Mina Imširović: KAD UDARNA IGLA JEZIKA SABIJE RIJEČI U PUCANJ

Halil Džananović
Autor 9.2.2016. u 15:01

Mina Imširović: KAD UDARNA IGLA JEZIKA SABIJE RIJEČI U PUCANJ

Foto: BMG FB

Ako bih pokušao i ako bi mi uspjelo da najkraće definiram zbirku (jer je tumačenje individualni čin), onda bih sasvim sigurno napisao: poetika Mine Imširović ili vibracije iz zbirke “U procjepu duše“ nisu ništa drugo do san o besmrtnosti.

Piše: Halil Džananović

Ne tvrdim da jest, ali je moguće da se autorka zbirke ”U procjepu duše”, rođenjem, na neki način, obilježila ili pojavila u ovoj dimenziji. Preciznije, rođena u porodici Iskrić bit će da je, na neki način, obilježje buduće pjesnikinje bilo (kao neotključana šifra) u njenom prezimenu. Život u njoj i oko nje neće baš obilovati nekim milosrđem, zato u poetici Mine Imširović, nema dileme, duhovno, pa u neku ruku i filozofsko, dominira nad materijalnim. Kao i pojam slobode općenito, koji se reflektuje kroz njenu miljenicu vučicu Talu. Na samom početku, dojmljivo je, poetesa vlastita iskustva kruni u poeziju, ali ako se dublje zagledamo u njene metafore, vidjet ćemo da iz individualnog pjevanja izranjaju slike opštosti. Kad već pomenuh Talu, mada nisam vičan poređenjima, moram ipak primjetiti da se u nekoliko pjesama osjeća misaona poetika iz Heseovog ”Stepskog vuka”. Slučajnost ili ne ali, evo imamo zbirku koja potvrđuje da se radi o neobično orginalnoj poetesi. Kad to kažem, mislim na prethodnu najavnu zbirku ”Kišom umivena”, koja je nagovijestila raskošnost talenta ili snagu misaonog toka. Tako, simbolike radi, ”Kišom umivena” (što podrazumijeva čistotu vanjskih okvira), poetesa se zaputila u ”procjep duše”, u kom se naravno ne nalaze pitanja ni odgovori, već neka vrsta imaginarne signalizacije: kuda, kako, zašto, dokle – te napose, kako se najjednostavnije boriti protiv sebe i onoga u sebi. Zbirka je i tematski i stilski oslobođena bilo kakvih okvira odnosno klišeja, što će budući čitaoci, svako na svoj način, sigurno primjetiti, jer je to ponajbolje definirao Oskar Vajld (Oscar Wilde) – ”U umjetnosti se zapravo ogleda promatrač, a ne život”. Inače, cijela zbirka, koju je, uzgred rečeno, nametnuo život, kroz vlastita iskustva poetese, nosi prizvuke čuvenog Eriha Froma (Erich Fromm) – ”Najveći čovjekov zadatak je roditi samog sebe“. To, već na samom početku, potvrđuje u pjesmi koja se završava silovito, neočekivanim obratom, onako kako je Meša Selimović inzistirao, naglašavajući da je neophodno čitatelja držati budnim, uz povremena poskakivanja:

Ne znaš ti kako je
kad jutrom otvorim oči
i svaki put umrem,
da bih preživjela.

kaže poetesa u pjesmi ”Ne znaš ti”. Takođe, u nekim stihovima, uspijeva da iznenadi čitaoca onim što on već zna, ali ne zna da zna. Vrlina koju je njegovao nobelovac Ivo Andrić i, kad smo već kod toga, koji je preporučio: ”Pišite tako da riječima bude tijesno, a mislima široko”.

Autorici ove zbirke (iako možda nije računala na to) u potpunosti je uspjelo da ispiše zbirku poezije, koja između ostalog, ima više antologijskih pjesama u sebi.

Nekako pred svoj odlazak k vječnosti (1974.) slavni filozof Martin Hajdeger (Martin Heidegger), u svom eseju posvećenom Hugu Friedrichu, naglašava: ”Put je put na putu, koji vodi i prosvjetljava, donosi, jer pjeva”. U „Procjepu duše“, tačnije većina stihova u ovoj zbirci, upravo i neodoljivo daje prizvuk ili nagovještaj da je poetika Mine Imširović put (samo)spoznaje ili djelomičnog zadovoljenja da nije sve kako jeste i da se može mijenjati i da jeste sve, baš, onako kako nije.

amina11

Ovo je zbirka ne o životu koji nas (a ne mi njega) upotrebljava, već o svijetu s konstantnim prisustvom zla (“mada ništa nije toliko stalno kao promjene“) u kom poetesa pokazuje vlastito prisustvo i odsustvo: prisustvo osmijehom, a odsustvo suzama. Dakle, i ovom konstatacijom dolazimo do zaključka da je knjiga znalački i umjetnički oblikovana. Nalazimo između ostalog i onu čuvenu Beketovu (Samuel Beckett) konstataciju: ”Naći formu koja će opisati nered, to je posao umjetnika”. Zato ova zbirka obiluje visokim frekvencijama čulne poetike, u kojima je na veoma orginalan način sačuvano vrijeme poetesinog odrastanja. Prepoznatljivo je i poetsko traganje za odgovorima koji će, ukoliko se ikada nađu, biti ponovno pretvoreni u pitanje ili samopropitivanje, a to znači poetsku formu savršenog kruga u kom se ništa ne događa bez uzroka i posljedice – a to je, kao što znamo, najstarije filozofsko pitanje.

U pojedinim stihovima poetesa se pita: da li je čovječanstvo samo sebi informacija, ali nedovoljna i s nekom nedefiniranom greškom, pa je traganje jedina mogućnost i nada da ćemo u neko doba prepoznati putokaz prema katarzi. Ova zbirka nagovještava pravac kao što mi se, recimo, omaklo u pjesmi “Čitaj Džena“ – „putevi biraju nas/ a mi pravac i smjer/ ponuđena su samo dva/ biraj Džena”. Ali je Mina mnogo bliža i jasnija u pjesmi “Ne pitaj me tko sam“, u kojoj, između ostalog, kaže:

Ovaj usputni peron
kao poklonjena karta
za otkup grijeha.

To je ta spremnost na borbu i odrastanje ili nadrastanje samog sebe, koje nalazimo kod velikana ili besmrtnika:…”Ali svako je hitac prirode uperen ka čovjeku. Svima nama je zajedničko porijeklo, majke naše, svi mi potičemo iz istog ždrijela ali svako, kao pokušaj i hitac iz dubina, teži svojoj vlastitoj svrsi. Mi možemo razumjeti jedan drugog, ali svako od nas može da protumači samo sebe samog”. (Herman Hesse). Mina ispaljuje svoj hitac bez promašaja, kroz pjesmu “Bez promašaja”:

Kad udarna igla jezika
sabije riječi u pucanj,
nisu potrebne oči,
a ni ruke,
da bi se pogodila meta
okačena na aorti.

Kako bi skratila eventualna “pjesnička lutanja” i potkresala, kako Bodler reče, šumu simbola, poetesa povremeno koristi snagu aforizma koji je, kao što znamo, najkraća (a otrov se pakuje u male boce) književna forma, neka vrsta, (da tako formulišem) municije u pjesmama s nabojem devetog punjenja. Tako autorka ove zbirke objašnjava sebe, a na čitaocima je da prepoznaju nesumnjivu vrijednost njene poruke.

Svoj pjesnički credo (mada je bolje da se poetesa izjasni) Mina Imširović je, na neki način, nagovijestila u proj zbirci “Kišom umivena“. S malim izuzetkom, u prvoj je slavila život, a u drugoj slobodu, koja podrazumijeva ljubav, jer je jedno bez drugog nemoguće. Jer takva konstrukcija bi bila svedena na crnu materiju (ne)postojanja. Usud pjesništva, koje je i dăr i prokletstvo, možemo eventualno posmatrati i kao samožrtvovanje ”ritualno vudu” vlastitog prinošenja sebe kao žrtve.

”Sve manje sam čovjek, / sve više prokleti pjesnik” vrisnut će stihom Mina u jednoj pjesmi. Biti pjesnikom znači iskusiti grijeh tuđi i dalek, nedefinisan i neotplaćen, ali usput i navući na sebe nekakve imaginarne sile crne materije, crne i nevidljive, ali prisutne u cijeloj vaseljenji (ako nauka ne laže, a nema potrebe da laže, jer tu su političari zaduženi za održavanje lažne nade). Ah, politika je “najveća drolja“ koja neće leći ni za kakva blaga ovog svijeta, morate je na silu oboriti. To je autorica ove knjige također prepoznala i usudila se suprostaviti u pjesmi posvećenoj Zmaju od Bosne, sa istoimenim naslovom:

Sindžire skini
narodu ovom
što vjekovima trpi i ćuti
…….
al’ prkosno diže glavu.

Kad smo već kod posveta (bez prizvuka osveta), tu je galerija dragih likova, koji nekom lahkoćom rajskih ptica lebde u ovoj zbirci. Tu je dakle to već pomenuto vrijeme odrastanja s onima koji su nam najdraži. Pjesme, na neki način, ličnog iskutva ili posvete najdražima, također nose zvuk i sliku u kojima će se mnogi pronaći, prepoznati i nastaviti da se pojedinim stihovima ponovo vraćaju, kao žedan izvoru. Jer, neodoljivo podsjećanje na zakon kruga u ovoj knjizi, ima tu magiju literarne ljepote koja nas objašnjava, ali i raskrinkava. Naravno, ima u ovoj zbirci i feminističkih vibracija i rodoljubivih i onih koje nam osvježavaju (ko ga ima) pamćenje ili osvjetljavaju prošlost, koja još, nažalost, traje:

Ali, iznikao je ljiljan
iz kostiju,
i miriše na gorku istinu
o Bošnjacima.

(pjesma “Srebrenica”)

Dakle, obzirom da ova zbirka obiluje poezijom u najboljem smislu te riječi, nije na odmet prisjetiti se da je važnost poezije razmatrana i tumačena još u antičko doba. Tačnije, vezuje se za sučeljavanja Demokritovih i Platonovih tvrdnji za i u vezi poezije. Na kraju je Ciceron ustvrdio, povezujući i Demokrita i Platona, da nema dobrog pjesnika bez entuzijazma. (Entuzijazam ili oduševljenje, u antičkoj filozofiji, objašnjava čovjeka ispunjenog bogom). Čak je i Aristotel proučavao i razmatrao poeziju ili pjesnička umijeća, u kojima je zastupao dva prirodna uzroka, koja se svode na zaključak – rođenjem i naobrazbom. Navedoh ove podatke tek da potvrdim udomaćenu i najtačniju konstataciju: pjesnikom se ne postaje, pjesnikom se rađa. Kako god ko prihvatio, osim ostalih empirijskih (iskustvenih) činjenica, ova zbirka naprosto i neupitno, božanstveno zvuči. Ima u njoj i Istoka i Zapada i naravno, Sjevera i Juga. Istok je tu da nas ‘razdrma’, (razbudi), Jug da potpomogne plamičcima čežnje da nas raspali, Zapad ima ulogu rashladnih komponenti, a Sjever ili sjeverni vjetrovi, kao stalna prijetnja našim lađama, koje prenose snove s jedne obale na drugu, s jedne pjesme u drugu. Nažalost, djelovanjem raznih mešetara, poezija je već poodavno gurnuta na margine. Najbliži sam konstataciji da je, recimo, urota protiv poezije smišljena, jer poetika oslobađa zabluda, a zatim i robovanja. S druge strane, poeziji ipak nisu dohakali, jer živimo u nekom nedefinisanom vremenu i svako može biti ”pjesnikom”, samo ako je voljan da to dobro plati. Dakle, dalekovidnost ili proročanska misija pjesnika se ostvaruje u pitanju koje je postavio legendarni Buki (Charles Bukowski): ”Zašto svako mora biti neko”. To je ta gorka istina i formulacija kič-vremena, u kom društvene prilike rađaju pjesnike, a ne obrnuto, kako je Tvorac zamislio.

Vidljivo je da se nisam baš nešto potrudio oko citata ili citiranja stihova iz ove zbirke, što je uobičajeno, ali ne mora značiti i da je pravilo. Naime, imamo više nego sjajnu knjigu, koju je najljudskije preporučiti, a sve daljnje je na čitaocima ili konzumentima. Ako bih pokušao i ako bi mi uspjelo da najkraće definiram zbirku (jer je tumačenje individualni čin), onda bih sasvim sigurno napisao: poetika Mine Imširović ili vibracije iz zbirke “U procjepu duše“ nisu ništa drugo do san o besmrtnosti.

Halil Džananović
Autor 9.2.2016. u 15:01

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija