Miroslav Krleža: O ljudskoj gluposti – Na rubu pameti (1)

Autor 31.1.2011. u 08:13

Miroslav Krleža: O ljudskoj gluposti – Na rubu pameti (1)

Noću, u intimnom, poluglasnom razgovoru sa samim sobom, nikako ne mogu zapravo

logički opravdati zašto se u posljednje vrijeme toliko uzrujavam zbog ljudske

gluposti. Kad bi tuđa glupost bila neugodna kao naša vlastita zubobolja, to bi se još

moglo objasniti: gnjili zubi truju raspoloženje, od zubobolje ne može se spavati. Ali

ovako?

– Kako “ovako”?

– Pa ovako: sve je u životu podređeno dubljim zakonima prirode što ih nauka u

posljednje vrijeme zove “prirodnim zakonima”: zašto, na primjer, buterbrot pada

uvijek na onu stranu koja je namazana maslacem a nikada obratno? Slučaj? Ne!

Zakon. Svemirski zakon. Ili: zašto se dim lokomotive povija uvijek na onu stranu na

kojoj čovjek promatra krajinu iz jurećeg voza? To su, vidite, pitanja na koja nema

odgovora, jer su to problemi sasvim nejasni, čak – moglo bi se reći – i neobjašnjivi, a

ljudska je pamet tugaljivo bespomoćna, pak ako se netko uzrujava zbog ljudske

gluposti, ne će biti ni sam baš pretjerano nadaren umom. Ne treba spadati među

surove, polupismene “mislioce” koji “misle” da je pojam kiše materijalističkiji od

pojma o bogu, pa kad velevažno, čak – moglo bi se reći – patetično izjavljuju da je

kiša naprosto kiša, to jest da kiša nije ništa drugo nego to što jest, to jest – “kiša”, to

jest da je kiša “prirodna pojava” a nije nikakva božja kiša, onda se od tog

slobodoumnog kokodakanja ne može više progovoriti ni jedna mudra riječ, kao da je

tim prebacivanjem kiše u red “prirodnih pojava” riješeno posljednje otvoreno pitanje

ljudske misli od prve kiše do danas. Izvolite vi ovakvom jednom “slobodnom

misliocu” izjaviti da vam pojam deteologizirane kiše nije baš sasvim jasan, i da vi

lično baš ne vjerujete da su nebeske vodovodne naprave božanskog podrijetla, ali da

vam je šetnja po kiši

u svakom slučaju milija od ispraznog nadmudrivanja, taj će vas gospodin inkvizitor

zaklati u ime “slobodne misli”, kao što vas je klao jučer u ime bilo kakvog drugog

imperativa: ako ste sumnjali u to da je kiša božja, bilo je to smrtonosno upravo tako

kao što je danas smrtonosno sumnjati da pojam kiše nije objašnjen time što smo je

svrstali u red “prirodnih pojava”, i tako dalje, otprilike – ni sam ne znam što sam

zapravo htio da kažem? Nije ni ovo što ja sada mudrujem, zanesen ovim svojim

solilokvijem, bogzna kako inteligentno, ali kada sam se već dao ponijeti ljudskom

glupošću i kada sam bio i sam po svojoj prirodi tako glup te nijesam to umio da

spriječim, sada mi je zaludu kukati nad glupošću svemira! Ljudske gluposti

odgonetati nije tako jednostavan zadatak!

Bila dakle ljudska glupost božje djelo ili ne, ona se ne gubi u svome djelovanju. Od

jedne gluposti ljudske do druge put često traje stoljećima: kao svjetlost pogasle

zvijezde, glupost još nikada nije propustila da ne doputuje na kraj svoga određenja.

Poslanstvo je gluposti, po svoj prilici, svemirsko, u višem, kišovitom,

nedeteologiziranom smislu te riječi: glupost je nebeska sila koja djeluje kao teža ili

kao svjetlost, kao voda i, uopće, kao svemirski elemenat. Glupost je sama u sebe

zaljubljena i njeno je samoljublje bezgranično. Glupost se je zaogrnula dostojanstvom

i pozivima, zvanjima i činovima, glupost nosi zlatne lance lor-dmajorske i zvekeće

ostrugama i kadionica-ma, glupost nosi cilindar na svojoj veleučenoj glavi, a ta je

cilindraška glupost elemenat što sam ga proučio prilično pomno, jer sam među tim

cilindrijacima imao čast i sreću proživjeti čitav jedan svoj maleni, neznatni život

skromnog građanskog lica, toliko skromnog, te se rasplinulo gotovo do nevidljivosti.

Naš domaći, autohtoni, takoreći, narodni rasni homo cylindriacus, dakle, koji stoji po

pravilu uvijek na čelu jedne takozvane “kulturne (cilindraške) ustanove”, razmišlja u

sjaju svoga građanskog dostojanstva o sebi ovako: u ime sedam hiljada doktora naše

cilindraške znanosti, ja stojim na čelu te iste naše znanosti kao njen najučeniji

predstavnik, svakoga. poštovanja najdostojniji! Svaka moja riječ do dana današnjega

bila je na svome mjestu i u mojim veleučenim raspravama što ih je štampala naša

cilindraška akademija nema ni jedne jedine pravopisne pogreške, a naš je pravopis,

zna se, prilično zapleten. Već sam fakat što se naši pravopisi, takoreći sezonski

mijenjaju, već sam taj fakat govori o natprosječnoj nadarenosti naše cilindraške,

kaligrafske, pravopisne rase! Ja sam predsjednik u dvadeset i tri društva, i vila, koja

stoji nad kolijevkom svakog novorođenčeta, meni je prorekla da ću biti pokrovitelj i

zagovornik, počasni predsjednik i predsjednik, pokretač, ideolog, nadgrobni govornik

i govornik kod otkrića spomenika, a s vremenom i sam brončana pojava u jednom od

naših perivoja. U sjeni svoga cilindra ja sam, u dostojanstvu urednog telefonskog

pretplatnika, lice o kome su u knjizi telefonskih pretplatnika odštampana puna četiri

retka samih naslova i podnaslova mojih građanskih funkcija, ja sam čovjek koji

nikada nikome iz načela nije potpisao mjenice i koji nikada nije na otplatu kupio ni

jedne kutije sardina, jer ja sam svoj uredni i ugledni život proživio u okviru svojih

vlastitih plaćevnih mogućnosti, bez dugova, bez moralne, građanske ili bilo kakve

mrlje, bez političke sjenke, bez rodoljubive ljage, otvoren kao trgovačka knjiga,

uvijek svakome na uvid, propisan, učtiv, skladan, jasan, susretljiv, samome sebi i

svojim bližnjima uzor-rodoljub, uzor-građanin i uzor-trudbenik, čovjek supružnik,

koji nije spavao nikada ni s kim osim sa svojom vlastitom gospođom, koju sam

odmah u prvoj noći našeg sretnog braka učinio majkom jednoga budućeg gospodina

doktora i budućeg predsjednika i budućeg ci-lindraša, jer je nama Gospodin

zapovjedio: rađajte se, cilindraška gospodo doktori, i rađajte buduću cilindrašku

gospodu doktore, jer zato je i Svemir pokrenut da bismo se množili i umnožavali mi,

cilindraši, govornici pred spomenicima i nad otvorenim grobovima velikana, sami u

posljednjoj konzekvenciji velikani i budući naslovnici ulica i trgova u našem glavnom

i prijestolnom gradu, u našoj metropoli, u našoj hiljadugodišnjoj civilizaciji.

– Je li to čovjek, takav jedan naš gospodin doktor, svijestan nosilac mnogobrojnih

ordena, čovjek koji je uvijek spreman da pogine na “Predziđu kršćanstva”?

Takav prokušani borac za narodne ideale, takav trijarij naše hiljadugodišnje kulture,

to je siva maska na našem doktorskom balu, pojava još neraskrinkana, a da je netko

raskrinka, što bi od nje ostalo? Tri diplome, sedam naučnih rasprava u kojima je

pokušao da dokaže kako se izvjesne pojave mogu množiti ili dijeliti ili razvrstavati,

dvadesetidvije karijere kao dva-desetidva životna uspjeha, jedna katedra, tri katedre,

jedna ostavinska rasprava, jedna neprekidna i postojana količina dosade od deset do

petnaest hiljada dana, u kojoj se naročito ističu nedjeljne dosade (oko dvije hiljade

dosadnih, kišovitih nedjelja), sa šetnjama po botaničkom vrtu, sa zlatnim ribicama

pod vodoskokom i s cigarom na klupi pod lipom, nekoliko putovanja u sjeverne

velegradove (u trećem razredu, po slabim hotelima), bez ikakvih naročitih drugih

sklonosti, strasti ili uzbuđenja, dakle u jednu riječ: jedna maska s cipelama broj

četrdeset i dva, sa dva ili tri zlatna mosta, s kopanjem nosa u tamnim sobicama gdje

klokoće kotlić nad prošupljenom sjedalicom, sivo, dosadno lice među ostalom

gomilom dosadnih, sivih lica, primjerak medu masom sličnih primjeraka, čovjek

kome se uopće ne može pristupiti na ljudski način, jer nesumnjivo spada u

pretpotopno doba ljudske gluposti, kad se takve jadne životinje brane oklopnim,

neprodornim pločama svoje nosorož-ne supstancije, svakom inteligentnijem dokazu

uprkos.

Jer što je drugo pamet ljudska danas, ako nije živčani nemir, zapravo neurastenično

zanovijetanje u diluvijalnim prilikama stvarnosti? Mi živčano uznemireni pojedinci,

okruženi smo glupanima, kućevlasnicima, vlasnicima tvornica soda-vode, gospodom

građanima i malograđanima, koji nose suknene melone na glavi kad se međusobno

pokapaju, i što može čovjek ovakvom jednom svom bližnjem sugrađaninu, ovakvom

uzor-rodoljubu i članu središnjeg odbora te i te stranke, koji je gradski otac, vijećnik,

tvorničar, dobrotvor i javni radnik, koji pod svojim vlastitim potpisom u svome

vlastitom stranačkom glasilu protestira javno protiv toga što se danas “upotrebljavaju

teretni automobili kad to ubija našu vlastitu konjsku spregu u prvome redu”, a zatim

“kvari i uništava sistem kanalnih cijevi i odvodnih kanala, sagrađen kod nas još na

staromodan ciglarski način”. Pod “teretnim automobilima” ovakav naš uglađeni

građanin (ironično) podrazumijeva vojničke kamione, a kako on nema građanske

smionosti da se buni protiv vojničkih parada, on objavljuje svoje dubokoumne misli u

svome stranačkom organu takoreći na simboličan način. On se izražava u alegorijama.

Pošto se kugla zapalila na sedamdeseti-sedam strana, pošto je njegova jednokatnica u

ulici sušičavog nesposobnjaka i nazovipjes-nika Hyperiona Aladara Cyprijana

Balentekovi-ća sazidana na dvadeset milijuna prorupljenih, prosviranih i prorešetanih

lubanja njegovih evropskih sugrađana, pošto je ostalo razoreno ne znam koliko tuceta

evropskih gradova u grmljavini i oluji što je digla Evropu kao staru zgužvanu krpu

novinskoga papira, pošto se čitava jedna Azija odvalila u krv, u kugu, u požar, u

propast, u katastrofu kao minirani kamenolom, gospodin gradski vijećnik i kućevlasnik

iz ulice Cyprijana Hyperiona Balenteko-vića protestira protiv upotrebe

“teretnih automobila”, jer se time “kvare odvodni kanali”, pak se prema tome

ugrožava pravilno otjeca-nje zahodskih cijevi njegove skupocjene i ve-levažne

jednokatnice. U foringaškoj pobuni protiv “teretnih automobila”, prisluškujući kako

pucaju stijene njegove vlastite kuće, kako mu se trese krov nad glavom i čaše zvekeću

u kredenci blagovaonice, gospodin vijećnik buni se protiv suvremene stvarnosti iz

viteške perspektive: on živi u zlatnom okviru jedne staromodne oleografije gdje se

okiopljeni vitezovi bore s nemanima na turniru, on zamišlja sebi svoje fijakerske

ideale u grimizu i hermelinu, kako ginu za pojam “domovine”, u purpuru požara i

vijorenju stjegova, u križarskom zanosu jedne geste, kao što su zanosne kretnje

stjegonoša i barjaktara koji ginu u potoku krvi “za Krst časni i Slobodu zlatnu”, gdje

“Krst časni” znači njegovu baroknu Svetu Mariju na Božić i na Uskrs, a “Sloboda

zlatna” predstavlja zapravo njegovu malograđansku tvornicu Soda-vode ili njegovu

mašinu za rezanje Pa-tent-čavla, koje mu dva gologuza režu u pivnici, a gospodin

senator prodaje paklić tih pa-tent-čavala pod zaštitnim žigom heraldičkog orla koji u

pandžama nosi zlatan križ kao simbol naše – hiljadugodišnje “zlatne slobode”,

“zlatne” slobode rezanja Patent-čavala, punjenja Soda-flaša i zaštićivanja odvodnih

kanalskih cijevi. Čovjek lebdi iznad stvarnosti nekoliko centimetara.

Uđite u jedan takav zlatnouokvireni “slobodarski” pogled na svijet koji tu stoji pred

nama kao četvorobojni otisak bilo koje feudalne drame ili bitke ili trijumfalnog

krunisanja i objasnite takvom svome gospodinu sugrađaninu da se njegova fijakerska

logika kreće na kokošjim nogama, i što će vam odgovoriti? Ili da ste moralno bolestan

tip ili tuđinski plaćenik ili, u najboljem slučaju, da u vašoj glavi nije sve u potpunom

redu.

Godinama živio sam u našem smrdljivom zvjerinjaku gotovo gluhonijem, pritajen i

povučen u sebe kao puž i pravi puzavac, i godinama sam razmišljao o gluposti

ljudskoj, osjećajući mutno kako iz raznih ljudskih postupaka izbija čudna, mračna

unutrašnja snaga koja ljude smeta kod svake kretnje, koja ljudima nikako ne da da

požive potpuno i neposredno, jedna opasna snaga zapravo koja ljude truje i rastvara;

ja sam tu svakodnevnu pojavu ljudske gluposti tumačio kao prirodnu stvar: “Osovio

se čovjek na stražnje noge, prohodao je kao dvonožac, a glupost se vuče za njim kao

sjenka! Glupost je sestra mraka, glupost bi htjela da dvonošca ponovno vrati njegovim

četvoronožnim rođacima u prirodi, glupost ne da čovjeku da otputuje na zvijezde, kao

što mu ni sila teže ne da da leti!”

Ja sam zapravo volio ljude. Ja sam, zapravo opraštao ljudima, oduševljavao se

ljudskim sposobnostima, a kad bi se pojavila glupost ljudska i privukla kakav divan

uspon ljudske volje ili zanosa k sebi, u blato, u prljavštinu neopranih riječi, ja sam

slom takve plemenite ljudske kretnje tumačio posve prirodno, dobronamjerno i

pomirljivo: “l ptice padaju umorne i ne lete vječno, zašto da ljudi neprekidno lebde

iznad svog dostojanstva?” Ili:

“Pojedinac koji hoće da se uzdigne iznad svojih bližnjih nalik je na kotač na blatnoj

cesti; zakotrljao se, ali i zaprljat će se!”

Ljudska je glupost mračna snaga pod nama, to je kaotična sila pratvari pod nama koju

ljudi još nisu .svladali, ali koju će nadvladati ipak, izvan svake sumnje, a u tome i leži

značenje ljudskog napretka: stepen pojedinih civilizacija stoji u obratnom omjeru sa

stepe-nom ljudske gluposti.

Do svoje pedeset i druge godine života živio sam najdosadnijim i najjednoličnijim

životom prosječnog fijakerskog i cilindraškog građanina: bio sam uredna ništica među

masom urednih sivih ništica, dosađivao sam se u takozvanom vršenju svojih

ništičavih dužnosti, izvršio sam tri i po hiljade nedjeljnoposlijepod-nevnih šetnja do

ciglane ili do glorijete u perivoju na kraju grada, živio sam u mirnom i neizrecivo

jednoličnom bračnom dodiru sa svojom zakonitom ženom, izrodio sam s njom tri

djevojčice (tri glupe guske), imao sam sasvim pristojan građanski dohodak pravnog

referenta u jednoj industrijskoj organizaciji, bio sam pravni zastupnik

Domaćinskijevih poduzeća i kartela, u jednu riječ: o meni, o mom ličnom, privatnom

ili javnom životu ne bi se moglo napisati ni jedne jedine rečenice koja prelazi okvir

najnormalnijih propisa sive i bezlične sheme po kojoj žive hiljade i hiljade

cilindraških ništica po čitavoj našoj rodoljubivoj domovini i po svim bezbrojnim

rodoljubivim civilizacijama čitave zemaljske kugle.

Oko mene klepetali su sebeljubivi kosturi mojih bližnjih, ja sam se od vremena na

vrijeme uzrujavao na sudbenim raspravama kao pravni zastupnik svoga poslodavca, u

pravednoj obrani kartelskih takozvanih kolektivnih interesa, u stvarima

Domaćinskijevih produkata, naslijedio sam od jednoga svog daljnjeg rođaka vrlo lijep

vinograd s drvenim ljetnikovcem, živio sam u dosadnom obiteljskom krugu svoje

gospođe, kćerke jednog ograničenog ljekarnika iz provincije, koji je svojim ljekovitim

čajem za probavu iskvario crijeva čitavom jednom pokoljenju i tim istim čajem

sagradio tri trokatnice u našem gradu, stanovao sam u lijepom, sunčanom,

reprezentativnom stanu s balkonom u jednoj od tih čajnoprobavnih trokatnica (koja je

bila moje vlasništvo, jer mi je apotekar poklonio tu kuću u znak svoje naročite

simpatije), družio sam se na crti nekih ženinih rođakinja s višim činovnicima našeg

činovničkog stroja, i, živeći tako potpuno kućev-lasnički, činovnički, kretao sam se u

krugu isto takvih činovnika kućevlasnika, ne baveći se – dakako – našom domaćom

vulgarnom politikom, ne imajući nikakve naročite strasti, slušajući kada su drugi

govorili o ratovima, o bitkama, o pustolovinama, o velikim planovima i uopće o

velikim stvarima i događajima, i tako sam uglavnom živio slušajući, pušeći i

spavajući u nedjelju do devet, a u obične dane do sedam i po sati: devet sati

minimalno za odmor živaca i za dobru i mirnu probavu.

O slikarstvu slušao sam godinama, i to mnogo, jer je moja supruga tri godine

pohađala slikarsku akademiju, ne zna se zapravo zašto, budući da slikarskog dara nije

imala gotovo savršeno nikakvog, ali joj je ostala sklonost spram slikarstva,

posjećivala je slikarske izložbe, kupovala je slike, pak su prema tome i sa balkonom u

jednoj od tih čajnoprobavnih trokatnica (koja je bila moje vlasništvo, jer mi je

apotekar poklonio tu kuću u znak svoje naročite simpatije), družio sam se na crti

nekih ženinih rođakinja s višim činovnicima našeg činovničkog stroja, i, živeći tako

potpuno kućev-lasnički, činovnički, kretao sam se u krugu isto takvih činovnika

kućevlasnika, ne baveći se – dakako – našom domaćom vulgarnom politikom, ne

imajući nikakve naročite strasti, slušajući kada su drugi govorili o ratovima, o

bitkama, o pustolovinama, o velikim planovima i uopće o velikim stvarima i

događajima, i tako sam uglavnom živio slušajući, pušeći i spavajući u nedjelju do

devet, a u obične dane do sedam i po sati: devet sati minimalno za odmor živaca i za

dobru i mirnu probavu.

O slikarstvu slušao sam godinama, i to mnogo, jer je moja supruga tri godine

pohađala slikarsku akademiju, ne zna se zapravo zašto, budući da slikarskog dara nije

imala gotovo savršeno nikakvog, ali joj je ostala sklonost spram slikarstva,

posjećivala je slikarske izložbe, kupovala je slike, pak su prema tome i sama gospoda

slikarski umjetnici odlikovali moj dom svojim posjetama, te se kod nas mnogo

govorilo o slikama, o slikanju, o prodaji slika, a i o slikarstvu – od vremena na vrijeme

– kao takvom, l o muzici se je mnogo govorilo, jer su kod moje starije djevojčice

Agneze bili otkrili naročito lijep sopran, te ju je moja žena izgurala na konzervatorij, i

kako se Agneza spremala za pjevačicu (za veliku karijeru koloratur-ne pjevačice), to

se kod nas mnogo sviralo, pjevalo, govorilo o operi, o koncertima i o umjetnosti, a

kako je moja gospođa uopće bila svestrano nadarena i predstavljala u našim malim i

zaostalim prilikama jednu kulturnu, visoko odnjegovanu, u najljepšem smislu te riječi,

lijepu dušu, a kako sam ja opet došao na svijet od prirode kao naivno gostoljubiv

čovjek, to je kroz moju kuću prolazila masa svijeta; ja sam goste, u društvenosti

svojoj uživajući, volio, uvijek spreman na uslugu, kao ličnost, kako je meni izgledalo,

uglavnom poštovana i svima više-manje draga.

Kod nas, u našem malom gradu, mnogo se ogovara i kleveće na sve strane (kao u

svima malim zakucima koji hoće da igraju ulogu velegradskih centara te vrše neka

poslanstva u mračnim i zaostalim provincijama iznad svoje vlastite snage), ali o meni,

koliko sam ja do svoje pedeset i druge godine mogao da provjerim, nije se nikada čula

ni jedna jedina naročito negativna ili naročito zlobna riječ. Bio sam, naime, potpuno

bezimen i nevidljiv, toliko diskretan te nitko zapravo nije ni primijetio da živim.

Nikada za mene nije nitko izjavio da bih ja bio nekome nešto ukrao (srebrnu žlicu ili

ormar), nitko nije za mene mogao ustvrditi da sam nekome nešto pojeo, da sam se na

nečiji račun izgurao na bolje ili unosnije mjesto, i u tom smiješnom kolopletu naše

domaće gluposti nitko moje ime nije zaprljao ničim naročitim: da sam bio spolno

bolestan u najranijoj mladosti, to se uglavnom nije znalo, a osim te ljage ničeg

naročitog nije bilo u mom predži-votu, a sve da je ta sramota i bila poznata, to bi za

naše prilike bilo nešto doista najnevinije što se moglo lansirati o jednom dragom i

više–manje uglednom, cilindraškom, građanskom licu koje ima svoj ugledni položaj,

svoju bogatu ženu, nekoliko kuća po glavnim ulicama, svoj ljetnikovac i svoj tekući

račun kod solidnih banaka u centru. (Da sam spolno zaraženi razvratnik koji je zarazio

svoju vlastitu ženu, to sam doznao tek kasnije, kad je oko mene počeo da zvižduka

vjetrić, kada se je sve uznemirilo oko mene preko noći i kad sam pao u centar pažnje

našeg javnog mišljenja: da sam rogonja, da mi je žena imala kućnog prijatelja već

sedam godina, da sam bludnik po svom vlastitom priznanju, pa čak da ni moja vlastita

djeca nisu moja vlastita djeca, to sam dočuo tek u onom dijelu svoje životne plovidbe

kad se rasplinula tridesetogodišnja tišina i kad sam se kod sveopćeg čišćenja

predrasuda pokazao posve drugim čovjekom nego što sam samome sebi i svojim

bližnjima izgledao jednog čitavog života.) Jer čovjek može da dogura do šestog

decenija, a da nikada, ni jednog trena, nije poživio svojim vlastitim ličnim životom.

Najprije razne gnjavaže slabo-umnog i rastresenog djetinjstva, poslije romantika,

ratovi, pustolovine, žene i pijanstva u poluslijepom zanosu prve mladosti, sve je to

bilo, kako da kažem, u galopu: čovjek nije imao vremena ni da se osvrne u onoj ludoj

trci događaja i obraza, a kada sam se zaustavio da se konačno sredim i da trijezno

spoznam što se to zapravo zbiva sa mnom, pokazalo se da se u ogledalu promatra

oronuo starčić, s podočnjacima i s paradentozom, smiješno nadu-vena mješina sa

salovratom šijom i podnadu-lim podbratkom kopunskog loja, tužna pojava ćelavog,

tustog glupana i lijenčine, koja drži u ruci dječačku drvenu sablju, pomalo paranoidno

uvjerena kako je ta krhka trijeska rapir čistog moralnog osvjedočenja kojim se može

ratovati za čast zastave i poštenja protiv čitave jedne malene, zaostale i smiješne

civilizacije. Od one kratkotrajne periode državne službe, kada sam u okviru jedne

zbrkane izborne vlade kao šef kabineta jednog slaboumnika dao ostavku i kad sam se

primio pravne referade u industrijskim strukama, tvornicama lavora i parnim

pilanama pa sve do kraja svoga braka s gospođom Agnezom, svojom suprugom,

apotekarskom jedinicom, koju sam uzeo iz čiste mladenačke ljubavi, ja sam čitav svoj

život proživio zauzet tuđim pitanjima, razbijajući svoju ne pretjerano nadarenu i

organiziranu glavu tuđim brigama. Ustrajno i požrtvovno, upravo samaritanski volio

sam sve svoje bližnje oko sebe, i, osvjetljavajući pojedine svoje privatne neuspjehe ili

neugodne doživ ljaje s ljudima trajnom simpatijom za stradalnike, tješio sam se i

umirivao blagom, gotovo kršćanskom dobronamjernošću. Ako bi me tko bio prevario

za potpis na mjenici, nisam se načelno nikada razljutio i nije se dogodilo da takvoj

varalici ne bih potpisao mjenice i drugi put: uvijek bih znao da nađem nekakav dobar,

upravo hvalevrijedan potez tog pojedinca kao protudokaz da mu se “to s mjenicom

dogodilo u slabome momentu”. “Ljudi su takvi”, tako sam govorio pomirujući se u

sebi sa svojom osnovnom druželjubivom idejom da ljude treba voljeti, jer su više

glupi nego zli, vjerujući negdje duboko intimno u sebi da još nitko, kroz duge i duge

vjekove ljudskog iskustva, nije otkrio ljudskoj gluposti lijeka i da će tako kako je

danas, to jest poluljudski a poluglupavo, potrajati još prilično dugo u zbrkama oko nas

i u nama.

Promatrajući ljude sa prilično svježom znatiželjom, primjećivao sam kako se ljudi

uzajamno prljaju po nekoj neshvatljivoj, dubokoj potrebi koja se u čovjeku objavljuje

silinom teže: postoji u ljudima mračna snaga koja vuče dolje, k zemlji, u blato. Ljudi

se progone uzajamno i osjećaju se progonjenima od kretnje, od pogleda, od riječi,

ljudi se njuškaju međusobno nepovjerljivo kao zvijeri, ljudi jesu zapravo dvonoge

životinje, ljudi kradu jedni drugima misli i novac (kao opice u prašumama što kradu

jedne drugima banane), a kad su se nakrali i kad im se sito podriguje, onda zadovoljno

gunđaju valcere, mokreći u podzemnom pisoaru kakvog prljavog noćnog lokala,

kamo iz daljine kroz koprenu dima i miris katrana dopire cilik slabe muzike: dobro

nam ide, nažderali smo se tuđe muke, nose nas na jastucima, pijani smo, slava bogu.

Toplo meso omotano tkaninom, izdvojeno iz prirode, postavljeno na stražnje noge: u

crkvu, u sudnicu, na kazališne daske, na propovjedaonicu, na katedru, u pisoare, u

krčme, u kasarne, to toplo meso obučeno po tajanstvenim pravilima raznolikih

historijskih kostima, razvrstano u svetotajstvene kaste, podržavljeno ljudsko meso u

dresuri đavolskog stroja, to jadno ljudsko meso izgubljeno je potpuno pred beskrajno

velikom količinom otvorenih pitanja, ne snalazeći se u zbrkama, odvojeno jedno od

drugoga, ono osjeća isključivo sebe kao svoje vlastito meso, zaboravlja mesnatu

sličnost svoga mesnatog bližnjeg i tako od straha i od gluposti grize jedno drugome

grkljan, poživinčeno u stravi i u užasu pred tminom. Ljudi su ispunjeni odgojem,

praznovjerjem, predrasudama i lažima kao slamom, ljudi igraju uloge kao lutke na

orkestrio-nima, kako su ih drugi navinuli, po tuđem taktu njima kao takvima potpuno

neshvatljive i nerazumljive muzike. Ljudi se tjeraju u slaboumnoj kružnici

takozvanog socijalnouslovljenog ca-rousela, i, kao na pravom sajamskom vrtuljku, ti

su jahači na drvenim konjima društvenih predrasuda doista uvjereni da galopiraju

nevjerojatnom brzinom u zatvorenom krugu “uspjeha”. A kad se od vremena na

vrijeme takav sajamski vrtuljak raspadne, i kad ti obezglavljeni jadni konjanici

neočekivano poispadaju iz kolotečine, bjesomučni jahači svojih karijera ne snalaze se

bez drvenih konja, i ja nisam imao prilike upoznati još ni jednog tzv. pametnog i

normalnog čovjeka koji bi bio toliko smion da pozivi svoj život sam za sebe, bez

svojih poslovnih pisama, bez svojih paragrafa, bez svoga ureda s pljuvačnicom i s

pečatom, u jednu riječ: bez predrasuda i bez vjere u drvene bogove. Oficiri poslije

izgubljenih ratova, bez konja i bez psovke, propali bankiri bez čekovnog kredita,

pjevači bez glasa, otpušteni činovnici, odbačeni političari, svi ti sajamski pajaci, kao

brodolomci na poplavi, plivaju strujom predrasuda u smeće, zaboravljajući bit svoje

ljudske tvari; te su slamnate lutke uvjerene, kako je karneval doista tragično svršio

samo zato jer je vjetar odnio njihove klaunske kape. Da se je to kojim slučajem

dogodilo drugim maskama, bilo bi im smiješno. Ljudi se uvijek raduju tuđoj nesreći,

zaboravljajući da je ta tuđa nesreća njihova vlastita. Za sve Ijudsko imao sam

oduvijek slabost razumijevanja po starom klasičnom receptu: da su sve slabosti

ljudske upravo elementi one ljudske tajne koja od čovjeka stvara sažaljenja dostojnog

bijednika.

Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i

prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često pošte-noljudski izgleda nerazmjerno

hrabrije nego da jedni drugima kažu golu istinu. Ljudi su sebeljubivi jer nisu siti, jer

strahuju pred gladovanjem, zlovoljni su jer su poniženi i jer im je učinjeno krivo,

nepravedni su, dakako, ali ni prema njima nisu pravedni njihovi bližnji, nesretni su,

pozlijeđeni, ozlojeđeni, u krpama, pod smrdljivim perinama hrču, zaviđajući jedni

drugima na lončiću kave, na čistoj jastučnici, na novom biciklu, zanovijetajući za

svaku sitnicu kao čavke na grani kad se pravdaju (dijalektički, po svoj prilici) na

strvini nekog neznanog junaka o tome koja je imala pravo prvenstva da se pogosti

ljudskim okom.

Voljeti treba ljude, biti im na usluzi, pri ruci, u gostoljubivome stavu domaćina, s

grimasom na obrazu dobroćudno nasmijanom, s grimasom slatkom, marcipanskom,

kao novogodišnje prase u poslastičarskom izlogu, to sam propovijedao kao društveni

princip i po toj osnovnoj direktivi ja sam se i vladao godinama! Treba uvijek na

otvorenim vratima dočekivati ljude raskriljenih ruku, primati ljude objeručke,

neposredno, biti duhovit, zabavljati ih ako su neraspoloženi, gostiti ih kupovati ribe,

majonezu, divljač, hladetinu, vino, duhan, sirove (mnogo raznovrsnih sirova i južnog

voća), treba se veselo vraćati kući s paketima, s buteljama, u tople, naložene,

rasvijetljene sobe gdje čekaju bogato prostrti stolovi, tako sam mislio da je dobro, pak

sam tako njegovao društvenost i u svojoj kući gostio čitave rulje nitkova i glupana,

glupana i nitkova u beskrajnim serijama. Treba čitave noći slušati tuđe gluposti, dati

se gnjaviti po crti stranog sebeljublja, diviti se tuđim šalama, slušati blesavu,

nenadarenu svirku diletanata – tako sam govorio sam sebi i tako sam po svojim

vlastitim autosugestiv-nim uputama prorajtao zapravo čitav jedan život, pod papučom

svoje vlastite gostoljubivosti, na sve usluge spreman, samozatajan, dobroćudan i

pomalo priglup slaboumnik, ko-ga su njegovi vlastiti nazoviprijatelji smatrali

bezazlenim, prilično dosadnim gnjavatorom, u čijem domu nije pretjerano zabavno,

ali se sasvim pristojno kuha, a servira se (gotovo uvijek) relativno dobro vino. U

oblacima dima, u bunilu alkohola, od glupe nametljivosti i od slaboodgojenih

drskosti, od zlobe tuđih jezičina taložio se u meni godinama mučan talog zasićenja,

gađenja i nekog neodređenog zapravo, ali ipak uzrujanog nemira, koji bi spram

pojedinaca znao da zauzme oblik usplahirene razdraženosti. Ipak mi je od vremena na

vrijeme izgledalo preglupo da čitave noći gubim s brbljavcima koji slaboumno

ustrajno iz noći u noć klepeću uvijek jedno te isto: o nekakvim strankama, o

stranačkim klevetama i smicalicama, o ustavima, o bitkama, u beskrajnodosad-nom

kvocanju, kokodakanju i prenemaganju svekoještarija. Nije da nisam već i prije

primjećivao među relativno mladim ljudima očite znakove starenja, mrzovoljnu

zabrinutost pred crnim danima, svaki nedostatak oduševljenja za plemenite i

nesebične osjećaje, plaho sakrivanje svog uvjerenja, neobično razvijen osjećaj

samoljublja a naročito vlasništva: ovo je “moj krov”, “moje znanje”, “moja žena”,

“moje uvjerenje”, “moje knjige”, “moji dohoci” (uopće: “sve moje”), pa kad već mladi

ljudi drže mucave monologe preuveličavajući značenje svakog, pa i najneznatnijeg

poremeće-nja “svoje” probave, što će biti s tom mladom gospodom, nadobudnim

našim intelektualcima i lučonošama za decenij-dva, tako sam samoga sebe pitao,

pomalo sumnjičav spram te brbljave doktorske djece doktorskih brbljava-ca, svojih

školskih drugova, koji su već izrodili slijedeću senilnu doktorsku generaciju plesača,

slavnih odvjetnika i asistenata po marvin-skim klinikama i po ludnicama. Primjećivao

sam da su ljudi pod svojom maskom zapravo nesusretljivi, hladni, okrutnoindiferentni

spram svega što momentalno ne spada u sferu njihovog neposrednog interesa, da su

ograničeni, dosadni, nametljivi, da se ogovaraju zbog nevjerojatne zaslijepljenosti, da

ne ispunjavaju obaveze, da ne plaćaju dugove, da se majmunski slijepo, ograničeno,

praznovjerno, tašto, slavohlepno guraju za životnim probicima (uglavnom probicima

crijeva i tjelesne udobnosti), i u takvim potištenim, zapravo vidovitim, raspoloženjima

ja bih se odbio od tog ljudskog žamora, jer mi je u štali s tim preživa- l cima i

dvopapkarima postajalo od vremena na vrijeme suviše zagušljivo. S ljudima zajedno

smrdi, ali je toplo. U samoćama – prazno, l Znamo mi vrlo dobro kako zapravo

izgleda pod tuđim repom, ali bez toga njuškanja ne može se živjeti.

 

Autor 31.1.2011. u 08:13

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija