Mi se Vaših cokula ne bojimo

Hasija Borić
Autor 16.10.2019. u 15:09

Mi se Vaših cokula ne bojimo

Vrijeme je da se misli o vremenu
Jer trulež do besvijesti bazdi sa smrti gnjile
Vrijeme je da misli o vremenu
Jer velike vode na nas brode
Gle, kako deru i žderu njine vilne sile
Vrijeme je da se zamisli u vremenu
Jer vjetar hitri, vjetar zmajeviti
Na nas će noćas hudo da poleti
Vrijeme je vatra jer neka sažga nas i satra
Vrijeme jest ubo da udje se u OVO vrijeme
jer vremena ima tako malo
I vremena neće više biti

Svako se doba ogleda u velikoj poeziji koja ima univerzalna značenja, pa tako i ovaj trenutak. Ovo je početak pjesme Maka Dizdara Četiri jahača apokalipse.

Najoštrije protestiram protiv duboko anticivilizacijskog čina dodjele Nobelove nagrade Peteru Handkeu, jer estetsko nije odvojivo od etičkog, barem u umjetnosti kako je ja poimam, Nobelov, pak, komitet je očito drugačijeg mišljenja.

Talas protesta protiv ovog mračnog čina već je zahvatio cijeli civilizirani svijet, svoje stavove izrekli su dobri ljudi poput Majki Srebrenici, Florance Hartman, Christiane Amampur, Ed Wuliamia, Aleksandra Hemona, Saše Stanišića, Emira Suljagića, Dragana Bursaća, Andreja Nikolaidisa, kao i mnoga strukovna udruženja poput PEN-a Njemačke i Amerike, BiH i Hrvatske, Udruženja pisaca i mnogih drugih…

Mene je na vijest o dodjeli nagrade najprije uhvatio bijes, pa onda strah. Shvatila sam da se od početka devedesetih, kada je izvršena agresija na moju zemlju Bosnu i Hercegovinu, na sve one koji se osjećaju njenim građanima, i kada je izvršen genocid nad bošnjačkim narodom kojemu pripadam, ništa nije promijenilo.

U Srbiji se odlikuju kreatori i izvršioci genocida, Nobelov komitet im daje još jedan alibi, dodjeljujući nagradu onome ko izjavljuje da je Sarajevo samo sebe granatiralo na Markalama, i onome koji negira genocid nad Bošnjacima, koji odaje počast najvećem krvniku 20-og stoljeća poslije Hitlera.

Ovih dana se neko pitao: Zašto Bosanci tako burno reagiraju na vijest o dodjeli Nobelove nagrade. Nisam psihijatar niti terapeut, ali ću pokušati odgovoriti. U nama, u našem emocionalnom pamćenju na vrijeme agresije i genocida probudile su se ponovno rane.

Nadali smo se da će zacijeliti, ali, smiraja nema. Naši mrtvi gledaju u nas, a naši prijatelji i rodbina lutaju nepreglednim pustinjama kontinenata.

Prekopavaće ovi što slave Handkeovu nagradu i Potočarske mezarove! (rečenica posuđena od Emira Suljagića, izrečena u drugom kontekstu)

Ko će nas braniti? Jel’ onaj koji nije htio žive da nas zaštiti?

Nakon straha i bijesa, za mene dolazi nova snaga za borbu. A, kako bi se jedna umjetnica poput mene mogla boriti nego svojom umjetnošću?

Znam da će zvučati suviše patetično, ali ja se kunem svojim ubijenim tetkama Ruhijom i Almasom, mojim amidžama Šerifom i Naimom, koji su branili Jajce do zadnjeg daha, a potom preminuli od tuge u izbjeglištvu u Švedskoj, kunem se svim mrtvim i raseljenim rođacima i prijateljima, a prije svega mojim rahmetli ocem Nurudinom koji je cijeli život istrajao na ideji pravde, da ću svoje djelo o genocidu u Srebrenici, Nana Fata Orlović igrati gdje to budem mogla. Moja junakinja, Orlovička, velika je antička heroina poput Hekube i Antigone. Nepismena je, ali baštini u sebi svu mudrost naših nana, i primjer je kako se treba boriti za svoju zemlju. Njena avlija je metafora Bosne.

Moja drama je možda, kažem možda literarno skromnija od Handkea, ali je moja Fata moralni gigant.
Ako budem imala bilo kakvu podršku, igraću je u cijeloj Evropi. Ako Bog da života i zdravlja. I, ako ljudi dozvole.

Pozivam Handkea da dođe, da se sretnemo. Mi, žene BiH, Dženana Karup Druško, Arijana Saračević Helač, Hasija Borić i hiljade drugih mu poručujemo: Mi se Vaših cokula, kojima ste udarali svoju suprugu u trbuh i glavu, ne bojimo.

Naš narod bi rekao: Udarila vila na Halila. I, upamti: Kojoj vodi ne znaš gaza, nemoj je ni gazit.

Hasija Borić
Autor 16.10.2019. u 15:09

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija