Trećega dana poslije večere u vinogradu uputio sam kartelu pismo da sam obolio i da
kroz jedno, po predviđanju liječnika “neizvjesno vrijeme”, ne mogu nastupiti svoje
dužnosti; tom suhoparnom, potpuno oficijelnom pismu priložio sam liječničku
svjedodžbu jednog svog znanca kirurga: nadražaj slijepog crijeva s eventualnom
operacijom.
Dan kasnije telefonski mi se javio doktor Marko Javoršek, bivši ministar, advokat,
bivši marksist, socijaldemokratski ministar u jednom ekonomskom resoru, u jednoj
kraljevskoj vladi koja je bila sastavljena na programu koji bi mogao da bude sve na
svijetu prije nego marksistički! Kod gospodina generalnog Domaćinskoga u njegovim
poduzećima igrao je eksministar Javoršek ulogu ekonomskog savjetnika i bio u jednu
ruku lični prijatelj gospodina generalnog direktora, a u drugu član raznih ravnateljskih
vijeća: pilane i tvornice noćnih lonaca i paromlina, pa čak i jedne parfimerije i
drogerije, pod zaštitom jedne poznate mondene i koketne egipatske božice. Gospodin
ministar Marko, koji se kao advokat potpisivao Marko Antonije i koji je uživao ugled
vrsnog pučkog tribuna i neobično nadarenoga govornika, posjetio me je u mom
vlastitom stanu u vrijeme unaprijed ugovoreno, i to točno o podne i pet minuta odmah
slijedećeg dana pošto su u kartelu primili moje pismo.
– Budite kod kuće, dakle, dragi doktore, u dvanaest i pet, evo mene kod vas!
l doista! U dvanaest i pet bio je kod mene, a u dvanaest i petnaest situacija je već bila
nesumnjivo jasna: došao je po nalogu Domaćinskog koji od mene traži potpunu
zadovoljštinu, i to formalnu, pismenu, da, prvo: požalim uvrede, i, drugo: da povučem
sve elemente klevete koji su nesumnjivi, jer u protivnom slučaju on će me, prvo:
razriješiti obveze bez ikakvih formalnosti, i, drugo: predati sudu. Gospodin ministar
Marko Antonije mislio je da bi u obostranom interesu bilo da dođe do nagodbe, do
kompromisnog sporazuma. S moje strane jedno formalno pismo riješilo bi
Domaćinskog svakako veoma neugodne dužnosti da me preda sudu, a opet “i u mome
je interesu da se taj skandal takoreći džentlmenski, evropski likvidira, da dođem do
svog otkaznog roka i do svoje zakonom zagarantirane otprav-nine, nego obratno, da
budem suđen i da izletim iz tog poslovnog odnosa pod okolnostima kakve za mene
nesumnjivo ne predstavljaju nikakvu naročitu materijalnu prednost”.
Izjavio sam gospodinu ministru Marku An-toniju neka bude ljubazan i neka izvoli
izvijestiti gospodina Domaćinskog da ne mislim pisati nikakvo pismo, da mu ne
mislim dati nikakve zadovoljštine, a što se tiče razrješenja obveze bez formalnosti,
odnosno suda, da mu stojim na raspoloženju. Primam otkaz, a tužbu uzimam na
znanje. Materijalna strana pitanja me ne zanima!
– Oprostite, gospodine doktore, ja naravno nemam nikakve namjere da vas savjetujem,
jer najposlije ja pretpostavljam da ste svijesni svih pravnih posljedica ovog
neugodnog slučaja, ali opet, prijateljski, među nama, kolegijalno (više od toga:
drugarski), vi ćete mi dopustiti da vam izjavim kako se ne mogu oteti impresiji da se
vi – kako da kažem – živčano nalazite ipak u nešto povišenom raspoloženju i da ne
možete da se objektivirate do onog stepena kakav bi nesumnjivo bio potreban za
donošenje tako važnih odluka. Vi znate: radi se o § 299, 300 i 301 k. z. Nema nikakve
sumnje da će osuda pasti na vašu štetu. Domaćinski je ugledno lice, on je jedan od
najuglednijih predstavnika naše privrede, on nosi čitav niz naših i međunarodnih
odlikovanja, on je, da, i tako dalje. Čemu da gubimo riječi i vrijeme? Situacija u kojoj
se nalazite nije – naravno – zavidna, ali, svakako: bolje je odabrati odluku po crti
manjeg otpora, pa prema tome tu aferu završiti po liniji oportuniteta, to jest manjeg
zla, no… i tako dalje, dragi kolega, he–he! Meni je vrlo neugodno, dakako, he-he – i
molim vas da mi povjerujete kako su sve moje simpatije na vašoj strani, i koliko mi je
god neprijatno što sam se tu pojavio u ulozi posrednika, ja ipak mislim da vi nemate
nikakva razloga da posumnjate u moje prijateljstvo spram vas, pak upravo iz toga
razloga mislim da bi bilo bezuslovno potrebno da vam se objasni da će svatko
objektivan morati da se tu složi u procjeni situacije sa mnom: čini se kao da vi stojite
pod dojmom svojih vlastitih fraza te nemate dovoljno moralne snage da pogledate
činjenicama u oči i da se pomirite s tim da je u životu često bolje i jednostavnije
progutati žabu da bismo dobili kravu, nego ovako nervozno, dječački, da, upravo
pubertetski gubiti se u neizvjesnostima, pak prema tome proigrati eventualno i svoju
posljednju šansu!
– Nema ni jednog od naših sedam hiljada doktora prava i mudroslovlja koji mi ne bi
savjetovao na vlas to isto što ste mi savjetovali i vi, a ja opet ne znam što da vam
kažem, osim obrazloženja što sam ga već imao čast izjaviti: primam otkaz, a tužbu
uzimam na znanje! Ostajem u cijelosti kod svoje izjave da je Domaćinski kriminalan
tip, ubojica i bandit.
– Dopustite mi, gospodine kolega, da primijetim kako ste vi suviše zabrazdili, da tako
kažem, da, u frazu. Vi ste nekonkretni! Što znači nekoga proglasiti banditom? Osim
verbalne injurije, to ne znači baš savršeno ništa!
– Poslije svega što se odigralo tamo na verandi ja toga čovjeka smatram kriminalnim
tipom! Ja ne razumijem u čemu bih ja bio ne-konkretan? Domaćinski je nesumnjivo
moralni idiot! Što znači biti bandit? To je vama nekon-kretno?
– Ma vi ste, druže, nestvarni, s obzirom na pozitivne zakonske okolnosti! To što vi
pričate to je možda poezija, ali nije konkretno! Tako se politika voditi ne da! Kakva
vam je to politika? Svaka vaša riječ, sve teže uvrede!
– Pa dobro! Zar ste vi došli ovamo da me podučite kako se vodi “politika”? Ja se
nikada nisam bavio politikom, i od mene je svaka takva djetinjasta namjera neizrecivo
daleko!
– Politike ima i u prenesenom smislu, dragi kolega! Sve je u životu politika što nam
može poslužiti kao sredstvo kako bismo postigli onaj cilj koji želimo da dosegnemo.
Politika je vještina koja računa s jednim koeficijentom, a to je – vidite – koeficijent
stvarnih snaga! Da! A u ovom slučaju stvarne snage kojima raspolažete takve su da
ćete nesumnjivo podleći. A uživati u svom vlastitom porazu, to je starofrajlinska
martiromanija, a nije politika! Ja sam kao političar bio u situaciji da gutam žabe i
miševe, blato i staklo, a kadikad – bogami – i vatru. Paklena je to krampampula voditi
politiku, vjerujte mi, ali vidite, ja se nikada nisam dao rukovoditi svojim živčanim
raspoloženjem, moj dragi gospodine druže!
– l dokle ste dotjerali? Da kao nekakav bivši pučki tribun vršite lakejsku službu
jednom banditu i kriminalnom tipu. Ako je to dokaz za vašu političku vještinu, onda
vam zahvaljujem na dobrim savjetima! Uostalom, da vam olakšam, dopustite da vam
izjavim kako mi je vaš repertoar poznat! Unaprijed mogu izdeklamirati sve što biste
mogli da mi kažete: da su ljudi – ljudi, da je život neka vrsta borbe za opstanak, dakle
neka vrsta rata, a u ratu je kao u ratu, i sve stvari treba uzeti kakve zapravo jesu, a
ljudska je glupost velevlast, a nivo proletarijata uslovljen je nivoom građanske klase,
a priroda ne čini skokove i treba se pomiriti s time da su zidovi tvrđi od naših glava, a
noću su sve krave crne, i zašto čeprkati po sasvim neznatnim, da, upravo savršeno
sporednim sitni: čama, kad je u životu sve uslovljeno sredstvima proizvodnje, i glavno
je da se radi za masu, a ne individualno, a ja sam – dakako – individualist te ne vidim
ništa osim svoje ličnosti, svoje glupe, ograničene, malograđanske malenkosti, a to je
sve neka vrsta larpurlartizma, to je sve salonska razbibriga sitnih badavadžija, jer se
individualnim moraliziranjem ne može ništa pomaknuti naprijed, itd., itd. A sve to,
sve to je žrvnjanje smeća i gluposti, jeste li me razumjeli? Mene se politika u ovom
trenutku ne tiče ništa, razumijete li, ništa, ali kad je već netko političar, socijalist, rojalist
i republikanac u istom licu kao vi, taj ne bi trebao da meni docira iz politike!
– A zašto ne, molit ću lijepo?
– Zato, jer ja spadam u džentlmene, a ne u pseudopolitičare! Zato!
Gospodin Marko Antonije Javoršek promatrao me je s punim zanimanjem. On ustvari
nije bio neinteligentan i meni se na momente pričinilo kao da se u njegovom pogledu
zaiskrila jedna mala, posve neznatna, prostim okom jedva primjetljiva iskra simpatije.
Nastala je tišina. Imao sam osjećaj da će ustati i otići. Međutim, čovjek se je svladao.
Gospodin ministar posegnuo je mehanički za kutijom s cigaretama.
– Slobodno?
– Molim, izvolite!
Htio sam mu zapaliti cigaretu, ali nije bilo žigica. Ni gospodin ministar nije imao
žigica. Ustao sam i otvorio vrata u pokrajnu sobu (blagovaonicu) da donesem žigice, a
na vratima, zatečena mojom brzom i iznenadnom kretnjom, stajala je
mnogopoštovana gospođa Agneza, moja draga žena. Sakrivena iza porti-jere, ona je
prisluškivala našem razgovoru.
– Pardon! Oprosti! Nemamo žigica! Molim te da nam donesu žigice… i malo konjaka!
Zatvorio sam vrata i vratio se natrag do gospodina ministra.
Upadica s mojom gospođom bila je vrlo neugodna, ali tehnički, nažalost, bilo je
neizvedivo da se učini nevidljivom ili da se porekne. Slegnuvši ramenima, zaokružio
sam dva-tri puta sobom i vratio se bez riječi do naslonjača. Sobarica koja se nečujno
pojavila na drugim vratima s konjakom i sa šibicama postavila je kutiju žigica i flašu s
konjakom na srebrnoj tasi na stol, i, bacivši na mene diskretan pogled pun straha,
upravo još više: strave, opet je isto tako nečujno nestala. Nisam posvećivao tome
nikakve pažnje, ali mi je tom prilikom palo na pamet da sam već primijetio kako me
posluga u kući promatra sa stravom i s izražajem samilosti: smatraju me ludim!
Na koga da se čovjek pozove u takvim prilikama? Na jednog od naših sedam hiljada
doktora univerzalne medicine, prava ili bogoštovlja? Na jednoga od pola milijuna
činovnika ili državnih namještenika? Na dvjesta pedeset ministara, od kojih je jedan
ovdje prisutan, i to još marksist samozvanac? Na brončane spomenike po našem
gradu? Na željezničare? Na slagare? Na ovakve pučke ministre, kao što je ovaj ovdje?
Na sobarice? Na moju vlastitu sobaricu Miciku koja me smatra ludom? Na bludnice?
Na svećenike?
– Dakle, u zdravlje, gospodine ministre!
– U zdravlje, gospodine kolega!
Kucnuli smo se, iskapili konjak, zapalili smo cigarete, ja sam ponovno ulio konjaka,
najprije gospodinu ministru, a onda sebi, i opet smo se izgubili u tišini. Nijedan od nas
nije mogao da nađe zgodnu riječ.
– Pardon, gospodine ministre, možda je moje pitanje indiskretno, ali me u ovome
momentu zanima: hoćete li vi preuzeti pravno zastupanje Domaćinskoga u ovoj
stvari?
Marko Antonije Javoršek se zbunio. Prilično tamno, gotovo ljubičasto rumenilo na
njegovom licu, pa čak i na vratu, pričinilo mi se neposrednim. Gotovo ljudskim. Kada
čovjek osjeća da bi bližnjeg mogla da udari kap, taj mu je kandidat smrti uvijek
nekako drag.
– Ne, ni u kome slučaju. Koliko je meni poznato, tužbu će potpisati doktor Hugo.
– Doktor Hugo-Hugo? On je dobar pravnik! On uživa glas vrsnog govornika!
– Da! On je dobar govornik. Opasan protivnik. A kome ćete vi predati svoju obranu?
– Ja ću se braniti sam! To jest: ja se uopće ne ću braniti! Zadovoljit ću se osudom bez
priziva i odsjedit ću kaznu. Ja računam tako sa šest do osam mjeseci otprilike!
Pogled kojim me je okružio ministar Javor-šek bio je onaj isti malko nesigurni a
malko nepovjerljivi pogled sobarice Micike! Taj me je čovjek promatrao s
uznemirenim disanjem, a iz pogleda tekla mu je ova, otprilike, logika: pa dobro,
čovječe, što je to s vama? Je li to doista istina što se priča po gradu da ste šenuli? Zar
ludilo nastupa ovako prosto bez ikakvog uvoda, u dvadesetičetiri sata?
Opet je nastala nijema stanka. Opet sam ja uzeo u ruke čašicu s konjakom, i,
pozdravivši gospodina ministra nijemom gestom, ponovno smo iskapili svaki svoj
štamperl i vratili ga na srebrni pladanj. Ja sam ulio iz flaše: najprije njemu, onda sebi.
– Hvala, doktore, ja više ne mogu, zahvalio se gospodin ministar, učtivo dotaknuvši
kaži prstom grlić flaše i, otklonivši tako simbolično ovu moju posljednju kitajsku
etiketu samozatajne gostoljubivosti, on je ustao; zaronivši dubokim, toplim, kao
tobože neposrednim pogledom u moje zjenice, pristupio mi je u neposrednu, intimnu
blizinu, tako da sam osjetio dodir sukna njegova odijela i našao se u toplom slapu
njegova daha od konjaka, piva i dima. Popio je već najmanje tri krigle piva, pomislio
sam u sebi, i sav natopljen pivskim zadahom iz njegovih ministarskih usta, sagnuvši
se poludesno da se izmaknem toj toploj pivskoj pari, ustao sam i sam. Prestajali smo
tako okom u oko i licem u lice nekoliko sekunda, a onda se on ponovno, toplo, gotovo
intimno sagnuo spram mene i uzeo me za obje ruke kao da sam dijete. Ruke su mu
bile natečene od krvi, tople i prilično vlažne. Kao da me miluje, on se svojim rukama
popeo uz moje, uz zglobove, uz oba lakta sve do ključnih kostiju, gotovo do
podbratka, a onda me stegnuo prijateljski za ramena i potapšao kao od raznježene
simpatije.
– Dragi gospodine druže, ja vas, bogami, ne razumijem! Hajde da o toj stvari
razgovaramo intimno, prijateljski! U četiri oka! Kao čovjek s čovjekom!
– Hoćete li da budem potpuno iskren?
– Pa naravno, to se razumije samo po sebi
!
– I ne ćete mi zamjeriti ako vam doista kažem ono što mislim?
– Pa naravno, gospodine kolega, to je barem izvan diskusije! Samo na bazi potpunog
međusobnog, iskrenog povjerenja mogu se ozbiljno, ljudski graditi stvari! Naravna
stvar!
– Onda molim, izvolite zauzeti mjesto!
Opet smo utonuli u naslonjače, ja sam zapalio cigaretu osjećajući kako njegov pogled
fiksira svaku moju, pa i najneznatniju kretnju, pazeći budno da mu ne bacim u glavu
flašu s konjakom.
– Vi mnogo pušite, gospodine doktore!
– Ne! Ovo je moja treća cigareta jutros! Dakle, vi ste mi dopustili da kežem što
mislim, i ne ćete se uvrijediti ako budem iskren? Ja ne mogu s vama razgovarati kao
čovjek s čovjekom, jer nemam u vas ljudskog povjerenja!
Gospodin ministar ostao je na moje najveće iznenađenje potpuno miran. Ona sitna
svjetlucava iskrica u njegovu pogledu utrnula je, i taj me je čovjek promatrao mirno,
neugodno mirno, iz neizrecivo velike distancije, iz kakvog se razmaka promatraju
bolesnici po živčanim klinikama. Bio je toga trena uzvišen iznad mene u svemu:
pogled uzvišenog razuma i potrebnog kliničkog mira. Pogled stare umorne sojke koja
je svoje već odavno otkri-ještala.
– Sjećate li se onog našeg razgovora kod evangeličke crkve?
– Kod evangeličke crkve, razgovora? Oprostite, zaboravio sam! Nemam pojma o
čemu se radi, doista, žalim, no ne mogu se sjetiti ničeg!
– A ja sam, vidite, bio sto posto uvjeren da vi o tom razgovoru ne ćete imati pojma!
Ima tome već sedam-osam godina. Neznatni detalji, sasvim logično, neobično se brzo
gube iz sjećanja, prirodna stvar! Za mene je taj naš razgovor ostao – moglo bi se reći –
nezaboravnim susretom, i ja ću biti tako slobodan, ako mi dopuštate, da vam osvježim
memoriju! Pod jednom pretpostavkom, dakako!
– Molim, molim, samo ne znam o kojoj se sad novoj pretpostavci radi?
– Pod uvjetom da me prestanete promatrati tim svojim medicinskosamaritanskim
pogledom, kao da razgovarate s pacijentom! Molim vas, uvažite da ja nisam pacijent,
i da u svemu kako ja o toj stvari mislim nema savršeno ničeg patološkog! Da sam
poludio, to mogu o meni kombinirati moja supruga ili moja sobarica, ali kad ste me
već počastili svojom posjetom kao charge d’affaires gospodina generalnog direktora
Domaćinskog, i kad već nosite u svojoj lisnici jednu tužbu protiv mene i jednu kaznu,
kao što smo utvrdili, po § 297, 299, 300 i 301 k. z., onda bi bilo logično da ste
odbacili pretpostavku o mojoj neubrojivosti. Jer u koju zapravo svrhu može služiti
tužba po § 301 k. z. protiv jednog neubrojivog, recimo, ludog klevetnika? Dakle, kako
je to bilo s našim razgovorom kod evangeličke crkve? Toga dana vladala je neobična
sparina. Jedan od onih pasjih dana naše subalpinske jugovine kad se asfalt topi pod
stopalom, kad se znoj lijepi po tabanima i na lopaticama, kad se neobično živo osjeća
ženski miris po ulicama, te čitav grad vonja na dječju žensku školu. Duva široko, diže
oblake prašine, lišće je u krošnjama popilo i posljednju kapljicu vlage iz peteljki, te se
čuje gdje svaki pojedini list tucka o drugi, kao da je nastupila nekakva paklena, siva
skleroza među lišćem, kao da to nisu pravi kestenovi, već je čitava brašnjava aleja
potonula, kao ukleti drvored, posut pepelom, potopljen u lavi, modeliran od betona,
tako siv kao brašnjava vreća, prljav, prašnjav, ljepljiv, a sve to u svjetlosti paklene
kvarclampe koja pali odozgo, iz pastelnoplave praznine, potpuno besmisleno, kao
prava paklena vatra, i sve je naš čisti, pravi, nepatvoreni pakao takozvanog pasjeg
ljeta za kojim toliko čeznemo. Takvog jednog dana mi smo se sastali u sjeni drvoreda
upravo pred evangeličkom crkvom. Oprostite mi, molim vas, ovo je možda
demagoški detalj, on možda ima mrvu pamfletski karakter, ali za moj vlastiti dojam o
vašoj ličnosti od bitnog je značenja, jer sam ja onoga dana to bio tako osjetio, i za
moje lično nepovjerenje spram vas to je od najosnovnije važnosti: vi ste se pojavili u
sjeni tog drvoreda u svome odijelu od sirove svile, u bijelim cipelama, s ispruganom
kravatom, s panama-šeši-rom, u svilenoj košulji, okupan, svjež, obrijan,
odekolonjiziran, još relativno mlad, vitak, pun višeg životnog elana, dobroćudno
nasmijan, poslije prve jutarnje cigarete, kako je meni izgledalo, zdrav i bezbrižan, u
jednu riječ: pravi socijalistički ministar, karijerist, koji ima svoje dividende, svoje
solidno i unosno namještenje kod jednog kapitalističkog, dakako, kartela, svoje
društvene veze, svoju karijeru koja ne će biti da je dovršena, i tako se kreće svijetom
veselo, moglo bi se reći, pobjedonosno, da, upravo trijumfalno! Kraj nas, u tri i po
metra dubokom kanalu, u sedamdeset i pet centimetara širokoj jami, polagali su
radnici plinske cijevi. Čitav drvored oko evangeličke crkve plivao je u oblaku
plinskog smrada, a dolje, na dnu kanala, na dnu onog blatnog groba, smrad je po svoj
prilici bio nesnosan, jer su se ti polugoli odrpanci svake druge minute penjali na
površinu da udahnu kap svježeg zraka, skidajući s nosa nekakve šmrkave blatne krpe,
kao neku vrstu maramica što su ih vezali preko nosa da bi se zaštitili od onog
odvratnog plinskog vonja prema kome gnjila jaja mirišu kao ambra. U svakoj drugoj
civilizaciji tim nevinim i na tešku robiju, upravo na doživotan prisilni rad osuđenim
kažnjenicima bili bi stavili na nos nekakve zaštitne brnjice; kod nas su ih natjerali u
taj smrad sa smrdljivim krpama na ustima, a kako već može izgledati vlastita
maramica tih naših sankilota, to mislim da nije potrebno naročito opisivati. Više još
od samih stradalnika mene su bili impresionirali njihovi kaputi na ogradi oko
evangeličke crkve: ta zagorska i međumurska garderoba tih bivših kaputa, iz kojih
proviruje tu jedna štruca, tamo list luka, podne je ljetno, pasje, a oko nas ovi uskrsli
lazari udišu gustu, prašnjavu, zagušljivu, smrdljivu žegu, kao kap skupocjenog
eliksira, zakrabuljeni provalnici, koji se vuku umorni pod suncem kao krepavajuće
mačke oko vatre.
– Rukovali smo se, a ja sam vas upozorio na one krpe na plotu evangeličke škole i na
to kako oni hljebovi tužno proviruju između poderanih mrtvih rukava: u svakoj drugoj
civilizaciji pobrinuli bi se mjerodavni faktori za nekakve plinske maske, a ovdje,
gledajte, kako izgleda garderoba našega proletarijata! Ako ništa drugo te smrdljive
krpe na onoj ogradi do-kumenat su prilika u kojima živimo!
– “A vi ste još uvijek sentimentalno raspoloženi, gospodine doktore”, tako ste mi
otprilike odgovorili: “to je romantika iz osamdesetih godina prošloga stoljeća. Time
što ih žalimo ne ćemo im pomoći, prvo, a zatim, ja ih uopće ne žalim! Njima je bolje
nego nama!”
– “Kako? Ne razumijem. Kome je bolje nego nama”?”
– “Njima je bolje nego nama, intelektualcima, proleterima bijelih ruku”, tako ste mi
odgovorili! -. “Ovakva mizerija sa osamnaest dinara svoje dnevnice zarađuje sto posto
iznad svojih potreba. Sa devet dinara on je podmirio sve svoje zahtjeve! A mi,
gospodine kolega, mi, gospodine moj, ne zarađujemo ni trideset posto za održanje
onoga standarda kakvim žive intelektualci našega ranga u Evropi. Što da žalim ovo
nepismeno balkansko meso? Sebe žalim, gospodine doktore, vas žalim, a ne ove
mizerije! Oni su sretni, oni nemaju nikakvih zahtjeva, oni lijepo hrču čitavu zimu pod
toplim krovom i kuhaju svoje smrdljive kobasice! Ostavite se, molim vas, naricanja!
To je čista hamletovština…” – Ne garantiram da sam vas citirao doslovno, ali otprilike
tako ste se izvoljeli izraziti. Ja sam vas poznavao kao socijalista po uvjerenju, kao
socijalističkog ministra, kao pučkog tribuna, govornika na masovnim zborovima,
takoreći, kao marksista, i ja sam posve skromno, bez ikakve zle namjere, primijetio da
to vaše gledanje na stvar ne će biti da je baš sto posto marksističko,
– “Da, pak što onda? Zar sam ja prisegao na Marxa? Marx je svoju analizu napisao
prije osamdeset godina, a ja se gnjavim svojim vlastitim mjenicama danas! Ja nikada
nisam bio marksistički monist, gospodine doktore! Ja načelno ne vjerujem ni u kakvu
dogmu!”
– “A ja uopće nikada nisam bio marksist, gospodine ministre! Klanjam se!”
– Tako smo se rastali prije sedam godina i odonda pak do danas, koliko se ja sjećam,
osim najbanalnijih i najkonvencionalnijih fraza, mi nismo imali prilike, da izmijenimo
ni jedne određene, stvarne ljudske misli, a sad odjednom vi tražite od mene da imam u
vas potpuno ljudsko povjerenje. Nemam ga, gospodine ministre, ne mogu ga imati i
lagao bih da kažem kako ga imam, a to je, mislim, najlogičnije da priznam.
Dugo je bio gospodin ministar Javoršek zaokupljen gašenjem svoje cigarete u
pepeoniku, a kad je uspravio glavu, počastivši me ponovno svojim pogledom,
izgledalo je da je umoran i da mu je sve to prilično dosadno. Progovorio je umorno,
blazirano, kao stari ru-tiner, koji je učestvovao mnogo puta u tako neprijatnom poslu,
što se kod njih u njihovoj štampi zvalo: peremo crnu kravu.
– Bez obzira na taj uvjerljivo sentimentalni untermalung vašega prikaza o našem
razgovoru kod evangeličke crkve, ja se mutno sjećam toga sastanka, kada sam vama u
svojoj sirovoj svili izgledao mlad i svjež, čak trijumfalno raspoložen. Ako tome ima
sedam godina, kao što vi kažete, onda činjenice govore, nažalost, posve obratno:
plivao sam u dugovima, bio sam u dugovima, bio sam u neobično zapletenim krizama
u rastavi braka sa svojom drugom ženom, izrezali su mi lijevi bubreg oko Uskrsa,
ukratko: krive pretpostavke s vaše strane. Ne poričem ni jedne svoje riječi što ste mi
ih vi citirali kao gramofonska ploča! Priznajem: tako sam mogao govoriti, jer to
odgovara otprilike i mom današnjem mišljenju o tim pitanjima. Ja nisam balavac i
nisam u pubertetu i ne izgaram u prvim groznicama marksizma, kao vi, mili moj
kućevlasniče! Nego dopustite vi meni da i ja vama kažem kao normalan čovjek
drugom normalnom čovjeku: ovo vaše kverulantsko fraziranje nije ništa drugo nego
jedna vrsta onanije relativno sitog i relativno dobro situiranog besposličara. To je papagajsko
fraziranje savršeno bespredmetnih gluposti. Proglasiti čovjeka kriminalnim
tipom jer je ustrijelio provalnika takoreći u samoobrani, i to u jednom vremenu kad je
anarhija vladala lijevo i desno kao kuga, ne imati u nekoga ljudsko povjerenje samo
zato što se jednog jutra prošetao u sjeni drvoreda u odijelu od sirove svile? Što to
znači? Idite, molim vas! To su glupe kaprice jedne histerične stare frajle s neuređenim
spolnim životom, to nije način mišljenja jednog građanina koji bi ipak više trebao da
drži do svog vlastitog građanskog dostojanstva!
– Pardon! Jeste li vi došli u moju kuću po informacije ili da me vrijeđate? Otkaz sam
primio, a tužbu uzeo na znanje. Svaka je daljnja riječ prema tome između nas suvišna!
Gospodine ministre, izaći možete na srednja vrata. Klanjam se!
Ustao sam i zalupio za sobom vrata blagovaonice.
Naslonjena na kredencu, zaplakana, sa zgužvanim rupčićem među prstima, stajala je
gospođa Agneza. Tako je izgledalo kao da će doći do velike scene, ali je sve svršio
neočekivano brzo kao kad čovjeku vade zub pod eter-nom narkozom. Kad si otvorio
oči, zuba više nema. Njen uvod bio je melodramski: da sam upropastio našu sreću,
budućnost naše djece, uKratko, sve što je zapravo predstavljalo svrhu njenog života.
Ona ovako dalje više ne može, niti može, niti hoće. Aut – aut! Između vinogradske
večere i ovog njenog ultimativnog aut-aut prošlo je pet dana. Večera je bila u subotu,
u utorak sam ja uputio pismo Domaćinskome, u srijedu je Marko Antonije Javoršek
ugovorio naš historijski sastanak, i onda slijedećeg dana, dakle u četvrtak, došlo je do
sloma s Agnezom. Od nedjelje do četvrtka život se po svojim vanjskim oblicima
odvijao u našoj kući posve normalno. Bilo je možda za nijansu sve suviše učtivo,
gotovo gluhonijemo, ali je zato predstava tekla prilično uredno. Uz zveket žlica po
pladnjevima, uz pognuta lica i plahe poglede (gle, s tatom našim zbivaju se čudne
stvari, on pokazuje znakove abnormalnosti”), ja sam se spram gospođe Agneze i
spram djevojčica vladao kao da se ništa nije dogodilo, kao što se, doista, ustvari i nije.
Glumio sam kao da nisam primijetio da oni misle da se je nešto dogodilo što je
poremetilo moju, kako da kažem, duhovnu ravnotežu, te smo prema tome igrali jednu
vrlo zapletenu i opasnu igru na rubu pameti. Ja sam se pretvarao kao da ne znam da
djeca znaju nešto što nisu mogla znati, jer toga naime nije bilo, a djeca kao da ne
znaju ono što je notorno, o čemu govori u kuhinji čitava posluga, što im je potvrdila i
mama: da se s tatom nešto zbiva i da bi ga trebalo strpati u luđačku košulju. S
gospođom Agnezom nisam se do toga momenta našao u četiri oka (jer smo mi spavali
odvojeno već dvije-tri godine, jer sam se ja zbog ulične buke povukao u jednu od
dvorišnih soba), a toga momenta, u blagovaonici, kada je nastupila bez maske, u
čitavom dostojanstvu svoje malograđanske ograničenosti, priznajem, nisam bio baš na
visini: suviše pod dojmom njenog prisluškivanja, a donekle iznerviran razgovorom s
Javoršekom, bio sam za nijansu kraći i logičniji nego što je to možda trebalo, s
obzirom na to da se je tu pristupilo likvidaciji jednog bračnog odnosa koji se spremao
da proslavi svoj srebrni pir. – Dakle, molim, da ponovim, da donekle rezimiram tvoje
riječi: svi se vi oko mene slažete u tome da ima već više od godinu dana što ja
izazivam svakoga, gdje koga stignem. To što je Domaćinski ustrijelio četiri čovjeka,
što se je time hvalio sedamstotinasedamdese-tisedmi put, što je izjavio da žali što i
mene nije ubio kao bijesnog psa, što je navalio na me revolverom i što bi me
eventualno i ustrijelio kao psa da nisam strugnuo kao pas, to se ti slažeš s
Domaćinskim, s njegovom buljookom kravom, s njegovim nitkovom advokatom, sa
svim tim kretenima oko nas, sa svim tim majmunima i apotekarima, da me treba
strpati u luđačku košulju samo zato što sam se usudio jedamput izgovoriti ono što
mislim! l ti se još prijetiš meni u ultimativnoj formi: ili da poklek-nem, da vas sve
zamolim za oproštenje, ili da povučem konzekvencije, jer ti smatraš da nije u interesu
tvome ni u interesu tvoje djece biti pod okriljem jedne blune, jednog prenapetog,
egzaltiranog nervčika. Ti misliš da će tvoj gospodin bariton bolje odgajati tvoju djecu
nego ja, koji ne znam biti zahvalan svojim dobročiniteljima! Eto, Domaćinski me je
nosio na rukama, a ja sam mu pljunuo u lice! Izazivam javne skandale po parkovima,
rulja trči za fijakerom kojim me voze na policiju! Jezik sam isplazio starom
Florijaniju! Ministru Harambaševiću izjavio sam u lice da krade marke! Upropastio
sam svoju egzistenciju! Svoj brak! Sreću svoje djece! l sada u čitavoj toj zapletenoj
zbrci:, aut – aut! Ili da priznam da sam poludio, ne sasvim, ali ipak, sa dvadeset i pet
posto, a sa
sedamdeset i pet posto svoje zdrave pameti da požalim taj slučaj, da ispravim sve te
ispade, da repariram stvar donekle svojim pokajanjem kako-tako, ili da uvidim kako
nemam prava na to da dalje ugrožavam mir i sreću svoje obitelji? Uviđam. Putujem.
Rastavu braka primam. Krivnju preuzimam na sebe. A naročito mi je pak milo što ne
ću više morati da sjedim na Karmeni i da se divim Escamillu! Ne boj se! Ja nisam don
Jose. Zbogom!
