MERSAD BERBER: SVJETLINA PROŠLOSTI, UMJETNOST VANVREMENOG

Gradimir Gojer
Autor 23.7.2016. u 09:43

MERSAD BERBER: SVJETLINA PROŠLOSTI, UMJETNOST VANVREMENOG

U svojoj knjizi Filozofija i vrijeme akademik Abdulah Šarčević u eseju Filozofija slikarstva/slike doba: Mersad Berber, ističe: „Berberovo slikarstvo je veliko naspram onoga što je, prije svega, on volio u njemu. Umjetnik je očkivao nemoguće, a dosegao je najviše moguće. To izmiče onome što učiniše izlizane riječi konstrukcije, što ima svoju volju za moći. Tu uzalud tražimo ono veliko; jer način iskazivanja tog velikog potire veliko, jedinstveno, istinu. A mi danas, nažalost, znamo čitati samo ono što je sklopljeno po znakovima toga jezika/ne-jezika. Upisujemo u čitanje: opažanje slikarstva ovdje, grafike u razumijevanje uhodane ideje i predstave. Sposobni smo da prevrćemo listove vlastitog sjećanja ili iskustva. Dakle da svo slikarstvo prispodobimo vlastitoj mjeri. Ponekad, u velikim trenucima, opažamo i razumijevamo umjetnost s onu stranu ubogosti naših predstava i iskustava, koja se sažimaju u jednoj ideji, poruci ili sažetku…“

Akademik Šarčević svoja motrišta pozicionira na snažnoj kontekstualnosti, ali u isto doba i na dekontekstualizaciji stvari, pojmova, pojava… Pa tako i nije slučajno ovaj svoj esej proslovio borhezovskom mišlju:„U vremenu traju jedino stvari koje ne bijahu od vremena.“

O umjetnosti vanvremenog i hoću zboriti kada pišem o brojnosti, raznovrsnosti i raznoslojnosti umjetničkoga stvaralaštva Mersada Berbera. Ovaj slikar, grafičar, scenograf, kostimograf, sineast toliko je estetski provocirao doba u kojemu je živio, a koje mu niti po čemu nije bilo dolično i doraslo, da je jednostavno stvoren stanoviti vaakum u kojem je Berberov intelektualno-tragalački, u genezi, a majstorski artikuliran u temeljnom metjeu zahvat u povijest i suvremenost bio prihvaćen od publike diljem svijeta, a nažalost, ozbiljno valoriziran tek od rijetkih istinskih autoriteta kritičko-esejističke prosudbe (Bužančić, Karaman, Ive Šimat Banov, Luko Paljetak, Hans Teodor Fleming, Josip Depolo, Muhamed Karamehmedović, Grgo Gamulin, Morgan Mota, Antoan Gennavi, Azra Begić, Zoran Kržišnik, Ibrahim Krzović…)

Što je to što u Berberovom slučaju nije kako veli kritičar od vremena?

Prije svega ukupno doba u kojem počinju i traju razvojnice Berberovog djela pokazuje dubinu njegovog učitavanja u vrijeme, ali u isto doba i dekontekstualizaciju istog. Poput renesansnih starih majstora Berber, intelektualnim snatrenjem u vremenu i svojim vrhunskim metjeom, pretvarajući fantaziju u svojevrsna prizorišta nade, pokazuje dubinu svog filozofsko-artističkog upliva u stvarnost.

Jer, susret sa Berberom u grafici, slikarstvu, scenografiji i filmu nije susret sa slikarom i grafičarom. To je, prije svega, susret sa dubokim sedimentima povjesnog, filozofskog, literarnog studija domaje mu, Bosne, njenih ljudi, običaja, tradicijskih logiciranja.

Berber je bio eruditni likovnjak koga nije nosila imaginacija, tek gola imaginacija… Već u svojim prvotnim radovima tijekom studija na ljubljanskoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora i velikog slikara Maksima Sedeja, Berber iskazuje raskoš crtačkoga umijeća, ispoljenog tada kroz čitavu nisku bakroreza (Stara fotografija, Lov na ptice, Žena s gitarom, Mladić na konju..), zatim tu su litografije i akvatinte (Crveni konj, Rumena konjica, Crvena konjica 1 i 2, Propeti konj, Zlatni konj, Crveno polje, Flora…). Tu se kod Berbera zamamno miksaju prostori zavičajnog (na primjer: Vezilje, Kraljevski portal u Jajcu…) sa gotovo kozmičkim beskrajem u kojemu umjetnik u svojim brojnim fascinacijama traga jednako po osobnoj nutrini kao i po vanjskom svijetu….

Berberov metafizis od početka stvaralaštva rastvara se i račva putovima traganja prije svega ljudskim tijelom, a osobito ljudskim licima od onih asketskih do jedne putenosti (poglavito ženske!) kao trijumfa životodajne magme.

Akademik, veliki Božidar Jakac, jedan od slikara epohe, za Berbera je zapisao:„… Mersad Berber donio je već na Akademiju seriju neobičnih, prekrasnih crteža u stilu starih muslimanskih, perzijskih motiva. Kada je 1960. došao kod mene na grafiku vidio sam već poslije prvih uspjelih pokušaja u drvorezu, koji je na prvoj godini grafike obavezan, da bi bilo dobro da upotrijebi ove svoje crteže u bakrorezu i tako sačuva svoje značajno djelo u grafici… Mersada Berbera smatram svojim najdražim u najuspješnijim učenikom, značajnim i neobično velikim umjetnikom.“

Magija Berberovoga slikarstva sva je oslonjena na crtež, kojim on spektakularno vlada! Kombinacije svijetloga i tamnoga – minucioze su Berberove imaginacije u svim njegovim slikarskim i grafičkim fazama.

Fiksacije za ljepotu crta i obličja ženskoga lika, kao karakteristični izazovi, Mersada Berbera legitimiraju u njegovom majstorstvu. Teme konja, sa jarkim likovnim pečatom životinjskoga torza u stalnom dinamičkom gibu uspostavljaju mjeru promatranja živosti i stanovitoga životodajnoga zova.
Njegovan u djetinjstvu u sjeni i uz moćni majčin tkalački stroj Mersad Berber je proebrazbe zavičajnih i tradicijski određenih motiva varirao sa duboko filozofskim konotiranjem.

Portreti i torza bosanskoga čovjeka do posljednje su životne i umjetničke faze fascinirali i okupirali umjetnikovu pozornost.

Fascinantne su i faze i varijacije Berberovoga Roma Beriše, kao maltene, jednoga od krajnje opsesivnih motiva.

No, sve što je stvarao, čemu je posvećivao podjednako svoj racio i imaginacio kao da je tvorački artikulirano u krik umjetničkoga odnosa prema zločinu u Srebrenici. Taj se Berberov grafički kaleidoskop svjedočanstava o neviđenom zlu pretvara u nestvarnu umjetničku apoteozu dobru u čovjeku, ljudskosti u svim njenim tankoćutnim pojavnostima. Jer, kako ga karakterizira, možda najtačniji i najprimjereniji čitač njegovog opusa, akademik Šarčević: „Mersad Berber sa tim erosom koji je svagda nalaženje, a ne samo traženje, svaki put se vraća u svoju domovinu sa svakom svojom slikom. Daleko od mizantropije koju porađa povjest ili svijet bez povjesti, kako bi rekao Hans-Georg Gadamer…“
I u filmu Tempo sekondo, posebice u Berberovim kazališnim meštrijama (Slobodan Šnajder Gamllet i Mažuranić Osman…) Mersad Berber pored maštovitosti i svakovrsne likovne lucidije, te bogate trpeze karakterističnih berberovskih obličja i boja pokazuje nevjerojatan tragalački duh.

Pišući, svojedobno, o Kupusovićevoj vizualizaciji značajnog teksta Slobodana Šnajdera Gamllet u sarajevskom Oslobođenju, posebno sam, dakako, istakao doprinos Mersada Berbera kao scenografa, ali i slikara izvođača golemih, čarobnih scenografskih ploha.

Berberov scenografski slikopis u Gunulićevom Osmanu (produkcija HNK Zagreb) u redatelju Georgiju Paru pronašao je scenskoga maštara sa djetinjom zaigranošću, koja graniči sa ludizmom, ali i sjajnog Berberovog vidioca i čitača ljudskih sudbi, kakav je slikar bio i sam.

Danas, kad jednoga majstora nema niti u u Sarajevu, niti u Zagrebu, u Moskvi i Buenos Airesu, sa sjetom se prisjećam dugih razgovora u njegovom ateljeu na sarajevskim Ciglanama, o Krleži, Selimoviću, Dizdaru… Zapravo: o suštinama života i umjetnosti u njemu.

Sretan sam da sam živio u vremenima kada je stvarao slikar svjetlina prošlosti, a sav u svom djelu potpuno vanvremen!

Gradimir Gojer
Autor 23.7.2016. u 09:43

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija