Miroslav Krleža: Večera u vinogradu generalnog direktora Domaćinskog – Na rubu pameti (2)

Autor 11.2.2011. u 13:11

Miroslav Krleža: Večera u vinogradu generalnog direktora Domaćinskog – Na rubu pameti (2)

Po tajanstvenom, svemirskom upravo zakonu ljudske gluposti, ja bih po svoj prilici

bio poživio u svojim vlastitim protuslovljima sve do groba, nepokretan, lijen, pomalo

ogorčen i priglup, kao što već čovjek živi svoj život po

krčmama, s brbljavcima, s glupanima, s prija-teljima, razgovarajući o seobi naroda, o

bitka-ma, o crkvama, o knjigama, o krokodilima, o naročitoj ljekovitosti sljezova čaja,

o pastrvama i o morskim psima, da nije došlo jednog dana do obrata koji bi se u ovoj

našoj historiji mogao patetično nazvati sudbonosnim. U životu svakoga čovjeka

postoji takav jedan trenutak što ga romanopisci zovu “sudbonosnim”, a takav svoj

fatalni trenutak proživio sam, eto – jesenas bit će tome već dvije godine – i to prosto

zato što mi je (danas se više ne sjećam iz kog neposrednog razloga) palo na pamet da

kažem ono što sam tog istog trenutka bio pomislio. Misao, što sam je u tome

dramatskom momentu bio izgovorio, nije bila ni po čemu ni važna ni naročito

originalna! Takvih misli čitavi rojevi zvrndali su u mojoj glavi godinama, a čini mi se,

danas poslije svega što se desilo, da su te misli najobičnije svakodnevne misli svakog

našeg sugrađanina, samo nikome ne pada na pamet da im daje bilo kakav publicitet!

Nisu ljudi tako glupi da ne bi znali što se smije a što ne, ali nitko od nas nije tako ludo

ili naivno smion da to javno ispovijeda – pak ni u onom slučaju ako se nikada nije

ogriješio o deset zapovijedi!

 

Svi smo mi maske i svi smo mi zakrinkani i svaki čovjek osjeća potrebu da skine

svoju masku na jedan tren, da se raskrinka, da progovori po crti svog intimnog

raspoloženja, ali da jedna jedina riječ može da ponese čitav jedan život kao balon što

se otkinuo, da jedna riječ može da poleti zajedno s jednim pedese-tidvogodišnjim

starijim sibaritom, da ga digne iz jednog određenog apotekarskog, komoraš-kog,

građanskog kruga, da nestane s njime u maglama i u daljinama, to bi i meni izgledalo

događajem prilično nevjerojatnim, pomalo i namještenim, da ga nisam doživio i da ga

ne proživljavam skoro već pune dvije godine u sjaju pomalo smiješne, a s druge

strane opet – moglo bi se reći – gotovo junačke geste. Kod gospodina generalnog direktora

Domaćinskog, u vinogradu, na verandi njegova ljetnikovca, na večeri, uz gospođu

Domaćin-sku (brbljavu Bečanku, koja je počela svoj društveni uspon kao mala bečka

kavanska koračarica), uz moju suprugu gospođu Agnezu, do koje je sjedio učitelj

pjevanja moje najstari-je djevojčice, bariton Iks (za koga sam poslije doznao da je već

sedam godina ljubavnik moje žene, i koji se sada upravo sprema da joj postane

zakoniti suprug), tu se kod bijeloga stolnjaka našlo još nekoliko predstavnika naše

elite: homo cylindriacus, vir doctus, magni-ficus, sa sinom doktorom filozofije i

privatnim docentom, cilindrijakusom kao i njegov papa, još dva-tri cilindrijaka,

gospodina doktora prava sa svojim mnogopoštovanim suprugama, gospodin senator i

član središnjeg odbora jedne rodoljubive stranke i kućevlasnik iz ulice Hyperiona

Balentekovića (protivnik teretnih automobila), i tako je u prijatnoj, glicerinski blagoj,

mlačnoj rujanskoj atmosferi neobično zelene mjesečine, glavnu riječ vodio, dakako,

kućedomaćin gospodin generalni direktor Domaćinski. Gospodin generalni direktor

Doma-ćinski, predsjednik industrijskog gremija, u kome sam bio generalni tajnik i

pravni referent, generalni direktor kartela, kome sam bio pravni zastupnik, tvorničar

plehnatih škafova i noćnih lonaca, što ih eksportira u posljednje vrijeme u ogromnim

količinama u Perziju, čov- jek samouk, bivši konobar, krijumčar, ratni liferant, bankir,

kućevlasnik, brodovlasnik, odbornik Golf-kluba, naivčina koja izgovara sebi samome

neobično impozantne i tajanstvene riječi “okassion”, “žofer”, “mala ententa”, “tresor”

tako samosvijesno uvjereno, kao da je sve to jasno kao dva puta dva četiri – e, pa

jasno (de fakte štante pedes) – taj i takav gospodin generalni držao je jedan od svojih

poznatih monologa, kakvi se službouljudno slušaju po svim industrijskim,

trgovačkim, tehničkim i zubotehničkim komorama i po svim profesionalnim,

gremijskim, ravnateljskim, komoraškim večerama, gdje do gospodina generalnog

sjede financijalno slabija i takoreći podređena lica: homo cylindriacus, vir doctus,

magnificus, sa svojim sinom doktorom, privatnim docentom, kao budućim

zaručnikom jedinice gospodina generalnog, gospođice Rena-te Domaćinske, gospodin

senator i kućevlas-nik iz Balentekovićeve ulice kao tvorničar pa-tent-čavala,

nusprodukata plehnatih noćnih lo-naca, zavisan od gospodina generalnog, ostala

gospoda doktori kao pravnici i pravni savjetnici, zubari i ginekolozi

generaldirektorske klijentele i najposlije ja sa svojom suprugom Ag-nezom i njenim

baritonom, kao industrijskoko-moraški, gremijski i karteški trokutni privjesak ove

vinogradske večere, koja je počela s odojkom na ražnju, a svršava s kavinom tortom

tako gustom kao sesvetsko blato, s bijelim mliječnim kuglama vinogradskih

svjetiljaka oko kojih kruže noćni leptiri, sa srebrnim posudama iz kojih se puši moka,

i s blistavim staklom u kome svjetluca znameniti rizling iz vlastitog vinograda

gospodina generalnog direktora Domaćinskog, pivničara, pipničara, kelnera i

vinogradara po struci.

 

Gospodin generalni množi dva puta dva, jasno i logično, četiri, a četiri razdijeljeno sa

dva jeste dva, jasno, a dva manje dva ostaje ništa, jasno, i kapital nosi dividende,

jasno, a dividende tjeraju glavnicu na sve veću zaradu, sasvim jasno, i tako se ljudi

tuku zapravo za tržišta, jasno, i tako dolazi do konjunkture, logično. A Židove treba

bojkotirati, jasno, jer ne spadaju u interesne krugove konjunkture perzijskih plehnatih

noćnih lonaca gospodina generalnog, i osim toga nisu “naši”, jasno, i stvari treba na

kugli zemaljskoj urediti, jasno, energično i logično, kao što se danas uređuju puškom i

browningom i vješalima, jasno! Hvala dragom gospodinu bogu, pamet je pobijedila.

Svijet nije više tako glup da bi se dao vući za nos nekakvim revolucionarnim

floskulama!

 

Gospodin generalni je zapravo kao šef i poslodavac pedantno zanovijetao, on svojom

pučkoškolskom kulturom gnjavi okolinu već godinama, ali njegov potpis vrijedi te

gnjavaže. Taj glupan, zaokupljen svojim vlastitim zvrndanjem kao zvrk na praznome

stolu, ne čuje nikog drugog do sama sebe, a u svoje vlastito dostojanstvo zaljubljen,

taj čovjek o svom vlastitom znanju i mudrosti misli u superlativima, i tako docira

komorama, rektorima, sveučilištima, štampi, dobrotvornim druš-tvima, delegacijama,

strankama, slikarima, javnome mišljenju, jednom čitavom društvu, on, gospodin

generalni, koji je bio, koji je vidio, koji je čuo, kome su na najvišem administrativnom mjestu nešto rekli, koga su

odlikovali, kome su pribili spomen-ploču, kome su skovali spomen-plaketu, koji je

proputovao, koji se je lično osvjedočio, koji je uvjeren da je tome tako i da će tako

ostati: da sila boga ne moli, a tko je jači taj kvači. Kad je prije godinu-dvije došlo do

štrajka u njegovoj tvornici perzijskih lonaca, bio je genijalan. Ne da on sebi soliti

pamet nekakvim sindikalnim smicalicama, pa kada su mu htjeli da objasne da mu

radnici stradavaju, on se neobično iznenadio kako to ljudima nije jasno! “Njemu ide

nešto bolje od ovog posla, jer je on jedan jedini, a radnika ima, bože moj, mnogo. Bilo

bi žalosno kad od tog posla ne bi išlo ‘dobro’ barem jednom čovjeku!” On zna kako su

te stvari riješene rezolutno u Frankfurtu, u Nurnbergu, u Sa-lamanki, on je čitao

Rosenberga, on zna što je kolonijalna bagaža, a naše selo nije za drugo nego da bude

vezano uz rudo, a ne da se igra kočijaša, on znade što se misli na “Kaj Orze-ju” i zato

– molit ćemo lijepo – godine osamnaeste, kad je on u ovom istom vinogradu, s ove iste

verande, vlastoručno ustrijelio ona četiri bandita, ona četiri muža, rebela, zelenokaderaša,

one revolucionarne svinje, on je već onda znao kojim će se smjerom

razviti Evropa, jer je to ustvari logično, jer je to jasno, jer tako traže interesi

evropskog javnog mišljenja, interesi evropskog morala i poštenja, interesi – molit

ćemo lijepo, u posljednjoj konzekvenciji – jednog zdravog i za život sposobnog

naroda.

 

Sve je to bilo, molit ćemo lijepo, u posljednjoj konzekvenciji potpuno jasno i potpuno

logično, molit ćemo lijepo, i ja sam punih trideset godina slušao čitavu rulju ovakve

gospode generalnih direktora kako govore da su bili, da su se lično osvjedočili, da su

im na najvišim administrativnim mjestima to odobrili, da je to što oni stvaraju, što

trguju, što zarađuju, što strijeljaju, u interesu evropskog javnog mišljenja, u interesu

evropskog morala, u interesu zdravog naroda, ako se pravo uzme, u po-sljednjoj

konzekvenciji – molit ćemo lijepo – i nikada do te septembarske zelene mjesečne noći,

koja je bila tako aromatična, tako zvjezdana, tako topla, nikada meni nije palo na

pamet da se objektiviram, da se postavim na razmak od takvog govornika, da se

odvojim od svoje sive maske i da zaplovim vlastitom stru-jom. Tajna moje osobne

pasivnosti mogla bi se objasniti i mojim glupim i neprijatnim metie-rom. Biti

godinama advokat banaka, noćnih lo-naca, saldakonta, mjenica, braniti potpuno

bezidejne stvari i odnose koji nisu spojivi s boljim običajima, čovjek na kraju konca

gubi distanciju, otupljuje, zaglupljuje sebe i druge, Dostaje cilindrijakom i glupanom,

postaje apotekarskim zetom i baritonskim rogonjom, os-jeća se manjevrijednom

nišnicom i tako se gu-bi u ništavilu kao sjenka! A sada, u ovom jednom jedinom

dramatskom trenutku, sjenka se pretvorila u čovjeka i progovorila, l to je bilo sve…

Poslije, u prepričavanju toga “događaja”, kad je ta stvar zauzela već skandalozne

omjere (kada se pričalo po gradu da sam povukao browning iz džepa, da sam već

stigao u vinograd neobično uzrujan i s velikim zakašnjenjem, da je između mene i

prijatelja moje gospođe, baritona Iks, već bilo došlo do napete scene u salonu), poslije

se govorkalo da sam ja upadao u riječ Domaćinskome, da mi je pala čaša iz ruke, jer

da sam se toliko bio uznemirio još prije večere te sam bio vidljivo duhom odsutan,

rastresen, histerično uzbuđen, ali sve to ne odgovara istini. Obratno od toga: bio sam

neobično miran, sabran i svijestan svakog, pa i najmanjeg detalja. Sjećam se da mi se

ta blesava apoplektična maska naduvene stare pi-jandure sa zlatnim cvikerom,

četinjavim brcima i dlakavim obrvama pričinila doista glupim, tupim, praznim

predmetom, da sam osjećao jak dojam nečeg vještački načinjenog, navijenog,

tempiranog, nečeg što nije samo po sebi živo, nego je kao takvo složeno i miče se i

govori kao sablasna lutka, nečeg što je bezlično jer predstavlja model izvjesnog

čovjeka a nije čovjek sam, i upravo ta moja impresija da se tu ne radi o živu čovjeku

nego o slučaju drvene igračke isključila je svaku mogućnost mog nekog naročitog

nemira a pogotovo uzbuđenja. Spram igračaka u kutiji čovjek je ipak neka vrsta

natčovjeka: nerazmjeri su takvi, da je svaka živčana neuračunljivost u onome

momentu potpuno isključena. Sjećam se da sam upravo te noći bio hladnokrvno

uzvišen iznad situacije: sjedim u vinogradu, na verandi, u pijanom društvu naše

doktorske elite, sam doktor među gospodom doktorima, rektorima, dekanima,

asistentima, veterinarima, akušeri-ma, generalnim direktorima, njihovim damama, sa

svojom suprugom, advokat među advokatima, pravni referent jednog industrijal-nog

genija, kućevlasnik među kućevlasnicima, maska među maskama, sam pomalo

Evropljanin među Evropljanima, sjedim poslije bogate večere, kod crne kave, srcem

rizling (a da nisam popio u svemu ni dvije čaše) i slušam kako gospodin generalni

direktor priča damama, svojoj ženi, mojoj ženi, svojoj kćeri (koje pro-sac i budući

zaručnik sjedi zabrinuto uz nju u punoj neizvjesnosti svog riskantnog očekivanja),

mojoj starijoj djevojčici Agnezi (između majke i baritona), kako je osamnaeste, u

kasnoj jeseni, kad je ovdje kod nas harao Zeleni kadar, ustrijelio četvoricu bandita

vlastoručno, iz vojničke karabinke, jednoga za drugim, kao zečeve: dvojicu kod stuba

u pivnicu, jednog malo niže kod brajde, a jednoga dolje, u dnu vinograda, kad je htio

da preskoči živicu. Imali su namjeru da provale u pivnicu gospodina generalnoga, a

on ih je ustrijelio, i to dvojicu u glavu, odmah na mjestu, onaj kod brajdice: dvostruki

hitac u lijevo plućno krilo, a onaj je dolje kod živice iskrvario, pukla mu je kucavica

na vratu.

 

Sjedim kod stola okružen gospođama, gospodom, građanima, držim desnu ruku na

stolu, a kažiprstom i palcem okrećem polagano osmorokutni izbrušeni držak svoje

čaše: žuta se kružnica vina blista u sjaju staromodne petrolejke, pravilna mliječna

kugla svjetiljke odrazuje se u blistavom krugu rizlinga, zelena je mjesečina, cvrčci se

čuju iz vinograda, a gospodin generalni direktor Domaćinski priča svoju veselu

anegdotu kako je osamnaeste ustrijelio, tu nekoliko koraka od ove verande, četiri

čovjeka, kao četiri psa. Gospodin generalni je bankir, on je paromlinar, on je veletrgovac

vinom, vinogradar, on ima pilane, on je ugledan privrednik, on je naše gore list,

on ima svoga “žofera”, svoje “portraete”, svoj “Kaj Orzej”, on je sagradio nov glavni

žrtvenik u župnoj crkvi pod ovim vinogradom, on je donator te barokne crkve što se

bijeli tamo daleko na mjesečini; u dva glavna prozora urezao je obojadisane staklene

motive gospodin generalni: anđela kako plače nad praznim Kristovim grobom i Krista

u Jordanu, sve stilizirano goticom: “Darovao A. Domaćinski u ime svoje i svoje

supruge Helene”, i tko bi tom gospodinu donatoru mogao objasniti da je on, molit

ćemo lijepo – to je jasno i to je logično – najobičniji i najvulgarniji kriminalni tip,

ubojica, moralni kreten, zločinačka pojava! Tko bi mogao tom primitivnom ćoravcu

objasniti da je ordinaran zločinac i ubojica, ne zato što je ubio, što je zaklao, što je

raskrvario ona četiri – kako on kaže – “bijesna psa”, nego zato što to večeras priča kao

svoju hvalevrijednu pustolovinu iz godine osamnaeste, kad je on, kao prorok i

“dalekovidan političar, već prije osamnaest godina znao i predvidio kojim će se

zapravo pravcem razvijati evropska politika”. A sve kad bi čovjek tom tipu i uspio

objasniti da u životu ljudskom ima drugih kategorija osim puščanih, svi ovi

slaboumnici oko ovog bijelog damastnog stolnjaka i mliječnih svjetiljaka mislili bi da

je takav čovjek sam pijan, smeten, u najmanju ruku: naivan. Kad bi čovjek odlučnom

logikom dokazao da nije pijan nego da samo logično misli, kad bi razradio tu temu da

naši seljaci, te “rebelske svinje zelenokadrovačke”, nisu zapravo bili nikakvi banditi,

da su onda pucale stijene jedne tamnice, jednog srednjovjekovnog austrohab-zburškog

stanja, da je to bila zapravo međunarodna katastrofa, elementarna, takoreći praiskonska,

da naš čovjek nije bio nikakav “bijesan pas” u tim danima, nego, obratno,

čovjek iz koga je progovorilo dostojanstvo poniženog roba, to gospoda oko ovog stola

ne bi shvatila, to gospoda oko ovoga stola ne bi mogla da shvate, jer gospodi oko

ovoga stola za razumijevanje takvog logičnog mišljenja nedostaje svaka, pa i

najneznatnija pretpostavka.

 

Ovi “bijesni psi” htjeli su da mu orobe pivnicu, da isprazne njegove skupocjene lagve

rizlinga, i on je po njima pucao u obrani svog vlastitog rizlinga, koji je nesumnjivo

bio njegov vlastiti rizling, ali kada su oni drugi “bijesni psi” (carske i kraljevske doge)

u obliku rekvizicije točili i rastakali isto tako njegov rizling (pa čak i tuđu krv, koja je

isto tako bila nečije vlasništvo), on nije dakako pucao po predstavnicima carskih i

kraljevskih vlasti, jer je to bilo zakonito otimanje rizlinga u smislu pozitivnih zakona

o rekviziciji. Gospodin generalni onda, dakako, nije ratovao, nego je kao liferant mesa

i masti i rakije zarađivao u onom pokolju koji nije bio – dakako – nikakav “kriminalni

pokolj” nego “pravedan rat”, vođen isključivo u tu svrhu da bi takvi majmuni mogli

pošteno i rodoljubivo zarađivati! Uopće: kakvi su to “pozitivni zakoni” kojima je

jedina osnova protuzakonito nasilje, i zašto gospodin generalni nije pucao protiv

protuzakonite rekvizicije svoga rizlinga u ratu nego protiv “bijesnih pasa” koji su

zalajali na tu protuzakonitost ratnog stanja uopće i koji su u borbi protiv protuzakonitosti

bili zapravo jedini garanti zakonitosti, u višem, moralnom smislu. Jer da

se nisu slomili “pozitivni zakonski” okviri ratne pro-tuzakonitosti, gospodin generalni

ne bi danas kao predstavnik naše mlade industrije ekspor-tirao u Perziju svoje

plehnate lavore i noćne lonce, on ne bi bio “predstavnik naše mlade privrede”, on ne

bi predsjedavao ni komorama ni ovom našem elitnom društvu! Za čašu rizlinga četiri

krvave glave, sve je to kriminalno, krvavo, moralno bolesno!

Kod stola, spuštene glave, s desnom rukom na dršku brušene čaše, u mislima, potpuno

miran, bez ikakvog prizvuka razdraženosti, u svom vlastitom unutarnjem razgovoru,

više za sebe, ja sam izgovorio tiho, kao duhom odsutno, da je “sve to kriminalno,

krvavo, moralno bolesno”.

 

Slučajno se dogodilo da je ta nevina fraza moga solilokvija pala u maloj jednoj pauzi

između dvije rečenice gospodina generalnog, dakle, u potpunoj tišini, te je baš zbog te

potpune tišine svaka moja pojedina riječ naročito

dobila na svome značenju. Poslije se govorilo po gradu da sam ja zaurlao iza glasa,

bjesomučno, suludo, da sam skočio i povukao stolnjak,

izderao se na prisutne da su moralni kre-teni, pak da sam im čak isplazio jezik,

poka-zao dugi nos i otrčao u vinograd kao vuko-dlak. Sve to nije istina. Posve tiho,

gotovo sen-timentalno, kao s prigušenim uzdahom, ja sam sav zaronjen u svoje

vlastite misli rekao da je sve to moralno bolesno, više kao komentar samome sebi –

kako ne bi imalo nikakvog stvarnog smisla ulaziti u diskusiju s takvim glupanima koji

nikada nisu umjeli ni htjeli da misle po crti bilo kakve logike po kojoj se ne može

ništa profitirati. Ako je u onome momentu moja izjava uopće imala neko dublje

značenje, mogla je biti samo to što je ustvari i bila: gesta, kojom sam samome sebi

odmahnuo kako nema smisla gubiti vrijeme na jalove razgovore s igračkama, sa

slaboumnicima, s bezličnim pojavama koje predstavljaju jednu izvjesnu društvenu

vrstu društvenog produkta a nisu ljudi nego pajaci i uzorci jedne robe!

Ali dogodilo se obratno. Ta moja posljednja, banalna i otrcana fraza zapravo, da je to

sve moralno bolesno, prsnula je nad onim stolom, nad onim oblakom dima na verandi,

nad onim srebrnim zdjelama i svjetiljkama i maskama kao raketa.

Gospodin generalni, koji je toga trena upravo bio palio svoju treću havanu, mješina s

na-prčenim usnama, s vodoravnim naborima na svome tvrdom niskom čelu, s

pogledom ispod cvikera, s uzdignutom desnicom, u kojoj je plamtjela žigica, prekinuo

je na čas da siše zrak kroz havanu i, držeći poluzapaljenu cigaru između kažiprsta i

srednjaka lijeve ruke, s gorućom žigicom u desnoj, nagnuo se spram mene i zapitao sa

znakom iznenađenog čuđenja: što ja mislim, što je sve to krvavo, kakav kriminal?

– Pa sve to: taj vaš rizling, ta četiri mrtvaca koje vi zovete bijesnim psima, to, da vi

sve to nama večeras pričate, sve to…

– Kako sve to, ne razumijem, još uvijek s neshvaćanjem gledao me gospodin

generalni, očekujući da mu objasnim što sam ja to nešto progunđao kao kroz zube,

kako bi u miru mogao da povuče dva-tri udisaja kroz svoju hava-nu, još prije no što

će mu se utrnuti žigica u ruci.

– Kako moralno bolesno? Kakav kriminal? Što je tu krvavo?

– Pa to što vi to nama pričate, što se hvalite kako ste ustrijelili četiri čovjeka. Ustrijeliti

čovjeka, to može svatko ako se nađe u takvoj prilici. Ali hvaliti se umorstvom mogu

samo kriminalno raspoloženi pojedinci. To sam mislio da je moralno nezdrava pojava.

– Znači, dakle, da onda vi odobravate onu provalu? E, ako je tako, onda žalim što

nisam ustrijelio i vas kao petoga!

To je bilo rečeno u vinu, u dimu, u oblaku dima, ali s uvjerenjem jedne podoficirske

arogancije kako se viče na regrute. Čulo se gdje jedan noćni leptir očajno udara

krilima u šupljini staklene, bijele mliječne kugle, a onda je nastala prilično duga

stanka. Sjećam se da mi je petrolejka nad zdjelama s grožđem i slatkiš-njacima

izgledala čudnom, neobično mutnom; bio je to prljav sjaj svjetiljke na staromodnim

pogrebnim kolima. Sva lica oko stola, okrenuta spram moje ličnosti, kao da su me

pogledom pitala zašto još uvijek šutim? Činilo mi se da sam u kazalištu, da sam na

daskama, da glumim i da je na meni riječ: ako ne progovorim, zaustavit će se čitava

predstava, propast će kazalište, spustit će se zavjesa na otvorenoj sceni.

Još uvijek sam sjedio u svojoj nepomičnoj pozi, kod stola, s desnom rukom na

stolnjaku, osjećajući između dva prsta brušene bridove osmorokutnog staklenog

drška, i sjećam se kako je između palca i kažiprsta kucalo srce. Odbijalo je to srce na

osmorobridnom staklenom stalku, pravilno, jednolično, jedan, dva, tri, četiri, pet, šest,

sedam, a riječ je bila na meni, sva lica oko stola ukočila su se, kao da će nas nekakav

nespretan fotografski početnik snimiti, i sad ga je nestalo iz crne krpe i nema ga, a mi

čekamo da škljocne stroj pa da život dalje zažamori u vinu, u glupostima, u smijehu,

da se razlije po mjesečini, da poleti kao onaj leptir što je nakon stravične borbe sunuo

iz mliječne kugle i izgubio se iznad ve-randinog luka, visoko iznad naših glava, u

zelenim daljinama tople rujanske noći.

 

Koliko sam bio sabran, vidi se po tome što se još i danas sjećam svake, pa i

najneznatni-je sitnice, te je prema tome glasina, što je poslije kružila gradom, da sam

se izgubio u grimasama, u urlanju, u provali upravo abnormalne, strastvene

uznemirenosti, savršeno neosnovana. Bio sam miran i neobično, gotovo vidovito

svijestan dalekosežnosti svake riječi i kretnje. Osjećao sam da još uvijek postoji

mogućnost takozvanog konvencionalnog raspleta, kao za svakog dresiranog psa koji

je zala-jao u sobi svoga gospodara: da uvuče rep i da se sakrije pod stol pred nogom

ili pred remenom. Hiljadu otvorenih mogućnosti, bogata lepeza eventualija bila se

razastrla pred mojim očima. Mogao sam da se izgubim u nekim generalnim

razmatranjima oko tog pojma “moral insanity”, da ne kažem ništa, a da mu ipak

priznam da je genijalan i vidovit političar, kada je već godine osamnaeste znao da

treba strijeljati ljude kao “bijesne pse”. Ali upravo zato što sam bez ikakve skrivene

primisli bio izgovorio jednu završnu rečenicu svog najintimnijeg monologa, bez

najmanje zle ili agresivne namjere (jer se taj zaključak bio logično pojavio i posve

slučajno zalepršao nad glavama onih glupana na verandi), ja sam, fasciniran

bezazlenošću svoje male istine, osjetio kako bi podvući rep u tome momentu značilo

doista pasji nestati pod stolom, a da postanem pas upravo onog momenta kada sam

nakon pedeset godina prvi put izrekao ono što mi je izgledalo ljudski logično, to

nisam mogao.

 

Zlatni mostovi, porculanska zubala, crvene gubice pod naočarima i cvikerima, topao

miris ženskog mesa, neobično glupo izbuljen pogled moje gospođe supruge,

Domaćinskijeva havana, obje uzdignute ruke gospodina magnificusa, njegov blesavi

akademski poziv: ali, gospodine doktore, upravo možda taj dostojanstveni apel toga

magnificusa na moje doktorsko dostojanstvo, na građanski uzvišen čin moga

akademskog poziva, sve to odbilo me još više od onog polupijanog kruga, i ja

sam pustio držak od čaše i povukao ruku u džep za svojom dozom. Ne znam kako je

Domaćinski shvatio tu moju gestu kad sam desnom rukom posegnuo u stražnji džep

svojih hlača (da zapalim jednu njegovu cigaretu, to mi je onog momenta izgledalo

nespojivo s oz-biljnošću situacije), ali svakako po grmljavini

stolica i po gužvi što je nastala oko Domaćin-skog na čelu stola meni se tako pričinilo

kao da je on, pod pretpostavkom da ga mislim us-trijeliti, pograbio flašu, a u tome

momentu već okružen gospodom gostima, iz one gužve kretnja i povika: da to nema

smisla, da bi najbo-lje bilo da se gospoda umire, da je to nesporazum, ja sam čuo

promuklu basinu Domaćinskog koji bezuslovno i imperativno traži od mene da

povučem svoju riječ, da mu dam zadovoljštinu i da se ispričam jer da će me inače

ustrijeliti kao psa! Zapalio sam cigaretu i ustao.

– Kome da se ispričam? Zašto? Konstatirao sam da se taj gospodin hvali time što je

ustrijelio četiri čovjeka kao četiri bijesna psa. Ostajem kod toga da je to kriminalna i

moralno bolesna pojava. Nemam nikakve namjere da se ispričam, a pogotovo ne

banditu koji se i meni grozi da će me ustrijeliti. Samo taj fakat što se pod ovim

krovom nalazim kao gost priječi me da spram tog novog kriminalnog ispada zauzmem

onaj stav koji bi bio logičan!

 

Dalje se više ne sjećam detalja. Vikali su svi, a iznad svega grmjela je basina

Domaćinskog da će me ustrijeliti kao psa. Ogroman i mesnat, taj se divljak istrgnuo

onoj rulji doktora i senatora, i, zaurlavši suludo – da se on ne da vrijeđati pod svojim

krovom, da će on uzeti sam sebi zadovoljštinu, da će me zgaziti tu na licu mjesta, on

je nasrnuo na mene, a ja sam, primijetivši kako u njegovoj ruci blista revolver, u tome

momentu prevalio stol, preskočio preko onih zdjela, svjetiljaka i staklovine i nestao u

noći. Zveket stakla, posuđa, svjetiljaka, stravična vika na polutamnoj verandi, a vani u

noći vjetar u kestenovima, cvrčci, mjese-čina i rosnata, zelena zvjezdana tišina. Vjetar

u granju, pjesma cvrčaka, zvijezde…

Autor 11.2.2011. u 13:11

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija