MIR SELAMU – SELAM MIRU – DOBAR DAN (2)

Povezani članci

• Donatella Di Cesare: Govorimo o ratu
• Volim anarhiju Njujorka
• Zlatna kapljica Mostarskih kiša
• Cjenovnik jednog šoviniste  
• Bijeda hrvatske desnice
• Ustavno šminkanje raspada

Tamo gdje si ti gazda, ti i namećeš običaj, a manjinama kako je tako je – dobro sigurno nije.

Piše: Ferida Duraković

Išao prije neki dan dragi Čedo K. na nečiju sahranu na groblje Bare. Dostojanstven, briljantan stari gospodin, valjda posljednji od one rijetke stare hercegovačko-francuske škole kulture, zajedništva i tolerancije (takav bijaše i drugi Čedo, Kapor – ko još išta o njemu zna?), pa priča kako je ušao u taksi, rekao dostojanstveno: “Dobar dan”, a zauzvrat dobio šutnju. A kad je na groblju izašao i rekao: “Doviđenja”, njemu taksista, ni pet ni šest, kaže: “Prijatno!” Kao da će, Bože mi oprosti, na groblju jesti, kao u restoranu za ručkom!

“Prijatno” je postala zamjena za naše pozdrave raznih vrsta. Kako kažu “Bok” u Hrvatskoj, tako nama u BiH, tj. u Sarajevu i drugim urbanijim sredinama, svima, svih vrsta, nekako odgovara to neutralno i prilično smiješno “Prijatno”. Kad kupujem u pekari hljeb, kad odlazim iz restorana, buregdžinice, kafea, to “Prijatno” mi se čini sasvim primjerenim. Ali nije mi se (nije vam se) jednom desilo da to “Prijatno” izgovorim isto tako neprilično kao što ga je izgovorio onaj taksista Čedi K.

Sve se češće nađem u situaciji kad, ne želeći da nekog uvrijedim(!) sa “Doviđenja”, kažem “Prijatno” pa ga još više uvrijedim: na primjer, doktorima u ambulantama na izlasku iz ordinacija kažemo “prijatno”! Ili bolesnicima na završetku posjete! Čuj mene “Prijatno”! “Zdravo” je, pak – kako mi reče jedna od novosvjesnih muslimanki u Zenici – gadni komunistički pozdrav. Pa sve i da jest, šta mu uistinu fali? Zdravo, kao latinsko “Salve”, kao francusko “Salut”, znači nečiju želju da budeš zdrav, a osim toga, pozdravljaš se na našem materinjem jeziku. Mada red treba da se zna: “Zdravo” se ne govori starijim i nepoznatim ljudima nego prijateljima i mladim, te u svojoj kući (“Zdravo, dušo, šta ima u školi?”), a ne starim gospođama koje ti upute “Dobar dan”.

Čaršija je svojim humornim odnosom dokazala da je neuništiva, pa je taj pozdrav izvrnula u simpatično “Vozdra”, koje se ovih dana gotovo i ne čuje. A sjećam se kako smo kao djeca ulazili u kuću i izgovarali majci jedno drago nestašno “Vozdra”, na koje je ona sasvim normalno uzvraćala najljepšim pozdravom na cijelome svijetu: “Ljubi majka”!

Izvitoperilo se i ono “Kako ste?”, jer ga izgovaramo automatski, ne misleći da bi možda neko i htio ozbiljno odgovoriti na upućeno pitanje. Pa se nađemo u onim smiješnim ćopićevskim situacijama kad onaj što je kobajagi nekoga upitao kako je nema pojma zašto ga je upitao jer ga odgovor ni najmanje ne interesuje, a upitani, posebno ako je kojim slučajem bolestan, bezbeli jedva dočeka pa krene s odgovorom (“E, vala me jutros nešto probada u leđima…”), a ono komšija odmaknuo barem pola kilometra i sve bježi da ga ovaj ne stigne i ne ispriča mu svoje jade do kraja. Jednom usred rata jedan Kruno, vojnik Armije BiH, vraća se s prve linije, izmožden i gladan, bez cigara i bez hrane za porodicu, a prilazi mu komšinica i kaže: “Kako si?” Na šta će njoj Kruno, onako ljut i gladan: “Ma zaboli tebe kako sam! Šta me imaš pitat kad i ti i ja znamo da te ne zanima!” Jednu ženu, opet, sreo komšija; vidi da je nekako ublijedila pa umjesto da kaže ”Dobar dan” i prođe mimo, pozdravi je sa: ”Kako si?”. A ona tužno i tiho promrmlja: ”Umro mi je otac”, na šta će komšija: “Jest vala upeklo, valja negdje na hladnu pivu!”

Uđem neki dan u sarajevski taksi. Ne vidim odmah, a i ne moram da vidim, što bih, tespih koji visi na retrovizoru, pa lanem: “Dobar dan”. Naravno, ne dobijem odzdrav nego samo “Izvol’te”. Vidim da je trebalo reći nešto drugo, pa kažem: “Kako ste?”, a on i to odšuti. Onda ja kažem: “Nešto se ovo vrijeme muti, biće kiše”, a on će na to “Allah jedini zna!” pa zašuti. I ja zašutim. A na izlasku kažem ono priglupo “Prijatno”, samo da ne bi bilo “Doviđenja”.

“Dobar dan” sam rekla nedavno u jednom uredu u Olovu, a iz ureda sam izašla sa “Alajhmanet”, samo da ne pokvarim lokalni običaj po kojem u zvaničnim prostorijama Federacije zvaničnim pozdravom bivaju samo selam i merhaba. Mogu samo zamisliti kako je manjinama u svim mjestima – kako kaže Ćopić – ove naše napaćene domovine!

Tamo gdje si ti gazda, ti i namećeš običaj, a manjinama kako je tako je – dobro sigurno nije. Umjesto da onaj koji je većina skrupulozno pazi na to kako se odnosi prema manjini (to se nekad zvalo komšiluk, a danas se zove tolerancija), da ne bi npr. usamljena starica komšinica npr. Jevrejka pomislila da je nepoželjna i da nije dobrodošla u svom rođenom mjestu. Ali tog bahatog, što glasnijeg izvikivanja samo svoga pozdrava (tj. svoga vjerskog pozdrava) eda bi se dalo na znanje “anamo onima” ili “tamo njima” ko smo mi a ko su oni, čija je ovo zemlja a čija nije – toga ima sve više, u sve većim količinama i na svim mjestima, mislim na ona zvanična, gdje smo kao svi jednaki i niko nije jednakiji… Još ako tome dodamo i bahatost političkih i vjerskih elita – postaje nam jasno zašto nikako da izađemo na zelenu granu: još se nisu dogovorili o vlasništvu nad zemljom, pa se upiru da izvikivanjem svoga pozdrava zauzmu još malo barem dušine teritorije od onih drugih.

Ali dosjetila se čaršija, ona draga, šeretska, komšijska, pa smislila način na koji će se pozdravljati međusobno, i to svih nacija: “Lamse”! Ako ne može “Vozdra” onda može “Lamse”, zar ne?

Lijepo je nazvati selam i uzvratiti selamom onome ko i na dobar dan uzvraća sa dobar dan. Ne počinju ova država, i ovaj grad, od nas: odavno se zna šta je red, u gradu, u selu, u općini, u kafani, u kući, na groblju. Za sve ima pozdrav i vrijeme za pozdrav. Čak inat i bahatost imaju svoj pozdrav:

“Mrš tamo!”

(Knjiga Pokret otpora, 2012)