Milenko Blagojević: Nemušti govor šutnje

tačno.net
Autor 24.6.2015. u 16:23

Milenko Blagojević: Nemušti govor šutnje

Plač je nemušti jezik duše…

Piše: Milenko Blagojević

Juna trinaestog, godine dvije tisuće petnaeste, u Beču, bolovali se Dani Srebrenice. Bila je to manifestacija emocija, sjećanja, istine i odlučnosti. Odlučnosti, da se sve učini da se prekine mukla i zlokobna šutnja koja lebdi nad Svijetom već dvije decenije prijeteći da u zaborav odnese i zločince i žrtve. Zaborav koji nikome dobra donijeti neće.

Žrtvama, posebno ženama, koje su ostale bez djece, roditelja, muževa, komšija… Bez igdje ikog. Osim bola, ljutog neusahlog bola, koji nose u duši svo ovo vrijeme. I samo ih nada, ono posljednje što u čovjeku umire, drži u stanju preživljavanja. Nada u istinu. Nada u pravdu koja se tek nazrela kroz škrto sunce koje je gaslo u kiši i oblacima koji su toga dana prekrili alpsku metropolu.

sb1

Zločinci, bezdušni, znani i neznani. Oni kojima je svaki dan bez pravedne presude, poklon koji im je sam Sotona lično prepisao. Oni „znani“ ga odživljavaju u zortu, silnom zortu od Justicijinih poslanika u crnom koji bi istinu trebali da zbore , pravdu mačem da odrežu i na kantaru odvažu, lipsavaju u strahu očekujući i pojavu Justicije, Boginje pravde.

Zločinci, oni „neznani“, koji se kriju, ili ih jataci kriju, vire iz svojih jazbina vrebajući priliku da zametnu tragove i u zaborav klisnu, ostavljajući pokoljenju zlo sjeme prekriveno krvavom koprenom neizvijesnosti.

Zaborav, kako to zloslutno zvuči! Zlo zaborava kruži nad svima. Nad oplakanom žrtvom; nad njinim najbližnjima; nad neosuđenim ideolozima i dželatima; nad pospanom pravdom … nad svima nama. Vrijeme je da se prekine šutnja. Vrijeme je da se o pravdi zbori. Vrijeme je da se ne šuti. Jer, šutnja i zaborav, nikada nisu porodili katarzu kod počinilaca zala koja oproštaj od žrtava može da donese. Zaborav nije prava istina ni dobra, ni zla.

sb2

Ako je Boginja Justicija – žena, onda će razumjeti šta su govorile „Žene žrtava rata i silovanja“ iz Sarajeva. Razumjeće riječi Bakire Hasečić da je ponosna što su žene različitih nacija, koje su pripadnice tog udruženja, ustale da se bore za istinu. Suosjećaće i u bolu „Majki Srebrenice“, o kojem su emotivno govorile Magbula Divović i Fetija Đozić. Učniće da se više nikada i nigdje ne napiše knjiga „Molila sam ih, da me ubiju“, potresno svjedočanstvo stradalnice, Azre Merdžan. Ili će, možda, uticati da psihoterapeutkinje, Besima Ćatić i Sanela Piralić, imaju mnogo manje žena kojima je mentalna skrb, kao sada, potrebna.

sb3

„Postoje vremena u kojima se, jednostavno, o sadašnjosti, nama i preživljavanju, moramo brinuti. Ali, postoje i vremena u kojima i o prošlosti moramo misliti.“ Tako je govorio profesor Vencel (Wenzel), o onome što smo znali a ćutali.

Čuo se i huk Drine i krici silovanih žena, rođene i nerođene djece. Mitološka rijeka Stiks (Styx) razdjelnica svjetova živih i mrtvih, zločina i kazne. Riječi izgovorene i neizgovorene iz knjige „Talasi Drine“ (Die Wogen der Drina) autorice Sonje Heniš (Sonja Henisch).

„Dok god su ovdje ove žene, nemojte nikada zaboraviti i na žrtve druge strane podsjetiti, čije su majke također izgubile svoju djecu. Za to trebamo snagu na kojoj im se divim“, kazala je Fahra Salihović, predsjednica i osnovateljica udruženja „Srebrenica-Beč, platforma Bosna-Austrija“ („Srebrenica-Wien, Pattform Bosnien-Österreich“).

sb4

„Šest mjeseci skoro da nisam oka sklopio dok sam slikao“, riječi su dobroćudnog dugajlije, Envera Buže, svjedoka jednog zlog vremena, koji je na svojim potresnim platnima nevine žrtve od zaborava i šutnje otrgao.

Akšam nas zateče na Štefansplacu (Stephansplatz), podno gotičke katedrale. Ruke. Ruke sestara, supruga, šćeri… Ruke djece i majčine, drhtave. Ruke muške, čvornate. Na crnoj čoji. Vječito svjetlo Srebrenice. Suze ljudske i nebeske, kapi kišne, pomiješane nad jednom teškom, bošnjačkom sudbinom, pod brojem 8372…

A, počinje kiša. Čuju se zvona sa katedrale i neki glas iz daljine. I stihovi.

Čujem ili, barem, tako osjećam.

„Trebalo bi se iznova umiti

I sniti u jasnim kapima ozorne rose…

Trebalo bi htjeti

I svu noć bdjeti slušajući kako dažd pravedni pada

pada pada…“ – (Mak Dizdar)

sb5

Trebalo bi sačekati jednu zoru, umiti se rosom i pogledati istini u oči. Svi.   Justicija, posebno. Da spere tisućljetnju mrenu sa očiju, da se umije i progleda. Da saznamo istinu. Istinu o Srebrenici i istinu o Boginji, za koju se izdaje.

Vrijeme je da saznamo zašto joj povez zaklanja očinji vid i po čijoj volji? Da li je to božji prst, vapaj obespravljenih ili sila moćnih? Da li da u sljepilu pravednije gleda ili da vidi ono kako je silnima po volji?

tačno.net
Autor 24.6.2015. u 16:23

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija