Miris lipe, ljiljana, kupusa i opet lipe

Povezani članci

• Pascal Bruckner: PORTRET AGRESIVNOG IDIOTA
• Pjesnik Mostara
• 55 godina rada Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH
• Na pomolu rješenje provedbe presude Sejdić -Finci
• Izložba Zorana Lešića u ponedjeljak u Zvonu
• Haški sud: Srbija stoji iza udruženog zločinačkog poduhvata s ciljem etnički čiste BiH

Huse se okrenuo i izašao, polako, bez žurbe, prošao ispod grožđa, ne gledajući stao u ljepljiv crven katran od Munibove krvi i prašine. Zemlja je bila razrovana oko baštenskog stola za kojim su igrali šaha. Mora da se otimao.

Piše: Refik Hodžić

Svanulo, moralo je jednom.

Muniba su juče ubili pod grožđem. Zaklo ga neki golobrad mladić iz Busnova zato što mu je zaključio jedinicu na polugodištu osamdeset i pete.

Huse se sakrio u kacu, onu veliku, od Slavke bačvara, pokrio se gnjilim kupusom i nije izašao ni kad su vikali Sutki da će im spaliti djecu pred kućom ako ne kaže gdje joj je čovjek. Sutka je stiskala cure uza se, jaukala i grcala isprekidano, kao da se davi kruhom. Ali nije rekla. Otišli su niz ulicu smijući se. Zaprijetili da će se vratiti. Huse se boji da je mala Merima umrla od straha al’ da joj još nije došlo iz srca u glavu. Huse se boji.

Moraju otići koliko je sutra. Ima konvoj, kreće sa stadiona u Tukovima za Travnik, preko Vlašića. Prijavljuje se u SUP-u, prepišeš šta imaš i potpišeš da se nećeš nikad vraćati. Kakvo vraćanje. Sutka je rekla da će popiti esenc ako sutra ne odu. Mora otići da ih prijavi. A ne zna kako će. Nije iskoracio iz kuće ima tri sedmice.

Dvorište se caklilo u jutarnjoj tišini. Lipa sva u cvatu. Miriši slatko, izdajnički ravnodušna na sve što se oko nje događa. Preskočio je ogradu u Slavkinu baštu, protrčao kroz potrkljan grah i zamakao za Šukrijinu kuću. Naslonio se na zid. Trese mu se lijeva noga, ne može da je smiri. Mora na ulicu, džaba. Samo da prođe Munibovu kuću, pa će zamaći. Na ulici nigdje nikoga, nečija grahorsata kokoš kljuca u grabi, iskreće glavu da ga osmotri.

Udahnuo je duboko i krenuo, nogama od želea, pogleda uprtog u zemlju, iza svakog prozora snajper. Povraća mu se. I sere. I plače. Evo Munibove kuće. I grožđa. Ne gledaj tamo, ne gledaj nigdje, samo hodaj. Džaba. Učinilo mu se da su prozori što gledaju na ulicu najazile otvoreni, da store pirlitaju, al’ ne smije pogledati. Skoro da je prošao, još pet-šest koraka. Na trećem koraku iz kuće zagrmi pjesma, prolomi se komšilukom kao topovska salva. Silina zvuka ga zaledi u mjestu, sruši i ulicu oko njega, i grad i život i sve. Zna taj zvuk. Stari zvučnici na “Sanyo” kasetofonu, bezbroj puta presnimljena kaseta.

“Poljem se širi miris ljiljanaaaa, miriše cvijeće ko moja draganaaaa, a male laste s juga dolazeee, ko da mi ljubav njenu donoseee…” Riječi su ga udarale u stomak, visoki tonovi probijali slezenu. Niz butinu i list mlaz vrele mokraće se slivao na asfalt. Nije odmah shvatio šta je, odakle dolazi ta vrelina.

Mora da je Zlatan Munibov. Prkosi, valjda, poludio, šta li. Jebem mu prkos i krv.

Preletio je dvorište u tri koraka. Kućna vrata otvorena, hladan hodnik, prazan, već je sve razgrabljeno, paotina gdje je kraj vrata stajao zamrzivač. Dnevna soba sa otvorenim prozorima. Muzika trešti. Ne može da dođe do daha. Pred njim momak u sivomaslinastoj uniformi, sjedi okrenut kasetofonu, glave u šakama, laktova na koljenima. Puška naslonjena na zid. Tresu mu se ramena. Plače. I pjeva. Pijano, slinavo. “A maleee lasteeee s jugaaa dolazeeee…”

Pjesma je završila i počela ispočetka, nasnimljena na čitavu stranu kasete. Vojnik je i dalje plakao.

Huse se okrenuo i izašao, polako, bez žurbe, prošao ispod grožđa, ne gledajući stao u ljepljiv crven katran od Munibove krvi i prašine. Zemlja je bila razrovana oko baštenskog stola za kojim su igrali šaha. Mora da se otimao.

Spustio se niz ulicu pravo kući, spora koraka. Nije pogledao komšinicu Zdravku ni kad joj je u zabezeknutosti ispala četka kojom je ribala tepih iz Munibove kuće. Ušao je u dvorište, pažljivo zatvorio kapiju za sobom, sišao u podrum i objesio se kraj Slavkine kace.

Dok se batrgao da šutne gajbu ispod nogu osjetio je miris lipe i pomislio kako je čudno da je nadjačala smrad izagnjilog kupusa.