemogućavanje nasilja i okrutnosti kao uzroka straha Shklar smatrati nužnim uvjetom očuvanja dostojanstva čovjeka, njegove nepovredivosti.

Liberalizam straha je neegzalitiran, oprezan, skeptičan, reduciran i pragmatičan liberalizam podoban političkom mišljenju nakon ratnih i genocidnih katastrofa i bankrota ljudskosti XX. stoljeća. A za nas ovdje i sada itekako instruktivan. Njegove su nosive postavke da je najgori porok okrutnost, da temeljna svrha političkog djelovanja mora biti sprječavanje straha od okrutnosti, posebice od okrutnosti političkih moćnika koji disponiraju sredstvima nasilja. U tom je sklopu napose važno obratiti pozornost na pojedinačne slučajeve i situacije okrutnosti, nepravednosti i prikraćenosti. A te slučajeve i situacije nije moguće izbjeći niti primjenom najsavršenijeg sistema pravednih načela i institucija.

Društvo u kojemu nema straha od političkih moćnika i u kojemu je okrutnost potisnuta, jednako je pravedno kako prema pojedincima tako i prema skupinama. Uklanjanje pojedinačnih slučajeva prikraćenosti, to jest djelatna pravednost, cilj je koji ne ovisi toliko o tome radi li se o nepravednostima prema pojedincima ili pak skupinama.

Osobi koja je iskusila strah od terora ili koja pripada nekoj potencijalno ugroženoj manjinskoj skupini, odsutnost straha od okrutnosti jačih, praćeno sistemskim uklanjanjem pojedinačnih prikraćenosti, zacijelo je daleko privlačnije od rigorozne primjene stanovitog sistema općih pravila. Ljudski strah nikada ne smije biti tek nijemi ostatak politike. Znala je to Judith Shklar ponajprije zato što nije bila od onih koji su se mogli pozvati na nekog oca, nego zato što je, kako bi rekao Jan Patočka, bila potresena, bila je dakle od onih koji su pretrpjeli udar, koji su kadri shvatiti u čemu se radi u životu i smrti, pa prema tome i u historiji. Ratovi i patnja XX. stoljeća preduboko su iskustvo da bi oni potreseni ponovno podlegli svjetovnim ili religioznim obećanjima.

 Filozofski magazin

tačno.net
Autor 20.5.2015. u 12:07

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija