Mile Stojić: Kenotaf nestalim ljubavima

Autor 14.3.2011. u 12:27

Mile Stojić: Kenotaf nestalim ljubavima

Iz pogovora knjizi Muniba Delalića Svijetu sučelice , koja je objavljena u izdanju Dobre knjige, Sarajevo 2009.

Za svoga četrdesetgodišnjega književnoga trajanja pisao sam mnoge predgovore i pogo­vore, pisao sam proslove i komentare svojim kolegama i suvremenicima, ali i velikim piscima, Tinu, Kišu, Andriću, Kovaču… Pisati predgovor ili pogovor nekom izboru po­ezije, nečemu što se popularnim idiomom naziva The best of, znači pokušati zaokružiti književnokritički sud, odrediti boju i aromu jedne umjetnosti i njezino mjesto u šumorećoj rijeci suvremenosti.

Kada je riječ o opusu Muniba Delalića meni je to, s jedne strane, veoma lako, ponajprije s razloga ličnih i zavičajnih. Munib Delalić i ja smo u književnost stupili u istome vremenu i prostoru, u istome jeziku i zraku, znaku i usudu. Velim lako, ali i istodobno teško mi je pisati o Munibu, jer govoreći o njemu ja istodobno govorim o sebi; čitajući njegovu poeziju ja u isti čas ispisujem i čitam vlastitu književnu i životnu historiju. Stoga, opro­sti, poštovani čitatelju, što ove retke pišem i kao osobnu poetičku ispovijed, jer je to, jednostavno, u ovom slučaju, meni nemoguće izbjeći.

Munib Delalić

Munib Delalić rodio se 1950. godine u Ljubuškom, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Potomak ugled­ne gradske loze Delalića, još kao gimnazist pokazivao je sklonost čitanju, otkrivanju novih svjetova, otvorenost, kako bi to rekao Dizdar, »k svim stranama slova«. Kao odličan abiturijent nije upisao medicinu ili pravo, što su u pravilu činili potomci gradskoga činovničkoga staleža kojemu je pripadao, već se okrenuo studiranju literature na sarajevskom Filozofskom fakultetu.

Ta se povijest školovanja ponovila nakon pet godina, kao ljubuški gimnazijalac upoznao sam Muniba negdje 1970. godine, i od tada je naše druženje i prijateljstvo neprekinuto. Četiri godine kasnije, kad sam ja upisao studij književnosti na istome sveučilištu, on je diplomi­rao i nedugo potom zaposlio se kao profesor u jednoj mostarskoj srednjoj školi.

Naše ljubuško drugovanje obilježili su mladićki ra­zgovori o poeziji i ženama. Uvijek kad bi dolazio iz Sa­rajeva, a to se događalo često, jer bijaše vrlo vezan za oca i majku, nalazili smo se u ljubuškom starom hotelu; uz pomoć zajedničkog nam drugara Nedjeljka Galića bili smo pokrenuli književni časopis što se zvao Ars mea, koji se pojavio u svega nekoliko izdanja, a čiji smo sadržaj punili vlastitim tekstovima.

U prvom broju Ars meae Munib je objavio kritiku o mojim prvim pjesmama, ako me pamćenje ne vara, zvala se O poetici M. S. ili ne ostati zgrčen u predvorju života. Bila je to prva napisana kritika o meni i, danas, nakon što su o mome književnom radu objavljeni deseci rasprava, stotine kritika, kad bi me netko upitao koja mi je od njih najdraža, ja bih bez dvojbe i krzmanja rekao: »Munibova!«

Naše prve knjige objavili smo u drugoj polovici osamde­setih – njegova zbirka U krugu krug objavljena je, mislim, godine 1978., godinu dana nakon moje, u istoj ediciji (Nada sarajevske Svjetlosti), koju je uređivao sveprisutni i, tad smo govorili, neuništivi Risto Trifković. Mene su ponijeli vrtlozi jugoslavenske književne publicistike, uredništva časopisa i novina, dok se Munib bijaše posvetio tihom i samozatajnom pedagoškom radu u ondašnjoj mostarskoj multikulturalnoj pastorali, gdje je u zimskim ljutim burama s Neretve, ili ljetnim hladovinama Balinovca, pisao svoje zakučaste i često tamne i nerazumljive verse.

Tu svoju »cirkularnu« i pomalo nadrealističnu ritmičnu poeziju, u kojoj je pulsirao erotski žamor i hercegovačka zvonkost, on nije uvrstio u ovaj izbor, jer kad sami samje-ravamo, često nam se dogodi da nam se u vlastitome djelu najmanje dopada ono što drugi najviše hvale i ističu.

No, o tome ćemo nešto kasnije, kad ukratko ispričamo životne fakte, jer mi smo pjesnici iz takve zemlje, u kojoj je poezija tek eho zlosretne i nepredvidljive naše sudbine. Formiran na jezičnim zasadama Šimića, Ujevića i Dizdara, tom neprestanom i nepresušnom vrelu poetskih progresija, u svome djelu Delalić stalno priziva panoramu ljubuške kotline, na toj pozadini se odvija ono koromanovsko traganje za »zabjeglim sličicama«, zvonkim akordima u kojima se nerijetko čuje zavodnički timbre ikavice. Iako je u svojim ranim pjesmama zaveden sirenskim zovom moderniteta, on ostaje vjeran toj ljubuškoj staroj glazbi: »Stara muzika je kao staro žice.« (Kao kad u akšam sva dolina/ zamiriše, blago nama!, opet na/ zumbul, na katmer, i ružicu,/ na majčino cviće.)

Uljuljkan u posteljicu jezika, u šumor svog unutraš­njeg mora, pjesnik će u Mostaru dočekati početak našeg sveopćeg klanja, gdje će razrogačenih očiju gledati kako se dojučerašnji prijatelji pretvaraju u krvoloke. Devedeset treće on će biti deportiran u koncentracijski logor Heliodrom, a kad se nekako izbavi iz tog mučilišta, otići će dalje od svoga paklenog zavičaja, daleko na sam sjever svijeta. Pišući o lirici Delalićevoj, Stevan Tontić će primijetiti da ona tematski i motivski slijedi njegovu sudbinu:

»Sve se te tačke smjenjuju kao važniji momenti na petnaestogodišnjem putu pjesnikovom, putu iz mirne pa ratom zahvaćene zemlje (sve tražeći ‘sjaj usputne postaje’) do egzilantskog života u Norveškoj. Južni pejzaž zavičaj­ne, stalno sanjane i prizivane Hercegovine s roditeljskim domom, s likovima oca i majke, i svemu tome protivna sjeverna hladnoća Osla i Skandinavije ustaljeni su okvir i pjesnikovih ljubavnih sanjarija, realistički ocrtanih ili izmaštanih prizora i zbitija.

Pri tome je očito da je voljena žena, ‘vjerna dragana’, iz nekih ranijih, mirnodopskih ili mirom označenih pjesama, data u ljepšim i snažnijim, u samim stihijama ukotvljenim poetskim vizijama, nego što je to slučaj sa ljubljenom iz pje­sama u znaku rata, masovnog stradanja, logora, izbjeglištva, egzila. Jedna je od najboljih Delalićevih, pjesama ona pod naslovom Česma iz 1900 (zbirka Zlatnik), u kojoj nas pjesnik najprije podsjeća (sa ‘vridi’) da je iz kraja u kojem se čuje i ikavski izgovor, da bi potom cijelom pjesmom govorio o svom ranom i duboko poetskom iskustvu poistovjećenja vode i žene«.

Taj predio, ikavskoga izgovora, napustili smo, dakle, i Munib i ja, početkom devedesetih – ja sam se skrasio u Beču, »našem gradu« carskome i ćesarskome, a Delalić je otišao u Hamsunovu Christianiju, na sam sjever svijeta. O čemu su mogle govoriti naše nove knjige, osim o egzilu i progonstvu, o zavičaju koga smo kovali u zvjezde, a naj­ednom je prema nama pokazao svoje vučje lice? O čemu su govorile naše nove pjesme? Kad sam Delalića ponovno sreo u surome zavičaju početkom milenija, posredovao sam da se nova njegova knjiga objavi u Međugorju. Naš zajednički prijatelj Pero Buntić otisnuo je tu knjigu pod mojom uredničkom egidom. Bilo je u tome, mislim to i danas, nekog višeg smisla, nekog signuma pripadnosti i povratka, nekog kalemljenja i ponovnog srastanja pre­lomljene kosti.

I upravo ta knjiga, Zlatnik, predstavlja jednog novog Delalića. »Zveči na pločnicima svijeta tvrdi zlatnik snova«, pjevao je Paul Antschel, suočen sa, totalnim poništenjem svoga svemira, dok Delalić tu uporedivu situaciju artikulira ovako: »Sklonjeni, u prisoju, osluškujemo vladare stare kako, zatravnjenim glasom, zbore o onomu čega bude pa ga nije više. Dane i noći godinice cijele kako u pust pretva­raju broj. Sve, lipo, slože, ko da nikad ni bilo nije. I nije! Poput sjene sami po Gradu šećemo, glad nam svu dicu izila. Bije, čujemo, s vrha nehotične tabije sahat, odavno gluh. Bar vrimena, mnimo, ima. A vrime, dobro znamo, sanja uprav ono što je bilo. Sto sutra će isto doć«. Pjesma se zove Herceg Stjepan na svome gradu, a posvećena je »Mili«, tj. meni.

U ovom Delalićevu lirskome solilokviju čarobno zvoni žeženo zlato, zlatni dukati jezika, jer je jezik jedino što je ostalo od našega svijeta. Granice našeg jezika su granice našega svijeta, govorio je zagonetni Wittgenstein, a tim životvornim jezikom mi iscjeljujemo naše rane, u njegove tople odaje smještamo naše mrtve, naše uspomene. Delalić veli: »Jesam li te, kućo, dobro upamtio?/ Hoćeš li, napokon, pronijeti me/ kroz čitku radost, očev nabujali vrt?/ U’ će u zacenjenim granama vjetar/ i dalje zobati priču o nama, o/ davnim, nestalim ljubavima« (Introvertni vrt). A kuća je tu, što si dalji od nje, sve bliža, sve jasnija: Pod brigom, mahala./ U njoj, pod bristom, sama,/ bogomolja mala. (…) Tu zastaše, u h’pome dinu,/ svi moji. Osjetivši samo, ko mirakl,/ dašak što milovaše blagu visinu… (Pobrišće).

Misao Octavia Paza da su pjesnici otkrili zajedničko porijeklo ljubavi, religije i poezije, u stihovima Muniba Delalića nalazi svoju potvrdu, jer ljubav je za njega religija, a poezija ljubav. Religija nas spašava od smrti, a ljubav od svakodnevnog pakla. To se najbolje očituje kroz egzilantske samoće, kad pjesnik jedino utočište nalazi u Nadi, stvarnoj ljubavi. Naša snaga je u nadi, pjevao je Brecht, a Delalić se obraća Nadi, družici svoga života:

 

Kažem li tvoje ime svaki put lijepo osjetim kako

malo zajedničkog s tim takozvanim svijetom imamo.

U kojem se svaki put isto zabezeknemo, kad neko, iz­nenada,

kao da te ljupko pljusne, progovori takozvanim jezi­kom

koji još razumijemo, s kojim smo nekad došli ovamo.

Ja, i ti: koliko istiniti, toliko nestvarni

(Razgovor s Nadom).

Knjiga Svijetu sučelice pjesnički je dragulj u pijesku što nam ga je izbacila oluja naših života. Jer, za razliku od većine pjesnika egzila, koji poput brodolomnika misle samo o napuštenoj Itaki, Delalić se okreće i prema novom svijetu, svijetu koji nije odabrao, svijetu u koji je bačen. U svojim stihovima on vodi dijalog s Munchom, Ibsenom, Hamsunom, s Griegom, jer oni ga jedini mogu razumje­ti. On ne osjeća odbojnost prema tim svojim Tomima, znajući da predstoje nova, gora iskustva, a da je njegovo trenutačno bratstvo u knjigama, u harmonijama novoga svijeta, čiji jezik on upoznaje kako bi u njemu otkrivao sve ono što mu se već dogodilo. Pjesma tako nastaje iz dodira koji se uspostavlja kroz dva jezika, jer ljudska su iskustva neusporediva i istovremeno vrlo slična.

Svoj »uski put prema dubokom sjeveru« Delalić je »po­pločao« mnogim prijevodima norveške klasične i moderne literature, preveo je preko dvadeset knjiga, tako da je svojoj domovini, svima nama, isporučio još jednu zlatnu škrinju, zadužbinu kakve nema u našoj literaturi.

Prije desetak godina šetao sam s Munibom ulicama Osla, grada njegovog progonstva. Ja sam bio došao iz Beča, a on je tad predavao bosansku književnost na sveučilištu u Oslu. Mi, potomci Lovre Sitovića, razgovarali smo o našim pismama od pakla; uspomenama, o kući njegova oca Zije, gdje smo kao mladići sjedili i pili vino pod odrinom, o staroj ljubuškoj gimnaziji, o mrtvim prijateljima, o našoj ostrvljenoj braći. Vodio me u Vigelandov park skulptura, potom u Munchov muzej, gdje sam kupio jednu razgled­nicu s reprodukcijom slikareve »Melankolije«.

Tu sličicu sam zalijepio iznad svog pisaćeg stola: čovjek glave pognute, poduprte rukom, sjedi na obali, zamišljen – iznad njega je nebo puno krvavih šara, a ispred njega mrki i nepregledni ocean nesreće. Ja sam na tren u tom strancu prepoznavao čas Muniba, čas sebe. Radilo se, naime, o čistoj poeziji.

Autor 14.3.2011. u 12:27

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija