Mile Stojić: OSTATI NA STRANI PROGONJENIH

 Mile Stojić
Autor 4.11.2019. u 14:57

Mile Stojić: OSTATI NA STRANI PROGONJENIH

Neće se još dugo pojaviti autor kakav je Gojko Berić, novinar, čije će kronike ostati jasnim i treperavim svjetlom. Svjetlom što će budućim generacijama osvjetljavati sveopću pomrčinu naših dana.

Peta knjiga Gojka Berića pod (auto)ironičnim naslovom „Šta je život bez dušmana“ obuhvaća izbor novinskih kolumni, koje je autor ispisivao tjednima i godinama u sarajevskom dnevniku Oslobođenje i drugim listovima i magazinima. Ako i u čemu današnje izdanje ovog lista ima kontinuitet s onim predratnim, onda su to u prvom redu Berićevi tekstovi. U današnjem vremenu, kad se novinarstvo pretvorilo u smrdljivu bulevarsku močvaru i poligon površnih i mračnih ideja, Berićeve kolumne su zadnji primjeri onog žumalizma koji karakterizira erudicija, analitičarska pronicljivost, dopadljiv stil i, što je najvažnije, čvrst i nepokolebljiv moralni stav. Jednostavnije rečeno – više morala i ljudske dosljednosti ima u svakom Berićevu tekstu nego u godišnjim kolekcijama naših aktualnih tiskovina. Ti tekstovi su treperave svjetiljke u općoj pomrčini, u vremenu u kome su, kako to slikovito kaže veliki pjesnik Dis, “navisoko podigli se sutereni“.

Već gotovo šest desetljeća Berić stvara totalno novinarstvo. Bilo da piše reportažu, osvrt, komentar, intervju, on nikad ne želi da bude „objektivan”, jer priča o autorskoj objektivnosti je izmišljotina koja služi da se stvari izrelativiziraju, kako bi se na kraju izjednačili dobro i zlo. Na pitanje s kojim se svakodnevno suočava svaki istinski autor, na pitanje, dakle, zašto piše, on slikovito sam sebi odgovara: „Na pisanje me nagoni mali prgavi pravednik, koji je u meni i koji je uvijek prokleto budan!” Taj „mali prgavi pravednik” što je drugo, ako ne onaj kantovski moralni zakon koji daje smisao našim životima pod ovim hladnim zvjezdanim nebom. I slijedeći glas tog svijetlog “čovječuljka” u sebi Berić će cijeli život ići uz dlaku zakonima rulje, biti uvijek na strani slabijih, protiv lažne objektivnosti, malograđanski gledano – uvijek u korist vlastite štete. Ali, dugoročni rezultati ovakvog pregnuća uvijek dobijaju opkladu s vremenom.

Uvriježeno mišljenje da novine žive samo jedan dan Berićevi tekstovi poriču već u samome početku. Ovako sabrani i ukoričeni u knjigu, oni potvrđuju ne samo istrajnost u borbi za jedno humanističko opredjeljenje, već predstavljaju i jedinstvenu kroniku naših života, sve ono bitno što će u oficijelnoj povijesti, ma tko je pisao, zacijelo biti prešućeno. Ove kolumne i zapisi tako postaju vjerodostojna historija malih, ranjenih i ubijenih, prevarenih i poraženih, svjedočenje o vremenu viška historije, razdoblju buke i bijesa, kad plameni mač mržnje hara nad našim životima i sudbinama. Pišući, tako, o banjalučkom muftiji Haliloviću, koji se suprotstavljao zlu, a čiji je pokop zabranjen u njegovu džamijskom mezarju, Berić gorko zaključuje: „Vinovnici zla sada mu se i mrtvome svete, valjda bijesni što je sve to preživio i što je svojim postojanjem svjedočio da je u tom gradu živio jedan narod koji je silom otjeran iz svojih domova, a njegove bogomolje, sve do jedne, sravnjene sa zemljom, kako bi se zatro svaki trag njihovog postojanja.”

Berić je pronicljiv politički analitičar; njegovi tekstovi rišu ne samo lice, nego i naličje našeg društvenog života. Ali, oni su i više od toga. U tkanje novinskoga teksta on vrlo često unosi i elemente vlastitog doživljaja, viđenu sliku, živopisan prizor koji još jače osvjetljava, reflektira razmjere našeg života pritisnutog ideološkim stereotipovima. Prebirući po ruinama naše, eliotovski rečeno, puste zemlje, on tako postaje fenomenolog naše sadašnjosti. U njegovim refleksijama ogleda se i trag velike erudicije, pečat literature, tako da njegovi članci čine amalgam doživljenog, pročitanog i mišljenog. Velika je lepeza tog znanja rasuta među koricama ove knjige, a ovo Berićevo pismo doživljavam i kao svojevrsni udžbenik novinarstva, onog novinarstva koje nestaje, a čiji je on jedan od posljednjih zatočnika.

Čitajući Berićeve tekstove čovjek ne može a da se ne prisjeti one davne sintagme Dušana Matića – prošlost dugo traje. Ta nesretna prošlost malih južnoslavenskih naroda, uglavnom porobljenih i zaostalih, zatucanih i nekompatibilnih sa modernim svijetom, ta kleta prošlost, dakle, neprestano se ponavlja, nikad kao farsa, uvijek kao tragedija. Ta kobna događanja najčešće pogode Bosnu i Hercegovinu, državu koja od srednjega vijeka nije ostvarila vlastitu slobodu i suverenost, a svoje najsjajnije trenutke doživjela je – gle paradoksa! – u vremenima kada je bila okupirana. „Govoreći pošteno”, piše Berić, „obje carevine, Turska i Austro-Ugarska, kao i obje Jugoslavije, donijele su Bosni i Hercegovini nešto novo, napredno i značajno, a socijalistička Jugoslavija prosperitet kakav građani ove zemlje danas mogu samo sanjati. A onda su, fatalnih devedesetih godina prošlog stoljeća, na nju nasrnuli novi jahači apokalipse u kostimima lažne demokratije i uništili sve što su prethodne generacije postigle”.

Tako Berić doživljava taj fatum Bosne. Prezirući jezik sile i silnika, on ne mari za politikantske sheme, stajući uvijek na stranu onih „što su ostali u manjini i što su u minulom ratu bili progonjeni”. On kaže: „Već više od deset godina govore mi da sam Srbin, a da pritom ne shvatam smisao tog upozorenja. Jedni me, naime, optužuju za veleizdaju, dok drugi prepoznaju u meni ‘poštenog Srbina’. A ja sam u biti ostao onaj isti iz vremena kad me nisu pitali šta sam i kako se, shodno tome ponašam”. Ne podsjećaju li nas ove riječi na rezignaciju Cvetajeve – Nije čovjek tko u naše dane živi i diše.

U jednoj od ovdje već citiranih kolumni Berić sa velikom dozom eskapizma sabira rezultate svog angažmana, i dovodi u pitanje smisao svoga pisanja, pa kaže: „Nije potrebno da mi drugi kažu da iza mene stoje sve sami neuspjesi, znam to i sam. Nijednog nacionalistu nisam uspio dozvati pameti, nijednog korumpiranog političara nisam uspio odviknuti od pohlepe i podmitljivosti, nisam uznemirio savjest nijednog iz soja tužilaca i sudija koji su na stalnoj telefonskoj vezi sa centralom ‘svoje’ stranke, za tajkune i kriminalce sam zanemarljiva pojava… Projekat Bosne i Hercegovine za koji sam se zalagao potpuno je propao.“ Posumnjao je i u poruku jedne moje pjesme, koja govori o nadi da će jednom doći drugi, bolji od nas, koji će promijeniti svijet. Ali, nije prestao pisati, makar se ponekad i osjećao na sizifovskome putu. Neće se još dugo pojaviti autor kakav je Gojko Berić, novinar, čije će kronike ostati jasnim i treperavim svjetlom. Svjetlom što će budućim generacijama osvjetljavati sveopću pomrčinu naših dana.

 Mile Stojić
Autor 4.11.2019. u 14:57

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija