Milorad Popović: Nema tog vremena koje će izbrisati odgovornost SPC-a

tačno.net
Autor 15.9.2013. u 10:06

Milorad Popović: Nema tog vremena koje će izbrisati odgovornost SPC-a

Roman „Karnera“ crnogorskog književnika Milorada Popovića ovogodišnji je dobitnik prestižne književne nagrade „Meša Selimović“. Roman o „boksu i boksačima, provincijskim razbijačima i neostvarenim šampionima, o ljudima koji nisu bili velike pameti, ni dobre tehnike, ali su udarali kao maljem“, kako je o knjizi napisao Miljenko Jergović, svojevrsna je posveta Crnoj Gori.

To je slika tranzicijske apokalipse ovog prostora u različitim historijskim razdobljima, počevši od vremena Kralja Nikole pa sve do devedesetih godina prošlog stoljeća, kada su samozvani kraljevi i perjanice velikosrpskog nacionalizma nahrupili na Konavle i Dubrovnik, a potom i na BiH, čega se sam autor s gorčinom i prezirom sjeća.

Razgovarala: Almasa Hadžić Dnevni Avaz

Suprotna strana

O romanu i nagradi koju je dobio, o vremenu u kome je i kako roman nastao, o Crnoj Gori devedesetih, njenom osamostaljenju, demokratskom sazrijevanju, velikosrpskoj ideologiji koja ne odustaje od sječe crnogorskih državotvornih korijena, o Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC) i njenoj borbi da dirigira procesima u ovoj zemlji, u intervjuu za „Dnevni avaz“ Milorad Popović govori otvoreno i bez zadrške.

– Naravno da mi je drago što sam dobio nagradu „Meša Selimović“. Iskreno, nagradu i jesam i nisam očekivao. Iz onoga što sam za moj roman čuo od književne kritike mogao sam očekivati da bude nagrađen. S obzirom na to da su u konkurenciji za ovu nagradu bili pisci koji su do sada imali više ozbiljnih knjiga proze, romana, onda u takvoj konkurenciji lako možete i dobiti i ne dobiti nagradu. I sam nerijetko sam učestvovao u radu mnogih žirija i znam da, kad su u pitanju dvojbe o kriterijima, posebno kad su knjige po vrijednosti dosta izjednačene, onda prevagnu nijanse. Svi mi znamo mnogo velikih djela koja nikad nisu nagrađivana, a isto tako znamo mnogo prosječnih knjiga koje su dobile visoke nagrade. Nagrade su nekako značajnije za neki profesionalni, odnosno socijalni status autora, nego za samu knjigu, jer knjiga će preživjeti ako je dobra, a ne ako je nagrađena – kaže nam Popović na početku razgovora.

Šta je to, prema Vašem mišljenju, prevagnulo kod odluke žirija, s obzirom na to da je u glasanju bilo 3:2 između Vašeg i romana Daše Drndić?

– Mislim da je prevagnulo to što je u tematskom smislu, neke životnosti, moj roman možda imao bolju recepciju. Puno mi je ljudi koji su čitali knjigu kazalo da su je pročitali u jednom dahu. To i jeste svrha – knjiga, prije svega, treba da zabavi, a onda i da poduči čitaoca. No, da je nagradu dobio i roman Daše Drndić ili neki drugi iz ove konkurencije, žiriju se ne bi moglo prigovoriti.

Knjiga je posveta Crnoj Gori. Tretira jedno turbulentno historijsko vrijeme, počevši od Balkanskih ratova pa do vremena koje živimo. Koliko je ona i autobiografska?

– Knjiga tretira sudbinu nekoliko cetinjskih porodica od vremena Balkanskih ratova pa do ovog posljednjeg koji je na mene ostavio i najdublji trag. Svaka knjiga je na neki način autobiografska, bez obzira da li tretira neke stvarne događaje ili ne. Ne bih neke stranice mogao napisati da nisam devedesetih godina bio u Albaniji, Zagrebu… Da nisam na svojoj koži iskusio tegobu, gledao sramotu, jad i bijedu politike, njenih vođa, gledao tragične sudbine običnih ljudi, ali i moralni sraz mnogih duhovnih i intelektualnih autoriteta toga vremena…

Pripadate onom malom broju crnogorskih intelektualaca koji su devedesetih godina digli glas zbog pristajanja Crne Gore na Miloševićev recept uređenja bivše nam zajedničke države. Ustali ste protiv rata i, onda, morali napustiti Crnu Goru. Zbog čega?

– Ja sam pripadao antiratnom pokretu u Crnoj Gori i u njemu aktivno učestvovao. Upravo zbog javnog suprotstavljanja tadašnjoj politici rata, njihove službe bezbjednosti bile su mi pripremile dva atentata koje sam, na njihovu žalost i moju sreću, izbjegao. Morao sam otići, ali nisam od toga nikad želio praviti istoriju niti stvarati pompu. Čim sam se opredijelio da budem na njima suprotnoj strani, koja je, svi znamo, bila manjinska, bio sam svjestan da moram trpjeti određene konsekvence. Otišao sam da bih se i kao čovjek i kao intelektualac vratio svijetla obraza. U ovome ratu mnogo ljudi je doživjelo strašnu sudbinu i bilo bi neukusno da ja govorim o svom slučaju. Ja jesam tada emigrirao, ali nisam ostao u ilegali. Govorio sam jasno i glasno o onome u šta se uplela tadašnja Crna Gora.

Kako Vam je bilo gledati Crnu Goru u Miloševićevom zagrljaju?

– Svim svojim bićem sam tada ustao protiv guranja Crne Gore u zlo koje je dolazilo iz Beograda. Ali, iskren da budem, nisam bio iznenađen. Tu nacionalističku pošast koja je izbila iz svih pora tadašnje države naslutio sam još sredinom osamdesetih godina. Na Kongresu književnika u Novom Sadu 1985. godine vidjelo se da o najvažnijim društveno-političkim i nacionalnim pitanjima postoje oprečni stavovi, prije svega, između Srba i Hrvata, koji su uvijek određivali sudbinu Jugoslavije, ali i između drugih naroda. Bujao je taj nacionalizam iz nekih njihovih književnika koji su, ujedno, bili i mozak politike… Jedna grupa nas koji smo se suprotstavljali nacionalizmu, koji smo kasnije grčevito ustali protiv rata, bili smo manjina, koja jeste imala glas, ali ga niko nije želio ni htio čuti.

Trovanje odnosa

Ali došle su devedesete i Crna Gora tada bilježi jednu od najmračnijih stranica svoje historije. Crnogorci su, predvođeni Miloševićevom JNA, nasrnuli na Dubrovnik, na komšije iz Konavala, a kasnije kao dobrovoljci harali po BiH.

– Rekao sam da je manjina nas ustala protiv rata. Toj manjini ostao sam vjeran do danas i mislim da smo, gledano iz ovog vremena, kasnije imali kapitalnu ulogu u nekom prosvjećivanju običnog čovjeka koji je početkom devedesetih godina bio indoktriniran i poslat u rat, najprije na Dubrovnik, a onda i u BiH. Nije mi žao nijednog trenutka vremena koje sam, primoran da napustim Crnu Goru, proveo van svoje kuće, jer znam da sam svojim javnim djelovanjem doprinio da se već krajem devedesetih godina dogode neke velike promjene. Vrijeme je to kada je većina Crnogoraca odbacila i na neki način se pokajala zbog služenja velikosrpskom nacionalizmu i njenom uključivanju u rat. Upravo roman „Karnera“ u dobroj mjeri tretira to vrijeme, samo što ja nisam glavnog junaka definisao kao političkog aktera, prosto da bih imao što širi prostor naracije i što uvjerljiviju sliku tadašnje stvarnosti.

Kako je danas živjeti u Crnoj Gori s književnim, ali i političkim bekgraundom koji imate?

– Puno se stvari promijenilo za ovih dvadesetak godina. U našim zemljama za 20 godina dogodilo se istorije koliko u srećnim zemljama za 200, tako da mnoge stvari nismo u stanju ni da primijetimo. Sve je, naravno, krenulo nabolje, ali još ima onih loših stvari koje su posljedica kako demokratske, nacionalne i političke neizgrađenosti tako i subjektivnih slabosti koje su posljedica tranzicije i primitivnog kapitalizma. Najgore je što sve puno traje. Mnogi to pokušavaju da relativizuju.

Kao pojedinac, naravno, ne mogu učiniti mnogo da bi bilo bolje, ali kao književnik mogu punim plućima svjedočiti o svom vremenu. Mislim da je za svaku kulturu, za svaku naciju važno da ima pisce koji vjerodostojno svjedoče o svom vremenu i vjerujem da sam i ja jedan od njih. Nije li najveće ljudsko bogatstvo da nakon što su prošla vremena ubijanja, rata, gaženja ljudskog dostojanstva, nakon Konavala, jedne Srebrenice, Sarajeva možete svijetla obraza doći i u ta mjesta i reći ko ste, šta ste i odakle ste. To je, najprije, lična satisfakcija, a trebala bi biti i državi iz koje dolazite.

U svom pisanju niste se libili imenovati inspiratore i krivce proteklog rata, a posebno niste štedjeli Srpsku pravoslavnu crkvu. Kakav je Vaš stav danas?

– Apsolutno nepromijenjen. Srpska pravoslavna crkva jedan je od stubova velikosrpskog nacionalizma. On je kulminirao devedesetih i traje do danas. SPC je puhao u krila onim što su u ratu harali i po Hrvatskoj i po Bosni i nema tog istorijskog vremena koje će izbrisati njihovu odgovornost za ono čemu su kumovali u prošlim vremenima.

Kakav je odnos SPC-a prema Crnoj Gori, odnosno Crnogorskoj crkvi?

– Kad je u pitanju Crna Gora, SPC je glavni stub oko kojeg se i danas, kao i devedesetih, kupi sve ono što je negativno i loše i što je protiv crnogorske državnosti. Ona je doktrinarno suprotstavljeni neprijatelj svemu što je autohtono crnogorsko. To je njihova svrha postojanja. To je tako još otkako je kralj Aleksandar ukinuo Crnogorsku crkvu, koja je bila jedan od atributa crnogorske nezavisnosti. Od tog vremena SPC ima ideološki kontinuitet i cilj od kog ne odustaje, a on se zove jedna država jedna crkva.

Poslije crnogorskog referenduma, to je jedina zvanična institucija velikosrpstva koja se ne miče iz Crne Gore. Dok god u cetinjskom manastiru, koji je 200 godina bio duhovno i svjetovno sjedište Crne Gore, bude sjedio velikosrpski vladika kakav je Anfilohije Radović ili neki njemu slični, ne možemo govoriti da je Crna Gora postigla svoju samostalnost. Nevjerovatno je koliko ti ljudi nastoje da zatruju odnose u Crnoj Gori, a sve u korist Srbije i Beograda.

Potpuno mi je jasno šta se dogodilo

– Da nije Njemačka imala Tomasa Mana i njemu slične ljude koji su se suprotstavili nacizmu, pitanje je na koji način bi mogla da osvijesti to veliko zlo koje je donio nacizam. Problem ovih postjugoslovenskih društava jeste što je premala vremenska distanca i što se u dovoljnoj mjeri još nismo osvijestili od onoga što se dogodilo u proteklom ratu, prije svega mislim na Bosnu i Hercegovinu i zločine koji su u njoj počinjeni. Te velike  manipulacije su toliko zamutile sliku o tome da se danas mnogi ne sjećaju šta se dogodilo prije 20 godina i ko su kumovi tih događaja. Šta se dogodilo, meni je bilo jasno i tada i danas, jer sam bio čvrsto na zemlji. Smatram svojom ljudskom, ali i intelektualnom obavezom da o tome govorim iskreno i bez straha – kaže naš sagovornik.

Njegoševa nagrada

– Svojevremeno je sve bilo destruirano, pa i Njegoševa nagrada, koja je bila jedna od najozbiljnijih nagrada za književnost na prostoru nekadašnje nam zajedničke države. U posljednjih pet godina Njegoševa nagrada se uspjela rehabilitovati, prije svega, mislim, s dodjelom nagrade Mirku Kovaču. Siguran sam da će nagradu i ove godine dobiti neki renomirani pisac, čije će ideje biti sukladne imenu nagrade – ističe Popović.

tačno.net
Autor 15.9.2013. u 10:06

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija