MEMOARI JUGOSLAVENSKOG REVOLUCIONARA VICKA KRSTULOVIĆA: Deveta dalmatinska divizija

Vicko Krstulović
Autor 18.4.2020. u 08:20

MEMOARI JUGOSLAVENSKOG REVOLUCIONARA VICKA KRSTULOVIĆA: Deveta dalmatinska divizija

Memoari Jugoslavenskog revolucionara Vicka Krstulovića

(Knjiga 1, MOSTART/BUYBOOK  2012)

Sredinom i krajem 1942. godine stvoren je zajedničkom borbom najveći slobodni teritorij u toku NOB, ostvaruju se ideje jedinstva i bratstva naroda. Stvorili smo velike vojne formacije – brigade i divizije. Kao rezultat političkog i vojnog objedinjavanja svih naših snaga i njihovog uspješnog djelovanja omogućeno je održavanje Prvog zasjedanja AVNOJ-a u Bihaću, parlamenta naroda Jugoslavije u ratu.

U govoru prigodom predaje zastave Drugoj proleterskoj brigadi u Bosanskom Petrovcu , 17. oktobra 1942, Tito je, pored ostlog, rekao: „Naš narod, koji diže ustanak, daje rezerve koje će obnoviti naše redove, povećati našu snagu, koja će dati sve više od sebe u ovoj teškoj borbi do pobjede. Pogledajte, Dalmacija gori. Četnička kama počela je klati isto kao i u Srbiji, počela je i tamo klati misleći da će pokoriti narod. Dalmatinci idu u partizanske redove. Dalmatinci su već došli u proleterske brigade. Dalmatinci stupaju u udarne brigade. Dalmatinci se dižu u borbu za slobodu i sretniju budućnost svog naroda.”

Značaj zasjedanja našeg AVNOJ-a bio je jasan neprijatelju, a pogotovo činjenica da imamo slobodni teritorij veličine države. Zato neprijatelj priprema ofenzivu na naše snage i na naš slobodni teritorij.

Glavna operativna grupa pod komandom Vrhovnog štaba broji više od dvadeset hiljada boraca, među kojima je više od devet hiljada partizana iz Dalmacije. Ova neprijateljska ofenziva je najveća vojna operacija, od početka rata. Počela je 20. januara 1943. godine, u vrijeme kada su velike mase naroda pokrenute pod utjecajem naših vojnih uspjeha i optimizma koji je zavladao nakon zasjedanja AVNOJ-a i zbog vijesti o pobjedama Crvene armije. Za nas je ofenziva došla u krajnje nepovoljnom momentu jer je narod bio izložen napadu neprijatelja, a nismo ga mogli uspješno zaštititi jer nismo imali dovoljno oružja i municije za nove borce. Veliki zbjegovi žena, djece i staraca predstavljali su ozbiljnu teškoću za naše jedinice, a bili su meta za neprijateljsku avijaciju i napade okupatora.

Baš kada se IV neprijateljska ofenziva približavala srednjoj Bosni i Dalmaciji, području Livna i Imotskog, formirana je Deveta dalmatinska divizija. To su bile nepovoljne okolnosti za tek osnovanu diviziju, imali smo na dan osnivanja 13. veljače u Imotskom, 2.119 boraca, a samo 1.582 puške, 48 mitraljeza i jedan protivkolski top. Ja sam postao komandant divizije, Ivica Kukoč politički komesar, a načelnik štaba Josip Škorpik. Znači, puno je boraca bilo bez oružja, malo je komandnog kadra, a većina boraca je imala malo ili nimalo borbenog iskustva.

U tim okolnostima divizija dobija krupne i odgovorne zadatke, koje pored svega uspješno izvršava. Deveta dalmatinska divizija je zajedno sa Drugom proleterskom divizijom, po planu Vrhovnog štaba, ofenzivno nastupala kao desna kolona Glavne operativne grupe. Već 9. veljače 4. dalmatinska brigada zajedno sa 2. proleterskom brigadom zauzima ustaško uporište Posušje. Sutradan 3. dalmatinska brigada zajedno sa 4. crnogorskom brigadom zauzima Imotski. Nakon toga Druga proleterska divizija brzim manevrom izbija na rijeku Neretvu. Deveta dalmatinska divizija djeluje ofenzivno sa 3. i 4. brigadom, desno od 2. proleterske ka Širokom Brijegu, Vrgorcu i Ljubuškom, likvidira u toj zoni manja ustaška uporišta i po selima razbija ustašku miliciju. Za to vrijeme 5. dalmatinska brigada, iz sastava Devete dalmatinske divizije, preuzima osiguranje Livna, Imotskog i Posušja.

Od druge polovice veljače Deveta divizija prelazi u pretežno obrambena dejstva, zatvarajući na širokom frontu pravce neprijateljskog nadiranja iz doline donjeg toka Neretve ka zapadu: Široki Brijeg – Imotski, Ljubuški – Drinovci – Imotski i Vrgorac – Imotski. Zatvara i pravce koji od Aržana i Sinja vode ka Livnu i Imotskom.

Iako je Deveta dalmatinska divizija sve do prvih dana ožujka djelovala defenzivno, vršeći i jači pritisak samo ka Širokom Brijegu i Ljubuškom, njen učinak bio je vrlo značajan u sklopu općih dejstava Glavne operativne grupe. Jer, na osnovi djelovanja Devete divizije, a posebno pritiska na frontu Široki Brijeg – Ljubuški, gdje je vezivala talijansku diviziju „Mesina”, ustaše i domobrane, komandant talijanskog VI korpusa zaključio je da će naše snage poduzeti proboj ka istoku, između Mostara i Ljubuškog. Zato on sa težišne točke fronta na Neretvi skida 2.000 četnika, Zetski odred i Nikšićku brigadu, i tri talijanska bataljona sa tenkovima i topovima i uvodi ih 4. ožujka u napad na brigade Devete dalmatinske divizije, na pravcu Široki Brijeg – Imotski, zatim sa hercegovačkim četnicima na pravcu Ljubuški – Posušje i Baćovićevim četnicima na pravcu Vrgorac – Posušje. Tako je Deveta divizija na sektoru Imotskog privukla na sebe jake snage i to na pomoćnom pravcu, a ne na Neretvi.

Zbog napada talijansko-četničko-ustaških snaga na širokom frontu obrane Devete divizije, kao i zbog prodora 7. SS divizije prema Livnu, po naređenju Vrhovnog komandanta, Deveta divizija je napustila sektor Imotskog i prebacila se preko Rakitnog istočno od Duvna. Tu je osiguravala dio Centralne bolnice. Zatim je divizija krenula dalje, do planine Plase, gdje je od juga i zapada osiguravala operacije glavnine naših snaga u dolini Rame i Neretve. Kasnije su neprijateljske snage sa područja Imotskog krenule ka Duvnu i preko Blidinjeg jezera i planine Čvrsnice izbile na Neretvu i opet stupile u borbu sa našim brigadama Devete divizije, koje su branile mostobran kod Jablanice sa juga i zapada.

U to vrijeme situacija se mijenjala dramatično, iz dana u dan, iz sata u sat. Vrhovni štab je morao brzo nalaziti najbolja rješenja za razbijanje neprijatelja i izvlačenje iz okruženja Centralne bolnice glavnine. Elementi za procjenu situacije na širokom frontu mijenjali su se naglo i često. Neuspjehom napada na Konjic i neuspjelim kontranapadom na Ivan-Sedlu situacija se kod Glavne operativne grupe naših snaga počela naglo pogoršavati. Najteži problem bio je izvlačenje Centralne bolnice, sa oko 4.000 ranjenika i tifusara, ispod udara neprijatelja. Nastupajući događaji do 7. ožujka doveli su do strašnih borbi za ranjenike, tu nismo žalili žrtava i savladali smo najveće teškoće. Nekoliko dana krvarile su naše jedinice između Prozora i Donjeg Vakufa odbijajući napade neprijatelja, čiji je nož prijetio nemoćnim ranjenicima i tifusarima, u Centralnoj bolnici raz­mještenoj po selima oko Prozora.

Zbog vanredno teške situacije u kojoj se našla Glavna operativna grupa sa Centralnom bolnicom, u selu Gračanici u dolini Rame, održan je 28. veljače sastanak Politbiroa CK KPJ i Vrhovnog štaba, pa je nakon razmatranja situacije odlučeno da se izvrši protivudar prema Gornjem Vakufu i razbije opasna nje­mačko-ustaška grupacija. Pored ove i drugih mjera, predviđeno je da Deveta dalmatinska divizija ispita mogućnost prebacivanja ranjenika i tifusara iz Centralne bolnice na planine Biokovo, Kamešnicu i Dinaru. Ova grupa se nalazila na prostoru Duvna, odsječena od glavnine snaga NOVJ njemačkim prodorom od Vakufa ka Prozoru. Isti zadatak dobio je i Prvi bosanski korpus, da prebaci ranjenike u Liku, preko Bosanskog Grahova.

Ovaj zadatak je štab Devete divizije dobio od Vrhovnog štaba 2. ožujka 1943. godine.

Ovdje se moram zaustaviti i objasniti da je čak i 40 godina od borbi na Neretvi, 1983. godine u feljtonu u „Politici”, bilo moguće pisati proizvoljno i potcijenjivački o Devetoj dalmatinskoj diviziji, pisac je bio vojni historičar Mehmedalija Bojić. Čitav feljton je orijentiran tako da ide u prilog kulta ličnosti Tita, kao genijalnog i nepogrešivog vojnog komandanta. A činjenice govore suprotno. Zato sam morao reagirati i napisati kako je bilo na Neretvi, to sam dostavio uredništvu „Politike”. Objavili su moj prilog, 6. aprila 1983, u rubrici pisama čitalaca, zvanoj „Među nama”, a govori nešto i činjenica da su autoru feljtona M. Bojiću objavili, prilično nepristojan, odgovor meni, istog dana, na istoj stranici novine! To znači da su zadržavali moj odgovor i dali ga Bojiću na čita­nje i dali njemu mogućnost da zajedno sa mnom objavi i svoj odgovor. Imao je Bojić četiri decenije na raspolaganju da savlada materiju o Neretvi, a vidi se da mu ni to nije bilo dosta. Da bi sve bilo jasno, navodim šta je uredništvo „Politike” smatralo da mora napomenuti, prije i iznad moga priloga. Uokvireni tekst uredništva glasi: „Povodom našeg feljtona „Bitka na Neretvi” (Ratni put Josipa Broza Tita) dobili smo pismo Vicka Krstulovića, ratnog komandanta Devete dalma­tinske divizije o ulozi ove jedinice u dvomesečnim oružanim borbama za od­branu i spasavanje ranjenika iz neprijateljskog okruženja. Uz pismo druga Krs­tulovića čitaocima prezentiramo i odgovor pisca feljtona, vojnog istoričara Meh­medalije Bojića.

Smatramo da su ova dva teksta dovoljna za uvid čitalaca u nastale sporove i da nema potrebe za otvaranje šire rasprave na stupcima „Politike”. Evo ovakav stav je ure­dništvo „Politike” javno iznijelo! A kako to oni znaju da nema potrebe javno razjasniti historijski važnu bitku na Neretvi? Čiji je interes da se sporovi i dileme konačno javno razjasne, makar i sa 40 godina udaljenosti od drame na Neretvi? Kako to da dugi feljton nije bio Bojiću i „Politici” dovoljan da kažu što treba, a to je istina.

Evo moga priloga, koji je objavljen pod naslovom „Proizvoljno i potcijenjivački”.

„Povodom pisanja u „Politici”, od 24, marta ove godine, „Bitka na Neretvi – borba za ranjenike” o Devetoj dalmatinskoj diviziji, kojoj sam bio komandant, dužan sam kao čovjek i moralno obavezan, u prvom redu prema hiljadama izginulih boraca ne samo Devete dalmatinske divizije, Prve i Druge dalmatinske brigade i, preko 2.000 – 3.000 dalmatinskih boraca u 5-6 brigada Prve, Druge i Treće divizije glavnine Vrhovnog štaba, koje je u to vrijeme dala Dalmacija, o kojima se od tih davnih teških i slavnih ratnih dana pak do danas piše i ocijenjuje proizvoljno i potcijenjivački.

Stoga sam dužan da kažem slijedeće: U punom jeku IV neprijateljske ofenzive u Operativnoj grupaciji Vrhovnog štaba, pod rukovodstvom Tita, u proboju iz kotline Neretve ka Hercegovini, Crnoj Gori preko Neretve, nije bila u tom ratnom planu Deveta dalmatinska divizija, kao tada najmlađa divizija.

Po planu Vrhovnog štaba i Tita Devetoj dalmatinskoj diviziji bio je namijenjen vrlo težak operativni ratni zadatak – da iz dublje pozadine štiti bokove glavnine ka dolini Neretve i Jablanice na vrlo teškom i krševitom terenu od Biokova, Imotskog, Tihaljine, Zagvozda, Aržana, Ljubuškog, Širokog Brijega, Kočerina, Posušja, Rakitnog, Duvna, Kongore ka Neretvi i Jablanici. Na tom dijelu fronta Devete dalmatinske divizije nadirale su vrlo jake njemačke i snage fašističkih talijanskih okupatora, četničkih zlikovaca Baćovića i ustaških koljača pod komandom Šimića, lančano povezanih u neprekidnim svakodnevnim oružanim borbama uz aktivno djelovanje avijacije, tenkova i topova, potiskivajući Devetu dalmatinsku diviziju u potkovu, na tim neprelaznim planinskim visovima ka dolini Neretve i Jablanice. Tako je pod neprekidnom svakodnevnom oružanom borbom Deveta dalmatinska divizija sa svoje tri brigade odstupala braneći zapadni bok naše Operativne glavnine Vrhovnog štaba, izbila na desnu obalu Neretve i rijeke Doljanke.

U tim vrlo teškim borbama čitave grupacije Vrhovnog štaba za obranu ra­njenika i prelaza preko porušenog mosta, kojeg je imala čast da ga prva probije i prelazi Druga dalmatinska brigada, Štab Devete dalmatinske divizije sa svojim brigadama nalazio se je na planinskim bespućima na desnoj obali Neretve, pak i tada kada se je pod nadmoćnim pritiskom neprijateljskih oružanih snaga našla u kritičnoj situaciji Deveta dalmatinska divizija po Ope­rativnom planu Vrhovnog štaba i Tita, i dalje se nalagalo Štabu Devete dalmatinske divizije da se sa Centralnom bolnicom i teškim ranjenicima okrene u pravcima Kamešnice – Dinare – Biokova i Dalmacije, što je sa strateške situa­cije, čak i bez ranjenika, bilo neizvodljivo.

Stoga sam u toj vrlo kritičnoj situaciji u selu Sovići u dolini rijeke Dolja­nke sazvao prošireni sastanak članova Štaba Devete dalmatinske divizije, na kojem su učestvovali komandanti i komesari brigada, i pred njima sam iznio drastičnu situaciju, u kojoj se ponaosob nalazi Deveta dalmatinska divizija, iz­nio sam moj kategoričan stav – da se ne probijamo, po nalogu Vrhovnog šta­ba, prema Dalmaciji, već da se i Deveta dalmatinska divizija kao zaštitnica sa glavninom i ranjenicima prebaci preko porušenog mosta na lijevu stranu Neretve prema Hercegovini i Crnoj Gori pak, kome opanci kome obojci.

Na tom našem sastanku bila je oštra diskusija, šta da radimo? I pored odvojenih mišljenja nekih drugova na tom sastanku, ja sam odlučno ustrajao da se Deveta dalmatinska divizija uključi u Operativnu glavninu i pređe Neretvu.

Da bi se to ostvarilo, složili smo se da ja lično pođem kod Tita i u Vrhovni štab, u selo Gračanicu, i da sa mnom ide naš zamjenik načelnika Štaba Devete dalmatinske divizije drug Ljubiša Urošević, rodom iz sela Ribari kod Svetozareva (Jagodina). Rođen je u drevnoj narodnoj porodici, artiljerijski poručnik u staroj jugoslavenskoj vojsci, prvoborac naše revolucije, vrlo hrabar i vojnički sposoban oficir. Bio je vanredan i blizak drug, cijenjen i voljen među partizanskim borcima u Dalmaciji. Poginuo je poslije proboja iz V neprijateljske ofenzive – kod Tuzle, naišavši na njemačku zasjedu, zajedno sa načelnikom Druge divizije drugom Jovom Vukotićem, danas general-pukovnikom u penziji. Po njegovim zaslugama, hrabrosti i drugarstvu, koji je neumorno unosio čitavog sebe, pok. Ljubiša Urošević je zaslužio da nosi Orden narodnog heroja, nije ga dobio. I ja sam ga predlagao. Prema tome, nije bio sa mnom drug Sre­doje Urošević, general i narodni heroj, koji je, također, poznati borac naše revolucije, kod Tita u Vrhovnom štabu u Gračanici, u martu 1943. godine, kao što piše u „Politici” od 24. marta 1983. godine.

Tako je i bilo. Ljubiša Urošević i ja otišli smo u Vrhovni štab kod Tita da argumentovano iznesemo vrlo tešku situaciju Devete dalmatinske divizije i da uvjerimo Tita i ostale članove Vrhovnog štaba da izmjene njihove odluke o daljnjoj sudbini Devete dalmatinske divizije, a ne da ih mi molimo, da nam na naše navaljivanje udovolje, da se prihvatamo, kao linije manjeg otpora u obrani i prenošenju teških ranjenika, tifusara i bolesnika preko zaleđenog Prenja i Glava­tičeva. Na tom sastanku u Gračanici, rekao sam Titu i ostalim čla­novima Vrhovnog štaba, da ja kao čovjek i rukovodilac Devete dalmatinske divizije, ne mogu da uzmem na sebe moralnu odgovornost, kao što sam to rekao i na sastanku Šta­ba Devete dalmatinske divizije u selu Sovići, da se sa Centra­lnom bolnicom i ranjenicima probijamo natrag prema Kamešnici, Bio­kovu i Dalmaciji.

Taj sastanak u mlinu u selu Gračanica, kod Tita i Vrhovnog štaba, bio je krajnji momenat, dan ili dva prije nego li je Tito sa Vrhovnim štabom i Iz­vrš­nim odborom AVNOJ-a sa dr Ivanom Ribarom i Vladimirom Nazorom prešao preko Jablanice i porušenog mosta na lijevu stranu Neretve, da se odluči sudbina Devete dalmatinske divizije i njezinih boraca.

Činjenica je, da je Deveta dalmatinska divizija od dana njezinog osniva­nja, 13.2.1943. godine u Imotskom, pak do njezinog rasformiranja u Kifinom selu 14.4.1943. godine, na vrlo teškom strateškom terenu Nevesinja a politički vrlo zatrovanog, po odluci Tita i Vrhovnog štaba bila rasformirana, čemu sam se ja odlučno suprotstavio lično Titu u Vrhovnom štabu, u selu Govzi kod Jeleča, gdje sam bio pozvan na raport, i da mi kaže da su oni u Vrhovnom štabu odlučili da se Deveta dalmatinska divizija rasformira, tj. da se rasformiraju IV i V dalmatinska brigada, a III brigada da ostane u sastavu Operativne grupe Vrhovnog štaba.

O tom problemu sa Titom sam u Govzi raspravljao, preko dva sata vremena, i nastojao sam ga uvjeriti da iz političkih, nacionalnih i vojnih razloga izmjene tu odluku, da Deveta dalmatinska divizija ostane sa dvije brigade III i V brigadom, da se rasformira IV brigada, koja je bila u krizi, i drugo, ako ja nisam sposoban kao njezin komandant, neka postave drugog, sposobnijeg od mene. Sva moja nastojanja bila su uzaludna, a odluka o rasformiranju Devete dalmatinske divizije morala se izvršiti.

Također je nesporna činjenica, da je Deveta dalmatinska divizija u svoja dva mjeseca postojanja hrabro i dosljedno se borila do krajnjih granica, kako do prelaza Neretve, tako i preko Prenja, u nadčovječanskoj borbi za spas naših ranjenika do vrlo teških oružanih borbi za oslobođenje Nevesinja u sudejstvu sa Trećom udarnom divizijom – na kraju je bila rasformirana. Sličnu sudbinu, u maju mjesecu, na terenu Vučeva, u teškim borbama na Sutjesci, po odluci Vrhovnog štaba i Tita bila je rasformirana i Treća dalmatinska brigada za popunu drugih brigada, koje se na terenu Hercegovine i Crne Gore iz razloga političke oseke nisu mogle popuniti.

Iz tih razloga je Deveta dalmatinska divizija u našoj historiografiji ostala bezimena i anonimna, što je nedopustivo. Isto tako, činjenica je, da je u Ope­rativnoj glavnini Vrhovnog štaba u IV i V neprijateljskoj ofenzivi bilo preko 40% boraca iz Dalmacije, kojih je i najveći broj izginulih i mrtvih, i da su među prvima bili u borbama za Prozor, Ostrožac, Neretvu, Drinu, Sutjesku, Bare, Zelengoru, o čemu postoje dokumenti, a o tim problemima nešto sam, pored mnogih drugih, i ja pisao. U tim našim zajedničkim bitkama, počev od prvog oslobođenja Livna, 5.VIII 1942. pak IV i V neprijateljske ofenzive u zajedničkim žrtvama i mukama kalilo se naše bratstvo i jedinstvo, stvarale su se na­še brigade, divizije i korpusi – stvarala se i rađala naša Narodna Jugoslavenska Armija i mornarica, u čemu je Dalmacija, kao pokrajina, dala najveći masovni broj dobrovoljnih partizanskih boraca, od 1941 – 1945. godine, što su u svojim ocjenama to istakli, Edvard Kardelj i Vladimir Dedijer.

Iz objavljenog feljtona današnji naši naraštaji ne vide koje su to naše bri­gade i divizije ponijele na leđima svojih boraca najveći teret i žrtve u prijenosu i spašavanju naših ranjenika. To su bile divizije – Deveta dalmatinska i Sedma banijska u zajedničkoj borbi sa ostalim brigadama i divizijama glavnine Vrho­vnog štaba.”

Danas, kada mislimo o sudbini ranjenika treba imati u vidu i činjenicu da je Prvi bosanski korpus bio znatno brojnija i jača partizanska formacija nego Deveta dalmatinska divizija, a ipak je imao teške i krvave borbe u pozadini naše glavnine. Jedva se uspio izvući iz okruženja uz velike žrtve, a ranjenike nije uspio sačuvati. Na istom pravcu strašno je stradao banijski zbjeg naroda pri svom povratku. Kosta Nađ se nije suprotstavio Titovom naređenju. Nije smijenjen, nije odgovarao ni on, ni Tito, za sudbinu naših ranjenika. Kosta je dobio i čin generala armije, a to je uskraćeno upravo najboljim komandantima naše vojske – Koči Popoviću i Peki Dapčeviću.

Uz sve ovo napominjem da put od Neretve do Biokova, Kamešnice i Dina­re, kamo se Deveta dalmatinska divizija trebala probiti sa Centralnom bolnicom i ranjenicima po naredbi Tita i Vrhovnog štaba, iznosi od 110 do 160 ki­lo­metara. Da prođe stazama po surovim planinama i brdima, gdje se sa ranjenicima na nosilima ne može ići brže od dva kilometra na sat, diviziji bi bilo potrebno od 5 do 8 dana, ako dnevno maršira po deset sati i to bez borbe.

To što je najbolja njemačka jedinica u ovoj ofenzivi, 7. SS divizija „Princ Eugen”, sa 20.000 vojnika, 6. veljače iz Livna izbijala na Duvno, a u isto vrijeme talijanske jedinice sa četnicima, ustašama i domobranima, sa prostora Imotskog također nastupale ka Duvnu, a kasnije su krenule za Devetom dalmatinskom divizijom, dovoljno govori da je plan Tita i Vrhovnog štaba bio pogrešan. On je tada ipak usvojio moj prijedlog, suprotan njegovom planu. Vrlo brzo se pokazalo da on nije zaboravio da je kao vrhovni komandant morao mijenjati odluku. Nije važno kako se to odrazilo na njegov odnos pre­ma meni lično, žalosno je i nedopustivo da su visoku cijenu platili partizanski borci iz Dalmacije. Stvarna kazna za Dalmaciju, čiji su borci izvršili us­pješno sve zadatke, bila je Titova naredba da se rasformira Deveta dalmatinska divizija. Samo su visoka politička svijest, partijnost i patriotizam dalmatinskih partizana spriječili da dođe do sukoba i otpora ovoj lošoj i u svemu po­grešnoj odluci Tita i Vrhovnog štaba.

Zato je u našoj historiografiji Deveta dalmatinska divizija ostala anonimna i bezimena, jer nije bilo hrabrosti i poštenja da se piše istina. Ta istina bi go­vorila i o nedopustivim promašajima koje su napravili, zajedno, Tito i ruko­vodstvo našeg pokreta. Do kraja Titovog života, on sam i njegovi zvanični biografi uvijek su iznosili samo hvalospjeve o odlukama koje je donosio. Njegov odnos prema Dalmaciji i prema meni lično nije se promijenio do kraja njegovog života, nikada nije zaboravio da sam mu opravdano dao otpor i da se moja koncepcija pokazala ispravnom. Nažalost, sve se to negativno reflektiralo i na Dalmaciju do danas, a iz ovakvih feljtona vidi se da se odnos ne mijenja.

Pošto smo svi ipak uspjeli prijeći na drugu obalu Neretve neprijateljski plan je doživio neuspjeh.

Velike su žrtve borci i rukovodioci Devete dalmatinske divizije podnijeli od njenog formiranja, do rasformiranja nakon dva mjeseca, travnja 1943. nakon što smo oslobodili i Nevesinje i tukli četnike. To nije uspjela sama Treća udarna divizija, tu je poginuo i Pero Ćetković, njen komandant. A Dalmatinci su dobili i tu bitku. I poslije svih pobjeda dolazi ocjena da diviziju treba rasformirati. Samo je Dalmacija to morala podnijeti od svoga vrhovnog rukovodstva, to je jedinstven primjer u čitavom ratu. Jedinstven negativan primjer, koji je pokazao tko je vrhovna vlast. Vlast je jača i od argumenta, privremeno.

U toku Pete neprijateljske ofenzive bila je rasformirana i Treća dalmatinska brigada. Kad se o tome odlučivalo imao sam opet suprotan stav. Naravno, to nije moglo spriječiti provođenje te odluke.

Uz sve žrtve, iskušenja, napore i nepravdu, Deveta dalmatinska divizija dala je u Četvrtoj i Petoj neprijateljskoj ofenzivi ogroman prilog bratstvu i jedinstvu naših naroda, jačanju naše oružane snage i time, u ime revolucionarne i patriotske Dalmacije, dokazala da su joj na srcu ležale žrtve koje su dali si­novi i kćeri Srbije, Sandžaka, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, kao svoju dra­gocjenu pomoć u zajedničkim borbama. Zato Deveta dalmatinska divizija koju smo ponovo formirali po povratku u Dalmaciju iz Pete ofenzive, koja se žrtvovala i neu­strašivo borila za spas ranjenika može s ponosom nositi naziv Divizije bratstva i jedinstva.

Na naučnom skupu „Neretva-Sutjeska 1943”, koji je održan u Sarajevu 1968. godine, na kojem je sudjelovao i Bil Dikin, bio sam prinuđen o Devetoj dalmatinskoj diviziji reći i ovo: „Čitav kompleks pitanja, vezanih za period od prvog njenog formiranja do njenog rasformiranja ostao je nenačet. To je šteta, jer je imalo što da se kaže, posebno o pitanju bratstva i jedinstva.

Kada su proleterske brigade na maršu za zapadnu Bosnu 1942. godine naišle i na dalmatinske jedinice, u zajedničkoj borbi za Livno i Duvno učestvovali su Krajišnici, Dalmatinci, Crnogorci, Srbijanci, Hercegovci. Tu, u tim bi­tkama, kovalo se bratstvo i jedinstvo i jačale se naše jedinice. Mobilizacijom boraca iz Dalmacije, Krajine i Like popunjene su proleterske brigade. Ja smatram da je oslobođenje Livna, i sve što je s tim povezano, bilo uvod u stvaranje tzv. Bihaćke partizanske države. Da u zajedničkim naporima nismo oslobodili Livno, Duvno i čitav onaj teren i mobilizirali hiljade novih boraca, onda bi vrlo teško bili došli do tzv. Bihaćke republike.

Na kraju, mislim da bi naš Vojnoistorijski institut trebalo da doradi sve ono što nije rečeno, da iznese sav značaj borbi na Neretvi i Sutjesci. Pa i više od toga. Tako bi čitava oružana borba naroda Jugoslavije bila kompletno obrađena.”

Rekao sam to 1968. u Sarajevu. Do danas se nisu usudili napisati istinu o Devetoj dalmatinskoj diviziji, jer je to delikatna tema koja ukazuje na Tita, kao odgovornog za rasformiranje divizije koju je dala Dalmacija.

Teški momenti

Još dok su brigade Devete dalmatinske divizije vodile teške borbe oko Imotskog, imali smo gubitaka i znatan broj ranjenih, koji je naglo povećan onim ranjenicima koji su autobusima upućeni iz Centralne bolnice nama. Naše povlačenje iz Imotskog uz neprekidne borbe bilo je teško i zbog velikog snijega, mraza i bure koja je bjesnila na planini Čvrsnici i dalje. Imali smo dosta smrznutih i umrlih ranjenika i bolesnika, a četnici i ustaše i okupatori su nas gonili sa svih strana, ubijajući i koljući svakoga koga uhvate.

Za vrijeme krvavih borbi koje je vodila Treća dalmatinska brigada na sektoru Kočerina i Širokog Brijega, naši borci zaplijenili su poštu koja je bila poslata iz Širokog Brijega u Mostar. Tu smo našli i pismo koje je gvardijan franjevačkog samostana na Širokom Brijegu uputio Paveliću. On mu je u tom pismu vrlo opširno pisao o partizanima, o borbama koje vode, o ustanku u Dalmaciji i mobilizaciji hiljada Dalmatinaca koji odlaze u srpske i crnogorske brigade, pa u vezi s tim predlaže Paveliću da se što hitnije napravi plan raseljavanja naroda Dalmacije u istočnu Bosnu i ostale dijelove NDH i upozorava da „nigdje ne bi smjela biti tri Dalmatinca zajedno, jer ukoliko se to ne učini, Dalmatinci će kao izrodi hrvatskog naroda dovesti do propasti NDH”.

Prodor njemačkih i ustaških kolona sa sjevera i naš neuspjeh da oslobodimo Konjic nametnuli su nam teške uvjete borbe. Pošto su pred nama, na drugoj obali Neretve, bili teško prohodni planinski tereni, naše jedinice su morale u kanjonu Neretve uništiti kompletno teško naoružanje. Deveta dalmatinska divizija i Sedma banijska divizija su prenijele ranjenike iz Jablanice, preko srušenog mosta, uz zaleđeni, strašni Prenj do Glavatičeva. U ratu, pogotovo u našem partizanskom nema lakih borbi i zadataka, ali prijenos teških ranjenika, po svojoj fizičkoj i psihičkoj strahoti nije moguće potpuno opisati. Prihvatili smo se teškog i časnog zadatka prema našim ranjenim borcima. Bili smo stalno pod udarom artiljerije i aviona. I pored uspjeha naših divizija u borbama, fizičko i psihičko stanje ranjenika i boraca u ovim trenucima bilo je kritično, ono se iz dana u dan sve više pogoršavalo zbog strašnih napora, nedostatka hrane, lijekova, hladnoće, a nema mogućnosti za odmor i predah. Planinska naselja su malobrojna, popaljena i većinom napuštena. Ako je tu nečega i bilo, prije nas su tuda prošle tri naše divizije, a ostali smo mi i Banijci, sa ranjenicima. Borci ove dvije divizije su bili i zaštitnica, išli smo zadnji sa ranjenicima i tifusarima, borci su gladovali, ginuli i umirali. Planina Prenj bila je pod zaleđenim snijegom, na borce je , pored svega, napad vršila i studen, tifus i dizenterija.

Bombardiranje i mitraljiranje nije prestajalo od jutra do mraka, imali smo velike gubitke i sve više ranjenika. Na prijevoju iznad Konjica kojim smo morali proći, bio je pod ledom strmi i uski prolaz koji je neprekidno tukla neprijateljska artiljerija. Tuda se jedva moglo proći zbog leda. Strmi teren i ponor značili su smrt za svakoga tko se oklizne. Prolazilo se puzeći, a pod noge konja smo stav­ljali vunene deke, dijelove naše odjeće i zamotavali smo im noge da se ne pokliznu. Pa ipak, okliznulo se puno konja sa ranjenicima i našlo smrt niz litice, uz strašne krikove. Bolni su i vrlo teški bili ti dani za naše borce, a pogotovo za one najmlađe. Oni su u mašti žudili za ljepšim životom. A kad su odlazili od svojih kuća u partizane, nisu mogli ni zamisliti krvavu strahotu ovoga što su sada doživili – glad, tifus, umiranje u snijegu. Čitav taj put od Jablanice do Glava­tičeva posijan je brojnim partizanskim borcima, koji su tu zauvijek ostali. U takvim naporima ni mladom, zdravom i jakom čovjeku nije bilo lako. Gladan, slabo odjeven, često i bos, a pod teretom oružja i municije.

Kao komandant divizije i ja sam pomagao borcima nositi ranjene drugove, doživio sam da borci noseći na ramenima nosila ili ranjenika na leđima, da umiru od napora. Od napora, gladi i iscrpljenosti udarila bi im krv na usta ili nos i uši i oni su padali mrtvi, a spašavali su ranjenog druga. Bilo je slučajeva da su ranje­nici i borci, plačući, proklinjali dan kad su se rodili i život i patnje kojima su izloženi. @ivot je njihov zapravo tek počinjao, a već su osjetili najtežu gorčinu, tugu i bol. I kad su umirali vidio sam im u očima iskru nade u našu pobjedu.

Naš partizanski rat bio je težak u svim fazama, od svakog našeg borca tražila se i hrabrost i izdržljivost. Posebno u jurišima, ali najteže je bilo prenositi ranjenike i voditi borbu, da ih sačuvamo i obranimo. Svaki borac koji je na ramenima nosio nosila i osjetio tu težini zadatka, tražio je i želio ići u borbu i akciju, svaki je želio prije i poginuti nego biti teško ranjen i nesposoban za hodanje. Jer to je značilo i težu sudbinu od juriša u borbi.

Kad smo donijeli ranjenike u Glavatičevo, Deveta dalmatinska divizija dobila je zadatak da vodi borbe sa četnicima i Talijanima na pravcu Nevesinja i Gackog. Djelovali smo zajedno sa Trećom udarnom divizijom. Borbe su bile teške, taj teren je bio pod jakim četničkim utjecajem. Ipak smo uspjeli osloboditi Nevesinje, čime smo na najbolji način pokazali borbenu sposobnost divizije. Ni to nije bilo dovoljno. Tito je odlučio i dalmatinska divizija je rasformirana! Tada Draža Mihailović uzalud šalje naređenje: „Preduzmite sve da na liniji, koju sami izaberete prema situaciji, zaustavite sve napade komunističkih trupa i sprečite po svaku cenu dublji prodor komunista ka Nevesinju. Kao oslonac neka vam služe Crvenj-Crna Gora-Velež planina. Objasnite ljudima da su pojačanja stigla i da izdrže još dan-dva kako bi bili u stanju da organizujemo napad za uništenje komunista. Tražite od Baćovića da mobiliše sve snage i da vas po­mogne, a da njegove kolone energičnije gone iz pozadine komuniste pomoću Nemaca. Neka Baćović najhitnije organizuje odbranu Nevesinja, koje mora čuvati po svaku cenu do dolaska Đurišića. Samo aktivnim radom i neprekidnim protivnapadima možemo zadržati jedinice u svojoj ruci. Zaustavite komuniste, izvestite hitno o situaciji.” U dnevniku je Vladimir Dedijer zapisao, utorak, 13. aprila 1943: Naišao je Vicko Krstulović. Ispričao nam je kako je Nevesinje po treći put oslobođeno. Pobijeno je preko stotinu četnika. Sada su opet naši u gradu. Baćović sa svojom brigadom povukao se u Mostar. U njegovim redovima ima vrlo malo Hercegovaca. Njegova brigada se sastoji od Rogatičana. Do sada se prepolovila. Među ubijenim četnicima nalaze se i dva oficira, jedan od njih je komandant bataljona. Kod njega je nađeno pismo Baćovića puno psovki. „Hercegovci su govna. Majčina im. Samo sede po rupama, obrijali brade i čekaju da se predaju partizanima.” Sada se Baćović nalazi u Mostaru, hrane ga Itali­ja­ni pa će ga opet baciti na nas”.

Uslijed svih teškoća, napora i žrtava, bilo je ponekih boraca, uglavnom u Četvrtoj brigadi Devete divizije, koji su većinom bili sa Biokova i otoka, koji su tražili da se vrate u Dalmaciju. To je bilo nepravilno i nemoguće u toj ratnoj situaciji. Usprkos mom odlučnom stavu i političkom objašnjavanju, pojedini borci, u grupicama, dezertirali su sa područja Nevesinja u namjeri da se povrate u svoje odrede na Biokovu i Dinari. Većina tih boraca je na terenu uhvaćena i poklana od četnika i ustaša, koji su ih u zasjedama oko svojih sela lovili. Vrlo mali broj uspio se probiti do Dalmacije, a neke su zarobili Talijani i poslali ih u logor.

Tifus, dizenterija i iscrpljenost odnijele su brojne borce Devete dalmatinske divizije. Ljudi su umirali na nogama, ili sjedne i prevrne se mrtav. Sumnjali smo i u trovanje od neprijatelja, a drugovi iz saniteta nisu potvrdili te sumnje.

O stanju u našoj diviziji redovno sam izvještavao Vrhovni štab. Mislim da su to činili i neki drugi, koji nisu iz Devete dalmatinske divizije, i da te informacije nisu bile istinite i objektivne. Naš štab divizije nalazio se u Kifinom selu, kod Nevesinja. Kao komandant divizije pozvan sam da dođem kod Tita u Vrhovni štab, u selu Govza. Tu mi je saopćeno da se Deveta dalmatinska divizija rasformira! Suprotstavio sam se, Tito i Vrhovni štab nisu usvojili argumente koje sam iznio. Nije vrijedilo. Naredba se mora provesti.

Predratni oficir, Splićanin, Artur Hribar došao je u partizane, bio je u našoj diviziji, u štabu Treće dalmatinske. U svoj ratni dnevnik, zapisao je 13. aprila 1943: „Arture, Vrhovni štab je donio odluku da se naša 9. Divizija rasformira, a s njome i naše 4. i 5. brigada. Naša brigada neka se popuni iz 4. i 5. brigade, a dijelom neka se borci pošalju kao popuna 1. i 2. Proleterskoj diviziji.

Odluka je donesena, ali nije još izdato naređenje, a nama je rečeno da ovo raspravimo na našem partijskom sastanku i da još sutra obavijestimo Vrhovni štab o našem stavu. Drug Vicko i drug Jordan su sada već kod druga Tita i nastojat će svim silama da se ova odluka opovrgne, te da nam ostave našu diviziju.

Nama je svima jasno da je naša divizija prošla kroz najtežu golgotu, prvo, za vrijeme nošenja ranjenika, a zatim još gore, tifus nas desetkuje iz dana u dan, a borci nam kopne kao snijeg na suncu. Sve nas je manje i manje, pa više kao divizija i ne predstavljamo udarnu snagu. Naravno, mi se ne možemo oprijeti odluci druga Tita, ali ćemo pokušati barem da ostane Štab divizije, pa makar s jednom brigadom, dok se ne otvori put za Dalmaciju, jer tamo ustanak buja i priliv boraca iz dana u dan je sve veći.

Eto, zato smo svi tako deprimirani još od jučer, i zato nam je bilo neobično važno da se u borbama oko Nevesinja pokažemo, da smo još uvijek udarna snaga, sposobna zauzeti utvrđeni garnizon.” Dok je ovo Roje govorio, ja sam stajao kao okamenjen. Zurio sam u njega bez riječi. Pa je li to moguće? Zar drug Tito da donese takvu sudbonosnu i tragičnu odluku koja će odjeknuti kao grom iz vedra neba među našim Dalmatincima u diviziji, a još više među narodom Dalmacije, koji je bio tako ponosan na svoju diviziju?

Kako se tek osjećaju drug Vicko i drug Jordan? Dugo nisam mogao doći do riječi, konačno sam eksplodirao: „Ante, zar je to moguće? Zar se drugovi iz Vrhovnog štaba tako igraju i razbacuju s nama? Zar smo mi neka moneta za p­tkusurivanje? Dokle će naši borci popunjavati proleterske jedinice, pa crnogorske, ličke i krajiške? Zar nam je to hvala za sve što smo do sada uradili?”

Bio sam van sebe i takorekući vikao sam iz sveg glasa, umjesto da tiho razgovaram. Ante me uhvati obim rukama za rame i stade me bijesno drmati: „Jesi li ti Arture poludio? Šta se tako dereš da svak čuje? Ovo je morala biti tajna za svakoga, a ti sada urlaš da te svako može čuti. Umiri se jer ćeš donijeti nesreću i sebi i meni.”

Dok je govorio, drmao me obim rukama tako snažno, da smo skoro obojica pali na zemlju.

Prenuo sam se i počeo smirivati. Nisam mogao doći do riječi, steglo me nešto u grlu, davilo me. Pokušao sam se smiriti i staložiti, ali mi je to teško uspijevalo. Okrenuo sam se i pošli smo nazad prema Štabu.

Nismo više progovorili ni riječi. Stali smo pred vratima naše zgrade: „Ti Ante uđi, ja ne mogu, moram malo lunjati po gradu i malo se smiriti. Unutri bih se ugušio. Nemoj mi zamjeriti, ja ću se već na neki način primiriti. Zdravo!”

Okrenuo sam se i stao lutati po mračnom i pustom Nevesinju.

Naše 9. Divizije više nema. Nema više imena i naziva koji je sjedinjavao sve nas Dalmatince u borbi i na rodnoj grudi. Vicko, Jordan, Škorpik, Banina i Ljubiša, svi divni i odani drugovi, sada neće više voditi našu, već slavnu diviziju, protiv narodnih neprijatelja. Moja slobodarska Dalmacija gubi svoje čedo, svoj simbol borbe protiv talijanaša i ovih prokletih izroda, pod bradama, šubarama i bijelim orlovima, nekadašnjim simbolima junaštva i legendarne hrabrosti, kao i požrtvovanja za svoj narod, a danas simbolima sramote, izdaje i sluganstva okupatorima naše domovine.”

Iz borbi oko Nevesinja imali smo veliki broj ranjenika, koje smo smjestili u Kifino i druga sela, po stajama. Jako su nas bombardirali i mitraljirali talijanski i njemački avioni i nanosili su nam velike gubitke. Tukli su po selima gdje su bili smješteni naši ranjenici, veliki broj je poginuo ili izgorio u tim stajama. Neke smo uspjeli spasiti od plamena, a bilo je jezivo slušati krikove i zapomaganja ljudi koje nismo ni na koji način mogli izvući, pa su izgorili živi.

Vrijeme je bilo hladno, planine pod snijegom, a posebno Morine. Nakon gubitka Nevesinja i teških borbi koje su vođene oko Gackog i Fazlagića kule, morali smo uputiti sve ranjenika sa područja Nevesinja preko Morina i Uloga u Kalinovik, u Centralnu bolnicu.

U pratnji jednog kurira krenuo sam dan kasnije za ranjenicima iz Kifinog sela preko Morina za Vrhovni štab. Na tom putu, preko zloglasnih Morina, nabrojio sam 29 smrznutih ranjenika iz Devete dalmatinske divizije, među njima i dva brata Krstulovića iz Splita. Bio sam pun bola zbog svih boraca i bolesnika i ranjenih koji su ostali, ginući i umirući na putu od Jablanice do Glavatičeva i onih koji su izgorili pred našim očima u Kifinom selu. Ali ovih 29 smrznutih boraca, koje smo uputili da ne padnu u ruke četnicima, potresli su u meni svaki nerv i ma koliko da sam se sa sobom borio, plakao sam i sebe teško optuživao što sam ih uputio. Ali drugog izlaza nije bilo.

Ispunjen strašnom tugom i bolom stigao sam u Vrhovni štab. Već sam rekao da me je tu dočekala nepravedna odluka o rasformiranju divizije.

Rat je neumoljiv, odluka se morala provesti. I opet je trebalo rješavati pitanje popune proleterskih i drugih brigada. Borci iz Devete dalmatinske divizije popunili su ostale naše jedinice.

Po rasformiranju divizije, njen štab, u kojem su bili – Josip Škorpik. načelnik štaba, Ljubiša Urošević, zamjenik načelnika štaba i Ivica Kukoč, politički komesar i ja kao komandant, raspoređeni smo, stavljeni na raspolaganje Vrhovnom štabu. To znači da smo lišeni mogućnosti da vodimo partizanske jedinice. A do tog momenta smo imali velike uspjehe u borbi i ostvarili smo sve postavljene zadatke. Rekao sam Nazoru da je Tito odlučio da se rasformira naša divizija. Tih dana je naš veliki pjesnik i partizan napisao onu čuvenu „Poruku Dalmatincima”, koju želim dati javnosti, a i odgovore Nazoru, pisma koja su mu uputili borci i štabovi naših jedinica.

„Drugovi i braćo Dalmatinci!

Negdje s veličanstvenih planina, što prave zaleđe vašim jadranskim ža­lima, šaljem vam pozdrav i ove riječi!

Pobjegao sam iz ropstva i sramote takozvane Nezavisne Države Hrvatske, da se nadišem ovdje slobode i da se prožmem osjećajem nacionalne časti i ljudskog dostojanstva. Izložio sam se tvrdu načinu života, oskudici u najčednijim udobnostima, tjelesnim naporima i mukama, spavajući katkad pod stablom s kamenom ispod glave, ali se Čovjek oslobodio u meni težine, dobio nova krila, našao cilj, kojemu mora težiti u ove dane toliko kobne ne samo za naš narod, nego i za čitavo čovječanstvo. Jadan li je svaki koji u ovome sudbonosnom sukobu i obračunavanju sjedi na kućnom pra­gu, da, bojažljiv, mlitav i neodlučan, misli samo na svoje sitne lične koristi!

Braćo i drugovi iz moje rodne pokrajine, nema nikoga koji bi nam mogao predbaciti da smo ikada bili mlitavci, ljudi bez ponosa i bez kičme, krotka ljudska marva u tuđem ropstvu. Kod nas se ustrojila drevna hrvatska država pod narodnim vladarima; vodili smo borbe s Venecijom braneći naše zaljeve i otoke; Neretljani bijahu strah i trepet negdašnjih Mlečića na moru; senjski su uskoci bili naše primorske krvi. Ravni kotari bijahu kolijevka junačkih srdaca; zagorski su se Dalmatinci borili s Turcima, a u novije doba Poljičani se opirahu generalima silnog osvajača, cara Napoleona; brodovi talijanskog admirala Persana utapali se kod Visa, uništeni vještinom i smionošću dalmatinskih mornara.

Hrvatski ponos, hrvatski prkos i hrvatsko junaštvo pokazivalo se kroz vjekove djelima naših otaca i pradjedova.

Mlitavost, ravnodušnost, prilagođavanje autoritativnim zahtjevima, savijanje šije pred otimačem i pred krvnikom, odricanje od svog jezika i od svojih običaja, puzanje pod tuđinskom petom; sve te sramote i svi ti poroci nisu nikad okaljali Dalmatinca.

Pa neće ni u dane što ih sada proživljujemo.

U zaleđu Dalmacije rasplamtio se i gori uvijek jačom žestinom rat partizana protiv fašizma. Hrvati i Srbi, katolici, pravoslavni i muslimani, čvrsto složeni u nevolji, digoše se protiv okupatora, protiv Nijemaca, Talijana i njihovih slugu i robova, ustaša i četnika, koji pale kuće, kolju ljude, uništavaju imanja, sela i varoši.

Ili se pustiti zaklati i istrijebiti zauvijek, ili se dignuti i obraniti.

Trećega nema.

Jao mlitavcu i strašljivcu!

Njemu nema spasa; oluja će ga zahvatiti, ma se on ponižavao, čuvao i pritajivao.

Drugovi i braćo Dalmatinci!

Partizani su od negdašnjih pojedinih, gotovo nenaoružanih skupina, sami i bez ičije pomoći, sastavili čete i bataljone, brigade i divizije, narasli u korpuse, u čitavu vojsku, koja – dobro vođena i uvijek bolje opskrbljena – tuče u našoj zemlji tuđinca, praveći mu štete i neprilike, a bije, goni i kažnjava četnike i ustaše braneći narodu život i imanje.

Konačni je njihov cilj protjerati tuđinca iz svih naših zemalja, očistiti ih od domaćih izdajica, uvesti nov društveni poredak ne rušeći nikome vjeru otaca, ne gušeći nacionalne osjećaje, ne obarajući pravo vlasništva.

Naši su napori veliki, jer su neprijatelji mnogi i jaki, ali i naša snaga neprestano, od dana u dan, samo raste, pa se naši uspjesi množe, a područja što ih oslobađamo neprestano šire.

Narod je progledao i diže se na ustanak, pridružuje se nama, počinje – ma gdje bilo – kupiti se, organizirati se i ulaziti u borbu na prokušani i uspješni partizanski način.

Već postoji čitava hrabra dalmatinska divizija, a Dalmatinci su se također istakli kod oslobođenja Jajca, Prozora i Jablanice.

Neka se svaka dalmatinska planina prometne u partizansku tvrđavu, svaki naš zaljev u gusarsko gnijezdo protiv otimača našeg mora, svaki naš otok u klisuru, o koju će se razbiti lađa grabežljivog okupatora!

Dalmatinsko Zagorje i Primorje neka listom ustane!

Sve se može kad se hoće.

Stupite, drugovi, u partizanske redove, dižite ustanak, započnite što življe djelova­nje, ma gdje bilo i ma kako bilo, i uspjeh je siguran, pobjeda je neizbježiva.

Pomognimo i mi Slavenstvu! Prodičimo Hrvatstvo, koje su izdajice i mlitavci oka­ljali! Budimo i mi Dalmatinci radnici u novom građenju sudbine čovječanstva!

Čuvajmo svoju čast i obraz svoj!

A kad nas pobjeda ovjenča, mi ćemo s ponosom gledati na minule napore i muke.

Veselit ćemo se novom, pravednijem poretku društva uopće i sreći svoga naroda i svojih obitelji te kazati: Pridonijeli smo i mi uništenju Zla i uzvišenju Dobra.

Dostojni smo i mi da živimo na suncu Božjemu u novom bratskom savezu oslo­bođenih i preporođenih naroda.”

Prvi su Nazoru pisali Ljubo Đurić i Slobodan Penezić u ime boraca i štaba Druge proleterske brigade i poručili mu, pored ostaloga, i slijedeće: „Mi, sinovi srpskog naroda, borci II Proleterske brigade, u čijim se redovima bori veći broj i Vaših kršnih Dalmatinaca, nastavićemo i dalje borbu sa ostalim jedinicama naše Narodno-oslobodilačke vojske, koja predstavlja oličenje oružanog bratstva i bratskog jedinstva naroda Jugoslavije, borbu, koja će do temelja smrviti mrske osvajače – vekovne neprijatelje nas Južnih Slovena i konačno izvojevati slobodu našim narodima.” A tri dana kasnije, Peko i Mitar Bakić, u ime Druge proleterske divizije pišu:

Vladimiru Nazoru,

Velikom sinu i pjesniku Hrvatske.

Tvoja poruka borcima Dalmacije istovremeno je i poruka svim rodoljubima porobljene Jugoslavije. Ta poruka nije ništa novo u Tvome životu – ona je sinteza cjelokupnog Tvog dosadašnjeg pjesničkog rada. Danas, kada je hrvatski narod uzeo svoju sudbinu u svoje ruke u borbi protiv vjekovnih neprijatelja hrvatskog naroda, Tvoje učešće u toj borbi osnažilo je i još čvršće sjedinilo borce Hrvatske i sve borce naše pobjedonosne Narodno-oslobodilačke armije.

San hrvatskog naroda, vjekovni san, za koji je tuđinskim osvajačima po­lo­žio svoj život Matija Gubec, ostvaruje se danas u najvećoj borbi čo­vječanstva protiv njemačkog i italijanskog fašizma. Probuđeni hrvatski narod, slobodarska Dalmacija ispisuje na svoje zastave oslobođenja i Tvoje ime. Teret godina nije te zadržao. Svojim imenom, svojom borbom pokazuješ put hrvatskoj mladosti, jedini put koji vodi k pobjedi nad krvo­locima slovenskih naroda i mračnim grobarima kulture i opšteg napretka.

Borci Srbije, Crne Gore, Makedonije i Slovenije ponosni su što imaju pored sebe hrabrog suborca – pjesnika vječnih hrvatskih težnji – Vladimira Nazora.

  1. proleterska divizija, borci naše divizije ponosni su što se sinovi Hrvatske i Dalmacije zajedno s njima nalaze u udarnim redovima oslobodilačkog pohoda naših naroda.

Uvijek si bio na predstraži hrvatske slobode i nezavisnosti. Danas si prvoborac za slobodu Hrvatske i svih naroda Jugoslavije. Ribari, težaci, omladina Dalmacije – vojnici naše slavne armije – s Tvojim imenom na usnama kuju vječito jedinstvo naroda Jugoslavije, jedinstvo u pobjedi i slobodi svih porobljenih.

Jadran gori, Jadran rađa slobodu. Kroz buru i oganj borbe odjekuje Tvoja poruka i budi zaspale i podiže klonule.

Hrvatski narod Te voli, borci Hrvatske Te slijede – svi borci naše armije, nastupajući u slobodu, pozdravljaju svog velikog druga, velikog sina Hrvatske, Vladimira Nazora!

Na obalama Drine.

U ime boraca, komandira i političkih komesara:

Politički komesar                                   Komandant

Mitar Bakić                                           Peko Dapčević

I ja sam Nazoru uputio pismo:

Velikom hrvatskom pjesniku

VLADIMIRU NAZORU,

Dičnom rodoljubu i neustrašivom narodnom borcu

Tvoja snažna poruka Dalmatincima, kojom si se iz veličanstvenih planina Hercegovine obratio braći i drugovima iz Tvoje rodne pokrajine, razliježe se danas kao borbeni poklič dalmatinskim kršem. Ona od Dinare i Biokova prelijeće našim žalima i odzvanja našim otocima, ona potresa naša sela i gradove, a njen se odjek snažno čuje iznad virova nemirne Drine i sa oslobođenih planina Crne Gore, kuda je naši hrabri borci – Dalmatinci – donoseći slobodu poro­bljenoj braći, prenose pobjedonosnom pjesmom.

Uništavajući neprijatelja narodnog na svakom koraku, u svojoj rodnoj Dalmaciji, po hercegovačkim i crnogorskim planinama, po sandžačkim vrletima i gdjegod se on pojavi bez razlike, bio to njemački ili talijanski fašist, bio to njihov ogavni i podli sluga, domaći izdajnik, Dalmatinci, borci Narodno-oslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije svijesni su, da ispunjavaju zavjet narodni i pronose slavu naše nikad pokorene Dalmacije; a svakog dana pristižu sve novi i novi mladi borci, sinovi naše dične Dalmacije, da u spletu sa ostalim narodima Jugoslavije još većom žestinom nastave ovu svetu otadžbinsku borbu do potpunog uni­štenja neprijatelja i njegovog konačnog istjerivanja iz naše zemlje.

U ime boraca, komandira, komandanata i političkih komesara ove operativne zone, ovaj štab, svjestan da tumači osjećaje njih sviju, izražava Ti zahvalnost na junačkoj poruci koju si uputio Dalmatincima, i ponosi se da je pjesnik „Med­vjeda Brunda”, „Velog Jože” i „Slavenskih legendi” s nji­ma, da dijeli njihovu sudbinu, njihove teškoće i njihove napore, da skupa s njima bere lovorove vijence i dično svijetla pošteno i neokaljano ime Dalmatinaca.

Tvoje aktivno učešće u ovoj borbi još više nas sve učvršćuje u dubokoj vjeri u sigurnost naše pobjede – pobjede oličene u našem borbenom pozdravu:

SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU!

Štab IV. Operativne (dalmatinske) Zone Hrvatske

Komandant

Vicko Krstulović

Kad je primio pisma od Ljube Đurića i Slobodana Penezića i od Peke i Mitra, Nazor je u svoj dnevnik zapisao: „Poslat ću oba pisma Titu, da vidi kojim duhom dišu njegovi borci.”

Ni borbenost Dalmatinaca, ni Nazorova poruka, ni moji argumenti, ništa nije bilo dovoljno da Tita uvjeri koliko je pogrešna – politički, nacionalno i vojnički – njegova odluka da rasformira diviziju partizana Dalmacije.

Nakon razgovora s Titom, koji je trajao preko dva sata, vratio sam se sa vrlo teškim dojmovima u štab divizije. Odmah sam pristupio izvršenju odluke o rasformiranju. Od boraca i rukovodilaca rasformirane divizije ponovo smo formirali Treću dalmatinsku brigadu u jačini od preko 1.200 boraca, a ostale smo uputili u druge jedinice NOVJ.

Nakon toga krenuo sam s drugovima Josipom Škorpikom, Ivicom Kukočem i Ljubi­šom Uroševićem iz Kifinog sela preko Morina, Uloga i Kalinovika u selo Jeleč u Gov­zu, u sjedište Vrhovnog štaba i AVNOJ-a. Tu smo bili nekoliko dana i dočekali 1. maj 1943. Tih dana Vrhovni štab poduzeo je pokret u pravcu Sa­n­džaka i Crne Gore.

Kad su došli Stjuart i Dikin, prva saveznička vojna misija pri Vrhovnom štabu, započet je pokret preko Durmitora, da se probijemo iz okruženja, već je počela Peta neprijateljska ofenziva. Tada su krenuli i članovi AVNOJ-a. Prelaz preko Durmitora bio je težak zbog magle i kiše, koja je padala cijelu noć. U našoj koloni bio je i stari Nazor, koji je bio vedra duha i visokog partizanskog morala.

Neprijatelj je sve više stezao naše jedinice, opkoljavao nas je i napadao. Prva i Dru­ga divizija već su se nalazile preko Maglića na prilazima Sutjesci i Tjentištu i vodile su borbe. Jedinice Treće divizije vodile su borbe oko rijeke Tare i Pive, a Sedma banijska divizija kretala se sa velikim brojem ranjenika ka Sutjesci, uz teške borbe. U to vrijeme nalazio sam se sa drugovima Nazorom, Škorpikom i Kukočem u Barnom Dolu, gdje mi je stigla poruka od Tita da krenemo za njima u pravcu Tjentišta. Krenuli smo, spustili se u kanjon Pive i kasnije, preko noći, izbili na Vučevo. Čitav taj put bio je zakrčen ranjenicima, tifusarima i iznemoglima. U toj teškoj situaciji došla je naredba Vrhovnog štaba da se uništi sve teško naoružanje i da se svi izvlačimo iz okruženja, a oni koji ne mogu, da ostanu zajedno sa dijelom saniteta.

I ja sam u ratu preživio puno teških momenata, psihičkih i fizičkih potresa, a najteži mi je bio ovaj, kad sam u kanjonu Pive prolazio pored velike kolone naših ranjenika i bolesnika. Oni su bili svjesni teške situacije. Činili smo sve da ih spasimo, a neprijatelj je stezao obruč oko svih nas, da uništi divizije naše Glavne operativne grupe. A onda će i sve ostale. Mnoge od ranjenih boraca sam lično poznavao, slali su pozdrave drugu Titu, svojim drugovima i rodbini, svjesni da će biti uništeni od neprijatelja, ali uvjereni u našu pobjedu, jer su imali moralnu snagu.

Bilo je i onih koji su pali u krizu, apatiju i očaj. Nastojali smo im reći ljudsku, toplu riječ, sa nadom da će našim borcima uspjeti da opet odbacimo neprijatelja i da opet spasimo ranjenike. Ali više nismo bili uvjereni da će biti tako. Meni su i danas pred očima likovi tih drugova i drugarica, na kojima se drastično vidilo unutarnje raspo­loženje čovjeka-borca, koji nije žalio sebe. Oni su vjerovali u našu pobjedu i želili su svim srcem da je i oni dožive i njihovi najmiliji, da dočekaju sretniji život i da očuvaju čast i ponos. A sada su ih ratni napori, bolest i rane onemogućili da nastave borbu s oružjem u svojoj ruci, sad su osuđeni da čekaju dolazak neprijatelja. Jasno da su oni shvaćali što znači kad je Tito naredio da se uništi teško oružje i idu svi koji mogu u proboj… Bilo je boraca koji su tražili da ih ubijemo ili da im damo oružje da se sami ubiju, da ih ne zarobi neprijatelj.

Hrabrili smo ih da ćemo ih spasiti, nadali smo se, a varali smo i sebe i njih. Užasni su momenti kad se rastaješ od dragih i bliskih ljudi kojima više ne možeš pomoći. Većina od njih se uspjela izdići iznad strašne i neumitne smrti, pokazivali su optimizam i znali su da se mi svi tučemo na život i smrt na Sutjesci, za pobjedu opće stvari, za novu Jugoslaviju. Nabujala Sutjeska odnosila je živote naših djevojaka i mladića. Tu se rađala krvava zora nove Jugoslavije.

Crvena je od krvi naše mladosti, za koju je i narod Dalmacije kroz strašne borbe Četvrte i Pete ofenzive dao više od šest hiljada svojih sinova i kćeri, čije se junaštvo pokazalo u borbama za Jajce, Prozor, Neretvu, Drinu, Sutjesku, Donje i Gornje Bare i Zelengoru. Dužni smo dok živimo ostati dosljedni velikim idealima za koje su neustrašivo ginuli partizanski borci.

Moja Nataša

U isto vrijeme kada su se odvijali dramatični događaji u kojima je učestvovala Deveta dalmatinska divizija, bilo je trenutaka i doživljaja koji daju atmosferu, ali koji su više subjektivni momenti.

Još dok smo boravili u Livnu i na oslobođenoj teritoriji, kada se Tito sa Vrhovnim štabom preselio iz Mliništa, na glamočkom području, u blizinu rudnika Tušnica, Aleksandar Ranković je bio u selu iznad Livna i poručio mi je da dođem. Kad sam stigao pozdravili smo se, zdravo- zdravo, i on je odmah prešao na stvar. Kaže, želi da porazgovaramo jer je prije neki dan kod njega dolazio drug Bajer, Ivan Amulić, i žalio se na mene da sam nesposoban kao komandant i politički sekretar PK KPH za Dalmaciju i da bi zato trebalo naći nekog sposobnijeg.

Dok mi je Marko to nabrajao nisam više imao strpljenja slušati to i rekao sam mu, ljut,da me više riješe tog Bajera, jer mi ga je već dosta, sa njegovim stalnim nezadovoljstvom, još od prije rata.

Rekao sam Rankoviću da nisam ja sam sebe postavio za političkog sekretara Pokrajinskog komiteta KPH 1939, a nisam sam sebe postavio ni za komandanta zone. To nisam ni tražio. Ja sam vojnik revolucije i Partije, to ću biti i na drugim dužnostima. Ne moraju biti ove koje obavljam. Ako imate bolje rješenje za komandanta i sekretara Partije, vi ga postavite. Marko je vidio da sam ljut i umiruje me govoreći kako oni u Vrhovnom štabu i CK imaju sasvim drukčije mišljenje nego Bajer…

Dobro, rekao sam mu, ali ovo mi je već dojadilo. Odlučite se za koga hoćete od nas.

Veli Marko da pređemo na drugo. „Situacija je sazrela i moramo pristupiti os­nivanju Devete dalmatinske divizije. U nju će ući one tri brigade koje ste ne­davno formirali – Treća, Četvrta i Peta dalmatinska. Mi smo mislili da štab divizije treba da bude isti kao sadašnji Štab IV operativne zone. Ti komandant, Ivica Kukoč kao komesar, a Josip Škorpik načelnik štaba, njegov zamjenik Ljubiša Urošević.”

Ljubišu Uroševića sam ja tražio da dođe kod nas iz Četvrte crnogorske bri­gade. Bio je mladi artiljerijski oficir, sposoban i hrabar.

Primio sam na znanje što mi je Ranković iznio, a odluku je donio Tito. Danas kad mislim o ovom razgovoru sa Markom, pitam se kakav je to način da počne sa onim nevažnim, o Amulićevim pritužbama na mene, a tek onda da mi saopći ono što je važna odluka o formiranju divizije od boraca iz Dalmacije. Jasno mi je danas, a i tada sam intuitivno osjetio, da takva metoda vođenja razgovora služi tome da se pokaže hijerarhijski odnos vlasti, a počeo je tako da isprovocira moju reakciju. On je dobro znao da sam ja otvoren i da kad govorim uvijek ću jasno iskazati svoj stav. Pa ipak je pokušavao da zauzme nekakav stav sa visine, pokroviteljski, što nije odgovaralo činjenici da sam od njega stariji i po godinama, a u Partiji pogotovo. Jasno je da se on tako postavio upravo zato. On je član Po­litbiroa i Vrhovnog štaba, vodi sve kadrovske poslove, stalno sve radi sa Ti­tom, za razliku od mene, i kao da mi je htio pokazati kako oni znaju sve, opet za razli­ku od mene. To nije drugarski odnos, zato se nikada nisam osjećao blizak sa njima – Titom, Rankovićem, Đilasom, Milutinovićem, a prave odnose poštovanja i drugarske bliskosti imao sam sa Ivanom Ribarom, Nazorom, Lolom, Mošom, Crnim, Kočom, Pekom i drugima.

Devetu dalmatinsku smo formirali u oslobođenom Imotskom, u veljači 1943. U Imotski smo ušli ne samo kao vojna sila. Imali smo tada već i vojnu muziku i kulturne ekipe. Davali smo priredbe i razvili bogat kulturno-umjetnički život. Sa nama su bili Vladimir Nazor, Ivan Goran Kovačić, kompozitori, slikari i tako je naš boravak u Imotskom bio i važan kulturni događaj za narod. To je imalo veliki značaj, jer je utjecalo i na mnoge mlade Imoćane da stupe u partizane. S nama su prošli težak put preko Neretve, Prenja i Sutjeske, mnogi su tamo ostali zauvijek. Osnivanje divizije bila je prava svečanost. Na mitingu je govorio stari komunista i partijski rukovodilac Pavle Lozo, zatim Ante Šupić iz Gradca, veteran KPJ, čestiti komunista Dalmacije. Nedavno je umro, sa partijskim stažom dužim od 60 godina.

Već sam ranije rekao da mi je u Livno došla Lucija sa Maksimom, Natašom i Viborgom. I oni su krenuli prema Neretvi. Lucija nije htjela ostati u Imotskom, što sam joj ja predlagao nakon formiranja divizije, jer se bojala što će biti s djecom. Poslao sam nju i djecu kod našeg simpatizera, Muslimana, u selo Kopčić. Oni su primili moju porodicu kod sebe i nagovarali Lucu da ostane. Ali Lucija je donijela odluku da se sa djecom pridruži glavnini naših snaga. Naša Nataša je dobila tifus u Posušju i Lucija ju je morala dati da se priključi Centralnoj bolnici, među tifusare, da se ne bi zarazili borci. Baba Kate, majka Lucijina, koju smo ostavili u kući odbornika u selu Kongori, kasnije se uspjela probiti odatle i stići u Omiš. Sa Lucijom su išli Maksim i Viborg. A ja sam se u borbama, sa mojom Devetom dalmatinskom divizijom, probijao ka Neretvi. Onda sam se našao u onoj dilemi što da učinim, da li da se povinujem naredbi Tita i Vrhovnog štaba. Tada je Arso Jovanović, koji je bio načelnik Vrhovnog štaba, bio u Sloveniji, a zamjenjivao ga je Velimir Terzić. Mislim da je on Titu predložio rješenje o našem udaljavanju zajedno sa ranjenicima u pravcu Dalmacije. Da sam izvršio to naređenje ostali bismo sa ranjenicima u potkovi i ne bi nam bilo izlaza iz takve situacije. Terzić je proveo kraće vrijeme u Štabu IV operativne zone, kao načelnik. Nismo se dobro slagali, on je suviše bio vezan za šematsko postupa­nje, nije ovladao partizanskim načinom mišljenja i borbe. Tražio sam od Rankovića da ga uzmu u Vrhovni štab i tako je učinjeno. Stari Škorpik, predratni pukovnik, bio je naš načelnik štaba divizije, i on je isto tako u partizanskim borbama i akcijama ponekad procjenjivao da smo izgubljeni i da izlaza nema. I Terzić i on su bili vezani za karte, sekcije, busole, a nisu se mogli brzo prilagoditi novom načinu borbe. A ja sam se uvijek držao terena, realnosti na terenu, pa da vidimo tko će koga…

Dok sam sa dvojicom pratilaca išao preko Jablanice ka Gračanici, gdje je bio Tito sa Vrhovnim štabom, na mostu sam naišao, slučajno, na Luciju sa mojim Maksimom i Viborgom. A gdje je Nataša?! Tada sam saznao da je morala ići među tifusare. Poljubio sam ih i zagrlio, onda su oni sa jedinicama Treće udarne divizije prešli most na Neretvi. Još jednom sam pogledao za njima i krenuo dalje. Na sastanku sa Titom, promijenjena je njegova prvobitna naredba. Već sam naveo da je moja divizija dobila ulogu zaštitnice, uz nošenje ranjenika.

Kada smo bili na zaleđenom Prenju sa ranjenicima naredio sam da se kolona prorijedi, jer su nas avioni stalno napadali. Dok smo išli gore na Krstac poginula je divna djevojka, kćer obalnog radnika Ante Jelaske. Bila je lijepa i hrabra, uvijek je se sjećam. Idemo polako, jedva, penjemo se dalje, njemačke „štuke” nas bombama gađaju, a „rode” mitraljiraju. Sve dok ne padne noć. Stalno sam obilazio kolonu, hrabrio borce i ranjene, a koliko sam mogao pomagao sam i nositi ranjenike na nosilima. Mislio sam o mojoj Nataši, je li živa, kako će bolesna, djevojčica od 9 godina, preći most? Danima sam mislio na nju, dugo je nisam vidio, ne znam što je s njom. Ja imam jaku intuiciju koja mi je više puta spasila život. Jednom sam ostavio kolonu i udaljio se, obilazio sam teren i vraćao se naniže i opet nazad uzbrdo. Svuda snijeg i led. U daljini sam ugledao nekoliko šćućurenih prilika. Prišao sam im i opazio moju malu Natašu. Jedva sam je prepoznao, jedva je bila živa, mršava, kapa joj je pala do ušiju. Nije imala snage da me zove, otvarala je usta i tiho me je zvala „ćaća moj”. Podigao sam je i morao krenuti dalje, na čelo divizije. Da je slučajno nisam našao, i ona bi ostala zauvijek na ledenom Prenju.

Most na Neretvi Nataša je sama prelazila i nabujala rijeka bi je i odnijela da je nije zgrabio za kosu jedan borac i izvukao je. Na padinama Prenja Nataša je zaostala za kolonom tifusara, lutala je bolesna i gladna planinom. Žeđ od visoke temperature gasila je snijegom, a hrane nije bilo.

I napokon smo stigli do sela Krstac, iznad kanjona Neretve i srušenog mosta kod Jablanice, pa smo se probijali dalje, prema Boračkom jezeru. Bio je to ogroman napor, a najteže je bilo borcima koji su nosili ranjenike. U ovom strašnom transportu ranjenika Vrhovni štab nam je uputio Pavla Ilića-Veljka, tada zamjenika načelnika Vrhovnog štaba, doktora Gojka Nikoliša, šefa saniteta, koji je i sam imao tifus i visoku temperaturu. Pomagali smo im, kako smo mogli, Ljubiša Urošević, Ivica Kukoč i ja. Pored svih strahota morila nas je i strašna glad. Ti tereni su i inače vrlo siromašni, a prije nas su ovuda prošle Prva, Druga i Treća divizija. Pored toga, ovaj kraj je bio pod utjecajem četnika i kad smo mi naišli sa ranjenicima tu se nije moglo naći ni zrno pšenice, a kamoli kruha.

Kad smo stigli u selo Donja Bjela nikoga nismo zatekli, jer su svi pobjegli zajedno sa četnicima. U prizemnoj kući, u jednu prostoriju, smjestili smo se načelnik Josip Škorpik i ja. Ne sjećam se da je još netko bio s nama. U susjednoj kući bili su intendant divizije Dušan Kotoraš i njegov zamjenik Leonard Karli, kao i komesar Ivica Kukoč. S njima su bili još neki drugovi. Dok su oni razgovarali, iza jedne pregrade od dasaka kokoš je provirila. To je vidio Karli i rekao drugovima. Oni mu nisu povjerovali, nego su pomislili da mu se počelo priviđati, što i nije čudo u kakvom smo stanju bili. On je onda uzeo neki štap i ugurao ga kroz prorez i odjednom – kokodakanje. Karli se okrenuo drugovima i gledao ih, kao da ih prijekorom hoće podsjetiti da su pomislili da on halucinira. Na to su mu drugovi rekli da kokoši ne smije uzeti, jer to je linija!

„Linija je gore!” odgovori Karli, pokazujući na komesara divizije Kukoča. On je šutio. Nije odobravao Karliju.

„Idem ja kod druga Jovića, pa ćemo vidit’ šta je linija” – odbrusi Karli i uputi se kod mene. Ispričao mi je sve i rekao sam mu da odmah otvaraju pregradu i ulove kokoši!

Našlo se tu sakrivenog i kukuruznog brašna i krumpira. To nam je dalo snage da nastavimo dalje. Ako ne uzmemo mi, za nama će naići neprijatelj, što bi značilo da mi njima ostavljamo hranu. Kakva je to onda linija?!

Dok smo spremali hranu naišli su Pavle Jakšić, komandant Sedme banijske divizije, sa Lahom, liječnikom Slovencem, šefom saniteta njihove divizije, a onda i Vaso Jovanović, načelnik štaba Prve proleterske divizije. Kad se sretnemo ponekad, uvijek se rado sjetimo te vesele ratne situacije. Da se tu nismo malo okrijepili i odmorili, ne znam kako bismo izdržali onaj put do Glavatičeva i da li bismo uspjeli prenijeti sve ranjenike. O tome sam već pisao u raznim prigodama, ali ne znam je li moguće vjerno opisati situaciju u kojoj smo bili? Ljudi su umirali noseći ranjenike, a pjegavi i trbušni tifus, kao i dizenterija ipak nas nisu zaustavili da stignemo na područje gdje smo se razdužili sa ranjenicima i krenuli u nove borbe. Zajedno sa brigadama Treće divizije u borbama za Nevesinje. Treća divizija je zaplijenila svu hranu. Devetoj diviziji dali su samo 17 kilograma sira. Sve što smo dobili dao sam sanitetu naše divizije. Šef saniteta bio je doktor Vladimir Beljakov, a komesar Paško Mijan.

Na terenu Hercegovine i Crne Gore strašnu štetu i posljedice su ostavili sektaštvo i ljevičarenje, što se provodilo 1941. i početkom 1942. godine. To je od­velo vodu na mlin četnika i okupatora. Ovdje nisu dobro gledali na nas partizane i bježali su četnicima. Rukovodstvo u Crnoj Gori i Hercegovini je smatralo da će Crvena Armija uskoro doći kod nas pa su se bavili nasilnom „sovjetizacijom”, strijeljali su ljude, zaveli su teror i mnogi ljudi su otišli na drugu stranu, u četnike. Bile su to krupne greške, koje su učinili Đilas, Milutinović i Moša Pi­jade. Sada nam se to svetilo, nije nam prišao ni jedan novi borac, iako je bilo rečeno da će se vršiti popuna. A ni hranu nismo dobijali od naroda. Bilo je strašno.

U Ulogu sam se sreo sa drugovima iz Sedme banijske divizije, tu sam razgovarao sa Stefanom Mitrovićem i kad je on počeo sa ironijom govoriti o dalmatinskim borcima, planuo sam na njega. Podsjetio sam ga kako smo se mi u Štabu IV zone u Livnu i borci odnosili prema njima kad su došli i boravili kod nas. Mi smo im davali sve što smo imali, takvo je bilo naše drugarstvo. A ovdje?!

 

Vicko Krstulović
Autor 18.4.2020. u 08:20

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija