Miroslav Krleža: I mjesečina može biti pogled na svijet – Na rubu pameti (7)

Miroslav Krleža
Autor 6.3.2011. u 09:35

Miroslav Krleža: I mjesečina može biti pogled na svijet – Na rubu pameti (7)

Odbija ura na katedrali. Četiri svjetlija zvuka i jedanaest mračnih, crnih gongova. Bije

bat sa zvonika crkve mrtvoga madžarskoga kralja, plove zvuči nad gradom, u

srebrnom zvonkom krugu, odjek tajanstvene melodije pline po po-lumračnoj sobi,

protječe vrijeme, zvone satovi na crkvama, noć je, jedanaest sati je minulo, a vrijeme

teče i teče, ne zaustavljajući se ni trena, l to je najčudnije kod toga vremena: da teče

oko nas i kroz nas, da teče s nama usporedo, a ipak mi otječemo u njemu, i tako se

čini na momenat kao da mi trajemo nepomično, i da vrijeme kasa pokraj nas kao

fijaker, a zatim putujemo pokraj vremena i ostavljamo ga iza sebe, na svojoj životnoj

pruzi, zaboravljajući lavež pasa i male neugledne fijakere po zabitnim stanicama.

Vožnja tajanstvena traje: čas mi vučemo vrijeme na svojim taljigama umorni i

dosadni, a čas opet plovimo s njim kao na lađi. Mi smo vremenom prožeti, a ono tek

po nama ima svoj smisao. Naša postojana, mesnata, tvrda lična trajnost samo je

prividna jer i mi pretječemo s prolaznošću zajedno i nestajemo u tome mračnom

prostoru punom zvukova i zvonjave satova, a da se nikada ni jednom živom čovjeku

neće ni na jedan tren objasniti što zapravo znači trajati, ploviti, nesta-jati u vremenu, i

kamo protječe i teče to vrijeme s nama, kroz nas i bez nas, i na koncu, koliko god to

pitanje bilo glupo i nejasno, ipak: zašto?

Ljetna je noć, a već ima bolesnog lišća. Jutros je vjetar donio na prozor naše sobe

jedan požutjeli list, sušićav, polusagnjio, s nesumnjivim pjegama smrti. U dvorištu

zatvora stajale su jutros seljačke foringe: cjepanice su bacali u pivnicu, a ja sam,

promatrajući poslije kao-tičnu smjesu slame i mokraće, konjskih jabuka i bukove kore

(što je bila ostala poslije se-ljačkog transporta ogrjeva), otkrio ti blatu zaboravljen,

otkinut, poluzelen kestenov plod. Dokotrljao se kesten u ovo sivo dvorište, i ne-tko ga

je zgazio potkovanom petom, pak se pokazalo da se taj kesten u samome sebi, iznutra,

u svojoj najmračnijoj svijesti već potpuno spremio na smrt: po nutarnjoj, mliječnoj još

i od ljeta nabubreloj sočnoj oblini ploda počela se već razlijevati svijetlosmeđa, kao

bijela kava tako smeđa boja zrelosti, dakle, postignute svrhe, zaokruženog kruga,

dotraja-losti, bespredmetnosti, konca, to jest, ako se pravo uzme: smrti.

U vremenu sve vrši napore i sve radi neprekidno, jednako ustrajno i jednako slijepo, l

mehanizam na satu katedrale, što zvoni nad čitavim gradom kao putokaz u ništavilo, i

vode vodoskoka u starinskom perivoju za sivim, ogromnim, masivnim krovom

sudbene zgrade, i mala kornjača Žeraldina, u samici, prijeko kod Matka, na broju

četrdeset i sedam, što se čitave dane kreće u maloj kutiji smežurana, okorjela, kao

neshvatljiv i od čovjeka neizmjerno udaljen diluvij. U vremenu sve putuje, sve se gubi

i sve nestaje: kestenov plod u bodljikavoj, sočnoj, tamnozelenoj ljuski, što se nakostriješio

kao demonski dikobraz, i noćni leptir očajno tražeći izlaz iz začaranog

kruga svjetlosti, i naše srce što bije po jednom, na prvi pogled, dubljem i zapravo

teško shvatljivom planu čitave gradnje, sve je povezano u vremenskoj mreži, sve je

utkano u životnu koprenu, samo se čovjek odbio u samoću nemirne, tople ljetne noći.

Otkinuo se čovjek i ne može da se snađe u prazninama oko sebe i u svojoj vlastitoj.

Čovjek je gladan, čovjek grize grkljane drugim dvonošcima oko sebe, ili se gubi u

krvi razvratnog rasula. Gadne slike bluda, mračne slike pohote i mesa što namiguju

čovjeku kao stare bludnice po nerasvijetljenim ulicama u polusjeni drvoreda,

nesnosan teret mesa što ga čovjek pronosi u svojoj utrobi, to klupko crijeva, probave,

krvotoka u žilama, u kostima, u živcima, taj taJas mesa što bije u sljepoočicama i

natapa sve misli ljudske kao proljetna poplava, to gladno crijevo u nama jedina je

snaga što nas progoni, to nam je zapravo jedina svjetiljka u tminama, a sve teče, sve

protječe po istom zakonu po kome se mala kornjača Žeraldina miče u Matkovoj kutiji,

po kome se kestenov plod sprema na jesenju gnjiloću i po kome odbija sat s katedrale

mrtvog madžarskog kralja, odzvanjajući veličanstveno u srebrnom krugu umirućeg

zvuka, nad krovovima, nad dimnjacima, nad drvoredima, u mjesečini, u mirisnoj,

zelenoj mjesečini zvjezdane noći…

Dolazi jesen, a kad sam počeo da živim na kažnjeničkoj stjeničavoj slamnjači, padale

su travanjske kiše. Travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, peti mjesec ležim u ovoj

smrdljivoj sobi, do dvadeset i drugog studenog ima još točno: osamdeset i šest dana.

Osam mjeseci dobio sam za onu masu uvreda i kleveta, a sudbena repriza bila je s

vanjske, kako da kažem, scenskotehničke strane mnogo manje zanimljiva od

premijere. Mjesto Atile sjedio je za zelenim suknom pristojan i uglađen gospodin,

mjesto Huga-Huga preuzeo je zastupanje Domaćinskoga gospodin doktor Aurel Hermansky,

isto tako pristojan i uglađen gospodin, i čitava rasprava, koja je za mene

svršila s osudom kojom me proglašuju krivim i kažnjavaju sa osam mjeseci zatvora,

protekla je bez neke naročite upadice. Odgovarajući na pitanja samo sa da i sa ne, bio

sam potpuno pasivan, Hermansky je vodio svoju stvar isključivo pravnoformalistički,

svjedoci su se vladali* uglavnom zbunjeno i pretvorljivo, i o materijalnoj istini

mišljenja su pojedinih svjedoka bila – kao što se to obično događa – podijeljena. Jedni

su izjavili da nije Domaćinski povukao revolver nego da sam to prvi učinio ja, a

drugi, da se ne sjećaju ničeg. Vino, obziri, živci, naročite okolnosti, društvene relacije,

istinoljubivost, dostojanstvo, ugled, simpatije i antipatije, i tako dalje. Ono što su ti

svjedoci mislili da svjetluca u mojoj ruci kao revolver, ono je – stvarno – bila tabakera,

a ono što je svjetlucalo u ruci Domaćinskog kao revolver, ono sam samo ja jedini

vidio da je revolver: po iskazu tih mojih svjedoka – ono je bila tabakera. Krive

pretpostavke s jedne i s druge strane. Moj najglavniji, takoreći “krunski” svjedok,

ministar Krobatin nije se pojavio pred sudom. Ispričao se teškim bronhitisom, na

temelju liječničke svjedodžbe. U njegovo ime, njegov zastupnik, advokat gospodin

doktor Oto-Oto, pročitao je izjavu kojom se uglavnom potvrđuju moji navodi: da je

ministar Krobatin doista imao u ruci takav dokumenat iz koga nesumnjivo slijedi da je

Domaćinski bio u povjerljivoj službi sarajevske policije godine četrnaeste, da je

Krobatin meni doista ponudio taj dokumenat da ga upotrijebim u okviru svoga

procesa, ali da sam ja to odbio s motivacijom “da mene ta stvar savršeno ništa ne

zanima”. Ministar Krobatin je naročito naglasio kako lično vjeruje da sam bio u pravu

da na temelju tog autentičnog dokumenta stvorim uvjerenje “kao da je Domaćinski

godine četrnaeste doista mogao biti u povjerljivoj službi sarajevske policije”, ali on

sada, nažalost, više nije u situaciji da bi mogao objaviti taj dokaz budući da ga je

vratio na povjerljivo mjesto. Ukoliko se to pokaže u toku rasprave potrebnim, on

može navesti činovnika koji mu je taj dokumenat svojedobno fotografirao. Što se pak

tiče Kro-batinove informacije koju mi je isto tako saopćio u najboljoj vjeri da je

Domaćinski otpušten iz službe općinskog ovrhovoditelja zbog pronevjerenja, to je

gospodin ministar Krobatin nasjeo neodgovornoj glasini koja nije osnovana na

činjenicama. Domaćinski je doista bio otpušten iz službe općinskog ovrhovoditelja,

ali tome je davno, prošlo je već više od četrdeset godina, razlog otpusta nije bilo

pronev-jerenje nego nered u blagajni. Kako je međutim razlika pravodobno namirena

(radilo se o doista neznatnoj svoti), stvar je svojedobno likvidirana u potpunom

građanskom redu na obostrano zadovoljstvo.

Sve u svemu: suđenje je proteklo u najvećem skladu, savršeno mirno, savršeno

pristojno, u potpunom građanskom redu i na obostrano zadovoljstvo. Ja sam se

zadovoljio osudom (na obostrano zadovoljstvo), zastupnik Domaćinskoga gospodin

Aurel Hermansky isto tako, te je na taj način i ova neugodna stvar skinuta s dnevnog

reda: na obostrano zadovoljstvo i u potpunom građanskom redu. Po istom načelu tog

istog građanskog reda preselio sam se u ovu sobu (na obostrano zadovoljstvo), na ovu

stjeničavu slamnjaču, tu ležim sada od travnja, i ovo je već peta puna mjesečina što

mi svijetli u sobu, ocrtavajući na podu svijetlu četvorinu prozora, ispruganu rešetkama

u dvadeset manjih kvadrata: pet vodoravnih, a četiri okomita. Ležim nauznak, ruke

pod glavom, buljim u svijetlozelenkastu, na dvadeset kvadrata ispruganu četvorinu

mjesečine, i mislim o dubljem i tajanstvenom smislu svega što se zbiva sa mnom već

otprilike godinu dana.

Protjecanje očevidne dosade (otkucavanja sata po zvonicima, mjesečina, stjenica,

paragrafa, meduzvjezdanih i međunarodnih odnosa), ta suluda jurnjava obezglavljenih

činjenica koje se kreću ne zna se u kome smjeru i ne zna se odakle, sve to objavljuje

se suvišnim i zapravo suludim pojedincima koji pate od be-sanice, koji se ne snalaze u

nemiru, kojima je jasno da ljudi u životu ne mogu drugo nego da razgovaraju: kako se

prodaje salama, kako se ovim ili onim paragrafom može izigrati ovaj ili onaj paragraf,

kako se igra šah po pravilu, kako je bilo već doista veličanstvenih bitaka u

historijskim prošlostima, i sada: što da se počne s tom hrpom bitaka u historijskim

prošlostima, s tom beskrajnom hrpom odigranih igara, predstava, procesa i osuda, a ta

je hrpa već prilično velika i mogla bi se bez pretjerivanja prozvati čak i piramidom

ljudske gluposti.

Čovjek se – u jednu riječ – u svemu tome ne snalazi, ili se eventualno ipak snalazi!

Imade pojedinaca koji su uspjeli da se u svemu tome snađu. Upravo obratno: imade

pojedinaca koji se ne snalaze, a velika većina vodi knjigovodstvo (i to još dvostruko),

velika većina ureduje u smislu propisa i zakona, trguje, putuje, vlada, velika većina ne

traži nikakav imaginaran izlaz koga nema i, dakako, biti ne može, velika se većina

lijepo, i pošteno, i skrušeno moli višim faktorima na ovom ili na onom svijetu, velika

većina radi, i tako moleći i radeći ne strahuje pred svojom vlastitom prazninom.

Velika, kompaktna većina se je snašla. Njoj je dobro. Velika većina: Aguacurti-

Sarvaš-Daljske, Atile i Arpadi Rugvayevi, ministri Krobatini i Harambaševići, papige

kao Hugo-Hugo ili Oto–Oto, Petretichi, Furlanijevi, Dagmar Varagon-ske, svi oni

igraju bridž, svi oni hrču i pušu i šmrcaju, i trubeći svojim tjelesnim rupama snašli su

se u svemiru, a čini se da je to jedina ispravna metoda snalaženja u svemiru: da čovjek

pušta vjetrove kroz sebe kao kroz svi-ralu, a usto ispunjava prostor oko sebe svojom

visokom društvenom funkcijom. U snu ili na javi, čovjek hrče, i to je jedini način

kako se može riješiti svemirska zagonetka. Treba dakle hrkati i biti zadovoljan

dostojanstvom svog vlastitog hrkanja. A ja ne hrčem, ja patim od besanice, i kada bih

mogao da se izrazim slikovito, patetično, gotovo staromodno: ja tek što ne grizem

nokte u svojim vlastitim samoćama, ja sam budan, ja ne spavam, ja sam se pretvorio u

najbudnijeg noćobdiju svoje vlastite savjesti. U dimu, u lažima, u strahu i u dosadi, ja

prisluškujem otkucavanju noćnih satova, i te moje vigilije, ta moja bdjenja, te noćne

straže nad mojom vlastitom samoćom u meni, sve to ima, a istodobno sve to nema

nikakvog naročitog značenja.

Da bi čovjek mogao pomiriti u sebi svoja vlastita protuslovlja, da bi se mogao uzvisiti

nad vragometno zapletena stanja oko sebe, čovjek mora da sredi nered u sebi i oko

sebe, da nadahne smisao sveopćem besmislu oko sebe i u sebi samome, po jednoj

naročitoj sa-moobrambenoj metodi, koja se vulgarno, u svakodnevnome životu, zove

“pogled na svijet”.

Eto, Valent Žganec, Stubičanec, koga zovu Vudriga, stari zvjerokradica i iskusan

ratnik, koji svira kraj mene uz drugu stijenu do prozora kao mješina za orgulje, taj

Valent Stubičanec ima “svoj pogled na svijet” i on je zadovoljan tim svojim

“pogledom na svijet”. Jedina mu je briga momentalno da se izvuče iz svoje situacije

sa šest do sedam godina robije, jer je nastrijelio lugara, a kako je djelo u povratu, za

Valentov “pogled na svijet” jedino je otvoreno pitanje: što manja kazna! l doktor Werner

ima svoj “pogled na svijet”! “Da-svakako–ali-i-tako-dalje”-pogled-na-svijet.

Werneru je jedini problem kako će iz dispozicionog fonda izvući po mogućnosti što

veću svotu u okviru budžetskih mogućnosti, da, svakako, ali – i tako dalje – dakako! l

Domaćinski ima svoj solidni “pogled na svijet”. Domaćinski je već osamnaeste znao

kojim će smjerom udariti evropska politika, pa kako je bio u povjerljivoj službi

sarajevske policije, on je to znao već godine četrnaeste. Domaćinski se nikada ne bi

bio probio od jednog otpuštenog ovrhovo-ditelja do tvorničara noćnih lonaca, da nije

imao svoga “pogleda na svijet” koji je ipak donekle neka vrsta svjetiljke u našim

tminama. Arpad i Atila, i Hugo-Hugo, Marko Antonije Ja-voršek i Oto-Oto, svi oni

imaju svoje “poglede na svijet”. To nisu dogmatski “pogledi na svijet”, to nisu

skolastične predrasude, to su slo-bodnozidarske unosne korekture izvjesnih, nešto

liberalnijih “pogleda na svijet”, ali kako smo se već našli u tom zbrkanom, kaotičnom

i nesređenom svijetu, zato imamo i svoje poglede, a i s najjeftinijom busolom lakše je

ploviti nego po zvijezdama, pogotovo kad je oblačno, pak nema zvijezda, kao u

našem ličnom slučaju. Provalnik Matko, vlasnik kornjače Že-raldine na broju

četrdeset i sedam, on, na primjer, ima svoj gvozdeni, revolverski “pogled na svijet”.

Odležao je po zatvorima oko sedamnaest godina, sad je pod istragom zbog naivne,

sitne krađe, a kad se opet pojavi na slobodi – “ili će pobjeći u inostranstvo kao bogat

čovjek ili će svršiti na vješalima”! Provalnik Matko, Valent Vudriga, Domaćinski,

moja supruga Agneza, njen bariton, svi oni imaju svoje “poglede na svijet”, a ja ga,

nažalost, nemam, a što je najporaznije po moj intelektualni i ćudoredni ustroj: ja ga

nikada nisam ni imao. Kad bi čovjek mogao da riješi otvoreno pitanje svoje zagonetne

sudbine bilo kakvim “pogledom na svijet”, kao revolverom ili kao sredstvom za

spavanje, ili uopće bilo kakvom drugom igračkom, ženom, kartama, konjima,

karijerom, kad bi izvanrednu zapletenost svojih pojmova čovjek mogao pročistiti

nekakvim ideološkim ricinusom, kad bi negdje radio nekakav dućan, nekakva

trgovina “pogleda na svijet”, nekakva optička radnja ili trafika sa zakonski propisanim

cimerom: “Kraljevska mala prodaja pogleda na svijet”, čovjek bi ušao u takav dućan,

poklonio bi se gospodinu šefu i kupio nekoliko kutija najpotrebnijih, najudob-nijih,

najsuvremenijih “pogleda na svijet”. Za svaki slučaj čovjek bi naručio nekoliko tuceta

“pogleda na svijet”, nešto za pokus, a nešto opet za pričuvu. Snabdjevši se tako

potrebnom količinom, čovjek bi imao prilično tog paklenog fosfora da rasvijetli svoju

tminu i da mirno usne, svijestan kako mu ne prijeti nikakva naročita opasnost. Ako se

javi kakvo nejasno pitanje, čovjek ima svoje metafizičke žigice kraj sebe na svom

noćnom stolu i može da zapali svijeću svake sekunde ako bude baš potrebno. “Pogled

na svijet” uspavljuje razum i savjest i srce, “pogled na svijet” diže potenciju,

produžuje život, pomlađuje. Svaki strah pred potresom ili bilo kakvom drugom

neočekivanom katastrofom neosnovan je dok građanin ima na svome noćnom stoliću

nekoliko kutija svoga patentiranog “pogleda na svijet” koji mu popravlja probavu

pameti, obustavlja podrigivanje savjesti, bistri um, jamči za životni uspjeh.

Pa dobro, čovječe, rekao mi je nedavno jedan od mojih znanaca i drugova kažnjenika

koji sjedi ovdje zbog svog “pogleda na svijet”, dobro, čovječe: sve je to logično što vi

pričate, ali vi nemate svoj “pogled na svijet”!

– Istina! Ja nemam svoj “pogled na svijet”, pak sjedim zato što ga nemam, a vi sjedite

zato što ga imate! Razni razlozi, a ista posljedica!

– Logično je samo na prvi pogled! Zašto ja sjedim, to je logično! Ja sjedim zbog svoga

“pogleda na svijet”, ja sam svijestan posljedica svoga “pogleda na svijet”. Ali zašto,

do vraga, sjedite vi, to vama, čini se, ni samome nije jasno! Zbog verbalnih injurija

sjediti u zatvoru, to se može dogoditi kakvoj piljarici, ko-čijašu, klasnonesvijesnom

lumpenproleteru koji misli da je u pitanju bila njegova “lična čast”, što se je potukao s

jednim isto tako ne-svijesnim lumpenproleterom, kod čaše vina u krčmi. Ali da ste vi,

relativno bistar i pravno obrazovan gospodin, tako potpuno izgubljeni među

pojmovima, da se vi ne snalazite u tolikoj mjeri te ne uviđate zbrku svojih vlastitih

pogleda, to me, moram priznati, čudi!

– Vi ne shvaćate jedno, dragi mladi gospodine, da se “pogledi na svijet” roje kroz

vjekove kao majske krijesnice. Svi ti bezbrojni, sverazrješujući i sveodgonetavajući

“pogledi na svijet” svjetlucaju kroz tminu ljudske svijesti već prilično dugo, možda

već dvadeset ili trideset hiljada godina. Ti “pogledi na svijet” frcaju kao iskre iz

glavnje, a onda se odmah nekoliko trenutaka kasnije i gase, a tmina ljudske svijesti,

vidite, ostaje uvijek jedna te ista: jednako gusta, jednako zagonetna i jednako mračna!

Kakav “pogled na svijet” tražite vi od mene da ga ispovijedam? Da čovječanstvo

napreduje, da postoji progres, da putujemo u Platonovu Državu ili Državu svetoga

Augusti-na, da iz Loyoline Države putujemo u Kozmo-polis? To? Evo, gledajte,

večeras, dok mi razgovaramo, večeras je zemlja okrugla, a jučer je još bila pladnjasta.

Jučer još bila je zemlja beskrajno velika vodoravna ploča koja je svršavala na Islandu

i na Gangesu, danas je ona sasvim neznatna, malena bazarska lopta na kojoj su

razmaci (između beskrajno udaljenih pojmova Island i Ganges kroz vjekove gotovo

neprebrodivo rastavljenih) tako neznatni te ih možete svladati hitrije od jednog

zemlji-nog okretaja, takoreći između jednog i drugog doručka. Danas po toj jeftinoj i

svima već pomalo dosadnoj i detaljno poznatoj loptici putuju lađe, i leteći strojevi, i

parostrojevi, i dina-mo-motori u svima smjerovima, danas se odvija sve po

utvrđenom-voznom redu običnog,

svakodnevnog tramvajskog prometa. Danas tim najsuvremenijim prometalima putuju

takozvani tehnokratski “pogledi na svijet”, kao što su jučer diližansama putovali

barokni “pogledi na svijet”, a prekjučer faraonski i asirski, a dan prije spiljski, a sutra

će falansterski, dok su jučer još bili michelangelovski. Današnji “pogledi na svijet”

gledaju na životno pitanje kao na pitanje kolonija, tržišta, nogometnih utakmica,

ogromnih armada, s vjerom u sab-lastan porast pojmova kao što su: država ili

bezuslovni napredak bijele ljudske rase, itd. Taj “pogled na svijet” (u okviru koga i vi

vjerujete da se upravo isključivo on podudara s istinom) nije “pogled na svijet”

tibetanskih vjerskih poglavica, pa ipak ti dalaj-lame predstavljaju nerazmjerno više

organiziranih vjernika nego na primjer vi u ovom zatvoru! Da se razumijemo! Jučer

još, kao sto posto ovjerena istina, zemlja je ležala poput ogromnog plehna-tog lavora,

kao neka vrsta božanskog tihog života na božjem stolu, s narančama, sa smokvama i s

datuljama edenskim; sve je treperilo na slabim nogama upravo pilićje naivnosti

jednog “pogleda na svijet”, u koji ako niste vjerovali, pala vam je glava bez pardona!

Noćas, dok Crnci bubnjaju na Kongu, moleći se mjesečini kao božanstvu, za dobar

rasplod svojih antilopa i koza, noćas padaju glave isto tako bez ikakvog pardona za

trista najraznovrsnijih “pogleda na svijet”, od kojih se svaki za sebe u svome

djelokrugu sto posto podudara s božanskim istinama, a posumnjati u božanstvo tih

istina svetogrđe je i smrtni grijeh koji se kažnjava bez pardona: bezuvjetnim

skidanjem glave! Kao po prašumama malajskim odvratne zmijurine, tako plaze

hiljade i hiljade “pogleda na svijet” po ovoj zemaljskoj lopti, i tko se može snaći u tim

gužvama životne stvarnosti bez straha, siguran da lebdi iznad svake intelektualne

opasnosti, siguran da mu sutra ne će netko baciti njegov “pogled na svijet” u starudiju

i u izanđalo gvožđe?

– Pa to i jest ono u čemu se mi razilazimo,

mili moj doktore! Ja tvrdim da treba biti djelotvoran u čišćenju predrasuda, krivih

predodžbi

i lažnih, prividnih istina! Treba pročistiti te džungle ljudske gluposti, i ako je tako,

kao što ste to vi slikovito opisali, da hiljade pogleda na svijet plaze po zemlji kao

zmijurine po prašumama, onda treba uzeti u ruke brzometku i pobiti sve te zmijurine

laži i gluposti, pročistiti praštanje, asfaltirati ga, evropeizirati ga,

– Znači: likvidirati sve raznolikosti u poimanju svijeta, i to puškom!

– Da! Likvidirati sve krive pojmove, da, da, sve krive pojmove likvidirati, da, da, što

sam, naime, htio da kažem, postoji, naime, jedan jedini pojam…

– A koji je taj jedan jedini?

– To je onaj koji se podudara s istinom!

– Pa u tome i leži tajanstvo vjekovnog trajanja raznovrsnih “pogleda na svijet”, što je

kroz hiljade i hiljade godina svaki “pogled na svijet” za sebe lično uvjeren da se “on

jedan jedini podudara s istinom”! Iz te najosnovnije netrpeljivosti i dolazi do

Ijudožderskog, diluvi-jalnog, prahistorijskog, uzajamnog životinjskog upravo

proždiranja tih “pogleda na svijet”. Jedni vjeruju, drugi spašavaju, treći ljube, četvrti

su provjerili svoje znanje i propovijedaju pozitivne istine, peti, šesti,

sedamdesetisedmi, svi bubnjaju, svi sviraju, svi zvone zvonima, svi prisvajaju sebi

prvenstvo, svi se pobijaju međusobno, svi se isto tako međusobno uništavaju.

– Ja znadem da je moj pogled na svijet istinit, prvo zato što se podudara sa stvarnošću,

a drugo zato što je sintetičan! On nije ekskluzivan, on obuhvaća sve u jedno, on je

jednostavan, jasan, propisan i logičan! Ja vjerujem da će on konačno ipak pobijediti!

– Čujmo, čujmo! Dakle vi “vjerujete”!

– Da, ja vjerujem jer znadem!

– Između vjere i uvjerenog znanja nema zapravo nikakve razlike! Provjereno znanje i

znanstveno obrazloženo vjerovanje u suštini je jedno te isto! Onaj koji vjeruje da je

njegov “pogled na svijet” znanstveno ovjerovljena istina, te prema tome znade a ne

vjeruje, ili “vjeruje jer znade”, savršeno je sličan onome vjerniku koji vjeruje ne zato

što znade, nego što ne zna da ne zna – to jest da vjeruje. A trebalo bi zapravo tako

znati da vjeruješ da ne znaš, pak zato ne vjeruješ. Jer što znači znati da je nešto

“istina”, pak u tu “istinu” vjerovati zato što je to “istina ovjerovljena iskustvom”?

Iskustvom se može isto tako ovjeroviti i to da ne će nikada nitko doznati što je

konačna “istina”. Vi “vjerujete” da “znate”, a ja vjerujem da ne znam, to jest – ja ne

vjerujem da znam! Ne vjerujući, dakle, da znam, ili vjerujući da ne znam i da ne

mogu znati (jer me to isto tako uči ovjerovljeno iskustvo), ja prema tome vjerujem po

svome “pogledu na svijet” da vjerovati uopće ne treba načelno ništa, pa niti to da

znamo što je “istina”, kao ni to da nas nečemu uči iskustvo, jer nas to isto vjekovno

iskustvo uči da nitko nije nikada spoznao ni prozreo životne zagonetke prosto zato što

je obično umro prije nego što se je mogao opametiti. Prekratak je život pojedinaca da

bi mogao stvoriti bilo kakav sud na temelju svog vlastitog ličnog “životnog iskustva”,

a kako se od onih koji su skupljajući to iskustvo umrli prije nas ne može ništa naučiti,

o tome nam govori najuvjerljivije život sam! Život je kratko-talasno prostrujavanje

čestica i upravo u tome i jeste životna tajna što je tako kratkotrajan i kratkotalasan. l

to je jedna suvremena istina, ovjerovljena naukom. Da život pojedinca traje samo

jedno koljeno duže, čovječanstva ne bi bilo, jer bi već davno bilo svršilo

samoubojstvom.

– Prema tome, vi smatrate da je moj pogled na svijet neka vrsta religioznog pogleda na

svijet? Vi mislite da je moja svijest o stanju činjenica nabožne naravi?

– Nabožan biti znači: vjerovati, misliti, osjećati, znati i htjeli da se postigne nešto što

se može misliti, osjećati, znati ili vjerovati. Obratno od toga: biti svijestan da kad

vjeruješ, misliš, znaš ili hoćeš da to kroz tebe vjeruje, misli, hoće ili znade jedna

snaga koja je sve misli i osjećaje i vjere i volje i znanja pokrenula kroz tebe, pomoću

tebe, ali ne zbog tebe, snaga koja se ne ravna po tebi, koja je djelovala već davno prije

tebe, prije tvojih “pogleda na svijet”, i koja će isto tako djelovati i onda kad tebe

zajedno sa svim tvojim “pogledima na svijet” već davno biti ne će, snaga koju su zvali

bogom ili vjerom u boga, a danas je zovu vjerom u čovječanstvo, vjerom u napredak

ljudski, vjerom u ljudsku zajednicu, vjerom u Ijudsku društvenost, vjerom u

međunarodnu bolju budućnost, u jednu riječ: snaga koja nije ljudska, ali kroz ljudstvo

protječe, snaga zvjezdana, sunčana, svemirska, snaga kapljice kiše ili sperme, snaga

koja spava u zrnu pšeničnom po egipatskim faraonskim grobnicama, da bi proklijala

poslije četiri hiljade godina, snaga politike, snaga sunčane trake, snaga crkvenoga

zvona, u jednu riječ: biti svijestan svih tih snaga i biti svijestan da ćeš nestati među

njima isto tako slijep i gluh kao što si živio u majčinoj utrobi – to, vidite, ne znači biti

nabožan, to ne znači vjerovati, to znači znati da ne ćeš ništa spoznati, to znači biti

misaon čovjek!

– To što vi pričate, to je nihilizam, pantei-zam, hamletizam, u jednu riječ: šućmuć –

pak prolij! Riječi i riječi! Ništa! Čista verbalisti-ka! Prazna fraza! Preostaje nam,

dakle, šutnja? Hamlet?

– Ne “ništa”, ali isto tako odlučno nikakav “pogled na svijet”, koji za sebe svojata

monopol! Jer što znači svu tu ogromnu i otvorenu životnu problematiku uokviriti

okvirom određenog, ograničenog, svim “suviše ljudskim” opterećenog, dakle na

bezuslovnu propast osuđenog “pogleda na svijet”? To znači pojavu života kao takvog

devalvirati do robe, do nečega što se može kupiti ili prodati, do svete slike, do crkve

ili do političke stranke!

– Vrlo ispravno! Iskustvo nas uči da se društveni život čovjeka odvija u okviru

pojmova kao što su roba, trgovina, svete slike i političke stranke. Tko hoće da djeluje

u okviru društvenoga života, taj ne može da se uzvisi nad te pojmove, l zato bi mene

mnogo više zanimalo da vi meni, gospodine doktore, objasnite što vi, zapravo, mislite

o suvremenom društvenom uređaju kao takvom? Treba li ga preobraziti u viši

društveni oblik ili ne? Treba li, po crti svoga uvjerenja, dakle pogleda na svijet,

djelovati da se taj, nema sumnje, zaostali društveni oblik preobrazi u višu, ljudskog

dostojanstva dostojniju formu? To vi meni objasnite, a ovo što vi krasnoslovite, to je

možda poezija, ali nije politika.

– Pitate me što mislim o našem društvenom uređenju kao takvom? “Treba li ga

preobraziti u viši društveni oblik ili ne?” To vi mene pitate! A molim vas, gdje se mi

nalazimo ovoga trenutka?

– Kako, gdje se nalazimo? Ne razumijem,

– Odgovorite mi gdje smo mi sada?

– Gdje smo? U zatvoru, naravno.

– U zatvoru? A zašto sam ja u zatvoru, da li vam je to poznato?

— Izvrijeđali ste nekakvog svog bivšeg pri-ncipala, direktora, što li?

– Tako? Izvrijeđao sam ga! Svog principa-la? A zašto sam ga izvrijeđao? Zato jer sam

bio uvjeren da predstavlja, bolje rečeno, da simbolizira jedan društveni uređaj koji

sam ja individualno, na liniji svoje lične krivične odgovornosti, pred sudom prozvao

kriminalnim, banditskim, razbojničkim i nemoralnim društvenim uređajem! Vrlo je

vjerojatno da to ne bih bio učinio da nisam uvjeren da je ovaj društveni oblik što ga

kod nas predstavlja gospodin Domaćinski takav te ga ne bi trebalo preobraziti u viši

društveni oblik!

– Vi ste se ograničili isključivo na verbalne injurije, ali to da taj oblik valja preobraziti

u viši oblik, to vi niste izjavili pred sudom!

– A što sam, do vraga, dva puna sata tamo govorio?

– Psovali ste Domaćinskog isključivo riječima.

– A što bih, po vama, imao tamo da radim? Kako da se branim ako ne riječima? Da ne

psujem Domaćinskog? Da ga hvalim kao Hugo-Hugo?

– Djelom, doktore, organiziranom djelatnošću, samo tako.

– A riječi, po vama, nisu djela?

– Ne, riječi su deklamacija, i vi ste suđeni zbog deklamacije, a ne zbog politike. A to

je upravo žalosno u samoj stvari! Šteta za trud i za vrijeme!

– Vi mislite, da ja nisam političar? Ja to i nisam htio da budem! Ja sam progovorio kao

moralist, i ja mislim da ni jedna politika koja nije osnovana na najosnovnijem

ljudskom moralu nema svoj raison d’etre! To je moje mišljenje! l ni jedan politički

program koji nije sazdan na moralnim premisama nema nikakvog progresivnog

smisla! Socijalizam nas uči da je čovjek osnovna baza ovog pokreta, ovaj izobličeni,

nesretni, zgaženi, izrabljivani čovjek koga su zarobila gospoda Domaćinski! A recite

mi, postoji li živ čovjek u našem malom gradu koji je Domaćinskom i Domaćinskima

po crti svoje lične krivične odgovornosti ikada sasuo u lice krupnije istine? A vi to

zovete, kao stara baba, deklamacijama?

– Da vi niste političar, to mi je bilo jasno od prve vaše riječi! Možda je u vama propao

pjesnik?

– Zašto da je u meni pjesnik propao? Pjesnik je u meni spavao, pjesnik se u meni

probudio, i danas govori iz mene taj isti pjesnik koji je spavao, ali da je propao, s time

se ne bih mogao složiti! Svaki čovjek bio bi zapravo po dubljim životnim načelima

upravo dužan da od svoga života stvori pjesmu! Ja, vidite, sviram svoju vlastitu

pjesmu ima već godinu dana. Ta je pjesma melankolična, ona nema nikakvog dubljeg

smisla kao ni život sam, ali zato nije ništa manje vrijedna nego što može da vrijedi

uopće jedna pjesma, i to još prilično uznemirena! Onoga dana kad sam odlučio da

zasviram svoju vlastitu poemu, počeo je oko mene koncerat kakav je vrijedno bilo

doživjeti! Vama ta moja pjesma nije politička! Meni je svejedno kako se ta pjesma

zove, meni je ona draga, i mislim da je poštena i da je potrebno da se pjeva dalje!

Vama je to, dakako, dosadno, jer to nije uredovanje po činovničkom dnevnom redu

jednog sindikalnosvijesnog i točno određenog prvomajskog “pogleda na svijet”, ali

meni zato ne izgleda manje vrijednim, jer se ne da pojesti kao ona vaša kobasica

Černiševskoga!

– Dobro, dobro, gospodine doktore, pustimo sada tu kobasicu koju nije lansirao Černiševski,

nego da vi meni ne izmičete kao jegulja u korpi! Da vi meni stvarno, bez

obzira na tu svoju životnu “poeziju” ili “problematiku”, odgovorite: treba li suvremeni

društveni uređaj preobraziti u jedan viši društveni oblik? Da ili ne? Da se složimo u

jednom polaznom pitanju, a dalje ćemo već naći nekakav način za rješenje čitavog

našeg spora! Dakle: treba li ili ne treba preobraziti suvremeni društveni uređaj?

– Mislim da treba i mislim da treba bezus-lovno, ali ipak se ne bih usudio da ga

preobražavam na drugi način nego što sam to učinio u slučaju Domaćinskog!

– A zašto ne?

– Zašto? Molim vas prije toga jedno pitanje: što ste vi studirali?

– Elektrotehničku struku! Ja sam apsolvirao prašku tehniku!

– Tako? Elektrotehniku ste učili. A biste li vi preuzeli na sebe odgovornost da režete

jednom bolesniku, na primjer, slijepo crijevo?

– Ne bih!

– Ne biste? A ja sam, kao što znate, studirao pravo? Kao pravnik ne bih imao smjelosti

da se upustim u popravak pokvarenog dina-mo-motora, na primjer! Ja se ne

razumijem u tu struku! Isto tako ne razumijem se u reparacije društvenih uređaja! Ja

se nisam u tome izobrazio. Meni nedostaju za taj neobično složeni posao razni

preduslovi: fantazija, predna-obrazba, dar i sklonost, temperamenat, i tako dalje. Ja

mogu da konstatiram insuficijentnost stanja, ja imam dovoljno jasnu fantaziju da

stvorim u sebi uvjerenje da je Domaćinski bandit, ali kako da se taj banditizam

pretvori u viši oblik, ne znam. Nisam se, vidite, time bavio!

– Znači: zbog svoga navodnog ličnog pomanjkanja te “tehničke spreme” i nekih

neodređenih sklonosti, vi ste za to da sve ostane u okviru društvenog uređaja, ovako

kako jest?

– Ne, to ne znači da ja odobravam stanje činjenica u okviru samog uređaja. Ja ne

kažem: tako kako jest, tako treba da ostane, jer je tako dobro! Ali ja ne kažem ni to da

je samo zato zlo jer je “privredno” tako kako jest. Prebaciti cijelo to pitanje

društvenog uređaja na prostu mehaniku merkantilnih ili privrednih ili

sindikalnoutilitarističkih odnosa, znači pojednostavniti životnu problematiku do onog

okvira što ga zovemo stranačkim programom, statutom, paragrafom, dogmom i,

uopće: katekizmom! Nije samo zato zlo jer je takav društveni uređaj, a vjerovati da će

mehanički po tome već postati dobro što je nestalo tog društvenog uređaja, znači biti

vjernikom u naivnom, polunaobraženom, upravo smiješnom smislu te riječi. Osim

toga: ponavljati sasvim dosadne fraze o nedostatku društvenog uređaja, znači biti

kapelan, papiga, crkvenjak uopće, znači žvakati dogmatske budalaštine, znači, dakle,

biti sve ono što je već doista za-vrijedilo da nestane. Nije samo zato zlo što mi živimo

u ovom ili u onom privrednom stroju, nego zato što je u ljudima otupjela moralna

smionost da reagiraju -onako kako bi po čistom i jednostavnom nagonu trebalo

reagirati: ljudski.

– A zašto je otupjela u ljudima moralna smionost? Čovjek je izobličen upravo zbog

toga što živi u jednom privrednom stroju koji ga je silom prilika izobličio i moralno.

Izmijenimo uzroke tog izobličenja, izmijenit će se i čovjek u svome moralnom

sastavu, gospodine doktore! To nas uči iskustvo: tijesna cipela izobličuje nogu. Vi

obilazite samu stvar, dragi moj! Vi se skližete oko mene u velikim lukovima,

gospodine doktore! Treba li nositi cipele po mjeri ili se gnjaviti tijesnom cipelom koja

nas žulja? Treba li lojanicu zamijeniti električnom žaruljom ili ne treba? Vaš “pogled

na svijet”, čini mi se, spada u razdoblje martiroman-ske romantike, kad se je mnogo

deklamiralo o čovjeku, o patnjama i o moralnim problemima. Vi ni o čemu drugom

nego o moralu, a ne ćete o politici! l to je za vas veoma značajno! A vidite, danas, u

vrijeme kapitalističke proizvodnje, kada se je sve mehaniziralo, danas treba da se

mehanizira i politički pogled na svijet. Ne treba pregrađivati iz ljubavi spram čovjeka,

nego zato što to traže prilike. U okviru takvog praktičnog gledanja stvari su se mnogo

pojednostavnile. Tu treba da se odgovori jasno i glasno: da ili ne?

– Meni su oduvijek neobično imponirali ljudi kojima je sve jasno po liniji njihovog

uvjerenja koje se opet podudara s istinom, za te pojedince – “nepogrešivom”! Tome

istome banditu Domaćinskome, zbog koga sam i dospio ovamo, i njemu je sve uvijek

bilo jasno i sve se je podudaralo s iskustvom. On je ubio četiri čovjeka, jasno, on je

spreman da pobije za svoje plehnate lavore četrdeset milijuna čovječanstva, jasno, i

sve će to njemu biti jasno i nikada se u takvom jednom banditu ne će pojaviti ni jedna,

pa ni najneznatija traka sumnje. A vama je isto tako jasno da se ovaj društveni uređaj

bezuvjetno mora zamijeniti novim, suvremenijim, boljim društvenim uređajem, i to

odmah, u dvadeset i četiri sata, to je za vas ovjerovljena istina u koju vjerujete, kao

što drugi vjeruju u bezgrešno začeće. To je vaš “pogled na svijet” koji vi imate za

razliku od mene, a za volju toga svog “pogleda na svijet” vi ste spremni isto tako ubiti

kao i Domaćinski. Tu ubija Domaćinski zbog svoga “pogleda na svijet”, tu se prijetite

vi po crti svoga “pogleda na svijet”, a mene opet moja ovjerovljena istina uči da to

klanje traje već od stvaranja svijeta. Ja nisam nikakav stručnjak za društvene uređaje,

i kad biste mene pitali kako da uredim jedan društveni uređaj po svome ukusu, ja bih

iz njega – načelno – izbacio sve nerazumne, prije svega, glupe i banditske “poglede na

svijet”. Ako je Domaćinski kapitalizam, ja bih prije svega izbacio Domaćinskog,

dakle, logično: kapitalizam! Taj kapitalizam, za koji me pitate što o njemu mislim, to

je vrlo zapleten novčani sistem, jedna životna pojava koja po svemu postoji tako kako

jedino i može postojati: da stvara robu, da baca tu robu na tržišta, ta se tržišta

zatvaraju i otvaraju i opet propadaju, tu se novac kolje na tržištima, tu novac robu

uništava ratovima, naoružava se, otvara i traži nove mogućnosti zarade, sklapaju se

mirovi, da bi se onda ponovno ratovalo, u jednu riječ: ta vrlo zamršena pitanja novca i

tržišta i kredita ja preslabo poznajem a da bi mogao biti stvaran na vaše pitanje da li

da zamijenim taj današnji uređaj nekim višim, suvremenijim! Kojim višim i

suvremenijim uređajem? Domaćinskoga valja zamijeniti nečim što nije on, ali nečim

što će nužno biti bolje, poštenije i pozitivnije od njega!

– Smiješno pitanje. Kao što je stearinku zamijenila električna žarulja, manufakturu

stroj, primitivno strojarstvo tehnokracija, kao što je poslije feuduma došla građanska

demokracija, tako i ova današnja privredna anarhija treba da se uredi po načelima

višeg reda — po načelima suvremenog društvenog uređaja koji odgovara svima

zahtjevima modernog pogleda na svijet. Domaćinski je samo jedan neznatan detalj!

– Samo još jedno pitanje. Molim vas, hoće li se u okviru ovog vašeg “višeg

društvenog uređaja, koji će odgovarati svima zahtjevima jednog modernog pogleda na

svijet”, banditski klati i ubijati, kao što se banditski kolje i ubija u okviru ovog

“nesuvremenog pogleda na svijet” što ga predstavlja Domaćinski? Mislim, hoće li

umorstvo po uzoru ovih naših kapitalista i njihovih advokata biti baza toga višeg

reda?

– Dok bude čirova, gospodine doktore,

bit će i kirurgije! Dok bude Domaćinskih, bit će i kriminala!

– l vama je to jasno?

– Jasno, naravna stvar!

– Znači: u danome momentu vi biste mogli uzeti, kako da kažem, kirurška vješala ili

kiruršku sjekiru, i puštati krv isto tako kao i Domaćinski sa svojom kirurškom

karabin-kom? U ime čega? Ne, ja se ne snalazim tu pred tim otvorenim pitanjima, ali

jedno mi je jasno: viši društveni uređaj izgleda mi onaj u okviru koga ne će biti

gluposti ni grabežnog umorstva! Zašto mislim tako, ne znam, ali da

me na to vuče moj ljudski, plemenitiji nagon, to je izvan svake sumnje.

– Vi ste malograđanski zapleteni zbunjen-ko! Sami pojma nemate što hoćete a što ne

ćete, i ja lično duboko sam uvjeren da ćete vi prije ili kasnije svršiti u katoličkom

samostanu, kao obraćenik! S ovakvim konvertitskim maglama u glavi ne može se

voditi politika. Svatko ima pravo skočiti sa svoga balkona, pogotovo ako je

kućevlasnik i ako ima balkon u prvome katu, kao što ga imate vi na svojoj palači. Ali

jedno vas molim da uvažite: nemojte preuveličavati značenje toga svog

malograđanski zbunjenog čina! To je više-manje neuspjela demonstracija pojedinog,

osamljenog građanskog lica, senzacija koja je u našem žabnjaku izazvala malu

uzbunu, ali da vi ovakvim bizarnim načinom mišljenja ne ćete postići savršeno ništa,

to je izvan sumnje. Uzmite Thalhei-mera, to je lektira koju vam preporučujem.

– Hvala! Ja čitam Budhu i svetoga Tomu!

– Laku noć, gospodine doktore, dobru zabavu! l molim vas da izmolite i za spas moje

duše dvije-tri Zdravomarije!

l eče mjesečina kroz rešetke u moju sobu. Iz zvjezdanih koprena curi bijela,

alabastrena, hladna svjetlost po čitavom gradu, po krovovima i po daljinama, tišina je

u ovoj ukletoj kući gdje hrču na slamnjačama umorni ljudi i tako hrkanjem skraćuju

svoje živote bez-idejnom i čovjeka nedostojnom narkozom koju im je zakon propisao:

da je imaju othrkati po sudbenim uzama. Svjetluca žar moje cigarete u zelenom

sumraku, žari se i gasne kao sjaj tajanstvenog, čarobnog “pogleda na svijet” što ga

ljudi puše po samicama tamnica ili samostana. Raspalila se mala crvenkasta krunica

usijanog duhanskog puhora i rasplinula se u tamnozelenoj kopreni dima što teče preko

alabastrenog mjesečevog mlaza i puši se kao zeleni tamjan i tone i nestaje u hladnom

rosnatom slapu kolovoske noći. Vi, po svoj prilici, volite mjesečinu, a ja je mrzim. Ta

glupa sadrena bijela ploča, taj besmisleni gipsani model svega što se može dogoditi sa

zemljom, sa zvjezdanim smećem uopće, ta nadgrobna svjetiljka nad zemaljskim

zbivanjem, visi nad našim glavama dosadna, kao što su dosadne sve sprave po

fizikalnim kabinetima; osjećam, kad bih mogao povući prstom preko te mjesečeve

ploče, da bi mi od mjesečevih ledenjaka, alpinskih provalija i oceana i kratera ostalo

na vršku prsta nešto sadrene prašine, opore kao kreda, što se može skinuti s jastučca

dodirom palca i kažiprsta: ništa, prah i pepeo s pladnjastog, plosnatog sadrenog

modela jednog nebeskog tijela, jedne potpuno prazne krajine, gdje razlika visine

između najdubljeg morskog dna i najvišeg vulkana ne će biti da je veća od pola

milimetra, gdje se je sve spljoštilo do vodoravne glatke alabastrene plohe, obasjane

bijelim magnezijem, u gluhonijemom sjaju isprazne, bezbojne, bijele, jalove,

zrakoprazne svjetlosti što miriše sasvim neznatno, jedva primjetljivo na mokru kredu

kojom se pišu zagonetne formule na školskoj ploči: mjesečina čovjeka koji nema

svoga pogleda na svijet a skočio je sa svog prvospratnog balkona i tako se moralno

uskokodakao kao koka kad snese mućak. Fuj!

Miroslav Krleža
Autor 6.3.2011. u 09:35

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija