Mediteranom, kroz Gibraltar do Kazablanke i Lisabona

Povezani članci

• Milanovićev Gloria mundi
• „BUBAMARA“ UDRUGA OSOBA S INVALIDITETOM
• DJEČAK SA ZVIJEZDA
• Osamnaest godina bez “srpskog Kenedija”
• U Sarajevu promoviran novi roman Elvedina Nezirovića
• “Zašto je Bosna, a ne ništa”, Nerzuka Ćurka u užem izboru nagrade Predrag Matvejević

Tako to biva: kada se očiju punih začudnosti s putovanja vratimo među ova naša bosanska i hercegovačka brda, onda se od proze svakodnevlja zadugo još liječimo prizivanjem Dubrovnika, Venecije, Barija, Katakolona, Atine, Izmira, zasvagda začarani andaluzijskim Kadizom i Malagom, portugalskim Aresifeom, mondenskom Palmom de Majorkom, moćnim Rimom, bajkovitom Veronom, pa Trstom, Palermom, Napuljem, Milanom, Krfom, sve odreda upisanim u geografiju naših srca.

A u drugoj polovini septembra, netom minulog, na desetodnevnom krstarenju opet smo se nagledali egzotičnih gradova, otočja, moreuza,  ljudskih lica, pod jakim mediteranskim suncem koje je gdjegdje znalo dobaciti i do 30 Celzija; ploveći i drugujući na MSC-ovom kruzeru Magnifica, dugom zamalo pa trista metara, širokom 33, visokom 60 metara (taj se ne bi mogao provući ispod zamišljenog Pelješkog mosta), nastanjenom sa oko 2.500 putnika, preko hiljadu članova posade, raspoređenih u 780 kabina na 14 paluba. I  ovoga puta najbrojniji kruzeraši su bili iz Italije i, bezbeli, Španije, te srednje Evrope, pa onda tu su bili Rusi, Rumuni, hodoljupci s Balkana, a među njima pedesetak Bosanaca, ponajviše Tuzlaka, te kvartet Hercegovaca.

Dnevno putovanje Centrotransovim autobusom do Verone, a nakon konaka u istoimenom hotelu i do Đenove, bilo je dozivanje uspomena sa prethodnih  krstarenja na kojima smo drugovali sa Rankom, Vesnom, Dijanom, Dinom, Nedom, Zijom, Ivkom, ovog puta pojačani i sa tridesetak novih osvajača mediteranskih i inih znamenja i ljepota. Merak je bio slušati priče Tuzlaka koji govore o svome gradu, slozi, radu, svojim voćnjacima, ali i uživancijama i tuzlarijama. Čak je u jednom trenutku Dino bio otvorio i „katedru“ sa solarnu energiju; naš Šveđanin Nedim, anesteziolog i parlamentarac, izricao je pohvale našim ljudima u nordijskim zemljama; raznovrsnim znanjima opremljeni telekomovac Dževad ovom zapisivaču je govorio o portalomaniji; poslije nedavne izložbe u Zukinome rodnom radu slikarka Suvada se zavjetovala da će kroz njene slike više teći Neretva; Zijo zborio o svojim reduktorima i ruka autora ovog teksta se raduje kad u reportažu može udjenuti njegov recept da se „čovjek najbolje liječi radom“; iako je prof. emeritus Neda će, reče, i dalje raditi i putovati, (sjetih se imperativa umnoga Kasima Prohića: činiti i biti!); Ranko je izricao pohvale Jasi (Jasminu Imamoviću), drugaru mu iz djetinjstva, koji učini da panonska jezera  budu „hair i ljepota“, da Tuzlaci nisu više pod redukcijama vode kao prijestone Sarajlije koji se još uvijek umivaju obećanjima dok je u tamošnjem VIK-u od 700 uposlenika svega 50-tak vodovodžija na terenu, dometnuvši da imaju i grijanje a grad im nije drvengrad; da im je sjeseni Tuzla u znaku susreta  „Cum grano salis“ posvećenih mudracu Meši Selimoviću.

 „Duhovna namirnica za kruzeraj“, kako sroči posvetu u knjizi mlađa kći sačinitelja ovog zapisa, bi „Drugi krug“ tandema Jergović-Basara. Ovaj libar dobro mi je došao da uposlim mozak pri otplovljavanju ka marokanskom megapolisu što zove se Kazablanka a i u povratku, dugom 44 sata neprekidne plovidbe iz Lisabona, kad smo se ukotvili u Barseloni.

Andaluzijsku madonu Malagu znamo odranije. Prethodni boravak ponajviše je bio posvećen pohodu kroz labirinte Alkazabe, mavarskog Gibralfara, a ovoga puta mogli smo da uđemo u vrevu prizemljenog života, udaljenog od teretli historije. Prolazeći pored gradske marine vizuelnu senzaciju činila je futuristička staklena kocka Centra Pompidu, a na ulazu u raskošan botanički vrt „dočekao“ nas je pjesnik Ruben Dario, čiji spomenik smo neke godine sreli i u Kadizu, kad se ono ponadah da ću ugledati i Lorkin Gvadalkivir. Malaga je znana i po katedrali, Rimskom teatru, Antoniju Banderasu, Kastilju, ali meštar Pikaso  joj je zaštitni znak, u šta smo se uvjerili posjetivši i Trg de la Mersed iako im je, rekoše, glavni bulevar La Alameda. Ostat će mi u zapamćenju i etički čin tuzlanske doktorke Sene, s kojom smo se „zvanično“ upoznali tek na izlasku sa kruzera. Jednoj našoj saputnici zafalio lijek kojeg ne pronađe u gradu, a doktorica reče da ga je i ona potražila, a, zamislite, znamo se tek koji sahatak.

Iz Malage smo plovili neprekidno 43 sata, prodijevajući se kroz moreuz Gibraltar, skrećući prema Magrebu, sve misleći na Kazablanku. Valja priznati da smo se na ovo putovanje ponajviše odvažili zbog ove kapije Maroka, dotad znane iz istoimenog filma, kao i ekonomske prijestonice Maroka, pamtimo je i po konferenciji iz 1943. dvojca Ruzvelt-Čerčil, a iz novije historije grada i po monumentalnoj džamiji Hasana Drugog. Iako je bilo nekih zatezanja oko viza (Bosanci su bili pod nadzorom!), nekako smo, prethodno opet dobro iskontrolisani, 23. septembra u jutarnjim satima zakoračili u veliku Bijelu kuću (Casa blancu). Vodiči su nam bili Abdul Prvi  i Abdul Drugi, kako ih, šeretski, titulira naš vodič Siniša. Onaj prvi u „društvu“ sa šeširom a drugi u dželabi, prohodeći kroz Kazu (kako je „familijarno“ naziva domaće stanovništvo) upoznali su nas sa Trgom Mohammeda Petog, drevnom četvrti Medinom, Rick’s cafeom, koji je na glasu zbog Bogarta i Bergmanove, a nakon vreve velegrada ušli u stišanost džamije visoke 210 metara (rekoše najviše na svijetu), koja se godine 1993., gledajući na Atlantik, ugnijezdila na rtu. Unutar i ispred džamije može se okupiti stotinjak hiljada vjernika, a za nju je izdvojeno preko milijardu maraka (u konverziji). Stigli smo i do bulevara koji se opružio uz okean, s plažom Ain Diab, okićenom egzotičnom vegetacijom ali i amerikaniziranim i pofrancuženim nazivima, najuočljivijim – Miami plage. (Sjetih se i našeg odnarođavanja u imenovanjima ugostiteljskih objekata, naprimjer u stolnom gradu nazivanih: Noble, Courtyard, Moonlight, Mickey’s, Moscanica, Autentic Bosnian house, ali zato svaka čast za pobošnjene: Saraj Bosna, Ovo malo duše, Sokak, Divan, Bejturan). Nego, u restoranu Fleurs oprobasmo lamb couscous za tamošnjih 99 dirhama po izglednjeloj osobi. (Ovaj marokanski specijalitet nešto nije išao kroz grlo jer su bili u zavadi slano i slatko ali kad se organi za varenje pobune haj’ ti ne oprobaj!). Hercegovački četverac je sebi produžio mandat boravka do kasnih večernjih sati ne bismo li okusili mrveni života „iz partera“, jer dosadilo nam bilo da glava stalno bude u nebesima: pogledaj  spomenik onom kralju, onom osvajaču, onom poklisarskom pehlivanu, ukoljici, vidi onu palatu, muzej, gledni ono čudo, ovo čudo, a mi naumili, pa eto  ti, da udišemo zrak koji i narod udiše. I fino ti, zalazeći među narod postadosmo – međunarodni ljudi. A taj narod na nekom od bulevara po pločnicima, čemu li, razastro espap pa bujrum narode bjelosvjetski. Tu mi ugledamo jednog dječarca, Sadida imenom, kako odmah tu pred očima cijedi narove, tako nam u Magrebu prizivajući Hercegovinu. E kod ovog ćemo pazariti jer mi je zaličio na unuka. Tako i bi. Obuzela me radost kad se uslikah sa njim jer školu života izučava na ulici, ali radeći a ne dangubeći. Bubnjevi, zurne i nama neznani instrumenti dozvali su pred nas Berbere, beduine i učinili mističnim predvečerje na trgu do tamošnje Sahatkule, gdje je nastavljeno obilježavanje hidžretske nove godine. A da, gotovo da zaboravim, bili smo uvedeni u  dućan sa arganovim uljem koje je reklamni agent toliko hvalio kao saveznika zdravlja kože, kose, nokata, dok je šafran proglasio šampionom začina, tako da su novčanici dama doživjeli monetarni udar. Povučen na rezervni položaj, što dalje od instant obećivača podmlađivanja, prisjetih se Zukinog recepta da za spokojan život nema boljeg lijeka o rahatluka, samo ko će ga izumjeti. A  tamo podalje ing. Zijo iz Lukavca, ta teška industrija, još jednom ispotiha prozbori da od rada bolje terapije nema.

„Sjekući“ Atlantik, u Lisabon stigosmo žedni ljepota ovoga grada. Hodeći  gotovo uz okean, sa jedne fasade gledao nas je portugalski nobelovac Saramago, čije ime smo, prisjetih se, neke godine sreli i na španjolskom otoku Lanzarote, u Aresifeu, gdje je kao egzilant i umro, nakon što je ružen od crkve, EU i MMF-a pa mu i knjige bile hapšene. Iako sam se, nakon Aresifea, bio zarekao da ću doći do njegovih knjiga, ne bi tako, pa sam zavjet, evo ovdje, i obnovio. Stigli smo do glavnog trga, koji je opet pod nadzorom nekog uspomeničenog konjanika. Nakon što je iberijsko sunce počelo da „rafala“, kako se požali neko pregrijan, a iz bosanskog rata izašli, odahnuli smo u  kafeu Suica s pogledom ne na konkvistadora no na Teatro nacional. I kad neko bi prikopčan na internet, počesmo da primamo dozu informacina: Džumhur (teniser) pobijedio, Merkelova osvojila 33% glasova, a kad se prešlo na crne hronike, poskočili smo na noge otežale i zaputili u nova osvajanja znamenja portugalske prijestonice. Negdašnja članica Hora „Djevojke sa Neretve“ zapjeva gangu „Nema raja bez rodnoga kraja…“ i  to, zamislite, u zemlji fada. Poslije smo u jednoj uličici nadomak uspinjućeg tramvaja naišli na „pokretni muzički butik“ Lisboa cidade de fado, i tako nas sada sa CD-a, sa suzom u gasu Amalia Rodrigues, Mariza, Carlos Ramos, Hermina Silva podsjećaju na boravak u ovom uljuđenom gradu, koji je uostalom bio i evropski glavni grad kulture. Postajući kesolozi a primakavši se portu disajni organi su zatražili intermezzo pa smo se osvježili aromatiziranom (hm!) sangrijom. Poslije smo se kruzerom, isplovljavajući,  provukli ispod mosta dugog preko 17 km a nazvanom po Vasku de Gami, kojeg historija zna kao moreplovca, osvajača  iz prve polovine 16. vijeka, ali i pustolova, pljačkaša, dželata.

U nisci posjećenih gradova bila je i Barselona. Kad smo se razmiljeli po ovom glavnom i odgovornom gradu Katalonije, primijetili smo dosta policajaca, dosjetili smo se: slijedi referendum. Prošli smo i La Ramblom, okićenom posjetiocima ali i žonglerima, gutačima vatre, ljudima-skulpturama, plesačima flamenka; slikali Kolumba, koji je odavde isplovio krajem 15. vijeka; vidjeli glasovitu Gaudijevu Sagradu familiu; u „Zari“ dodatno istanjili kućni budžet; predahnuli u Coffee&Co, pa dalje tabanali vidjevši nadrealistički mural Huana Miroa, a sa obale Sredozemnog mora mjerkali 145 metara visok stakleni toranj Agbar, koji izgledom oponaša svetu planinu Monserat. Na više mjesta ugledali knjige, dostojno opremljene, i po cijeni euro-dva, što je za respekta u EU-zemljama u kojima gospodari NJ. V. novac. Približavajući se zbornom mjestu odsjeli smo u kafeteriji uz prolaz-passatge „dodijeljen“ Gutenbergu. Iako skrajnut (jer trgovi, bulevari ponajčešće su zaposjednuti spomenicima vitezovima mača), izumitelju Johannesu koji ima i svoju galaksiju, sazviježđe knjige, nije tijesno ni u nekom sokaku, baš kao i drugim vitezovima znanja, umijeća, neimarima-graditeljima koji ne zapovijedaju, ne propovijedaju nego izumijevaju nove svjetove, oni su zapravo istinski vodiči kroz buku i bijes života. Hodeći svijetom (a bogme i životom) ni dosad se nisam klanjao zulumćarima, gospodarima tuđih života, nego tragao za mjestima gdje su živjeli, stvarali oni koji su činili podvige uma i bili vični drugim umijećima: u Trstu se „susreo“ sa Džojsom, u Španiji Servantesom, Veroni Šekspirom, Atini Sokratom, u portugalskom Funšalu Ronaldom, u Napulju zaradovao prolazeći pored natpisa Via Dante, Via Verdi, dok sam se u Izmiru, birvaktile Smirni, ponadao da ću, makar i u snovidovlju, sresti Andrićevog Ćamil-efendiju i fra Petra mu.

Silazeći s kruza u Marseju  dočekao nas je neuredni i neuređeni izlazni dio luke, koja je, rekoše, treća po veličini u Evropi. Podugo smo i pješačili do busa, jer kruzerske kompanije imaju nekakav monopol na pristanište. Intenzivniji susret sa ovim multi-gradom desio se dolaskom pred baziliku Notr Dam de la Garde, jednim od zaštitnih znakova Marseja. Onima koji su skloniji umjetnosti, moćno je bilo sretanje sa MuCEM-om, koji kao muzej evropskih i mediteranskih civilizacija stražari na ulazu u stari dio grada. MuCEM je zapravo arhitektonski „incident“ za sviklog na namrgođene zgrade kakvi su obično muzeji jer je njegov projektakt Ričioti betonskim čipkama razvedrio zdanje, mostom ga spajajući sa tvrđavom. Uostalom, i Marsej je iz evropske porodice gradova kulture. I u ovom lučkom gradu zalazili smo u uličice. Tako smo predahnuli u kafeu Yummy tacos, gdje nas je poslužila Šahrzad, tamnoputa ljepojka iz Alžira. Kad smo joj spomenuli Sarajevo, obasjala nas je osmijehom. U blizini ovog kafea nalazi se i arapska četvrt sa pijacom, a kasnije smo  se, odmičući od  raskoši priobalja, uvjerili da postoji više Marseja jer su se u ovaj grad slijegali nevoljnici iz Grčke, Rusije poslije Oktobra, Armenci, ima Berbera, ponajviše Alžiraca, tako da je ovdje i sjedište Velikog muftije za Francusku, jer muslimani čine četvrtinu  stanovništva, a tu je svoj dom našlo i blizu sto hiljada Jevreja, 50 hiljada protestanata, desetak hiljada budista.

Milano nam je znan od ranije pa smo odlučili da metroom dođemo do Katedrale Duomo, krenuvši od stajališta Sesto Marelli, koje je u blizini „našeg“ Hotela St. John. Kako se bližio finiš putovanja, cjenovnici u izlozima su nam postali obavezna „lektira“ jer valjalo se s obrazom vratitli u Bosnu i k tome Hercegovinu, a na top-listama se kod mnogih nalazila unučad dok druge je lakše potkupiti parfemima sa kruzera, ponajviše kupljenim od Albanke Ljulje (bit će da sam dobro zapamtio ime!), koja je i cijenama i pratećim poklonima navijala za nas. Tartufitom od 12 eura i paeljom od 19, uz „coperto“ konobaru, stavili smo gastronomsku tačku na taj milanski dan.

Sam finiš putovanja bio je u znaku, zna se, dokupljivanja poklona (neko je dobro naslutio: najviše će se obradovati porodična treća generacija), pa smo ovoga puta, eskivirajući Palmanovu, za orijentir imali Franciacortu u regiji  Breša, taj još jedan mini-grad  šopinga (i brzopoteznog klopinga), koji je dušu dao da kroz već istanjene novčanike prođe monetarni cunami. Ovaj outlet wilage, kako mu skloni devalvaciji tepaju, pravi je labirint okićen dućanima, da ti se zamanta ne samo  od  tzv. brendirane ponude nego  i od (u)cijena.

                                              A kruzeraj?

Sastav kruzeraša i ovoga puta ponajviše je bio seniorski, sa tek pokojim djetetom, neprispjelim za školu. Kruzeraši-Italijani i Španci su se osjećali kao kod kuće, što se prepoznavalo i po njihovoj temperamentnoj konverzaciji, ostali onako kakav imaju bioritam. I ovoga puta dalo se primijetiti da je mnoge strast za putovanjem dovela na ovaj kruzer, jer je prilikom pristajanja u luke malo ko ostajao na brodu nego su svoja znanja iz geografije, historije, gastronomije, arsa, provjeravali lično, nogom, čulima.

Zanimljivosti boravka na kruzeru doprinosio je i svakovečerni repertoar u teatru koji broji hiljadu i dvjesta sjedišta i koji je iz večeri u veče i u dvije smjene gotovo bio popunjen, a  koji se sastojao od muzičkih numera,  ali i akrobatskih majstorluka, dok su violine i piana ozvučavali „koridore“ kroz ovaj ploveći hotel. Na ovom pokretnom mini-gradu sretali smo ponegdje poslugu sa Balkana, s tim da su ovog puta bili izmiksani pa je bilo Indonežana, Afrikanaca, Ukrajinaca, dok je ranije na jednom kruzeru posluga gotovo u cijelosti bila sa Filipina. Kruzerašima je i ovog puta vrijeme bilo dobrano naklonjeno, dok su nam iz Bosne javljali da hladnoća uveliko prijeti. Natkriveni i otvoreni bazeni, džakuziji, saune, palube bili su naseljeni kupačima i izležačima, naročito sjevernjacima koji nije  smetao ni vjetar sa Atlantika.

Ni na ovom kruzeru nije bilo, kao na „Costa magici“, „podešavanja“ jelovnika prema zemlji u čija pristaništa je uplovljavano, ali su zato radili  raznovrsni visokokalorični švedski stolovi (mi smo ih nazvali gastro-„terminalima“), vegetarijanski je bio najmanje zaposjednut, na tzv. kapetanovoj večeri se šampanjiziralo pa se  šanksonjerima nije ljuljalo samo od uzbunjenih talasa, naročito na Atlantiku. Od obilja dezerta liječili smo se ukusnim čorbicama, naročito ribljim, a da se u unutrašnjim organima nije uključivao „termostat“ i da nismo bili neumorni istraživači gradova, lako smo mogli postati kolekcionari kilograma.

Valja, opet, na kraju i ovo zapisati: krstarenja nasreću nisu više privilegija  imućnih, nisu, dakle, elitistička, nego postaju  privilegija onih koji umiju i znaju da putuju, kojima je, eto, malo očiju da vide ovaj šareni dunjaluk.  Nastranu to što je i izvan, „na kopnu“, sve papreno (gdjegdje kafa, čaj po 5 eura, pizza, paelja oko 20, sangrija 10-etak eura), pa to više nisu cjenovnici nego ucjenovnici i valja reći, poredeći i Istok i Zapad, da je Bosna daleko najpovoljnija za monetarnu devalvaciju. Zapisivač ne može a da za svjedoka opet ne prizove našega Zuku, tog umjetnika života, koji je govorio da u životni staž  ne spada uzaludno provedeno, prespavano življenje, jer, znano  je, ne putuje se samo da bi se vidjeli „staze, lica, predjeli“ nego i da bismo se i mi samjerili sa viđenim. Gotovo da bi se moglo reći: život izvan putovanja zazidanost je u tvrđavu svakodnevlja, nizanje dana bez unutrašnjih ozarenja, bez dragocjene iluzije da je život negdje drugdje. Iako je na brodu desetak dana živjelo i uživalo preko tri hiljade kruzeraša, godili su, brate, diskretni osmijesi neznanaca, uljuđenost, otmjenost, nenadvikivanje, odsustvo afektacije, mrzovoljitisa, bahatosti i  umišljenosti bez pokrića (koje bismo mi kao „brend“ mogli izvoziti); uhu su godile mehlemli-riječi: sorry, sorry, please,  thanks, after you, bon appetit, libero, pa ne prodobri se!  Tek, odavno nismo bili  tako  „intenzivno živi“  kao  na ovom  novom putovanju.