MEDIJEVALESKA UNESCA

Dubravko Lovrenović
Autor 11.9.2016. u 17:23

MEDIJEVALESKA UNESCA

Piše: Dubravko Lovrenović

O historiografiji za vlastite potrebe i širu zloupotrebu

 

Život je igra sa mnogim pravilima, ali bez sudije […] Zato nije čudno što mnogi igraju nepošteno, tako malo njih pobjeđuje, a toliko mnogo gubi.

– Josif Brodski

 

Potrebne su bile nepromišljenost „medijevalista-kaskadera“ i mahalska neupućenost u probleme kojima se autor lokalno i regionalno bavi da bi – s obzirom na gotovo nepreglednu literaturu o pitanjima u kojima nadmeno arbitrira – napisao, potpisao i objavio tekst senzacionalističkog naslova „I najveći griješe“.[1] Taj je tekst novijeg datuma. Iako mu za to nisam dao ni najbenignijeg povoda (ako povod nije to što živim i ponešto objavim), uzeo me Dizdar na zub još 2012. godine.[2] Tu mi je oštro i podrugljivo spočitnuo ono što su prije mene zastupali brojni istraživači stećaka različitih znanstvenih usmjerenja, označivši to kao „skup duboko ideoloških pozicija“. Pitao sam se: Zašto samo meni? Od svega što moja knjiga Stećci. Bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka sadržava Dizdar se odlučio samo za jedan pasus, a i njega je pogrešno interpretirao. Ne bi li bilo kolegijalno i u skladu s akademskim običajima da je o knjizi najprije napisao bar jednu afirmativnu rečenicu, na primjer, o koricama? Ili o platnenoj vrpci koja služi za obilježavanje stranica? Pa onda, ako baš mora, prešao na „stvar“. Dvije godine kasnije (2014) Dizdar me ponovo uzeo u svoj pokus-fokus, potkrijepivši to tekstom obima tri-četri stranice i s isto toliko fusnota. Sa stranica Godišnjaka Preporoda upozorava on svjetsku javnost Stoca na opasnost koja stećcima projektom njihove nominacije na Listu svjetske baštine UNESCO-a prijeti od „debosnizacije“. Tu me je proglasio revizionistom „prema kojem je ona [Crkva bosanska] bila tek šizmatička, dakle, u suštini, više-manje identična Katoličkoj crkvi, s tim da nije priznavala papinski primat“.[3] Poput mađioničara vidi i nalazi ono čega nema. I konačno, nakon dvije godine (2016), umiješavši se u raspravu u kojoj ga niko nije spomenuo, ponovo me je pretvorio u objekt svoje prilježne „obrade“. Nije li to ipak previše i ne nameće li to pitanje njegovih terminalnih faza? Može li se ovdje govoriti o lošoj namjeri ponovljenoj u tri navrata? Koje se vrste frustracija kriju iza ovog targetiranja? Znat će Nebo iznad Stoca i pokojnici ispod stećaka na Radimlji.

Sve u svemu, ovi Dizdarovi Listići sadrže: 1. Tenderske ponude uz moto: Objeđujem da pobjeđujem – sebe; 2. Uvođenje novih običaja u historiografiju; 3. Senzacionalizam; 4. „Najdublja uvjerenja“ na „osnovu trenutno dostupnih pisanih izvora“ uz flagrantnu zamjenu teza; 5. „Kategoričniji zaključak“, 6. Konfabulacije euroskeptičnog diletanta o „debosnizaciji stećaka“, uz namjerno zanemarivanje njihovog navodnog kavkasko-azijskog porijekla; 7. Intrige i laži; 8. Notorno nepoznavanje stručne terminologije kojom se pretenciozno bavi; 9. Nerazlikovanje historijskih izvora od literature; 10. Znanstveno djelo kao Djelo sabranih intervjua; 11. Denuncijacije na račun Šefika Bešlagića i Marian Wenzel; 12. Sličnosti i razlike između Kodrića i Dizdara kao historiografskih neomanihejskih bogumila; 13. Koncilijantni poziv na Okrugli Sto(lac) o preispitivanju skandalozne odluke Komiteta za svjetsku baštinu UNESCO-a; 14. Priloge za Ripleyev muzej „Vjerovali ili ne“ te 15. „Pohvalu“ gluposti.

1. Tenderske ponude uz moto: Objeđujem da pobjeđujem – sebe

Primjedbe stare četiri godine glase: „Dubravko Lovrenović nalazi se na suprotnoj strani ove debate, insistirajući na zapadnoevropskom porijeklu i provincijalnosti umjetnosti stećka. Iako u svom djelu Stećci uglavnom insistira na naučnom diskursu, njegova retorika povremeno postaje duboko romantična, implicirajuću organsku koncepciju umjetničkih fenomena […] Stiče se osjećaj da je ovaj skup duboko ideoloških pozicija posljedica ne samo esteskih pretpostavki: ‘bosanski duh’ je ‘prosvijetljen’ uticajem ‘evropskog simbolizma’ Srednjeg vijeka (istinski fascinantan preokret popularne ideje ‘Mračnog doba’!), dok osmanski uticaj stvara ‘razdor’ koji znači da je ‘bosanski srednjovjekovni duh’ sasvim različit od ‘bosanskog osmanskog duha’ i, implicitno, ‘bosanskog savremenog duha’. Lovrenović je dakle naučnik koji vjeruje u postojanje nacionalnih duhova, ali je odlučan da dokaže da Bosna nema jedinstveni ‘duh’ koji bi inkorporirao njen predosmanski i osmanski period“.[4] Oni koji do kraja izdrže ovu torturu „u ime naroda“ uvjerit će se u kojoj je mjeri naš glavni junak – negativac, žrtva vlastitih konfabulacija. Najprije jer mi pripisuje insistiranje „na zapadnoevropskom porijeklu i provincijalnosti umjetnosti stećka“, što predstavlja grubo izvrtanje onoga što sam napisao, a to znači da izmišlja. Zatim jer nigdje ne govorim o „nacionalnim duhovima“ i jer me tereti za nešto što je historiografija odavno razriješila: da između stećaka i sepulkralne umjetnosti osmanskog razdoblja kontinuiteta jednostavno nema. Svaki napredak tradicionalisti opisuju kao porok. Kad je već riječ o „nacionalnim duhovima“, uvjerit ćemo se da takve besmislice, prišivajući ih meni, zastupa upravo Dizdar.[5]

To je bilo malo, pa je godine 2014, pod populističkom parolom o „debosnizaciji stećaka“ sugerirao da se „dogovorimo“ oko prošlosti koja je neizvjesna, a budućnost prepustimo izvjesnosti koja svakim danom sve učestalije prijeti. Nisam se htio baviti ovom tenderskom ponudom, zapravo zbrda-zdola nabacanim senzacionalističkim nebulozama kojih bi se postidio i student treće godine prvog ciklusa studija. Bavio sam se Nominacijom, koja je svako malo zapinjala. Ako se s ovakvim znanjem Dizdar vratio s Oxforda i York Univerziteta, onda tu nešto nije u redu. Nadao sam se ipak da će moje nepristajanje na ovakav njegov diskurs shvatiti kao kolegijalni čin, ali to s njim, kao i sa svim zločestim, „maloljetnim“ i priučenim medijevalistima nije bio slučaj. Postao je još zločestiji tako da se uzoholio (a oholost je, prema bogumilskom učenju, majka svih grijeha) i nastavio drugima, od samoga sebe neusporedivo boljima, rušiti i rekvirirati ono što su minucioznim radom na polju historiografije stjecali više od jednoga stoljeća. Nakon što je ponovo, reagirajući na moju „historesku“ adresiranu Kodriću, preko reda uzeo riječ i brutalno prekršio pravila znanstvenog ophođenja, primorao me je da se nakon četiri godine oglasim. S jedne strane činim to nerado, ali s druge motiviran obavezom obrane struke i rada na Nominaciji stećaka u trajanju od šest i po godina (2009-2016). Stećci, naime, jesu tamo gdje im je mjesto, na Listi svjetske kulturne baštine UNESCO-a, a iza te činjenice stoje godine napornog rada, putovanja, sastanaka, rasprava, kontakata s medijima, usaglašavanja mišljenja, rješavanja raznih tehničkih i drugih nametnutih (stolačkih) problema. Ako i jest „nevidljivo“, to ne znači da ne postoji i da sve to svojim bahatim postupcima neko može devalvirati. I to kako? Postavljanjem nesuvislih pitanja, prokazivanjem, zamjenom teza, montažama, i nečim gorim od najgoreg: intrigama i lažima. On najprije objeđuje, zatim pobjeđuje – sebe. Baveći se zagrobnim svijetom on plasira svoje „zagrobne“ znanstvene ideje, i to je jedina veza među njima. Tako se sve uglavnom svodi na fiktivne verzije i stvarne averzije.

2. Uvođenje novih običaja u historiografiju

Koliko mi je poznato, sve dosad u historiografiji se ustalio akademski običaj da se rasprava vodi između historičara koji zastupaju različite stavove o određenoj problematici. Uza sve ostale inovacije koje ga kvalificiraju za akademsko zvanje „historičara-inovatora“, uveo je Dizdar i novi običaj da umjesto jednog (nehistoričara) odgovara drugi, u njegovom slučaju medijevalist u promašaju. Tako je – nakon što sam, primjereno razini njegove akribije posvjedočene u jednom „znanstvenom“ sedmičniku, neprimjerene čak i XIX. stoljeću, ismijao Kodrićev pokušaj da se, pored svih svojih nagomilanih funkcija, ogleda i u bosanskom srednjem vijeku[6] – umjesto njega odgovorio Dizdar.[7] To su valjda neki novi naučni standardi: jedan piše, drugi odgovara. Da li neko treći nagovara? Ovo, u duhu interdisciplinarnosti koju zagovara Dizdar, spočitavajući mi pozitivističku „disciplinarnost“, ne treba isključiti. Gdje se to (na)uči: na Oxfordu ili na York Univerzitetu? Ili na nekom još neosnovanom? Mlad je i dinamičan Dizdar: „Snaga kroz radost“! Bojati se samo da je užurban i da nema vremena misliti. Dok znanje obavezuje i limitira, on široke ruke znanost pretvara u „religiju“ – u obećanja. Radi li se ovdje o „teoriji klizave padine“ i o novome paternalizmu uz „poziv na umerenost“?[8] Kroz njegove Listiće prepliću se i prožimaju bajkoviti elementi misterije i opasnosti. Zato valjda izostaju elementi znanosti. Riječima Tarika Haverića, ima Dizdar djelovanje, ali nema djelo. Sve skupa to ipak izaziva nijemo divljenje.

Ono bi bilo potpunije da je Dizdar u „tretman“ uzeo i Pavla Anđelića, kojemu se inače „inventivno“ imputira vještina klesanja križeva na stećcima. Šteta je da tom prilikom nije uklesao epitaf: „Mala herba cito crescit“ [Loša biljka (korov) brzo raste]. Zašto se Dizdar koji bdije nad „ideologijom stećaka“ nije dosjetio da i o tome nešto napiše? Jer pojava je skandalozna, a on se usredotočio upravo na to. Osim toga, postoje i živi svjedoci. On i inače rado ukazuje na „pojave“ zauzimajući odmjeren intelektualni stav: „Naravno, pri tome je nužno zaštititi ove historijske činjenice od njihove redukcije na ideologijske i sentimentalističke stereotipe o kojima govori naslov ovog panela […] Možda najbolji primjer za to je masovna internetska proliferacija stihova Nenada Tanovića izdatih 1994. s naslovom Oblici bosanskih duša, koji su čak i na stranici bosanske Wikipedije navedeni kao originalni epigrafi sa stećaka, a u to su, sudeći prema javnim izjavama, povjerovali i neki ugledni bosanskohercegovački intelektualci… Ovu zanimljivu temu, međutim, morat ću ostaviti za neko drugo izlaganje“.[9] Ne bi sve odjednom da kaže i to je dokaz promišljenosti koja ga i inače krasi. Ovdje je, međutim, po svemu sudeći „preintelektualizirao“ jer mu je promakla u dlaku slična „pojava“, naime, da su uz njegov intervju pun znanstvenog žutila o stećcima objavljeni stihovi-epitaf Maka Dizdara o „Vojniku Gorčinu“.[10] Kad nađe vremena „za neko drugo izlaganje“, mogao bi se, bar ukratko, osvrnuti i na ovu „pojavu“.

3. Senzacionalizam

Između svih ostalih, dojmio me se stav o „pretjeranom kritičnom stavu prema teoriji o bogumilskoj prirodi Crkve bosanske koja u konačnici na apsolutni minimum svodi njenu i ulogu srednjovjekovne bosanske države u nastanku umjetnosti stećaka“.[11] Treba zaista biti „pretjerano“ iskren i priznati, pretjerivalo se više od jednog stoljeća i pretjeralo od Koste Hörmanna, Ćire Truhelke i Vladislava Skarića do Alojza Benca, Šefika Bešlagića, Marka Vege, Sime Ćirkovića, Ljube Sparavala, Pavla Anđelića, Nade Miletić, Dimitrija Sergejevskog, Nedima Filipovića, Johna Finea, Noela Malcolma, Marian Wenzel i Emine Zečević (ne navodim ostale, koji su oprezno, korak po korak, napuštali i na kraju napustili bogumilstvo kao interpretativni okvir Crkve bosanske i stećaka).[12] Nastojim sebi predočiti „vizuelni preokret“ koji Dizdar zagovara: na jednoj strani svi radovi i sve knjige jedne historiografije koja je svoj stoti rođendan proslavila odavno, zapravo jedna biblioteka veličine Zemaljskog muzeja (bez depadansa), na drugoj njegovi Listići koji bi to „brdo“ ne samo da potkopaju, nego i da ga „poravnaju“. David, prema predanju, jest pobijedio Golijata, ali to je ipak samo predanje. Historiografija se, međutim, ne zasniva na predanjima nego na znanstvenim postupcima, uključujući analizu izvora. Zato na osnovi njegove – meni dostupne – bibliografije o stećcima[13] dolazim do zaključka da jedina ozbiljna „znanstvena“ referenca Gorčina Dizdara jest ona da je unuk slavnog pjesnika. To je zvučno, ali, na žalost, nije dovoljno kao referenca u svijetu medijevalistike. Ne može se, naime, po vokaciji biti, i tako se predstavljati, unuk-medijevalist slavnog pjesnika. Ilʼ si unuk, ilʼ si medijevalist. Mak Dizdar s tim nije imao problema i zato je postao to što je postao. Ako sam dobro shvatio, Gorčin Dizdar potencira svoj „uspješno odbranjen doktorat o vjerskoj problematici srednjovjekovne Bosne i simbolici stećaka“.[14] Ne znam gdje i kada ga je „odbranio“, ali sam, s obzirom na ono što dosad pokazuje, i više nego skeptičan glede „uspješnosti“. Osim toga, ne znam ni za jedan „neuspješno“ obranjen doktorat.

Riječ je ovdje o „filozofiji“ neprimjerenoj čak i vremenu historiografskog „ranog srednjeg vijeka“ XIX, a kamoli znanstvenoj punoljetnosti „kasnog srednjeg vijeka“ XXI stoljeća. „Ozbiljna“ je to neslana šala i nelegalna premetačina, jer je bilo pojedinaca i koncem XIX stoljeća koji su, na temelju tadašnjih i više nego skromnih naučnih spoznaja pionirskih početaka, rezonirali znanstvenije od Dizdara, shvativši da je mit o bogumilstvu samo – mit.

Došlo je vrijeme da se prestane s pretjerivanjem i započne s protjerivanjem – logike. Zato se Dizdar odlučio sve to vratiti tamo gdje je i započelo i krenuti od „nulte tačke“: u konac XIX stoljeća, u pravrijeme bez električne energije, telefona, televizije i interneta. Tu se krije i njegov osnovni problem: njegova je polazna premisa negacija: nije tako, nego, dok s druge strane njegova bibliografija ne nudi čak ni najskromnije pokriće za ovakve arogantne i provincijalne stavove ex Stolac. Negirajući i difamirajući druge, završava on u negaciji sebe samoga; umjesto prozračnu stvara on zagušljivu atmosferu ustajalih ideja XIX. stoljeća, sve to školujući se na svjetskim univerzitetima. „Dostignuće“ je to pred kojim se treba pokloniti.

Moje bavljenje Dizdarom istovremeno je i bavljenje logikom, a znanstvene implikacije se podrazumijevaju. Jasno je da se ovaj preopinant – onaj koji prvi glasa ili daje mišljenje o čemu – predstavlja prije kao isljednik nego istraživač, čije unaprijed formulirane teze „samo“ treba priznati da bi nam svima bilo bolje – u prošlosti. Zato mu smeta „insistiranje na ortodoksiji Crkve bosanske [koje] dovodi do neopravdanog, apriorističkog zatvaranja drugih mogućnosti interpretacije ikonografije stećaka“. Imajući u vidu navedeni popis istraživača fenomena stećaka i bosanskog srednjovjekovlja, ovaj Dizdarov stav može se okvalificirati ili kao rezultat raskošnog neznanja ili konfabulacija osobe neupućene u to da se historiografska „ulica“ prelazi na obilježenom pješačkom prelazu, i to samo kad je upaljeno zeleno svjetlo. Jer nije riječ o onome što on preskriptivno tvrdi. Riječ je o generacijskom naporu da se kombinacijom rezultata različitih znanstvenih disciplina formira vjerodostojan interpretativni kontekst Crkve bosanske i stećaka. Mi smo tek „patuljci koji s leđa divova vide dalje“. Ili smo ipak divovi koji s leđa patuljaka ne vide dalje od vlastitih predrasuda?

Budući da ovog zabrinjavajuće ambicioznog junošu, koji bi, uz zapovijed „na desno ravnaj s᾽“, preko noći da „prevrednuje sve vrijednosti“, niko da shvati ozbiljno, a koji boravi u Torontu na York Univerzitetu, preporučljivo mu je da se umjesto stećcima, hačkarima i „vizuelnim preokretima“ počne baviti Historijom Vukova Ontarija, jer bi tako svojoj znanstvenoj egzistenciji možda i dao nekakva smisla. Da tako prekrati muke svima – i sebi i onima koji čitaju i vjeruju u njegove neobuzdane kreacije, a mene da ne uvjerava u to da neomanihejski bogumilski mit u historiografiju nije plasirao biskup Nikola Modruški, papinski legat u Bosni 1463,[15] koji je svojim studijama pod naslovom Bogomili i patareni 1869/70. reinkarnirao Franjo Rački.[16] Golem, pregolem zadatak na sebe je preuzeo Dizdar da bi ono što je nastalo nakon Račkog – ocean literature, dokumenata i (re)interpretacija – tek tako „vizuelno preokrenuo“ i one koji nisu lišeni zrna zdravog razuma, godine uložene u struku da izostavim, tek na temelju svojih bizarnih slutnji, u sve to uvjerio. U znanost je krenuo prečicom – najgorom mogućom stranputicom – i to tako da sve ono što se njemu pričinjava svi najprije priznaju, a što bi on, nekad naknadno, eventualno čak i dokazao. Radi li se ovdje o sistemskoj prevari ili su u pitanju neki ezoterični spisi čiji će skriveni smisao otkriti tek budući naraštaji?

4. „Najdublja uvjerenja“ na „osnovu trenutno dostupnih pisanih izvora“ uz flagrantnu zamjenu teza

Dizdara jest teško i mučno čitati, to je hod bosoga po trnju, ali ga nije teško pročitati. Poput još jednog „genija opće prakse“, on barata znanstvenom morskom pjenom tipa „najkorektnije je […] pomiriti se s činjenicom da o Bosanskoj crkvi u historiografiji postoje različita mišljenja“, da bi preko „konstatacije“ došao „do teme koja je, zapravo, oblast njegovog zanimanja“. Najprije je, opet slično Kodriću, koji nerado govori o onome čime se najuže ne bavi, održao lekciju o onome što nije oblast njegovog zanimanja. Zatim kaže da „u svakom slučaju, tvrdi s najdubljim uvjerenjem […] da to pitanje [Crkve bosanske], na osnovu trenutno dostupnih pisanih izvora, nikako ne može biti riješeno sa stopostotnom sigurnošću“. Dizdar razmišlja u krajnostima koje znanost ne poznaje: „najdublja uvjerenja“, „nikako“ i „stoposto“. Zvuči autoritativno i konspirativno, jedini je problem taj što Dizdar „na osnovu trenutno dostupnih pisanih izvora“ nema objavljen nijedan znanstveni rad o Crkvi bosanskoj, što znači da apodiktično sudi o nečemu u što nije ni minimalno upućen. U tom ogledalu reflektira se Dizdarova tvrdnja da „bilo kakva radikalna promjena ustaljenog mišljenja, poput potpunog odbacivanja bogumilske teze i njenog proglašavanja mitom, bila bi opravdana jedino u slučaju otkrivanja nekih novih, bitno drugačijih izvora“. Budući da za njega tzv. „bogumilska teza“ predstavlja „ustaljeno mišljenje“, a rođeno je „prije svih (historiografskih) vjekova“, uz koje mogu pristajati jedino diletanti i populisti, ovo komentirati i nije potrebno. To su već vizije koje kroz „staklenu kuglu“ zadiru u budućnost prošlosti. Za razliku od Dizdara, koji čeka na pojavu „nekih novih, bitno drugačijih izvora“, a da izvore sam ne koristi, historiografija o Crkvi bosanskoj i stećcima zadnjih je godina u BiH obogaćena novim studijama, među kojima navodim tek neke.[17] Oni koji rade na izvorima, a ne na marketingu, za sobom imaju i rezultate i nisu im potrebni „vizuelni preokreti“ i senzacionalistički intervjui, još manje „neki novi, bitno drugačiji izvori“. Ne mogu da se ne upitam: Da li Dizdar, po modelu „Bosanske tajne knjige“ na koju se referira Kodrić, sam radi na ispisivanju tih i takvih izvora ili je odlučio baviti se samo „glosatorstvom“?

Ja se nisam „pomirio s činjenicom“ i nisam „najkorektniji“ jer sam još 1996. objavio tekst pod naslovom „Bosanski mitovi“ u kojem sam bogumilsku Crkvu bosansku smjestio tamo gdje joj je mjesto: u Mit(ologiju).[18] Tekst je u međuvremenu objavljen i na engleskom jeziku.[19] Dosad od Dizdara ili od nekog drugog autora nisam pročitao ništa što to dovodi pod znak pitanja. To je valjda zbog pomanjkanja izvora, na što on zavodi kada navodi jer onda – i to je njegov stav – nikakva drugačija interpretacija osim one od Račkog i ne može ugledati svjetlo dana. To bi značilo da do tada – do pojave novih izvora – svi oni koji se bave Crkvom bosanskom trebaju dati kolektivnu ostavku i prijaviti se na biro za zapošljavanje. I svoje automobile zamijeniti dvopregom – model 1869/70. Sve to piše osoba s nijednim radom o Crkvi bosanskoj zasnovanim na referentnim historijskim izvorima, a koja piše tako kao da je „oči iskapala“ radeći upravo na njima. Taj „monaški“ rad zamijenio je Dizdar intervjuima, „ustaljenim mišljenjima“ i „najdubljim uvjerenjima“. I kako to da „radikalnom promjenom“ označi nešto nastalo gotovo 130 godina nakon Račkog? Mnogi su, doduše, na razne načine pokušavali vratiti točak historije, ali im to u pravilu nije uspijevalo. I u ovom slučaju služi se Dizdar zamjenom teza. Čini se da je krajnje vrijeme da se, umjesto nad Račkim, zamisli nad samim sobom. „Utješni mitovi“, kako Malcolm imenuje zamjenu znanosti s predanjima, u tome će mu, za njega najvažnijem „dubinskom preokretu“, biti od male ili nikakve pomoći. Onaj ko se, osim na Račkog, danas poziva na Rudolfa Kutzlija i njegovu knjigu Die Bogumilen“ (Stuttgart, 1977), u kojoj su znanstveno preživjele samo izvanredne crno-bijele fotografije stećaka, sebe je ekskomunicirao iz kritičke historiografije. I može ostati samo u „dubini razdora“, posvećujući se možda i najvećoj „enigmi“: Bogumili ili Begomili?

 5. „Kategoričniji zaključak“

Na polju njegove „specijalnosti“, a to je – kako kaže – ikonografija stećaka, Dizdar navodi:

„I tu, u znanstvenoj oblasti koja predstavlja moju specijalnost, dopustit ću sebi mnogo kategoričniji zaključak: porijeklo umjetnosti stećaka, od osnovnog koncepta, preko tehnike izrade, do same ikonografije valja tražiti na Kavkazu i u centralnoj Aziji prije negoli u zapadnoj ili jugoistočnoj, bizantskoj Evropi. Ipak, i kavkaske srednjovjekovne vizuelne kulture nude tek intrigantne paralele koje valja dublje istražiti; kada ikonografiju stećaka posmatramo u cjelini, najpravilnije što možemo reći jeste da oni predstavljaju originalnu umjetničku pojavu karakterističnu za srednjovjekovnu bosansku državu i njena susjedna pogranična područja.“[20]

Osmotrene kroz prizmu logike, rečenice koje ispisuje Dizdar školski su primjer suprotnosti u sebi: najprije senzacionalistička tvrdnja koja iz korijena mijenja ustaljeno mišljenje o porijeklu umjetnosti stećaka, zatim „intrigantne paralele koje valja dublje istražiti“ da bi se to dokazalo. Ponovo demantira samog sebe. Također ostaje dužan objasniti senzacionalističku tvrdnju da stećci predstavljaju „originalnu umjetničku pojavu“, što znači neusporedivu sa svim ostalim umjetničkim formama srednjeg vijeka. Preduboko je zašao i morao bi se zamisliti nad ovim jer mu Klaićev Rječnik stranih riječi neće dati za pravo. Riječ „original“ („originalan“) ovdje se opisuje kao „pravi, izvoran, nepatvoren, prvobitan, čist, bez primjesa, prirodan, urođen, početni, najraniji, samonikao, iskonski […]“. Jednostavno – ne ide. Upravo to govori o primjeru “čovekove neograničene sposobnosti da misli kontradiktorno, a da ne uloži ni najmanje napora da postane svestan protivrečnosti”.[21]

Ovo je, dakle, spoznajni maksimum i rezultat – „kategoričniji zaključak“ u „znanstvenoj oblasti koja predstavlja njegovu specijalnost“. Ne znam da li je Dizdar u svojoj samozatajnosti i više nego primjetnoj, ponekad iritantnoj skromnosti, uopće svjestan grandioznosti ovim proizvedenog povijesnog trenutka, naime, da cijele generacije stećcima posvećenih naučnika, uključujući mrtve i žive, mogu dati jedino ostavku na sve ono što su napisali, naročito to da su umjetnost stećaka po kobnoj sudbini i zabludi svojoj nesmotreno povezali sa zapadnoevropskom romaničkom i gotičkom umjetnošću i bizantskim umjetničkim dostignućima. Sad uočavam i vlastitu grubu grešku koju ovim putem, uz dužno izvinjenje Dizdaru, želim ispraviti, naime, da prilikom čitanja njegove znanstvene „čitulje“ prije dvije godine nisam uočio revolucionarni „vizuelni preokret“. Ako za sve nije kasno, a bojim se da za neke jest, naročito za one koji „porijeklo umjetnosti stećaka“ traže „na Kavkazu i u Centralnoj Aziji“, pritom se oslanjajući „tek na intrigantne paralele“ koje, da sve bude još intrigantnije, „valja dublje istražiti“. Ponovo koincidencija: jedan od najčešće korištenih izraza u Dizdarovom, inače oskudnom, znanstvenom vokabularu odnosi se na – dubinu. Izgleda da se on stvarno zaputio prema „dubini“, a ako je tako, ja bih mu savjetovao da se – za početak – dok još ima vremena, zaustavi i malo osvrne oko sebe. Čini se da je „glavni junak nijedne knjige“ odlučio preboroditi sve zamke i opasnosti koji stećke sa UNESCO-ve Liste svjetske kulturne baštine, kao „rebosnizirane“, vode u prapostojbinu – na Kavkaz i u Centralnu Aziju.

6. Konfabulacije euroskeptičnog diletanta o „debosnizaciji stećaka“ i namjernom zanemarivanju njihovog navodnog kavkasko-azijskog porijekla

Tako napokon stižemo do „nulte tačke“ „dubine razdora“– do samoga dna znanstvenog Badnja – koja kodriće i dizdare najviše žulja: do uvrštenja stećaka na Listu svjetske kulturne baštine UNESCO-a. Kaže Dizdar:

I tu, zapravo, dolazimo do problema koji je i dao naslov ovom izlaganju, a to je ono što ja nazivam debosnizacijom stećaka. Kao primjer navest ću zvanični dokument naslova Nominacija za upis na listu svjetske baštine UNESCO – radni materijal, dostupan na webstranici Opštine Sokolac, potpisan od autorskog tima od 19 članova iz BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. Dalo bi se o ovom dokumentu dugo raspravljati, no navest ću samo nekoliko karakterističnih tvrdnji navedenih u njemu […] Nažalost, ovom prilikom neće biti dovoljno vremena da se ove tvrdnje detaljno analiziraju. Ono što je, međutim, sasvim jasno jeste da je ovdje provedena jedna suptilna, ali sistematska debosnizacija stećaka: Crkva bosanska spomenuta je tek kao jedan usputni faktor koji doprinosi u najmanju ruku nedokazanoj pretpostavci o ʻinterkonfesionalnostiʼ stećaka, a bosanska država je samo jedna od brojnih društvenih, ekonomskih i klasnih okolnosti koje su doprinijele njihovom nastanku. U istom tekstu, u dijelu koji se odnosi na epitafe, naveden je i upitan podatak da su oni ʻsročeni u duhu službenog kršćanskog naukaʼ, a kao primjer se navodi ʻtoliko karakterističan zaziv sv. Trojstva na početku natpisa prisutan podjednako u Katoličkoj i Pravoslavnoj crkviʼ, pri čemu se prešućuje da je zaziv sv. Trojstva isto tako, kao što se vrlo dobro zna na osnovu brojnih dokumenata, prisutan i u bogumilskoj crkvi. Takvom argumentacijom omogućava se pogrešan zaključak da natpisi na stećcima članova hijerahije Crkve bosanske ʻnedvojbeno govore protiv žilavih stereotipa, odnosno dualističko-manihejskog i bogumilskog karaktera ove šizmatičke Crkveʼ. Dakle, da još jednom sumiram implikacije ovog teksta: Crkva bosanska sasvim nedvojbeno je šizmatička a ne heretička, njen eventualni utjecaj na nastanak ili razvoj ikonografije stećaka nije vrijedan spomena, a bosanska država jednako je bitna, odnosno nebitna za njihov nastanak kao i hrvatsko-ugarska, srpska, dubrovačka ili osmanska.“

Budući da jako drži do stila Dizdar najprije „navodi“ ono što je „navedeno“. Kada je riječ o „u najmanju ruku nedokazanoj pretpostavci o ʻinterkonfesionalnostiʼ stećaka“, uputio bih ga na moju knjigu, gdje sam krajnje jednostavno, uz uporište u dosadašnjim rezultatima historiografije i u analizi primarnih izvora, tj. epitafa, dokazao ono što je logično: interkonfesionalnost stećaka koja se ogleda u zastupljenosti triju kršćanskih konfesija – katoličke, pravoslavne i šizmatičke vjere bosanske – među pokojnicima sahranjenim ispod ovih nadgrobnih spomenika.[22] Brojne nekropole stećaka nalaze se oko crkava poput franjevačkih crkava sv. Nikole u Milima (Arnautovićima) i sv. Marije u Jajcu. Isto tako oko pravoslavnih crkava.[23] Jedino nedostaju crkve Crkve bosanske, što ne znači da je najveći broj pokojnika mogao pripadati upravo njoj. Samo što to još treba dokazati. Da stvar za Dizdara bude teža, interkonfesionalnost stećaka proteže se na prostoru između neposrednog jadranskog zaleđa i zapadne Srbije, preko političkih granica svih tadašnjih „entiteta“. To je nešto što se i ne mora dokazivati jer je vidljivo iz karte rasprostiranja stećaka. Nije to prvi put da Dizdar proturječi očitim činjenicama, s čini to tako što lako dokazivu tezu o „interkonfesionalnosti stećaka“ pretavara u „nedokazanu pretpostavku“. To što čini kristalno je jasno, ostaje pitanje zašto to čini i čemu služe ovakve inverzije uz pozivanje na „bogumilsku crkvu“. Usput rečeno: bogumili i „bogumilska crkva“ nisu, kao komparacija, bili potrebni iz više razloga. Jedan od njih je taj što, za razliku od Katoličke i Pravoslavne crkve, nikad nisu postojali u srednjovjekovnoj Bosni. Dalje da ne nabrajam.

O eventualnom utjecaju Crkve bosanske „na nastanak ili razvoj ikonografije stećaka“ danas možemo suditi prema dva epitafa gostiju Milutina i Mišljena, nekoliko spomena „krstjana“ također u epitafima, te isto toliko predodžbi knjige ili (biskupskog?) štapa na plohama stećaka. Tu je i slikovna predodžba gosta Milutina, s arheološkim artefaktima nađenim u njegovom grobu.[24] Ako u međuvremenu nije došlo do pojave „najnovijih izvora“ o ovoj problematici, jedino preostaje (logično) zaključiti da je sve to premalo da bi se sigurnije govorilo o bilo kakvoj vrsti utjecaja Crkve bosanske na ovu umjetnost. Moglo bi se – istina, posredno – na temelju raskošno iluminiranih evanđelja nastalih u skriptorijima ove šizmatičke Crkve, ali ona ne bi govorila u prilog Dizdarove teze o tome da na stećcima nije zastupljena romanička i gotička umjetnost svojstvena zapadnoj Evropi srednjeg vijeka. Ne bismo također, svim naporima usprkos, mogli potvrditi Dizdarovu tezu koja govori protiv „eurocentričnosti“ bosanskih krstjana i njihove Crkve. Upravo obratno. Posredan utjecaj mogao bi se istraživati na polju pismenosti, budući da je, o čemu govorim u svojoj knjizi, kancelarijska pismenost sa svojim kršćanskim formulama biblijskog vokabulara, snažno utjecala na epigrafsku pismenost zastupljenu na stećcima.[25] Ništa od toga, što Dizdar usprkos „vizualim efektima“ niječe, ne može se uklopiti u njegove „vizuelne preokrete“.

Osim toga, za razliku od franjevačke crkvene arhitekture, od takve arhitekture Crkve bosanske nije preživjelo ništa – tačno onoliko koliko je radova o istoj Crkvi objavio Dizdar koristeći se primarnim povijesnim izvorima. Zato i aktualiziranje ovog pitanja, uz nezaobilazan, u suštini tragikomičan apodiktički ton, također pripada polju metafizike, ili je bolje reći jednoj vrsti apokrifnih spisa. A o utjecaju bosanske države na razvoj umjetnosti stećaka moglo bi se govoriti jedino u slučaju da je u srednjovjekovnoj Bosni postojao, dosad neotkriven, neki SIZ kulture. Da je to tako, potvrđuje ono što sam u svojoj knjizi posvećenoj stećcima napisao o njihovoj „debosnizaciji“:

Olakšavajuća je i nimalo slučajna okolnost da se umjetnost stećaka, bolje rečeno njezina najnaprednija faza između polovice XIV. stoljeća i pada Bosne pod osmansku vlast 1463., vremenski i prostorno poklapa s političkim prostorom srednjovjekovne Bosne, što znači da su stećci kameni nadgrobni spomenici koji su karakteristični za područje stare Bosanske države.[26]

Nadam se da će ovo biti dostatno, ali ako Dizdar i dalje bude skeptičan, citirat ću cijelu knjigu. Istina, bila bi to fusnota nešto duža od uobičajenih, ali u skladu s neuobičajenom ”znanstvenom” metodologijom kojom se služi.

U prilog „debosnizacije“ stećaka navest ću i nekoliko rečenica iz zaključnih razmatranja svoje knjige:

Stećci predstavljaju osebujnu pojavu i vrlo specifičnu sintezu jezika i pisma, vjere i običaja, povijesti i kronologije, kulture, umjetnosti i estetike[27]. Stećci su pretežno vezani za bosansko-humski srednjovjekovni krajolik i teško je, zapravo nemoguće, naći sličnu pojavu koja bi na takav markantan način obilježila kulturni pejzaž neke srednjovjekovne europske zemlje“.[28]

Imajući u vidu dvostruku kompleksnost fenomena kojima se bavim – i stećaka i kodrićdizdara – bilo bi uputno povesti računa o još jednoj dimenziji budućih istraživanja opisanoj sljedećim riječima:

„Stećci i etnopsihologija velika je tema koja još čeka svoje istraživače, na tragu srednjovjekovnog ʻUmijeća umiranjaʼ – teme kojom je, osobito nakon Crne kuge koja je pogodila zemlje zapadne Evrope sredinom XIV. stoljeća, smrt postala jedna od centralnih preokupacija evropske sepulkralne umjetnosti.“[29]

O „debosnizaciji stećaka“ koju mi imputira Dizdar mogu dati još samo jedan skroman prilog ponovo citirajući naslov svoje knjige: „STEĆCI: BOSANSKO I HUMSKO MRAMORJE SREDNJEG VIJEKA.“ Do neke mjere uvažavam njegovu namjeru kojom mi prišiva „debosnizaciju stećaka“, ali tada bi, sukladno logici, naslov moje knjige morao pretpjeti radikalne izmjene i glasiti: „STEĆCI. DEBOSNIZIRANO BOSANSKO I HUMSKO MRAMORJE SREDNJEG VIJEKA“. Ja ih, da budemo načisto, bolje i uvjerljivije „debosnizirati“ ne mogu, sve sam argumente ovim iscrpio, a to što dizdari, očito upućeni u „najosnovniju literaturu“, to vide isključivo je njihov problem s logikom. I ne samo s logikom. Kao što je Tunjin problem s logikom, koju je inače 40 godina predavao na Filizofskom fakultetu u Sarajevu, tvrdnja da se prilikom posjete Rusiji u Sibiru sreo s jednim potomkom djeda Crkve bosanske. To je valjda neki hodajući artefakt bogumilske historije koja, poput vode, mijenja samo agregatno stanje. Vječna je šteta da ovo svoje epohalno „otkriće“ autor nije ovjekovječio u pisanoj formi, nego tek pred „12 svjedoka Dobrih Bošnjana“. Istina, možda je to neka nova bogumilska TV sapunica: „Tunjine Vizije“.

7. Intrige i laži

Da u svom pohodu na znanost, logiku i etiku Dizdar ne preza ni od najnižih udaraca u vidu intriga i drskih laži kazuje njegova konstatacija-denuncijacija:

„Iz ličnih iskustava sa prošlogodišnje konferencije o stećcima održane u Sarajevu, mogu dodati i ovo: o stećcima smiju govoriti samo medijevalisti koji se slažu sa mišljenjem Dubravka Lovrenovića! Čudan je ovo, a prije svega anahronističan stav: u vremenu sveopšte multidisciplinarnosti i opsesivnog postmodernističkog preispitivanja samog pojma objektivne Istine, Lovrenović insistira na zatvaranju u okove eurocentrično i pozitivistički koncipiranih naučnih disciplina, kao i apriorističko i autoritativno određivanje ko smije a ko ne smije govoriti o stećcima. Šta ćemo, u tom slučaju, sa arheolozima? Antropolozima? Historičarima umjetnosti, književnosti i kulture? Lingvistima? Ne bi li izučavanje stećaka trebalo biti jedan suštinski interdisciplinaran proces, unutar kojeg mogu koegzistirati i različita, pa i oprečna mišljenja?“[30]

O invektivi prvoj koju je Dizdar pomiješao s invencijom: da samo istomišljenici sa mnom „smiju“ diskutirati o stećcima. Na stranu njezina inventivno pakosna naivnost, nije jasno šta ga je tako snažno ponijelo da se zaplete u mrežu vlastitih izmišljotina – jer sve je jednostavno provjerivo, svi sudionici konferencije još su živi i zdravi. Upravo na prijedlog jednog od njih, od prve sam se složio da Dizdar izlaže na konferenciji – da izlaže, ali ne i da laže. To Dizdar u vlastitoj konfuziji očito zaboravlja nastojeći me predstaviti kao isključivu i autoritarnu osobu – sve protivno onom što se odigravalo na konferenciji posvećenoj Bešlagiću. Dijametralno suprotno, on je u svome nastupu bio upravo takav, isključiv i autoritaran, o čemu mogu posvjedočiti kolege iz BiH i Australije, sudionici konferencije, koji su mu zbog toga savjetovali da mi uputi izvinjenje. Stiglo je nešto u smislu „nije, nego, alʼ, međutim“. Bude li potrebno, kolege ću imenovati. Opet logika. Ako se već sad služi ovakvim marifetlucima, šta će tek biti za 10-20 godina?

Glede invektive druge, kojom mi spočitava „disciplinarnost“, dok je on, tobože „multidisciplinaran“. Moje izlaganje na toj istoj konferenciji, na žalost, nije mu od pomoći da ono što kaže i dokaže jer sam zastupao stav suprotan onome koji mi imputira Dizdar. A napisao sam i rekao sljedeće:

„Na tom bi tragu, na tragu evropske pojavnosti stećaka i njihovog bosansko-humskog užeg ʻzavičajaʼ, vrijedilo nastaviti u svim naznačenim pravcima. Nisu tu u pitanju samo oblici i brojni ukrasni te motivi oko čije interpretacije uvijek ne postoji suglasnost, problem je puno dublji i složeniji, a do sigurnih rješenja moguće je doći najprije interdisciplinarnim istraživanjima, što znači timskim radom, unutar međusobno komplementarnih istraživanja: historiografije, arheologije, antropologije, etnologije, arhitekture, lingvistike, filologije, toponomastike, historije književnosti, historije umjetnosti, prosopografije, političke teologije, etnopsihologije, crkveno-političke te geografsko-regionalne povijesti.“[31]

Ako Dizdar ovako besprizorno laže, a to je tek jedan primjer, o onom što je svojim očima gledao i ušima slušao, osim toga pred auditorijem, može li se uopće zamisliti kako to izgleda s neupućenima kojima zavodnički servira svoje prijesne laži!? Time im istovremeno u ruke stavlja „vruć krompir“ lažnoga identiteta kao nemoguće misije. Oni ne moraju nigdje ići, njihovi imaginarni neprijatelji koje je Dizdar potkazao tu su – u komšiluku. U diskusiju o jednom složenom povijesnom fenomenu evropskog srednjovjekovlja on uvlači „šire narodne mase“ – jedini „adut“ koji mu može biti od neke pomoći. Slamka je to, međutim, za koju se hvata, jer na populističke stranputice zavodi svakog onog ko se dotakne njegovog teksta. Osim toga, rok mu je trajanja ograničen.

Iako sam umjesto „multidisciplinarnosti“ govorio o „interdisciplinarnosti“, ne preostaje mi drugo, uz napomenu da sam zaboravio navesti osteologiju, nego složiti se s Dizdarom da bi „izučavanje stećaka trebalo biti jedan suštinski interdisciplinaran proces, unutar kojeg mogu koegzistirati i različita, pa i oprečna mišljenja“. Ja sam za – mogu keogzistirati različita „mišljenja“ potkrijepljena odgovarajućom argumentacijom; i ne samo da mogu, nego je to i poželjno, ali problem nastaje kada se takva znanstveno orijentirana mišljenja po svaku cijenu i na brzu ruku, bez ijedne validne reference, paušalno nastoje zamijeniti metafizičkim domišljanjima. Uostalom, mene što se tiče, neka i njih, neka „koegzistiraju“, ako ni zbog čega drugog onda zbog toga da se vidi suštinska razlika između njih. Na „prošlogodišnjoj konferenciji“ (održanoj 2014!) Dizdaru to nisam zabranio, niti sam, sve da sam to i htio, mogao zabraniti, ali jesam se kritički osvrnuo tek na neke od njegovih kreacija. Jer i one su, možda paradoksalno ali istinito, doprinos znanosti koja, za razliku od nas, smrtnih ljudi, pred sobom ima cijelu vječnost. Pokazalo se to, i ne jednom. U tom smjeru vodi i metodološki postulat Francisa Bacona: „Istina se lakše rađa iz pogreške nego iz zbrke“.[32] Zbrke i trke – kojekuda i kojegdje. O „znanstvenoj revoluciji“ najprije bi ponešto trebalo i pročitati, pa onda eventualno krenuti u „revolucionarne“ pseudoznanstvene avanture „vizuelnih preokreta“. Neko iole upućen u problematiku mogao bi Dizdara optužiti za neoluddizam, prema luddističkom pokretu s početka XIX stoljeća, kada su engleski radnici, „nezadovoljni uvjetima rada, protestirali često i samim uništenjem tekstilnih strojeva, protiv promjena koje je donijela industrijska revolucija“.[33] Svojim pohodom na historiografiju o bosanskom srednjovjekovlju Kodrić i Dizdar prizivaju upravo takve neoluddističke i neomanihejske asocijacije. Nadati se zato da će 15 znanstvenih disciplina navedenih u mom tekstu posvećenom pravcima budućih istraživanja stećaka, plus jedna naknadna, zadovoljiti čak i Dizdarove visoke, vlastitim istraživanjima nikad nedokazane kriterije interdisciplinarosti, a to što mi imputira ono što nisam rekao, čak ni pomislio, da sam na njegovom mjestu ja bih „najdublje“ promislio. Tome Dizdar pridonosi navodeći lična iskustva sa prošlogodišnje konferencije o stećcima održane u Sarajevu“. Postavlja se opet („Prokleta logika“!) logično pitanje: kako 2016, konferencija održana 2014, može biti „prošlogodišnja“?

Umjesto inventivan, Dizdar je invektivan, umjesto revalorizacijom on spletkari i bavi se devalorizacijom. Ovdje više nije riječ o „benignoj“ logici i uzavrelim ambicijama, nego o opasnijem malignitetu opisanom u jednoj studiji povećenoj „efektu namjernog uništavanja tuđe stvarnosti“.[34] Jer on (na)prosto i svjesno laže! A laž je, stoji u Rječniku, svjesno izrečena neistina ili obmana s namjerom da se koga zavara ili dovede u zabludu“. Manipulacijom se narušava integritet pojedinca, a da toga on nije ni svjestan, to je i oblik nepoštivanja okoline, ali i samoga manipulatora. “Naime, ukoliko je manipulacija jedini način da dođete do onoga što želite, sami sebi potvrđujete da ste nesposobna osoba. Manipulacija sama po sebi nije inteligentan obrazac. Ona je naprosto obrazac”. A “veliki manipulator je […] samo jedno obično malo dijete bez oslonca.”[35]

Isto to radi i kada navodi Nominacijski dosije jer iz njega ne citira upravo ono do čega mu je iznimno stalo: do paralele između stećaka i armenskih hačkara. A tamo, u prijevodu s engleskog jezika (str. 230-231), stoji:

Na osnovu brojnih dekoracija, a takođe i njihove funkcije, stećke možemo uporediti sa hačkarima (u prevodu – kamenim krstovima) u Armeniji, kamenim spomenicima najčešće pravljenim u obliku uspravnih, izuzetno ukrašenih ploča (dok se stećci pojavljuju u najmanje tri glavne forme sa mnogobrojnim varijacijama). Hačkari se javljaju u periodu od 9-10. do 17. vijeka, dok je vrhunac njihove izrade vezan za razdoblje između 12. i 14. vijeka. Osnovni element koji je krasio svaki hačkar bio je krst oko koga su, po veoma strogom principu, bili upleteni različiti reljefi, od geometrijskih motiva i motiva sa biljkama, životinjama i apstraktnim figurama do prikaza ljudi. Međutim, razlozi za njihovo podizanje su bili različiti i obuhvatali su sva pitanja od označavanja spomenika do posvećenja određene lokacije ili očuvanja uspomena na različite važne događaje. Od svih srednjovjekovnih spomenika, upravo se hačkari mogu najbolje usporediti sa stećcima, uglavnom po broju, dok je u pogledu karakteristika (vrijeme nastanka, forme, prezentacija umjetničkih ukrasa) ova usporedba prihvatljiva samo djelomično. Procijenjeno je da je preko 50.000 hačkara sačuvano na teritoriji Armenije. U 2010. godini, zbog svih navedenih razloga, oni su upisani na UNESCO-vu listu nematerijalne svjetske kulturne baštine (Armenska umjetnost kamenih krstova. Simbolika i umjetnost izrade hačkara) […] Na isti način, hačkari nastaju, uz kraće prekide, u periodu od 10. do 17. vijeka (dok se na nekim mjestima podižu čak i danas kao rezultat obnovljene tradicije), dok je izrada stećaka ograničena na period od 13. do početka 16. vijeka. Uzimajući u obzir sve sličnosti između irskih krstova, stećaka i hačkara, specifično nasljeđe i vremenski i prostorni okvir, može se utvrditi harmonično preplitanje opštih i autohtonih kulturnih formi.“

Pretvarajući postojeće u nepostojeće i obratno, dajući tome apokaliptičnu dimenziju neprerađene prošlosti koja nikako da se završi, Dizdar spočitava ono što je u Nominaciji navedeno. Samo taksativno nabrojati sve ovakve i slične njegove intrige i laži značilo bi pisati „studiju slučaja“. Paradoksalno, ali istinito: Istina se širi lažima.

8. Notorno nepoznavanje stručne terminologije kojom se pretenciozno bavi

Unatoč zvučnim referencama poput Oxforda i York Univerziteta, gdje je stjecao ili stječe najnovija (sve)znanja o stećcima, pokazuje Dizdar „zavidno“ šarlatanstvo u korištenju stručne terminologije. Zato bih mu, prije nego što se nesmotreno upusti u korištenje određene znanstvene terminologije, poput pojmova šizmatički, heretički, ortodoksan, heterodoksan, dualistički savjetovao da bar letimično, ako ništa drugo krateći vrijeme na letu između Stoca i Erevana, pregleda povijest značenja ovih termina. Posebno kada se upinje diskvalificirati nekog ko se njima bavi 35 godina jer, realno je očekivati, da je za to vrijeme nešto o tome ipak naučio. Upravo o toj problematici napisao sam, čini mi se, primjeren broj radova koji su u znanstvenim krugovima ocijenjeni pozitivno, ali nisam pročitao da je Dizdar, na temelju analize istih izvora kojima se bavim, ili nekih meni nepoznatih, o tome iznio suprotna gledišta. Pročitao sam, međutim, njegov rad koji pretendira objasniti pojmove „hereze, bogumilstva i Crkve bosanske“[36] – pročitao i zatvorio svjestan da bi iole detaljnija dekonstrukacija tog pretencionog, a uspješno instaliranog haosa zahtijevala izradu posebne studije. Koju ću možda i napisati uz prethodnu mjeru opreza u vidu uplate životnog osiguranja. Ovo rukovodeći se, između ostalog, sintagmom kojom Dizdar objašnjava jedan pravac u interpretaciji vjerskog učenja Crkve bosanski, a koji, „vjerovali ili ne“, glasi: „katoličko šizmatički“.[37] Mislio sam da je vrijeme „drvenog (bogumilskog) šporeta“ daleko iza nas. Svoje metafizičke spekulacije „dijela prvog“ svoje studije okrunio je Dizdar „preliminarnim zaključkom“.[38] Kakav li će tek biti „postpreliminarni“? Da se u elaboraciji vjerskog učenja Crkve bosanske ne poziva ni na jedan primarni povijesni izvor bosanske provenijencije izlišno je isticati. Možda je zato njegov zaključak samo „preliminaran“.

Tako mi je Dizdar mogao pripisati „revizionizam“ vezan za Crkvu bosansku koji „izlazi iz okvira normalnog i očekivanog“. Tu ponovo pada na ispitu iz logike jer je revizionizam na njegovoj strani, budući da je on taj koji uskrsava romantičarsku tezu Račkog. Jer ono što on naziva „insistiranje[m] na ortodoksiji Crkve bosanske [koje] dovodi do neopravdanog, apriorističkog zatvaranja drugih mogućnosti interpretacije ikonografije stećaka“ rezultat je znanstvene geneze duže od jednoga stoljeća. Ta se novotarija može podvesti pod konfabulacije, a to što ne razlikuje šizmu i ortodoksiju i pripisuje mi da Crkvu bosansku izjednačavam s Katoličkom – dva ni pod razno usporediva pojma – iako moji radovi od 1996. na tu temu govore potpuno suprotno, već svjedoči o njegovom oskudnom i pogrešnom znanju – „znanju“ gorem od svakog neznanja. Da apsurd bude potpun, poziva se Dizdar na „akademsku, pa i osnovnu ljudsku pristojnost“. Sve to pripada pseudohistoriografskoj Lepoti poroka.

Preporučljiv mu je zato esej Brodskog: „Izbjegavajte na svaki način da sebi pripisujete status žrtve“. Od savjeta koje autor decembra 1988. daje studentima mičigenskog univerzitata An Arbor naročito je preporučjiv sljedeći: 1. „Sada i ubuduće, mislim da je razumno da se skoncentrišete na preciznost vašeg jezika“.[39] Preporučljiva mu je i predstava Olivera Frljića: Mrzim istinu.

9. Nerazlikovanje historijskih izvora od literature

Svojstveno smirenom, donekle distanciranom i sofisticiranom akademskom stilu, koji krasi naučnike svjetskog formata s opsežnom bibliografijom, povremeno (po)remećenom demaskirajućim provalama „dubine“, braneći ga od njega samoga, inventivno razvija Dizdar Kodrićevu reklamaciju na uvrštenje stećaka na Listu svjetske kulturne baštine UNESCO-a. Radeći to, demonstrira jedan postupak, do pojave njegovog teksta inače nepoznat u medijevalistici, vjerujem i u znanosti općenito. Dok Kodrić samo citira i pritom „mudro“ ne navodi odakle je to preuzeo, Dizdar lakomisleno izlijeće „pred rudu“, citat proširuje i navodi mu autora – Šefika Bešlagića. To je valjda sukladno interdisciplinarnosti koju po svaku cijenu zagovara. Iako se obojica trude biti i „inter“ i „disciplinarni“, bojati se da na kraju ostaje samo „inter“.

Prije nego što precitira citirano, Dizdar navodi da Lovrenović, koji nastupa iz pozicije moći i autoriteta po pitanju stećaka i srednjovjekovne Bosne, pokazuje zapanjujući nedostatak poznavanja najosnovnije literature“. Osim što mi ponovo pripisuje nepostojeću a bolesnu ambiciju (jer bih u tom slučaju bio isti kao on), s drugim dijelom njegove tvrdnje nije se teško složiti, što potvrđuje spisak korištenih izvora i literature u mojoj knjizi posvećenoj stećcima.[40] Opet problematičan karakter i opet površnost diletanta obdarenog viškom ambicije i manjkom autorefleksije.

Tako Dizdar (pre)citira Bešlagića:

“Teritorija stećaka se u velikoj mjeri poklapala sa teritorijom nekadašnje samostalne Bosanske države. Ali, državne granice nisu jedini faktor kojim možemo objašnjavati rasprostranjenost stećaka. Običaj izrade i postavljanja stećaka prenosio se i izvan državnih granica naseljavanjem bosanskohercegovačkog življa iz raznih razloga i u razno vrijeme (…) Bez obzira što su neke stećke u tim prekograničnim krajevima mogli da klešu i domaći majstori, što je poneki ranije odomaćeni ukras mogao da se pojavi i na stećcima, odnosno što je mogla manje ili više utjecati domaća tradicija na umjetnost stećaka u tim krajevima – stećci su u svojoj biti originalna bosanskohercegovačka kulturno-umjetnička pojava srednjeg vijeka.”

 (Stećci – kultura i umjetnost,  str. 64 – 66).

Iz cijelog prebogatog opusa Šefika Bešlagića stvaranog decenijima, krcatog dragocjenim i svakovrsnim terenskim informacijama o stećcima, po zakonomjernoj sudbini diletanta u progresu, izdvaja Dizdar citat koji ne samo da ne stoji jer nije zasnovan ni na kakvom realnom (izvornom) pokazatelju, nego istovremeno otkriva razinu njegovog poznavanja literature i izvora. A on, i time se još hvali, čeka na pojavu sasvim novih izvora, da ih neko, a ko bi ako ne on, počne primjereno čitati. Znači li to da svaki povijesni izvor, nakon što je jednom „pročitan“, više nikad ne treba čitati, i da je najbolje ne odvajati se od Račkog? Znači li to da svako treba ostati na razini „Bukvara“ i ne čitati Andrića i Dostojevskog? I historiografskog klasika Dizdara? Ovdje su i najveći pogriješili, ali ne onako kako bi to Dizdar htio prikazati, tj. da sam u svom komentaru promašio, što on trijumfalistički, ali prerano i djetinje naivno u svom malicioznom nestrpljenju iznosi kao vrhunski kontraargument. Nije, naime, teško dokazati da je na ovom mjestu, jer se nije bavio pitanjem srednjovjekovnih migracija, Bešlagić ostao na razini spekulacije, što je uostalom vidljivo i iz sadržaja rečenica koje navodi Dizdar zasnovanih na – ničemu. O tome već postoji literatura koja na osnovi realnih pokazatelja izvodi zaključak da je tzv. „dalmatinski tip“ sljemenjaka iz dalmatinskog zaleđa „prenesen“ u jugozapadnu Bosnu, a da Dizdaru kao on meni imputiram „zapanjujući nedostatak poznavanja najosnovnije literature“ neću jer je to sam, efikasnije od mene, već u više navrata potvrdio. Želi li Dizdar reći da je jedna od najbrojnijih nekropola stećaka – ona u Cetinskoj krajini u Hrvatskoj, smještena oko crkve sv. Spasa s kontinuitetom sahranjivanja od XII. stoljeća[41] – nastala tako što su cetinski Vlasi stećke prenosili iz Bosne, ili su ih Bošnjani sa sobom prenosili prilikom migracija? Nakon što je u „bratiji“ obavljena odgovarajuća tenderska procedura. To nije sigurno, ali je izvjesno ono što je uspješno pokazao – što je „Istočni grijeh“ historiografije – da ne razlikuje historijski izvor od historiografske literature. Za njega je literatura na koju se poziva izvor, a inače autoritativno tipuje samo na nove izvore. Ima li kraja ovim ripleyevskim iluzijama?

10. Znanstveno djelo kao Djelo sabranih intervjua

Umjesto da najprije izuči problem kojim se bavi, Dizdar prije toga daje senzacionalističke intervjue svojstvene žutoj štampi, a dublje izučavanje prepušta budućnosti. Zato je u jednom intervjuu i mogao reći:

„Drugo, stećci predstavljaju jedinstven slučaj nastanka i razvoja jedne nacionalne ili narodne vizuelne kulture koja se razlikovala od univerzalističkih obrazaca katoličke ili pravoslavne umjetnosti.“[42]

Ovome kontraargumentirati – da u srednjem vijeku postoji „nacionalna“ umjetnost izjednačena s „narodnom“ – izlišno je, jer je to inovacija znanstveno još nedokazana. Podsjećam: upravo takvu srednjovjekovnu „nacionalnu“ beslovesnost Dizdar prethodno imputira meni.[43] Zato nema potrebe spominjati da se umjetnost stećaka „razlikovala od univerzalističkih obrazaca katoličke ili pravoslavne umjetnosti“. O tome rječito svjedoče pravoslavni i katolički pokojnici sahranjeni ispod stećaka u neposrednoj blizini crkava. Ako to nije naučio na Oxfordu, mogao bi Kodrić uložiti „Neretvansku reklamaciju“. Da sve bude potpuno, intervju je propraćen fantazmagoričnim epitafom Maka Dizdara kojeg, na žalost, nema u Veginim knjigama „sabranih“ epitafa.[44] Fikcija i fakcija, složit će se i Gorčin Dizdar, dva su odvojena pojma: ljubavna, antiratna poezija i tvrde znanstvene činjenice. Problem nastaje kada se fakcija nastoji potkrijepiti fikcijom kao fusnotom. Tome pripada i bombastični naslov intervjua: „Ljudi koji su stvarali stećke, stvarali su i ovu zemlju… Bez njih ove Bosne i ne može biti“. Ova formulacija rađa dileme: da li bez ljudi koji su prije kojih 500-600 godina stvarali stećke može biti „ove Bosne“? Ili: „Da li bez stećaka koje su stvarali srednjovjekovni ljudi može biti „poharane Bosne? Odgovori se naziru iz brojnih primjera devastacije stećaka, što starijeg, što novijeg datuma. U tome smo šampioni. „Ove Bosne“. Nadnaslov intervjua također je indikativan: „Gdje djed stade, unuk produži“. Ako to znači da je vrhunsku poeziju svoga djeda Gorčin Dizdar odlučio pretvoriti u paraznanstvenu „prozu“, onda mi se čini da nije na pravom putu i da ne bi trebao „produžavati“.

Ovaj intervju dao je Dizdar 1. XII. 2012. u 16:28h. Već sljedećeg dana, 2. XII. 2012. u 10:01h svome repektabilnom opusu Sabranih intervjua dodao je još jedan, ponovo pod senzacionalističkim naslovom: „Unuk velikog bh. pjesnika. Gorčin Dizdar: Šokantno je naše zanemarivanje srednjovjekovnih skulptura.“[45] Nameću se pitanja: ima li taj čovjek, između dva intervjua, uopće vremena da živi? I da ponešto pročita? Barem bajku prije spavanja? A inače „šokantno je naše zanemarivanje“. „Šokantnije“ je samo „naše nezanemarivanje“.

11. Denuncijacije na račun Šefika Bešlagića i Marian Wenzel

Nakon što je plitko(umno) „sahranio“ revizioniste i „uskrsnuo“ Račkog, čime je zakovao svoj istraživački diskurs, posvetio se Dizdar i nekim drugim „incidentnim“ pojavama u historiografiji o stećcima:

„Dva najznačajnija istraživača stećaka u Bosni i Hercegovini, Šefik Bešlagić i Marian Wenzel, iako im se mora pripisati velika zasluga u arhiviranju i pokušajima klasifikacije ikonografije stećaka, uglavnom nisu otišli mnogo dalje od analize onoga što se u ikonografiji naziva primarni ili prirodni nivo značenja, a odnosi se na neutralnu identifikaciju prikazanih formi i objekata.“[46]

Ovdje mu smeta „primarni ili prirodni nivo značenja“, što bi trebalo uputiti na „sekundarni ili neprirodni nivo značenja“.

Nakon što je napokon došao i „do teme koja je, zapravo, oblast njegovog zanimanja, a to je umjetnost, ili, preciznije, ikonografija stećaka“, očekivalo bi se da Dizdar, umjesto mucanja, progovori znanstveno razumljivim jezikom. Ali zlostavljanje se nastavlja, akademski „korektno“ i „ispeglano“. Sad je, kako se vidi iz prethodnog citata, „na zub“ uzeo Bešlagića i Wenzelovu, kojima, da živi još tri života i tri puta proputuje Kavkazom i Centralnom Azijom, ovakav kakav jest može samo obrisati znanstvenu prašinu s cipela. Priznaje im, istina, veliku zaslugu u „arhiviranju i pokušajima klasifikacije ikonografije stećaka“, s tim da „uglavnom nisu otišli mnogo dalje“. Veliko je to, iako post mortem priznanje. Doduše, možda je to i bolje za njih, da ne bi morali čitati ove konfabulacije, jer cijeli život, decenije napornog sistematskog rada na izvorima, protraćiše na „arhiviranje i pokušaje“. Međutim u svakoj, pa i najvećoj nesreći, ima neke sreće. Budući da su Bešlagić i Wenzelova bar nešto „arhivirali“ i „pokušali“, eto Dizdaru toliko željenih izvora – još samo na njima treba početi raditi. Ako se na to ikad odluči, bit će u prilici posvetiti se „neutralnoj identifikaciji prikazanih formi i objekata“. Nastojim shvatiti: kako se nešto ili neko može „neutralno identificirati“, jer vjerujem da identifikacija služi prvenstveno – identifikaciji. Latinska riječ identificare znači: poistovjetiti, utvrditi istovjetnost, smatrati istim. To znači da bi stećci trebali biti poistovjećeni sa – stećcima. Ili, na primjer, u postupku izdavanja putne isprave, koju zatim pokazuje na putovanjima Kavkazom i Centralnom Azijom, pojedinac bi trebao biti poistovjećen sa samim sobom, čemu služi njegova fotografija u putnoj ispravi. Kako onda i stećke i pojedinca identificirati „neutralno“ i ne poistovjetiti ih s njima samima? Odgovor leži u području metafizike. A to je opet samo jedan od primjera sadržanih u njegovom „voluminoznom“ tekstu koji svjedoči o tome kako Dizdar, s „najdubljim uvjerenjem“, znanstvenog subjekta pretvara u vlastiti objekt. Na djelu je, znači, „desubjektivizacija“ u cilju „objektivizacije subjekta“. „Dijalektika“ malo zapetljana, ali ne zvuči loše. Za neupućene, željne „hljeba i igara“ na portalima, naročito.

„Moje mišljenje je, naprotiv“, nastavlja Dizdar, „da ne smijemo unaprijed isključiti niti jednu mogućnost tumačenja ikonografije stećaka; da stećke, tj. vizuelnu kulturu srednjovjekovne Bosne, moramo tretirati kao sasvim zaseban, izuzetno bogat izvor za proučavanje vjerovanja srednjovjekovnih Bošnjana, koji može dovesti do zaključaka sasvim drugačijih od onih koje nam nude pisana vrela.“[47]

Budući da je čovjek, u ovom slučaju osoba koja pretendira na znanstveni autoritet, ipak ono što čini, tj. piše, a ne ono što, poput Dizdara „misli“, ne preostaje mi drugo nego se složiti s njim – da nas njegove znanstvene stranputice mogu dovesti do paradoksa koji zagovara: „do zaključaka sasvim drugačijih od onih koje nam nude pisana vrela“. Međutim, tu sam ponovo pred logičkim problemom, jer, ako sam dobro razumio, to znači da ne trebam vjerovati onom što piše tj. epitafima, nego svom vizualnom ugođaju. Da ovdje slučajno Dizdar ne aludira na uklanjanje epitafa sa stećaka, u čemu su također ostvareni impresivni rezultati?!

12. Sličnosti i razlike između Kodrića i Dizdara kao historiografskih neomanihejskih bogumila

Dok je Kodrić „medijevalist u pokušaju“, Dizdar se autentično legitimira kao „medijevalist u promašaju“. Dok Kodrić citira tako da citirani autor ostaje skriven, Dizdar ga precitira tako da ne pravi razliku između historijskih izvora, na koje se inače autoritativno poziva, i literature. Dok Kodrić svoje promašaje kamuflira, Dizdar ih na sva usta reklamira. Pritom mu nisu strane ni takve podvale koje se ogledaju u navođenju mojih „stavova“ kojih, međutim, u tekstu posvećenom „Stećcima u raljama UNESCO-a“ – nema. Time potvrđuje da vidi ono čega nema, ali da istovremeno ne vidi ono čega ima.

Dok Kodrić reklamira sabrane funkcije, Dizdar protežira sabrane intervjue, što predstavlja još jedan primjer inverzije; umjesto na kraju istraživanja, kada je sve zaokruženo i zaključci izvedeni, Dizdar intervjue daje na početku potkrijepljujući ih „najdubljim uvjerenjima“. Dok Kodrić, u „rebosnizaciji stećaka“ tipuje na gotske „kalkove“, Dizdar forsira kavkaske „parkove“. Dok Sanjin nije dosanjao da stećci ne budu uvršteni na UNESCO-vu Listu, i dok je na nemili događaj – pokušaj državnog udara u Istanbulu 15. VII. 2016. vezan za odluku Komiteta za svjetsku baštinu UNESCO-a reagirao naknadno (старобосански: памети лијепа!) – reagirao je Gorčin u stilu vidovite Džemile dvije godine ranije uputivši svjetskoj javnosti Stoca dramatično saopćenje s popratne tri fusnote o tome kakva se gorka sudbina stećcima sprema. Dok Kodrić izdaje „Neretvanske reklamacije“, Dizdar je skloniji izdavati „Bogumilske proklamacije“. Dok Kodrić objavljuje snoviđenja, sjećanja i stavove, Dizdar je skloniji putovanjima u daleke istočne zemlje na kojima se, s akademske distance, bavi izučavanjem stećaka, da bi zatim iznosio svoje konstrukcije i postavljao nelogična pitanja. Valjda su mu stećci ovdje nekako preblizu, izloženi propadanju, devastaciji i „debosnizaciji“, pa mora zauzeti određenu prostornu distancu, zbog čega se odlučio na njih pogledati iz daljine i s visine da bi tako, preko „vizuelnog preokreta“, došao do njihove i vlastite bogumilske prasuštine.

Dok Sanjin svoje znanstvene snove i stavove iznosi u sedmičniku Stav kao „lekcije“, Gorčin svoje fikcije objavljuje u Слову Горчина kao „predilekcije“. Dok je Kodrić sklon piskarati o onome čime se inače stručno ne bavi, Didar je skloniji najprije govoriti o onome čime se ne bavi, a tek onda o polju svoga najužeg interesa, pri čemu preferira znanstvenu formu intervjua. Dok je Kodriću za srce prirasla „Bosanska tajna knjiga“, Dizdaru je bliže predanje o historijskim izvorima koji su mu inače zadnja briga. Dok je Kodrić u svome razvoju tokom jedne sedmice ubrzanog nazadovanja išao stupnjevito, od „statista-medijevalista“ prema „kaskaderu-medijevalistu“, Dizdar je odlučio preskočiti tu genezu i odmah preći na etnogenezu. Tu mu se priviđaju samo njemu znane i ničim nedokazane migracije iz Armenije u Bosnu via bogumilska Bugarska koje završavaju u denuncijacima kao interpretacijama. On bi da proširi interpretativni kontekst stećaka vezan za njihovo izvorno evropsko romaničko-gotičko ozračje i bizantski kulturni krug, i da taj kontekst protegne na istok do Kakvkaza i „još šire“. Da to nije u sklopu nekog IPA projekta?

To su neke od razlika, ali krase ih i zajedničke osobine, među ostalima i ta da srednjovjekovnu bosansku državu smatraju uzornim modelom. Pritom im promiče, inače vidljiva, na njihovu žalost (ne)logična činjenica, da je ona već obnovljena i da u njoj od ʼ92. žive, jedini je problem taj što se radi o degeneriranom bosanskom srednjovjekovlju, još dekadentnijem od izvornog. Mi, na žalost, živimo u vremenu poslije država, vremenu globalnog kapitala koji je državu pretvorio u privatni (feudalni) posjed koji njome tako brutalno vlada. Tako kapital, uključujući obrazovanje i kulturu, upravlja svim sferama društvenog života, čime sve postaje tržište. Tim je više svaka priča o državi i naciji ne samo anakrona, nego i tragikomična. Dizdar, međutim, ostaje fasciniran XIX stoljećem, Račkim i njegovim fantazmagoričnim bogumilskim patarenstvom. A meni pripisuje revizionizam. Lijepa ili prokleta logiko!?

Ta je fascinacija postala dijelom svakodnevnice. Iluzije u ime budućnosti nastoje se zamijeniti pradavnim iluzijama iz prošlosti. Znači li to da smo se već odavno s tim pomirili i da smo se prestali pitati o bilo čemu, nijemo pristajući na nelogičnosti, historeske i medijevaleske kojih je svakim danom sve više? A to bi u ovom slučaju značilo: „Ne treba ništa objašnjavati, treba samo gledati.“ Ili: Apologija „vizuelnog preokreta“. Hoćemo li gledajući na kraju zanijemiti? Uz epitaf: „Zabranjen pristup neovlaštenim osobama.“

13. Koncilijantni poziv na Okrugli Stol(ac) o „najdubljem“ preispitivanju skandalozne odluke Komiteta za svjetsku baštinu UNESCO-a

Dirljivo je, čak i od takvog Dizdara, da me poziva na jedan okrugli stol:

Koristim ovu priliku da pozovem gospodina Lovrenovića, kao i druge zainteresovane čitaoce, da se pridruže okruglom stolu o pitanjima stećaka, UNESCO statusa i Bosne i Hercegovine, koji će biti održan 15. septembra u prostorijama Bošnjačkog instituta.“[48]

Najprije, sukladno logici, postavljam pitanje: Otkud Dizdar zna da je Dubravko Lovrenović, inače daleko mu kuća od moje, „i drugi zainteresovani čitaoc“? I da li uopće čita? Iako, tvrde eksperti, čitanje produžava život. Možda se čovjeku i ne živi!?

Zahvalio bih se na pozivu, ne i u ime „zainteresovanih čitaoca“, na koji zasad ne mogu odgovoriti potvrdno jer mi se iz rečenog čini da je Dizdar ujedno organizator, predsjednik organizacionog odbora, panelist i uvodničar. Ako dobijem zvaničan poziv od organizatora s listom sudionika i temama o kojima će izlagati, nije isključeno da ga prihvatim.

Zato, bar zasad, mogu reći: „Prećerajte, mene ne čekajte.“ Dalo bi se ovo varirati na još neke načine, ali bi mi Dizdar mogao imputirati i da se „filozofsko-kritičkom terminologijom rečeno, radi prije svega o ad hominem argumentima, koji u ozbiljnim naučno-kritičkim tekstovima ne bi trebali igrati ključnu ulogu.“ Da je sam „ozbiljan“ u „naučno kritičkim tekstovima“, mislim da je iz svega rečenog jasno, ali tu mu, opet logika(!), smeta vlastita „filozofsko-kritička terminologija“. Cijelo vrijeme, što posredno što neposredno, ja i govorim o tome da su metafizika i historiografija jedna od druge udaljene kao Kavkaz i Centralna Azija od Stoca, Oxforda i Toronta. Ta nepregledna rastojanja mogu se premostiti samo metafizičkim, ali ne i metodama koje na raspolaganju stoje historiografiji sa svim njezinim subdisciplinama. Uključujući pojedince koji su cijeli život posvetili „arhiviranju i pokušajima klasifikacije ikonografije stećaka, [koji] uglavnom nisu otišli mnogo dalje od analize onoga što se u ikonografiji naziva primarni ili prirodni nivo značenja, a odnosi se na neutralnu identifikaciju prikazanih formi i objekata“. Sva je sreća da će Dizdar, za razliku od Bešlagića i Wenzelove, „koji nisu otišli mnogo dalje“, otići najdalje. Do Ontarija!

„Nadamo se“, poentira Dizdar, „da će ovaj okrugli sto biti tek prvi korak ka širem dijalogu o prošlosti i budućnosti našeg srednjovijekovnog kulturnog naslijeđa i njegove uloge u razvoju pluralističkog bosanskohercegovačkog identiteta.“[49]

Osim zato što je očajno providna ili, najmanje, pokrivena „smokvinim listom“ „šireg dijaloga o prošlosti i budućnosti našeg srednjovijekovnog kulturnog naslijeđa“, naročito „njegove uloge u razvoju pluralističkog bosanskohercegovačkog identiteta“, moja dilema zasnovana je na formi „Mi“ (latinski: pluralis maiestaticus), koju, umjesto „ja“, u najboljem maniru srednjovjekovnih vladarskih kancelarija, koristi Dizdar. Znači li to da je on ipak i organizator, i predsjednik organizacionog odbora, i panelist, i uvodničar? I jedini „kritičar“ na presudnom „prvom koraku“. On „prvi korak“ pravi nakon gotovo 140 godina, od kada su započela sistematska znanstvena istraživanja stećaka nakon što su stećci uvršteni na Listu svjetske kulturne baštine UNESCO-a. Tu bih se s Dizdarom napokon složio: on u izučavanju stećaka konačno treba napraviti „tek prvi korak“ jer u medijevalistici još čestito nije ni prohodao, klatareći se u području medijevaleske. Ima tu i neke historijske simbolike: stećci su na UNESCO-vu Listu svjetske kulturne baštine uvršeni u Istanbulu 15. VII. 2016, a Dizdar će svoj „prvi korak“ u njihovoj „rebosnizaciji“ tri mjeseca kasnije napraviti u Sarajevu 15. IX. iste godine. Znači li to da je za svoj „prvi korak“ čekao na uvrštenje stećaka na Listu svjetske kulturne baštine? Pa da „iskorači! Iako bi se moglo, dalje ne bih komentirao. Jedino još to da mi čini da se način pisanja riječi „srednjovijekovni“ ne uklapa u pravopisne norme. Ko bi se snašao i ostao živ u ovom sistematičnom haosu medijevalista u promašaju?!

I inače, krajnje sam skeptičan prema „širim dijalozima“ vezanim za „prošlost i budućnost našeg kulturnog naslijeđa“ stavljenog pod pokroviteljstvo UNESCO-a. Kad bih došao na okrugli stol, sudionicima bih postavio pitanja: „Zašto, tokom šest i po godina (2009-2016), razdoblje prije toga da zanemarim, niste organizirali ni jedan „širi dijalog“ vezan za „prošlost i budućnost našeg kulturnog naslijeđa“ uvrštenog pod pokroviteljstvo UNESCO-a? Gdje ste bili i šta ste (samoza)tajno radili dok je trajala izrada kompleksne dokumentacije vezane za Nominaciju stećaka na UNESCO-vu Listu svjetske kulturne baštine? Zašto za cijelo to vrijeme niste bili nimalo zabrinuti, odnosno zašto se vaša zabrinutost probudila tek nakon 15. VII. 2016? I dodao bih: Neki, doduše, jesu i rukama i nogama činili sve da Nominacija ne uspije, ali da li je to njihov jedini doprinos Nominaciji i uvrštenju stećaka na UNESCO-vu Listu? Svojih pitanja Listu ovim ne bih iscrpio.

14. Prilozi za Ripleyev muzej: „Vjerovali li ne“

Time je i Robert LeRoy Ripley (1890-1949), američki crtač i antropolog amater, autor istoimene kultne novinske rubrike, dobio nove eksponate za svoju kolekciju. Čovjek je bio vizionar, pa je na putovanjima svijetom skupljao nevjerovatne priče i „uvrnute i bizarne stvari“. Nakon što je „Riplijeva kolekcija izložena na Svetskoj izložbi u Čikagu, 1933, narednih godina, Riplijevi muzeji su nicali jedan za drugim“. Godine 1992. osnovan je u Orlandu na Floridi muzej „Riplijevo verovali ili ne“ – kolekcija stvari u koje ne možete povjerovati dok ih ne vidite. U Muzeju u Orlandu posjetioci su u prilici vidjeti razne optičke iluzije koje zaista mogu izokrenuti realnost kao što su „dijamant na dohvat ruke i bilijarski sto koji prkosi gravitaciji“. Svaki posjetilac ima svoju teoriju o tome. „U kolekciji ima još mnogo bizarnih i neobičnih stvari: dvoglavo tele, bezglavo pile, čovek iz Kine sa upaljenim svećama na glavi i Britanac sa nosom dugačkim 17 centimetara.“ Poseban kuriozitet predstavlja  „najveći model na svetu načinjen od palidrvaca, verovali ili ne, to je ‘Rols rojs’ iz 1907, načinjen od milion šibica. Svetla rade i točkovi se uistinu okreću.“ Time se kolekcija ni iz daleka ne iscrpljuje. „Ima još toga. Monalizin misteriozni osmeh na prepečenom komadu hleba. Linkolnov portret – od novčića. Džinovski portret Van Goga načinjen od tri hiljade razglednica na kojima je predstavljeno 115 njegovih crteža i slika.“ Vjerovatno najskuplji eksponat u Riplijevoj kolekcije je „replika rikše kineskog cara, napravljena od jednog komada žada, vrednog milione dolara.“ U „29 Riplijevih muzeja ʻVerovali ili neʼ širom sveta“ izloženi su eksponati u koje zaista ne možete povjerovati dok ih ne vidite.[50]

Jedan takav „eksponat“, Dizdarovi Listići sa svim svojim kuriozitetima, nakon što smo se uvjerili da je svijet zaista prepun čudnih i bizarnih stvari, nalazi mjesto u ovom muzeju: „Vjerovali li ne“?

15. „Pohvala“ gluposti

Završnu riječ u ovom uvodu „studije slučaja“, kao moj odgovor na Dizdarov „dnogovor“, prepuštam njemačkom teologu Dietrichu Bonhoefferu:

Protiv gluposti smo bespomoćni. Ni prosvjedima ni silom ne da se tu ništa učiniti; razlozi tu ne vrijede; činjenicama koje protuslove vlastitoj predrasudi jednostavno ne treba vjerovati. U takvim slučajevima i glupan postaje kritičar. Pa iako su činjenice neizbježne, mogu se jednostavno zaobići kao beznačajni pojedinačni slučajevi. Pri tom je glupan za razliku od zla čovjeka sobom do kraja zadovoljan; on postaje dapače opasan, jer se lako razdraži i prelazi u napad. Zbog toga je potrebno više opreznosti pred glupanom nego pred zlim čovjekom. Nikad više nećemo pokušavati razlozima uvjeriti glupana; to je besmisleno i opasno. Da bismo znali kako s glupošću izići na kraj, moramo nastojati shvatiti njezinu bit. Jedno je sigurno, ona u biti nije defekt intelekta, nego ljudskosti […] To što je glupan često puta tvrdoglav ne smije nas zavesti na pomisao da je on samostalan.“[51]

 

[1] https://www.tacno.net/sarajevo/gorcin-dizdar-i-najveci-grijese/. Pristupljeno 25. VIII. 2016.

[2] Gorčin Dizdar, “O ideologiji izučavanja stećaka”, Слово Горчина, 34/ 2012.

[3] Gorčin Dizdar, “Debosnizacija stećaka”, Godišnjak Preporod, 2014, str. 265.

[4] Gorčin Dizdar, “O ideologiji izučavanja stećaka”, str. 87.

[5] Vidi naprijed u tekstu, napomena 43.

[6] https://www.tacno.net/kultura/historeska-kodriceska/. 19. VIII. 2016.

[7] https://www.tacno.net/sarajevo/gorcin-dizdar-i-najveci-grijese/. 22. VIII. 2016.

[8] http://katalaksija.com/2014/02/07/uspon-novog-paternalizma/. Pristupljeno 1. IX. 2016.

[9] Gorčin Dizdar, “Debosnizacija stećaka”, str. 268-269.

[10] http://depo.ba/clanak/83570/gorcin-dizdar-ljudi-koji-su-stvarali-stecke-stvarali-su-i-ovu-zemlju-bez-njih-ove-bosne-i-ne-moze-biti. Pristupljeno 7. IX. 2016.

[11] https://www.tacno.net/sarajevo/gorcin-dizdar-i-najveci-grijese/. Pristupljeno 25. VIII. 2016.

[12] O tome detaljno: Narcisa Semić, ”Pregled historiografije o stećcima. Akteri, teme, mitologemi, rasprave, naučna dostignuća”, Bosna franciscana, 40, Sarajevo, 2014.

[13] https://yorku.academia.edu/GorcinDizdar. Pristupljeno 27. VIII. 2016.

[14] https://www.tacno.net/sarajevo/gorcin-dizdar-i-najveci-grijese/. Pristupljeno 25. VIII. 2016.

[15] Srećko M. Džaja, “Ideološki i politološki aspekti propasti bosanskog kraljevstva 1463. godine”, Croatica Christiana Periodica, X/18, Zagreb, 1986.

[16] Franjo Rački, Bogomili i patareni, Rad JAZU, VII, Zagreb, 1869/70.

[17] Esad Kurović, Vlasi Bobani. Društvo za proučavanje srednjovjekovne bosanske historije, Posebna izdanja, I, Monografije, I, Filozofski fakultet, Sarajevo, 2012; Isti, Vlasi i stećci, Radovi 16, Filozofski fakultet, Sarajevo 2013, str. 79-88;  Vrutočko bosansko četveroevanđelje (priredila Lejla Nakaš, transliteracija Mahmed Kardaš), Forum Bosnae, Sarajevo, 2015; Mehmed Kardaš, Jezik i grafija srednjovjekovne bosanske epigrafike, Institut za jezik, Sarajevo, 2015; Adis Zilić, Stećci Podveležja (The Medieval Tombstones of Podveležje), Izdanja federalnog ministarstva obrazovanja i nauke, Knjiga 8, Mostar, 2016.

[18] Dubravko Lovrenović, “Bosanski mitovi”, Erazmus, 18, Zagreb, 1996.

[19] “Bosnian Myths”, http://foreignpolicynews.org/2015/05/30/bosnian-myths/ www.diplomaticintelligence.eu (Editorial Category). 1. VI. 2015. http://www.orbus.be/info/important_news.htmhttps://oseafas.wordpress.com/2015/06/03/bosnian-myths/; http://www.eurasiareview.com/03062015-bosnian-myths-analysis/; http://www.ovimagazine.com/art/12400. 2. VI. 2015; http://www.ia-forum.org/. 8. VI. 2015.

[20] Gorčin Dizdar, “Debosnizacija stećaka”, str. 267.

[21] Erich Fromm, Zdravo društvo, Naprijed-Nolit, Zagreb, 1986, str. 148.

[22] Dubravko Lovrenović, Stećci, str. 293-322.

[23] Dubravko Lovrenović, Stećci, str. 38-41, 310-316, 319-321.

[24] Vladislav Skarić, “Grob i grobni spomenik gosta Milutina na Humskom u fočanskom srezu”, GZM, XLVI, Sarajevo, 1934.

[25] Dubravko Lovrenović, Stećci, str. str. 158-162.

[26] Dubravko Lovrenović, Stećci, str. 22.

[27] Mirko Bobaš, “Stećak Mihovila Grahovčića”, Jukić, 15, Sarajevo, 1985, str. 103.

[28] Dubravko Lovrenović, Stećci, str. 323.

[29] Referat s Međunarodnog znanstvenog skupa: Šefik Bešlagić i stećci održanog na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 9. i 10. V. 2014 (Budući pravci istraživanja stećaka. S mrtvima u Evropu). Tekst je objavljen u časopisu Bosna franciscana, broj 41, Sarajevo, 2014, str. 259.

[30] https://www.tacno.net/sarajevo/gorcin-dizdar-i-najveci-grijese/. 22. VIII. 2016.

[31] Dubravko Lovrenović, “Budući pravci istraživanja stećaka (S mrtvima u Evropu)”, Bosna franciscana, 41, Sarajevo, 2014, str. 258.

[32] Thomas S. Kuhn, Struktura znanstvenih revolucija, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2002, str. 31. Naslov izvornika: Thomas S. Kuhn, The Structure of Scientific Revolutions, The University of Chicago Press, 1962, 1970.

[33] https://hr.wikipedia.org/wiki/Ludditi. Pristupljeno 25. VIII. 2016.

[34] http://cultureofempathy.com/References/Experts/others/Tim-McGregor.htm. Pristupljeno 4. IX. 2016.

[35] http://www.centarzdravlja.hr/zdrav-zivot/obitelj-i-dom/emocionalna-manipulacija-prepoznajte-ju-i-zaustavite/. Pristupljeno 7. IX. 2016.

[36] Gorčin Dizdar, “Nekoliko crtica o pojmovima hereze, bogumilstva i Crkve bosanske (I dio)”, Forum Bosnae,  66, Sarajevo, 2014, str. 110-137.

[37] Isto, str. 110.

[38] Isto, str. 133-135.

[39] http://www.bebamur.com/blog/josif-brodski-izbjegavajte-na-svaki-nacin-da-pripisujete-sebi-status-zrtve. Pristupljeno 1. IX. 2016.

[40] Dubravko Lovrenović, Stećci, str. 341-376.

[41] Nikola Jakšić, “Kasnosrednjovjekovno groblje kod crkve sv. Spasa u Vrh Rici”, Starohrvatska prosvjeta, III/23, 1996.

[42] depo.ba/clanak/83570/gorcin-dizdar-ljudi-koji-su-stvarali-stecke-stvarali-su-i-ovu-zemlju-bez-njih-ove-bosne-i-ne-moze-biti. Pristupljeno 31. VIII. 2016.

[43] Vidi napomene 4 i 5.

[44] Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, Izdanje Zemaljskog muzeja, Sarajevo, 1962/I, 1964/II, 1964/III, 1970/IV.

[45] http://www.klix.ba/vijesti/bih/gorcin-dizdar-sokantno-je-nase-zanemarivanje-srednjovjekovnih-skulptura/121202015. Pristupljeno 31. VIII. 2016.

[46] Gorčin Dizdar, “Debosnizacija stećaka”, str. 266.

[47] Isto, str. 266-267.

[48] Gorčin Dizdar, “I najveći griješe”. https://www.tacno.net/sarajevo/gorcin-dizdar-i-najveci-grijese/. Pristupljeno 26. VIII. 2016.

[49] Isto.

[50] http://www.glasamerike.net/a/a-34-2006-11-13-voa11-86801192/739071.html. Pristupljeno 31. VIII. 2016.

[51] http://www.prometej.ba/clanak/dietrich-bonhoeffer/o-gluposti-236. Pristupljeno 5. IX. 2016.

Dubravko Lovrenović
Autor 11.9.2016. u 17:23

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija