Mile Stojić: Hotel na Labi

Autor/ica 1.2.2012. u 10:30

Povezani članci

Kapitalizam je zauvijek razbio priču o bratstvu i jednakosti – uspješni su jedino vukovi, oni koji mogu zaraditi novac, a svi ostali su ovce, prepuštene socijalnoj pravdi, čiji se temelji sve više urušavaju pred nesmiljenom aždajom egoizma i profita. Žuđeni poredak ohladio je nekad življenu toplinu, došlo je vrijeme samoće i leda. Čovjek može biti sretan i u nedemokratskim režimima. Dok mladost Zapada zahtijeva okupaciju i rušenje nečovječnog poretka, istočna se Evropa, obezglavljena i opljačkana, još divi tricama i kučinama neoliberalnog kapitalizma. U centru Magdeburga, blizu imperijalnog spomenika Ottu von Guerickeu, zapazio sam veliki grafit, koji glasi: Wenn sie uns nich träumen lassen, werden wir sie nicht schlafen lassen. Ako nam ne date sanjati, mi vam nećemo dati spavati.

Sjedim u hotelu na Labi i čitam knjigu Petera Wawerzineka Rabenliebe (Ljubav gavranova). Pozna je jesen u Magdeburgu, gusta magla prekriva krajolik s opalim lišćem; već tri dana vozamo se po malim mjestima istočne Njemačke, u kojima se odvija međunarodni književni festival Interlese. Pisci iz Armenije, Poljske, Sirije, Bugarske, Belgije, među njima i ja, dolutao odnekud s kraja svijeta, iz ukletih balkanskih predjela. Družimo se s njemačkim kolegama, nastupamo po knjižnicama, književnim društvima i među abiturijentima. Putujemo taksijima ili moćnim njemačkim željeznicama, novim prugama koje su povezale nasilno razdvojenu braću. Navečer pijemo vino i punč u toplim krčmama, tiho diskutiramo, dok se rasprave ne pretvore u beskrajne monologe. Ali nema nikoga tko bi nas slušao. Gdje je dojučer brenčala balalajka, danas odzvanja džez i kantri. Wolfgang i Antonio, Amerika je Mozart, Evropa Salieri.

Knjiga Ljubav gavranova u Njemačkoj je pravi bestseler. Izišla je prije dvije godine i odmah je okrunjena uglednom nagradom “Ingeborg Bachmann“. To je saga o jednom djetinjstvu u nekadašnjem DDR-u, o dječaku čija je majka pobjegla u Zapadnu Njemačku, a njega ostavila da se potuca i odrasta po sirotištima. Ta trauma utisnula je u njegovo biće osjećaj izgubljenosti i tjeskobe: postao je čovjek bez identiteta i bez zavičaja. Tek kao četrnaestogodišnjak saznao je da ima sestru. Kasnije, kao vojnik DDR-a, služio je na granici i razmišljao da pobjegne na zapad i potraži majku, ali ni za to nije ima snage. Nekoliko godina nakon pada Berlinskog zida otputovao je u jedan zapadnonjemački gradić i tu pronašao majku i osmoro nove braće i sestara. Tek kao pedesetogodišnjak, odlučio je da napiše i objavi ovu potresnu priču, prepunu čiste poezije.

Dok se zavjesa magle i noći spušta na rijeku Labu, u toploj hotelskoj sobi razmišljam o stotinama sličnih sudbina u mojoj zemlji. Nove granice nastale u krvi i plamenu razdvojile su očeve i sinove, mladiće i djevojke, rasturile brakove i unesrećile milijune, koji se danas potucaju od nemila do nedraga. Nesreća Evrope, veli Kundera, leži u dvije diktature: Hitler joj je, pobivši Židove, ubio dušu, a Staljin joj je, kasnije, nemilosrdno raskomadao tijelo. Wawerzinekova priča o sumanutim ljudima, koji, tražeći spas pred nosorogom historije, ostavljaju svoje najmilije na milost i nemilost sudbini, pustivši ih da cijeli život postavljaju pitanja koja nemaju odgovora, meni nemeće jedno drugo pitanje: mogu li ljudi i pod brahijalnim diktatorskim režimima ostvariti svoju malu ljudsku sreću?

Na um mi padaju riječi Edvarda Kardelja koje smo učili tokom školovanja da čovjekova sreća ne zavisi od političkog sistema, osim ako nije u pitanju sistem socijalističkog samoupravljanja. Tako dolazimo do priče o Jugoslaviji: iako smo za istočne Nijemce dojučer bili Amerika, danas smo za njih parije i prosjaci. Pa ipak, oni s nostalgijom i ljubavlju govore o našoj raspadnutoj domovini, sjećaju se rijetkih boravaka u Dubrovniku i Sarajevu, diveći se još uvijek zemlji koju smo mi sami prezreli i uništili. Iako su dobili nabolji oblik kapitalizma, mnogi “Oziji” (tako ih posprdno zovu zapadni sunarodnici) sa sjetom danas govore o svome realnom socijalizmu. Demon nostalgije i ovdje se uspostavlja kao san o društvu jednakosti – bili smo siromašni, ali na čudan način svi smo bili isti. Imali smo neku kolektivnu toplinu.

Gost sam, potom, na seminaru Sveučilišta ”Martin Luther” u Halleu; bezbroj pitanja o mojoj domovini, na mnoga ni sam nemam odgovora. Na kraju uobičajeno i ubitačno: govore li Srbi, Bošnjaci i Hrvati isti ili različite jezike? Na taj upit uvijek odgovaram Krausovim paradoksom: jedino što nas dijeli je zajednički jezik. U literarnom kafeu Roter Horizont prof dr. Angela Richter i prevoditeljica Cornelia Marks predstavljaju moju novu njemačku knjigu, kojoj je prevoditeljica, prema jednoj mojoj pjesmi, dala naslov akanđelova okrutnog jatagana što je istjerao prve ljude iz raja – Cherubs Schwert, a u kojoj ima i jedna pjesma o DDR-u, pod naslovom Uskrsla iz ruševina:

Na buvljoj tržnici /Mauerpark u Berlinu/ Kupio sam singlicu/ sa himnom DDR-a/ “Uskrsla iz ruševina”. /Kad sam pjesmu zavrtio /na svom starom gramofonu /Zvučala je nekako poznato, /Čak sam je spontano počeo i prevoditi/“Domovino, uskrsla iz ruševina, /da nijedna majka više /ne oplače sina”./To je moja himna, pomislio sam. /Jer se njezina država raspala/Jer su skršeni njeni jarboli, /Jer su poderane njene zastave./Jer malo koga na svijetu osim mene /pjesnika poražene zemlje/Potonula zavičaja/uzbuđuju njene poruke/diraju njezini akordi./Uskrsla iz ruševina/I potonula u svanuću/Uskrsla iz ruševina/I potonula u lažima /Uskrsla iz ruševina /I potonula u zaboravu.

Istočni Nijemci djeluju nekako ljubazniji, topliji, nekako bliskiji nama nego svojoj moćnoj braći. Razgovaram, uz slovenski refošk, s njemačkim autorima Jürgenom Jankovskim, koji je i organizator ovih mđunarosnih susreta, Ralfom Meyerom, pjesnikom i dramaturgom u lokalnom teatru, te Markusom Metkeom, koji uređuje umjetnički časopis Herzattacke. Markus kaže da DDR ovdje više nikog ne zanima i to će se završiti s našom generacijom, jer okrutni moloh svijeta ne mari za ljudske osjećaje.

U istočnoj Njemačkoj vrlo je malo južnih Slavena, jer ovdje nisu dolazili kao gastarbajteri, a i ratne izbjeglice bile su usmjereno uglavnom prema zapadnim dijelovima. Jedina osoba koja mi prilazi i obraća se na bosanskom je Izeta. Kaže Izeta da je udata za Nijemca i da dolazi na svaku manifestaciju posvećenu književnosti i kulturi naše zemlje. S njom razgovaram o Tuzli, o Meši Selimoviću i bosanskim sevdalinkama koje ovdje odjekuju vrlo rijetko.

Mi dolje, velim, jesmo živjeli u diktaturi, ali nismo mnogo marili za to. Mi smo voljeli našeg diktatora, jer nam je lagao da je svijet šarena livada. Ne možeš se odreći zemlje u kojoj se oblikovao tvoj život, zemlje u kojoj si se školovao, volio, plakao i koju si, ma kakva ona bila, smatrao svojom jedinom domovinom. Stare trošne fasade bit će prekrivene aluminijem i staklom, ali ti se nikako nećeš moći navići na njih, jer će one sakrivati tvoje dane i noći, tvoje snove i uspomene.

Vele da se od svih bića gavranova majka, gavranica, najmanje brine o svojoj mladunčadi. Nakon što se izlegu iz jaja ona ih ostavi, ne mareći puno za to hoće li biti gladni, žedni, hoće li ostati ili će se preseliti u neko novo gnijezdo. Koja država je moja domovina, gdje sam rođen, u što sam proćerdao život? Zavičaj, zaborav, rekao bi moj prijatelj Lujo Bauer. Sve ostalo je historija, koja ne pamti. Shakespeare je bio uvjeren da se Češka nalazi na Jadranskome moru.

Tako sam snatrio nad knjigom Petera Wawerzineka u jednom malom hotelu na Labi u u sumrak binarnoga datuma 11. 11. 11., dok je hladni jesenji vjetar vijao opalo lišće po pločnicima Magdeburga, na kojima oštro oko još može primijetiti tragove američkih bombi i ruskih tenkova. Moje su se misli, i cijeli svemir oko mene, lagano preseljavali u san, u maglu i u pomrčinu.