Miroslav Krleža: Zbogom – Na rubu pameti (4)

Autor 19.2.2011. u 10:51

Miroslav Krleža: Zbogom – Na rubu pameti (4)

Trećega dana poslije večere u vinogradu uputio sam kartelu pismo da sam obolio i da

kroz jedno, po predviđanju liječnika “neizvjesno vrijeme”, ne mogu nastupiti svoje

dužnosti; tom suhoparnom, potpuno oficijelnom pismu priložio sam liječničku

svjedodžbu jednog svog znanca kirurga: nadražaj slijepog crijeva s eventualnom

operacijom.

Dan kasnije telefonski mi se javio doktor Marko Javoršek, bivši ministar, advokat,

bivši marksist, socijaldemokratski ministar u jednom ekonomskom resoru, u jednoj

kraljevskoj vladi koja je bila sastavljena na programu koji bi mogao da bude sve na

svijetu prije nego marksistički! Kod gospodina generalnog Domaćinskoga u njegovim

poduzećima igrao je eksministar Javoršek ulogu ekonomskog savjetnika i bio u jednu

ruku lični prijatelj gospodina generalnog direktora, a u drugu član raznih ravnateljskih

vijeća: pilane i tvornice noćnih lonaca i paromlina, pa čak i jedne parfimerije i

drogerije, pod zaštitom jedne poznate mondene i koketne egipatske božice. Gospodin

ministar Marko, koji se kao advokat potpisivao Marko Antonije i koji je uživao ugled

vrsnog pučkog tribuna i neobično nadarenoga govornika, posjetio me je u mom

vlastitom stanu u vrijeme unaprijed ugovoreno, i to točno o podne i pet minuta odmah

slijedećeg dana pošto su u kartelu primili moje pismo.

– Budite kod kuće, dakle, dragi doktore, u dvanaest i pet, evo mene kod vas!

l doista! U dvanaest i pet bio je kod mene, a u dvanaest i petnaest situacija je već bila

nesumnjivo jasna: došao je po nalogu Domaćinskog koji od mene traži potpunu

zadovoljštinu, i to formalnu, pismenu, da, prvo: požalim uvrede, i, drugo: da povučem

sve elemente klevete koji su nesumnjivi, jer u protivnom slučaju on će me, prvo:

razriješiti obveze bez ikakvih formalnosti, i, drugo: predati sudu. Gospodin ministar

Marko Antonije mislio je da bi u obostranom interesu bilo da dođe do nagodbe, do

kompromisnog sporazuma. S moje strane jedno formalno pismo riješilo bi

Domaćinskog svakako veoma neugodne dužnosti da me preda sudu, a opet “i u mome

je interesu da se taj skandal takoreći džentlmenski, evropski likvidira, da dođem do

svog otkaznog roka i do svoje zakonom zagarantirane otprav-nine, nego obratno, da

budem suđen i da izletim iz tog poslovnog odnosa pod okolnostima kakve za mene

nesumnjivo ne predstavljaju nikakvu naročitu materijalnu prednost”.

Izjavio sam gospodinu ministru Marku An-toniju neka bude ljubazan i neka izvoli

izvijestiti gospodina Domaćinskog da ne mislim pisati nikakvo pismo, da mu ne

mislim dati nikakve zadovoljštine, a što se tiče razrješenja obveze bez formalnosti,

odnosno suda, da mu stojim na raspoloženju. Primam otkaz, a tužbu uzimam na

znanje. Materijalna strana pitanja me ne zanima!

– Oprostite, gospodine doktore, ja naravno nemam nikakve namjere da vas savjetujem,

jer najposlije ja pretpostavljam da ste svijesni svih pravnih posljedica ovog

neugodnog slučaja, ali opet, prijateljski, među nama, kolegijalno (više od toga:

drugarski), vi ćete mi dopustiti da vam izjavim kako se ne mogu oteti impresiji da se

vi – kako da kažem – živčano nalazite ipak u nešto povišenom raspoloženju i da ne

možete da se objektivirate do onog stepena kakav bi nesumnjivo bio potreban za

donošenje tako važnih odluka. Vi znate: radi se o § 299, 300 i 301 k. z. Nema nikakve

sumnje da će osuda pasti na vašu štetu. Domaćinski je ugledno lice, on je jedan od

najuglednijih predstavnika naše privrede, on nosi čitav niz naših i međunarodnih

odlikovanja, on je, da, i tako dalje. Čemu da gubimo riječi i vrijeme? Situacija u kojoj

se nalazite nije – naravno – zavidna, ali, svakako: bolje je odabrati odluku po crti

manjeg otpora, pa prema tome tu aferu završiti po liniji oportuniteta, to jest manjeg

zla, no… i tako dalje, dragi kolega, he–he! Meni je vrlo neugodno, dakako, he-he – i

molim vas da mi povjerujete kako su sve moje simpatije na vašoj strani, i koliko mi je

god neprijatno što sam se tu pojavio u ulozi posrednika, ja ipak mislim da vi nemate

nikakva razloga da posumnjate u moje prijateljstvo spram vas, pak upravo iz toga

razloga mislim da bi bilo bezuslovno potrebno da vam se objasni da će svatko

objektivan morati da se tu složi u procjeni situacije sa mnom: čini se kao da vi stojite

pod dojmom svojih vlastitih fraza te nemate dovoljno moralne snage da pogledate

činjenicama u oči i da se pomirite s tim da je u životu često bolje i jednostavnije

progutati žabu da bismo dobili kravu, nego ovako nervozno, dječački, da, upravo

pubertetski gubiti se u neizvjesnostima, pak prema tome proigrati eventualno i svoju

posljednju šansu!

– Nema ni jednog od naših sedam hiljada doktora prava i mudroslovlja koji mi ne bi

savjetovao na vlas to isto što ste mi savjetovali i vi, a ja opet ne znam što da vam

kažem, osim obrazloženja što sam ga već imao čast izjaviti: primam otkaz, a tužbu

uzimam na znanje! Ostajem u cijelosti kod svoje izjave da je Domaćinski kriminalan

tip, ubojica i bandit.

– Dopustite mi, gospodine kolega, da primijetim kako ste vi suviše zabrazdili, da tako

kažem, da, u frazu. Vi ste nekonkretni! Što znači nekoga proglasiti banditom? Osim

verbalne injurije, to ne znači baš savršeno ništa!

– Poslije svega što se odigralo tamo na verandi ja toga čovjeka smatram kriminalnim

tipom! Ja ne razumijem u čemu bih ja bio ne-konkretan? Domaćinski je nesumnjivo

moralni idiot! Što znači biti bandit? To je vama nekon-kretno?

– Ma vi ste, druže, nestvarni, s obzirom na pozitivne zakonske okolnosti! To što vi

pričate to je možda poezija, ali nije konkretno! Tako se politika voditi ne da! Kakva

vam je to politika? Svaka vaša riječ, sve teže uvrede!

– Pa dobro! Zar ste vi došli ovamo da me podučite kako se vodi “politika”? Ja se

nikada nisam bavio politikom, i od mene je svaka takva djetinjasta namjera neizrecivo

daleko!

– Politike ima i u prenesenom smislu, dragi kolega! Sve je u životu politika što nam

može poslužiti kao sredstvo kako bismo postigli onaj cilj koji želimo da dosegnemo.

Politika je vještina koja računa s jednim koeficijentom, a to je – vidite – koeficijent

stvarnih snaga! Da! A u ovom slučaju stvarne snage kojima raspolažete takve su da

ćete nesumnjivo podleći. A uživati u svom vlastitom porazu, to je starofrajlinska

martiromanija, a nije politika! Ja sam kao političar bio u situaciji da gutam žabe i

miševe, blato i staklo, a kadikad – bogami – i vatru. Paklena je to krampampula voditi

politiku, vjerujte mi, ali vidite, ja se nikada nisam dao rukovoditi svojim živčanim

raspoloženjem, moj dragi gospodine druže!

– l dokle ste dotjerali? Da kao nekakav bivši pučki tribun vršite lakejsku službu

jednom banditu i kriminalnom tipu. Ako je to dokaz za vašu političku vještinu, onda

vam zahvaljujem na dobrim savjetima! Uostalom, da vam olakšam, dopustite da vam

izjavim kako mi je vaš repertoar poznat! Unaprijed mogu izdeklamirati sve što biste

mogli da mi kažete: da su ljudi – ljudi, da je život neka vrsta borbe za opstanak, dakle

neka vrsta rata, a u ratu je kao u ratu, i sve stvari treba uzeti kakve zapravo jesu, a

ljudska je glupost velevlast, a nivo proletarijata uslovljen je nivoom građanske klase,

a priroda ne čini skokove i treba se pomiriti s time da su zidovi tvrđi od naših glava, a

noću su sve krave crne, i zašto čeprkati po sasvim neznatnim, da, upravo savršeno

sporednim sitni: čama, kad je u životu sve uslovljeno sredstvima proizvodnje, i glavno

je da se radi za masu, a ne individualno, a ja sam – dakako – individualist te ne vidim

ništa osim svoje ličnosti, svoje glupe, ograničene, malograđanske malenkosti, a to je

sve neka vrsta larpurlartizma, to je sve salonska razbibriga sitnih badavadžija, jer se

individualnim moraliziranjem ne može ništa pomaknuti naprijed, itd., itd. A sve to,

sve to je žrvnjanje smeća i gluposti, jeste li me razumjeli? Mene se politika u ovom

trenutku ne tiče ništa, razumijete li, ništa, ali kad je već netko političar, socijalist, rojalist

i republikanac u istom licu kao vi, taj ne bi trebao da meni docira iz politike!

– A zašto ne, molit ću lijepo?

– Zato, jer ja spadam u džentlmene, a ne u pseudopolitičare! Zato!

Gospodin Marko Antonije Javoršek promatrao me je s punim zanimanjem. On ustvari

nije bio neinteligentan i meni se na momente pričinilo kao da se u njegovom pogledu

zaiskrila jedna mala, posve neznatna, prostim okom jedva primjetljiva iskra simpatije.

Nastala je tišina. Imao sam osjećaj da će ustati i otići. Međutim, čovjek se je svladao.

Gospodin ministar posegnuo je mehanički za kutijom s cigaretama.

– Slobodno?

– Molim, izvolite!

Htio sam mu zapaliti cigaretu, ali nije bilo žigica. Ni gospodin ministar nije imao

žigica. Ustao sam i otvorio vrata u pokrajnu sobu (blagovaonicu) da donesem žigice, a

na vratima, zatečena mojom brzom i iznenadnom kretnjom, stajala je

mnogopoštovana gospođa Agneza, moja draga žena. Sakrivena iza porti-jere, ona je

prisluškivala našem razgovoru.

– Pardon! Oprosti! Nemamo žigica! Molim te da nam donesu žigice… i malo konjaka!

Zatvorio sam vrata i vratio se natrag do gospodina ministra.

Upadica s mojom gospođom bila je vrlo neugodna, ali tehnički, nažalost, bilo je

neizvedivo da se učini nevidljivom ili da se porekne. Slegnuvši ramenima, zaokružio

sam dva-tri puta sobom i vratio se bez riječi do naslonjača. Sobarica koja se nečujno

pojavila na drugim vratima s konjakom i sa šibicama postavila je kutiju žigica i flašu s

konjakom na srebrnoj tasi na stol, i, bacivši na mene diskretan pogled pun straha,

upravo još više: strave, opet je isto tako nečujno nestala. Nisam posvećivao tome

nikakve pažnje, ali mi je tom prilikom palo na pamet da sam već primijetio kako me

posluga u kući promatra sa stravom i s izražajem samilosti: smatraju me ludim!

Na koga da se čovjek pozove u takvim prilikama? Na jednog od naših sedam hiljada

doktora univerzalne medicine, prava ili bogoštovlja? Na jednoga od pola milijuna

činovnika ili državnih namještenika? Na dvjesta pedeset ministara, od kojih je jedan

ovdje prisutan, i to još marksist samozvanac? Na brončane spomenike po našem

gradu? Na željezničare? Na slagare? Na ovakve pučke ministre, kao što je ovaj ovdje?

Na sobarice? Na moju vlastitu sobaricu Miciku koja me smatra ludom? Na bludnice?

Na svećenike?

– Dakle, u zdravlje, gospodine ministre!

– U zdravlje, gospodine kolega!

Kucnuli smo se, iskapili konjak, zapalili smo cigarete, ja sam ponovno ulio konjaka,

najprije gospodinu ministru, a onda sebi, i opet smo se izgubili u tišini. Nijedan od nas

nije mogao da nađe zgodnu riječ.

– Pardon, gospodine ministre, možda je moje pitanje indiskretno, ali me u ovome

momentu zanima: hoćete li vi preuzeti pravno zastupanje Domaćinskoga u ovoj

stvari?

Marko Antonije Javoršek se zbunio. Prilično tamno, gotovo ljubičasto rumenilo na

njegovom licu, pa čak i na vratu, pričinilo mi se neposrednim. Gotovo ljudskim. Kada

čovjek osjeća da bi bližnjeg mogla da udari kap, taj mu je kandidat smrti uvijek

nekako drag.

– Ne, ni u kome slučaju. Koliko je meni poznato, tužbu će potpisati doktor Hugo.

– Doktor Hugo-Hugo? On je dobar pravnik! On uživa glas vrsnog govornika!

– Da! On je dobar govornik. Opasan protivnik. A kome ćete vi predati svoju obranu?

– Ja ću se braniti sam! To jest: ja se uopće ne ću braniti! Zadovoljit ću se osudom bez

priziva i odsjedit ću kaznu. Ja računam tako sa šest do osam mjeseci otprilike!

Pogled kojim me je okružio ministar Javor-šek bio je onaj isti malko nesigurni a

malko nepovjerljivi pogled sobarice Micike! Taj me je čovjek promatrao s

uznemirenim disanjem, a iz pogleda tekla mu je ova, otprilike, logika: pa dobro,

čovječe, što je to s vama? Je li to doista istina što se priča po gradu da ste šenuli? Zar

ludilo nastupa ovako prosto bez ikakvog uvoda, u dvadesetičetiri sata?

Opet je nastala nijema stanka. Opet sam ja uzeo u ruke čašicu s konjakom, i,

pozdravivši gospodina ministra nijemom gestom, ponovno smo iskapili svaki svoj

štamperl i vratili ga na srebrni pladanj. Ja sam ulio iz flaše: najprije njemu, onda sebi.

– Hvala, doktore, ja više ne mogu, zahvalio se gospodin ministar, učtivo dotaknuvši

kaži prstom grlić flaše i, otklonivši tako simbolično ovu moju posljednju kitajsku

etiketu samozatajne gostoljubivosti, on je ustao; zaronivši dubokim, toplim, kao

tobože neposrednim pogledom u moje zjenice, pristupio mi je u neposrednu, intimnu

blizinu, tako da sam osjetio dodir sukna njegova odijela i našao se u toplom slapu

njegova daha od konjaka, piva i dima. Popio je već najmanje tri krigle piva, pomislio

sam u sebi, i sav natopljen pivskim zadahom iz njegovih ministarskih usta, sagnuvši

se poludesno da se izmaknem toj toploj pivskoj pari, ustao sam i sam. Prestajali smo

tako okom u oko i licem u lice nekoliko sekunda, a onda se on ponovno, toplo, gotovo

intimno sagnuo spram mene i uzeo me za obje ruke kao da sam dijete. Ruke su mu

bile natečene od krvi, tople i prilično vlažne. Kao da me miluje, on se svojim rukama

popeo uz moje, uz zglobove, uz oba lakta sve do ključnih kostiju, gotovo do

podbratka, a onda me stegnuo prijateljski za ramena i potapšao kao od raznježene

simpatije.

– Dragi gospodine druže, ja vas, bogami, ne razumijem! Hajde da o toj stvari

razgovaramo intimno, prijateljski! U četiri oka! Kao čovjek s čovjekom!

– Hoćete li da budem potpuno iskren?

– Pa naravno, to se razumije samo po sebi

!

– I ne ćete mi zamjeriti ako vam doista kažem ono što mislim?

– Pa naravno, gospodine kolega, to je barem izvan diskusije! Samo na bazi potpunog

međusobnog, iskrenog povjerenja mogu se ozbiljno, ljudski graditi stvari! Naravna

stvar!

– Onda molim, izvolite zauzeti mjesto!

Opet smo utonuli u naslonjače, ja sam zapalio cigaretu osjećajući kako njegov pogled

fiksira svaku moju, pa i najneznatniju kretnju, pazeći budno da mu ne bacim u glavu

flašu s konjakom.

– Vi mnogo pušite, gospodine doktore!

– Ne! Ovo je moja treća cigareta jutros! Dakle, vi ste mi dopustili da kežem što

mislim, i ne ćete se uvrijediti ako budem iskren? Ja ne mogu s vama razgovarati kao

čovjek s čovjekom, jer nemam u vas ljudskog povjerenja!

Gospodin ministar ostao je na moje najveće iznenađenje potpuno miran. Ona sitna

svjetlucava iskrica u njegovu pogledu utrnula je, i taj me je čovjek promatrao mirno,

neugodno mirno, iz neizrecivo velike distancije, iz kakvog se razmaka promatraju

bolesnici po živčanim klinikama. Bio je toga trena uzvišen iznad mene u svemu:

pogled uzvišenog razuma i potrebnog kliničkog mira. Pogled stare umorne sojke koja

je svoje već odavno otkri-ještala.

– Sjećate li se onog našeg razgovora kod evangeličke crkve?

– Kod evangeličke crkve, razgovora? Oprostite, zaboravio sam! Nemam pojma o

čemu se radi, doista, žalim, no ne mogu se sjetiti ničeg!

– A ja sam, vidite, bio sto posto uvjeren da vi o tom razgovoru ne ćete imati pojma!

Ima tome već sedam-osam godina. Neznatni detalji, sasvim logično, neobično se brzo

gube iz sjećanja, prirodna stvar! Za mene je taj naš razgovor ostao – moglo bi se reći –

nezaboravnim susretom, i ja ću biti tako slobodan, ako mi dopuštate, da vam osvježim

memoriju! Pod jednom pretpostavkom, dakako!

– Molim, molim, samo ne znam o kojoj se sad novoj pretpostavci radi?

– Pod uvjetom da me prestanete promatrati tim svojim medicinskosamaritanskim

pogledom, kao da razgovarate s pacijentom! Molim vas, uvažite da ja nisam pacijent,

i da u svemu kako ja o toj stvari mislim nema savršeno ničeg patološkog! Da sam

poludio, to mogu o meni kombinirati moja supruga ili moja sobarica, ali kad ste me

već počastili svojom posjetom kao charge d’affaires gospodina generalnog direktora

Domaćinskog, i kad već nosite u svojoj lisnici jednu tužbu protiv mene i jednu kaznu,

kao što smo utvrdili, po § 297, 299, 300 i 301 k. z., onda bi bilo logično da ste

odbacili pretpostavku o mojoj neubrojivosti. Jer u koju zapravo svrhu može služiti

tužba po § 301 k. z. protiv jednog neubrojivog, recimo, ludog klevetnika? Dakle, kako

je to bilo s našim razgovorom kod evangeličke crkve? Toga dana vladala je neobična

sparina. Jedan od onih pasjih dana naše subalpinske jugovine kad se asfalt topi pod

stopalom, kad se znoj lijepi po tabanima i na lopaticama, kad se neobično živo osjeća

ženski miris po ulicama, te čitav grad vonja na dječju žensku školu. Duva široko, diže

oblake prašine, lišće je u krošnjama popilo i posljednju kapljicu vlage iz peteljki, te se

čuje gdje svaki pojedini list tucka o drugi, kao da je nastupila nekakva paklena, siva

skleroza među lišćem, kao da to nisu pravi kestenovi, već je čitava brašnjava aleja

potonula, kao ukleti drvored, posut pepelom, potopljen u lavi, modeliran od betona,

tako siv kao brašnjava vreća, prljav, prašnjav, ljepljiv, a sve to u svjetlosti paklene

kvarclampe koja pali odozgo, iz pastelnoplave praznine, potpuno besmisleno, kao

prava paklena vatra, i sve je naš čisti, pravi, nepatvoreni pakao takozvanog pasjeg

ljeta za kojim toliko čeznemo. Takvog jednog dana mi smo se sastali u sjeni drvoreda

upravo pred evangeličkom crkvom. Oprostite mi, molim vas, ovo je možda

demagoški detalj, on možda ima mrvu pamfletski karakter, ali za moj vlastiti dojam o

vašoj ličnosti od bitnog je značenja, jer sam ja onoga dana to bio tako osjetio, i za

moje lično nepovjerenje spram vas to je od najosnovnije važnosti: vi ste se pojavili u

sjeni tog drvoreda u svome odijelu od sirove svile, u bijelim cipelama, s ispruganom

kravatom, s panama-šeši-rom, u svilenoj košulji, okupan, svjež, obrijan,

odekolonjiziran, još relativno mlad, vitak, pun višeg životnog elana, dobroćudno

nasmijan, poslije prve jutarnje cigarete, kako je meni izgledalo, zdrav i bezbrižan, u

jednu riječ: pravi socijalistički ministar, karijerist, koji ima svoje dividende, svoje

solidno i unosno namještenje kod jednog kapitalističkog, dakako, kartela, svoje

društvene veze, svoju karijeru koja ne će biti da je dovršena, i tako se kreće svijetom

veselo, moglo bi se reći, pobjedonosno, da, upravo trijumfalno! Kraj nas, u tri i po

metra dubokom kanalu, u sedamdeset i pet centimetara širokoj jami, polagali su

radnici plinske cijevi. Čitav drvored oko evangeličke crkve plivao je u oblaku

plinskog smrada, a dolje, na dnu kanala, na dnu onog blatnog groba, smrad je po svoj

prilici bio nesnosan, jer su se ti polugoli odrpanci svake druge minute penjali na

površinu da udahnu kap svježeg zraka, skidajući s nosa nekakve šmrkave blatne krpe,

kao neku vrstu maramica što su ih vezali preko nosa da bi se zaštitili od onog

odvratnog plinskog vonja prema kome gnjila jaja mirišu kao ambra. U svakoj drugoj

civilizaciji tim nevinim i na tešku robiju, upravo na doživotan prisilni rad osuđenim

kažnjenicima bili bi stavili na nos nekakve zaštitne brnjice; kod nas su ih natjerali u

taj smrad sa smrdljivim krpama na ustima, a kako već može izgledati vlastita

maramica tih naših sankilota, to mislim da nije potrebno naročito opisivati. Više još

od samih stradalnika mene su bili impresionirali njihovi kaputi na ogradi oko

evangeličke crkve: ta zagorska i međumurska garderoba tih bivših kaputa, iz kojih

proviruje tu jedna štruca, tamo list luka, podne je ljetno, pasje, a oko nas ovi uskrsli

lazari udišu gustu, prašnjavu, zagušljivu, smrdljivu žegu, kao kap skupocjenog

eliksira, zakrabuljeni provalnici, koji se vuku umorni pod suncem kao krepavajuće

mačke oko vatre.

– Rukovali smo se, a ja sam vas upozorio na one krpe na plotu evangeličke škole i na

to kako oni hljebovi tužno proviruju između poderanih mrtvih rukava: u svakoj drugoj

civilizaciji pobrinuli bi se mjerodavni faktori za nekakve plinske maske, a ovdje,

gledajte, kako izgleda garderoba našega proletarijata! Ako ništa drugo te smrdljive

krpe na onoj ogradi do-kumenat su prilika u kojima živimo!

– “A vi ste još uvijek sentimentalno raspoloženi, gospodine doktore”, tako ste mi

otprilike odgovorili: “to je romantika iz osamdesetih godina prošloga stoljeća. Time

što ih žalimo ne ćemo im pomoći, prvo, a zatim, ja ih uopće ne žalim! Njima je bolje

nego nama!”

– “Kako? Ne razumijem. Kome je bolje nego nama”?”

– “Njima je bolje nego nama, intelektualcima, proleterima bijelih ruku”, tako ste mi

odgovorili! -. “Ovakva mizerija sa osamnaest dinara svoje dnevnice zarađuje sto posto

iznad svojih potreba. Sa devet dinara on je podmirio sve svoje zahtjeve! A mi,

gospodine kolega, mi, gospodine moj, ne zarađujemo ni trideset posto za održanje

onoga standarda kakvim žive intelektualci našega ranga u Evropi. Što da žalim ovo

nepismeno balkansko meso? Sebe žalim, gospodine doktore, vas žalim, a ne ove

mizerije! Oni su sretni, oni nemaju nikakvih zahtjeva, oni lijepo hrču čitavu zimu pod

toplim krovom i kuhaju svoje smrdljive kobasice! Ostavite se, molim vas, naricanja!

To je čista hamletovština…” – Ne garantiram da sam vas citirao doslovno, ali otprilike

tako ste se izvoljeli izraziti. Ja sam vas poznavao kao socijalista po uvjerenju, kao

socijalističkog ministra, kao pučkog tribuna, govornika na masovnim zborovima,

takoreći, kao marksista, i ja sam posve skromno, bez ikakve zle namjere, primijetio da

to vaše gledanje na stvar ne će biti da je baš sto posto marksističko,

– “Da, pak što onda? Zar sam ja prisegao na Marxa? Marx je svoju analizu napisao

prije osamdeset godina, a ja se gnjavim svojim vlastitim mjenicama danas! Ja nikada

nisam bio marksistički monist, gospodine doktore! Ja načelno ne vjerujem ni u kakvu

dogmu!”

– “A ja uopće nikada nisam bio marksist, gospodine ministre! Klanjam se!”

– Tako smo se rastali prije sedam godina i odonda pak do danas, koliko se ja sjećam,

osim najbanalnijih i najkonvencionalnijih fraza, mi nismo imali prilike, da izmijenimo

ni jedne određene, stvarne ljudske misli, a sad odjednom vi tražite od mene da imam u

vas potpuno ljudsko povjerenje. Nemam ga, gospodine ministre, ne mogu ga imati i

lagao bih da kažem kako ga imam, a to je, mislim, najlogičnije da priznam.

Dugo je bio gospodin ministar Javoršek zaokupljen gašenjem svoje cigarete u

pepeoniku, a kad je uspravio glavu, počastivši me ponovno svojim pogledom,

izgledalo je da je umoran i da mu je sve to prilično dosadno. Progovorio je umorno,

blazirano, kao stari ru-tiner, koji je učestvovao mnogo puta u tako neprijatnom poslu,

što se kod njih u njihovoj štampi zvalo: peremo crnu kravu.

– Bez obzira na taj uvjerljivo sentimentalni untermalung vašega prikaza o našem

razgovoru kod evangeličke crkve, ja se mutno sjećam toga sastanka, kada sam vama u

svojoj sirovoj svili izgledao mlad i svjež, čak trijumfalno raspoložen. Ako tome ima

sedam godina, kao što vi kažete, onda činjenice govore, nažalost, posve obratno:

plivao sam u dugovima, bio sam u dugovima, bio sam u neobično zapletenim krizama

u rastavi braka sa svojom drugom ženom, izrezali su mi lijevi bubreg oko Uskrsa,

ukratko: krive pretpostavke s vaše strane. Ne poričem ni jedne svoje riječi što ste mi

ih vi citirali kao gramofonska ploča! Priznajem: tako sam mogao govoriti, jer to

odgovara otprilike i mom današnjem mišljenju o tim pitanjima. Ja nisam balavac i

nisam u pubertetu i ne izgaram u prvim groznicama marksizma, kao vi, mili moj

kućevlasniče! Nego dopustite vi meni da i ja vama kažem kao normalan čovjek

drugom normalnom čovjeku: ovo vaše kverulantsko fraziranje nije ništa drugo nego

jedna vrsta onanije relativno sitog i relativno dobro situiranog besposličara. To je papagajsko

fraziranje savršeno bespredmetnih gluposti. Proglasiti čovjeka kriminalnim

tipom jer je ustrijelio provalnika takoreći u samoobrani, i to u jednom vremenu kad je

anarhija vladala lijevo i desno kao kuga, ne imati u nekoga ljudsko povjerenje samo

zato što se jednog jutra prošetao u sjeni drvoreda u odijelu od sirove svile? Što to

znači? Idite, molim vas! To su glupe kaprice jedne histerične stare frajle s neuređenim

spolnim životom, to nije način mišljenja jednog građanina koji bi ipak više trebao da

drži do svog vlastitog građanskog dostojanstva!

– Pardon! Jeste li vi došli u moju kuću po informacije ili da me vrijeđate? Otkaz sam

primio, a tužbu uzeo na znanje. Svaka je daljnja riječ prema tome između nas suvišna!

Gospodine ministre, izaći možete na srednja vrata. Klanjam se!

Ustao sam i zalupio za sobom vrata blagovaonice.

Naslonjena na kredencu, zaplakana, sa zgužvanim rupčićem među prstima, stajala je

gospođa Agneza. Tako je izgledalo kao da će doći do velike scene, ali je sve svršio

neočekivano brzo kao kad čovjeku vade zub pod eter-nom narkozom. Kad si otvorio

oči, zuba više nema. Njen uvod bio je melodramski: da sam upropastio našu sreću,

budućnost naše djece, uKratko, sve što je zapravo predstavljalo svrhu njenog života.

Ona ovako dalje više ne može, niti može, niti hoće. Aut – aut! Između vinogradske

večere i ovog njenog ultimativnog aut-aut prošlo je pet dana. Večera je bila u subotu,

u utorak sam ja uputio pismo Domaćinskome, u srijedu je Marko Antonije Javoršek

ugovorio naš historijski sastanak, i onda slijedećeg dana, dakle u četvrtak, došlo je do

sloma s Agnezom. Od nedjelje do četvrtka život se po svojim vanjskim oblicima

odvijao u našoj kući posve normalno. Bilo je možda za nijansu sve suviše učtivo,

gotovo gluhonijemo, ali je zato predstava tekla prilično uredno. Uz zveket žlica po

pladnjevima, uz pognuta lica i plahe poglede (gle, s tatom našim zbivaju se čudne

stvari, on pokazuje znakove abnormalnosti”), ja sam se spram gospođe Agneze i

spram djevojčica vladao kao da se ništa nije dogodilo, kao što se, doista, ustvari i nije.

Glumio sam kao da nisam primijetio da oni misle da se je nešto dogodilo što je

poremetilo moju, kako da kažem, duhovnu ravnotežu, te smo prema tome igrali jednu

vrlo zapletenu i opasnu igru na rubu pameti. Ja sam se pretvarao kao da ne znam da

djeca znaju nešto što nisu mogla znati, jer toga naime nije bilo, a djeca kao da ne

znaju ono što je notorno, o čemu govori u kuhinji čitava posluga, što im je potvrdila i

mama: da se s tatom nešto zbiva i da bi ga trebalo strpati u luđačku košulju. S

gospođom Agnezom nisam se do toga momenta našao u četiri oka (jer smo mi spavali

odvojeno već dvije-tri godine, jer sam se ja zbog ulične buke povukao u jednu od

dvorišnih soba), a toga momenta, u blagovaonici, kada je nastupila bez maske, u

čitavom dostojanstvu svoje malograđanske ograničenosti, priznajem, nisam bio baš na

visini: suviše pod dojmom njenog prisluškivanja, a donekle iznerviran razgovorom s

Javoršekom, bio sam za nijansu kraći i logičniji nego što je to možda trebalo, s

obzirom na to da se je tu pristupilo likvidaciji jednog bračnog odnosa koji se spremao

da proslavi svoj srebrni pir. – Dakle, molim, da ponovim, da donekle rezimiram tvoje

riječi: svi se vi oko mene slažete u tome da ima već više od godinu dana što ja

izazivam svakoga, gdje koga stignem. To što je Domaćinski ustrijelio četiri čovjeka,

što se je time hvalio sedamstotinasedamdese-tisedmi put, što je izjavio da žali što i

mene nije ubio kao bijesnog psa, što je navalio na me revolverom i što bi me

eventualno i ustrijelio kao psa da nisam strugnuo kao pas, to se ti slažeš s

Domaćinskim, s njegovom buljookom kravom, s njegovim nitkovom advokatom, sa

svim tim kretenima oko nas, sa svim tim majmunima i apotekarima, da me treba

strpati u luđačku košulju samo zato što sam se usudio jedamput izgovoriti ono što

mislim! l ti se još prijetiš meni u ultimativnoj formi: ili da poklek-nem, da vas sve

zamolim za oproštenje, ili da povučem konzekvencije, jer ti smatraš da nije u interesu

tvome ni u interesu tvoje djece biti pod okriljem jedne blune, jednog prenapetog,

egzaltiranog nervčika. Ti misliš da će tvoj gospodin bariton bolje odgajati tvoju djecu

nego ja, koji ne znam biti zahvalan svojim dobročiniteljima! Eto, Domaćinski me je

nosio na rukama, a ja sam mu pljunuo u lice! Izazivam javne skandale po parkovima,

rulja trči za fijakerom kojim me voze na policiju! Jezik sam isplazio starom

Florijaniju! Ministru Harambaševiću izjavio sam u lice da krade marke! Upropastio

sam svoju egzistenciju! Svoj brak! Sreću svoje djece! l sada u čitavoj toj zapletenoj

zbrci:, aut – aut! Ili da priznam da sam poludio, ne sasvim, ali ipak, sa dvadeset i pet

posto, a sa

sedamdeset i pet posto svoje zdrave pameti da požalim taj slučaj, da ispravim sve te

ispade, da repariram stvar donekle svojim pokajanjem kako-tako, ili da uvidim kako

nemam prava na to da dalje ugrožavam mir i sreću svoje obitelji? Uviđam. Putujem.

Rastavu braka primam. Krivnju preuzimam na sebe. A naročito mi je pak milo što ne

ću više morati da sjedim na Karmeni i da se divim Escamillu! Ne boj se! Ja nisam don

Jose. Zbogom!

Autor 19.2.2011. u 10:51