Milan Mučibabić – čovjek zajedništva, povezanosti i privrženosti

Esad Bajtal
Autor 10.11.2022. u 17:43

Izdvajamo

  • Upravo zato, spašavajući ga od ciljanog društvenog zaborava našeg neljudskog vremena – makar samo na ovaj, krajnje simboličan i skroman način – imamo potrebu da se Milana Mučibabića, čovjeka, novinara, književnika, sjetimo bar na stogodišnjicu (1922.-2022.) njegovog rođenja.

Povezani članci

Milan Mučibabić – čovjek zajedništva, povezanosti i privrženosti

Milan Mučibabić – foto: Nomad.ba 

Da bi ispravno djelovanje postalo istinskim
i ispravnim regulativom, klasna se svijest
mora uzdignuti nad svoju samo zbiljsku datost
i osvjedočiti se u svoj svjetskopovijesni poziv
i u svijest svoje odgovornosti.

György Lukács, Taktik und Ethik

Tako je bilo nekad. Danas, živimo u vremenu neofašističke kleroetničke zaslijepljenosti; „legitimnog“ i „autentičnog“ predstavljanja, vremenu „dvaju škola pod jednim krovom“ i svih drugih podjela i podvala. Ukratko vremenu koje svjesno njeguje zaborav ljudskog zajedništva, onog prošlog vremena, uz sistematsko bacanje u zaborav ljudi koji su to vrijeme činili takvim – boljim i ljudskijim od ovog danas. Jedan od njih je i bh. književnik i novinar Oslobođenja Milan Mučibabić (Nevesinje 1922.- Sarajevo 1985.), skromni čovjek lukacsevskih principa i životnih nazora.

Kao mladi odvažni skojevac, antifašista i patriota, već 1941. odlučno i hrabro, stupa u odbranu zemlje od nadiruće Hitlerove, i ovdašnje, kolaboracionističke fašističke pošasti. Preživio je svu golgotu ratnog bezumlja i krenuo u stvaralački život. Odmah poslije rata radi kao novinar Oslobođenja do 1969. a onda se u potpunosti posvećuje već ranije (1958.), započetom književnom radu (S onu stranu rovova). Čini to sistematski istrajno sve do svoje dvanaeste (Na kraju tamnih dubokih šuma, 1990.) posthumno objavljene knjige. Okrenut životu i čovjeku, njegovim problemima i mijenama, u knjizi Međaši (1964.), Mučibabić govori o socijalističkom preobražaju sela u vrijeme stvaranja seljačkih radnih zadruga. Zapisano je da ponirući „u dubinu seljačke psihe, Mučibabić slika izuzetan istorijski trenutak u životu sela, ne izdvajajući ga iz opšteg toka revolucije“. Ukratko, vrlo slikovito prikazuje ovdašnjeg čovjeka, „našeg, bosanskog seljaka, trpeljivog i rodoljubivog, podložnog stihiji“, i uz sve to, čovjeka “jake grbače”. U jezičkom smislu čini to na „čist i izvoran, narodski bogat i poetski izražajan“ način.

U novinarskoj fazi svoje bogate spisateljske karijere, pored sela bio je okrenut ljudima i drugim događajima, kako iz NOB-a, tako i nakon rata. Na tom tragu, u okviru književnog opusa, kao najzapaženija biće mu ocijenjena trilogija Kamen i pepeo I i II (1982) III (1984) za koju je dobio i veliko priznanje za najbolji roman sa ratnom tematikom. Njome je praktično zaokružio svoj ciklus romana i literature na temu oslobodilačke borbe i Drugog svjetskog rata. Zahvaljujući vrijednosti svog djela, uvršten je u ediciju 50 knjiga: Savremena književnost naroda i narodnosti BiH. Uz sve to, serijal brojnih novinarskih i književnih nagrada krunisaće prestižnom Šestoaprilskom nagradom Grada Sarajeva (1984.), za svoj književni rad. Ubrzo nakon toga, napušta nas. Naredne, 1985. umire u Sarajevu gdje je i sahranjen.

Knjige:

S onu stranu rovova (1958.)
Međaši (1964.)
Povijest o našoj mladosti (1967.)
Kameno more (1970.)
Bezdanica (1973.)
Romanija koja živi (1974.)
Boje ocvalog ljeta (1975.)
Vremenom nepokoreni (1978.)
Kamen i pepeo I i II (1982.)
Kad se djeca nisu igrala rata (1984.)
Kamen i pepeo III (1984.)
Na kraju tamnih dubokih šuma (1990.)

Mučibabićevi biografi reći će da je bio dosljedan; istini i pravdi okrenut čovjek. Humanista moralnih principa, protivnik pragmatskog licemjerja i uvijek spreman na kritičku riječ i neskriveno iskazivanje razočarenja društvenim prilikama, poput onih početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Kao pažljiv posmatrač, dobar poznavalac i tumač životne i društvene stvarnosti, tih godina bio je prognostički ozbiljan i zabrinut. Čak i tamo, kada i gdje, drugi, zaslijepljeni površnim sjajem svakodnevnice, ništa vidjeli nisu: „Pred čaroliju Zimskih olimpijskih igara ‘84, slutio je da je to klimaks i da nakon toga slijedi sunovrat. Kazao je, da on vidi sve lijepo i dobro, ali da pouzdano, iz prve ruke, zna kako sve može biti strašno“ (V. Žujo). Nažalost, krvava drama dolazećih devedestih pokazuje, koliko je bio u pravu.

U najkraćem, i tragom životnih svjedočenja onih koji su ga poznavali, bio je, nesvjesno i spontano, ništa o tome ne znajući, upravo onakav kako mu je vlastito ime kazivalo da treba da bude.

Šta to znači?

Običajna veza zbilje i imena, zasnovana na simboličkoj snazi ovog posljednjeg, prastari je fenomen koji ima svoje mjesto u tradicionalnim kulturama mnogih naroda. Ali, ni moderna humanistička znanost, ni umjetnost, ne mogu bez ozbiljnijeg odnosa spram simbola: “živimo u svijetu simbola – svijet simbola živi u nama” (J. Chevalier). Logikom simbolike imena – P. Grison (Pierre Grison), pisac, likovni kritičar i stručnjak za civilizacije Dalekog istoka, pokazuje nam široku lepezu običajnosti koja, svoje uzavrelo šarenilo gradi na učinkovitoj moći imenâ. U tom smislu, nisu nepoznate kulture koje neporecivo vjeruju u vezu imena i izgleda ili – načina ponašanja neke osobe.

Konkretno, i shodno našem slučaju, neki etimolozi, koji se bave problematikom imena (u Kini postoji čitava škola imena, Ming Jia) vjeruju da je riječ, odnosno lična imenica Milan, porijeklom iz sanskrita (koji u Indiji i Nepalu, predstavlja takozvani „obredni jezik“), i da na tom jeziku Milan znači „vrijedan“; „ambiciozan“; ili „osoba koja ima želju i volju za sve“. Ili, semantički čitano u hindu jeziku, gdje to ime znači: zajedništvo; veza; povezanost; udruženost; privrženost; a Milan je, po svjedočenju njegovih drugova i poznanika, u svom idejnom i humanističkom opredjeljenju i uvjerenjima, bio i ostao baš takav: čovjek zajedništva, povezanosti i privrženosti.

Upravo zato, spašavajući ga od ciljanog društvenog zaborava našeg neljudskog vremena – makar samo na ovaj, krajnje simboličan i skroman način – imamo potrebu da se Milana Mučibabića, čovjeka, novinara, književnika, sjetimo bar na stogodišnjicu (1922.-2022.) njegovog rođenja.

Esad Bajtal
Autor 10.11.2022. u 17:43