Mirza Hasan Ćeman: NEMOJ SINE AMIRE!

Povezani članci

• Podaci biskupske konferencije demantiraju Dodika: U Sarajevu živi više katolika nego na prostoru cijele RS!
• DOK JAVNOST BRUJI O KODEKSU ODIJEVANJA I PONAŠANJA: Sarajevski fakulteti i akademije ostaju bez imovine
• Čovječanstvo je u sudaru dva terorizma: zapadnog institucionalnog i islamističkog parainstitucionalnog
• ORA NERETVA – PA NE BUDI NOSTALGIČAR!
• Neprofitni sektor: s onu stranu javnih i privatnih medija
• Tanja Kosić: Moja afganistanska priča

 Reagovanje na tekst Amir Brka: PISANA RIJEČ ZA ZABORAV

Povodom teksta PISANA RIJEČ ZA ZABORAV gospodina Amira Brke, objavljenog dana 20. 9. 2020. na portalu prometej.ba (/http://www.prometej.ba/clanak/osvrti/amir-brka-pisana-rijec-za-zaborav-4542/), prenesog 21. 9. 2020. godine na portalu tacno.net (https://www.tacno.net/kultura/amir-brka-pisana-rijec-za-zaborav/) te naknadno, 19. 10. 2020., objavljenog na portalu tesanj.net (https://tesanj.net/2020/09/19/amir-brka-pisana-rijec-za-zaborav/) u vezi teksta gospodina Save Petrovića Ja sam sin trava, asfalti me bole (izvorno objavljenon na portalu tacno.net (https://www.tacno.net/kultura/ja-sam-sin-trava-asfalti-me-bole/) želim iznijeti neke detalje i određeni demanti koji se odnose na spominjanje mog preminulog oca Mustafe Ćemana u navedenom tekstu.

Ovom prilikom ne želim ocjenjivati ničiji književni rad, komentirati ničije iznesene političke nazore i ocjene niti iznositi moralnu ocjenu bilo čijeg postupanja i društvenog i ljudskog odnosa u kontekstu svega izrečenog o knjizi Pisana riječ zavičaja autora Kasima Derakovića ((Deraković, Kasim. Pisana riječ zavičaja. Tuzla: Univerzal, 1990: 322 str. Biblioteka: Posebna izdanja).

Reći ću nekoliko rečenica o dijelu teksta gospodina Amira Brke u kojem se spominje moj umrli Mustafa Ćeman. Gospodin Brka kaže: „A evo nekoliko riječi i o tome zašto sam uopće napisao taj prikaz. Dao mi je, naime, Mustafa Ćeman primjerak knjige Pisana riječ zavičaja, i predložio mi da napišem osvrt: “Ali, toplo, molim te”, dodao je, “jer Kasim je moj dragi ahbab…” Nakon 2-3 dana vratio sam Mustafi knjigu i rekao mu da ne mogu o njoj pisati toplo, jer je ona višestruko sporna, pa mu to i uredno obrazložio. “Onda, napiši kako jest”, kazao je Mustafa. Eto, tako se, na paradoksalan način, podzemlje proširivalo u susjednu komunu, tj. iz Doboja u Tešanj, preko Derakovićevog ahbaba Mustafe Ćemana – koji je, kako je i drugima konstantno dijelio darove iz svoje zapanjujuće raskošne arhive (o čemu sam već pisao), i Derakovića “servisirao” svim tim silnim materijalom iz zavičajne pismenosti (od drugog do pred kraj 20. stoljeća, oko 500 knjiga i oko 8000 stranica…), a ovaj je potom “uzorno” obavio svoju priređivačku rolu…” (svi naglasci teksta u boldu: Mirza Hasan Ćeman).

Bit ću slobodan komentirati i demantirati neke navode gospodina Brke koji su izneseni u spomenutom tekstu. Želio bih podsjetiti gospodina Brku na jedan ljetni dan 1990. godine kada je iz Tešnja stigao kod Mustafe Ćemana u Jelah Polje kraj Jelaha. Bio sam prisutan razgovoru između gospodina Amira Brke i mog oca – Mustafe Ćemana. Razgovor se vodio o osvrtu, odnosno prikazu knjige Kasima Derakovića Pisana riječ zavičaja kojeg je napisao gospodin Amir Brka. Na obrazloženje gospodina Brke o karakteru njegove ocjene spomenute knjige i na izričitu nakanu da osvrt (prikaz) objavi Mustafa Ćeman je kazao „Nemoj sine Amire!“ a ne “Onda, napiši kako jest”. Time je Mustafa Ćeman jasno dao do znanja gospodinu Brki da mu ne preporučuje objavljivanje prikaza spomenute knjige. Želio bih podsjetiti gospodina Brku da se razgovor vodio pred porodičnom kućom, pod lipom, za metalnim stolom s mramrnom pločom. To je jedan od stolova za kojim je običavao sjediti prilikom brojnih posjeta Mustafi Ćemanu. Cijelom razgovoru sam bio prisutan.

Navod da je Mustafa Ćeman dao primjerak knjige Pisana riječ zavičaja gospodinu Brki i predložio mu da napiše osvrt može se prihvatiti. Međutim, da li je rekao da osvrt napiše “[Ali,] toplo, molim te”,… “jer Kasim je moj dragi ahbab…” treba uzeti uvjetno, odnosno s oprezom. Nažalost, tom susretu i razgovoru nisam prisustvovao. On se svakako desio jer sam bio prisutan razgovoru o napisanom osvrtu koji je glavna tema ove rasprave. Karakter ahbabskih odnosa između Kasima Derakovića i Mustfae Ćemana ne mogu ocjenjivati. Moglo bi se reći da je Mustafa Ćeman sa svakim bio ahbab pa tako i s Kasimom Derakovićem ali i Amirom Brkom.

Navedeni iskaz Mustafe Ćemana kojim „određuje“ (?) način pisanja osvrta: “Ali, toplo, molim te”,… “jer Kasim je moj dragi ahbab…” kao njegov sin ne mogu prihvatiti jer sam dobro poznavao svog oca. Prema meni kao sinu nije bio nekritički zaštitnički određen ni blagonaklon da bi mi pogodovao u bilo kojem smislu riječi. Nikada nije tražio od nekog da u odnosu prema meni bude „topao“ u značenju koje ova riječ ima u kontekstu u kojem se ovdje navodi. Stoga, sumnjam da bi moj otac zahtijevao da osvrt o kojem je riječ bude napisan “…toplo…” radi ahbaba!

Gospodin Amir Brka u uvodnom dijelu svog teksta kaže „ …upozoriše me da me taj čovjek [Savo Petrović] okrivio za smrt dobojskog pjesnika Kasima Derakovića – koji je umro prije cijelih 30 godina“. Da li je objavljivanje osvrta na knjigu Pisana riječ zavičaja napisanog od strane Amira Brke imalo za posljedicu smrt Kasima Derakovića ja o tome ne mogu a niti želim suditi. Ovako kako stoji u tekstu gospodina Brke da on „nije mogao o njoj [o knjizi] pisati toplo, jer je ona višestruko sporna“ stječe se dojam da gospodin Brka nije imao namjeru objaviti spomenuti osvrt. Ali, na izričito očitovanje Mustafe Ćemana, kojem u usta stavlja neizrečenu rečenicu “Onda, napiši kako jest”, gospodin Brka krivicu za objavljivanje osvrta, a time posljedično i za smrt Kasima Derakovića, sugestivno prebacuje na Mustafu Ćemana.

Nadalje, gospodin Brka kaže: „Eto, tako se, na paradoksalan način, podzemlje proširivalo u susjednu komunu, tj. iz Doboja u Tešanj, preko Derakovićevog ahbaba Mustafe Ćemana …“ Iz navedene rečenice moglo bi se zaključiti da je Mustafa Ćeman svjesno i po nekom planu  sudjelovao u „proširivanju poluknjiževnog podzemlja u susjednu komunu, tj. iz Doboja u Tešanj“. S obzirom da su u navedenom tekstu gospodina Amira Brke spominju i određemi „politički stavovi“ moglo bi se zaključiti da je Mustafa Ćeman svjesno i po nekom planu sudjelovao i u „proširivanju“ određenih „političkih stavova … u susjednu komunu, tj. iz Doboja u Tešanj“. Također, sukladno činjenici da gospodin Brka u svom tekstu koristi sintagmu „proširivanje poluknjiževnog podzemlja“ te spominje postojanje određenih „političkih stavova“ neupućeni i (ili) zlonamjerni čitatelji svih citiranih tekstova mogli bi zaključiti i (ili) prenijeti mišljenje da je Mustafa Ćeman svjesno i planski sudjelovao i u „proširivanju“ određenih „političkih stavova“ iz „političkog podzemlja … u susjednu komunu, tj. iz Doboja u Tešanj“. Naime, korištenje sintagme „proširivanje poluknjiževnog podzemlja“ te spominje postojanja određenih „političkih stavova“ subkonotira i zaključak o postojanju i „političkog podzemlja“ i njegovom svjesnom i po nekom planu „proširivanju  … u susjednu komunu, tj. iz Doboja u Tešanj“ djelovanjem Mustafe Ćemana. Nakon iznesenih navoda izjavljujem da moj otac Mustafa Ćeman nije niti svjesno niti po nekom planu  „proširivao“ ni „poluknjiževno“ niti „političko podzemlje … u susjednu komunu, tj. iz Doboja u Tešanj“!

Ja ne kažem da je gospodin Brka kriv za smrt Kasima Derakovića. Želim samo reći da je Mustafa Ćeman umro 28. jula 1999. godine. Dakle, devet godina nakon smrti Kasima Derakovića. U tih devet godina gospodin Amir Brka imao je dovoljno vremena da u javnosti raspravi pitanje utemeljenosti „lebdeće optužbe“ koja posljednično povezuje osvrt Amira Brke na spomenuto djelo sa smrću za smrt Kasima Derakovića i da istu, pozivajući se u slučaju potrebe i na Mustafu Ćemana, otkloni od sebe. Zašto je čekao 21 godinu da post mortem uključuje Mustafu Ćemana u svoju „odbranu“ i, čak neizravno, optuži ga za svoju odluku o objavljivanju spomenutog osvrta? Mustafa Ćeman po ovom slučaju sada više ne može ništa reći! Mogao je do ljeta 1999. godine.

Pred kraj dijela teksta koji se odnosi na Mustafu Ćeman gospodin Brka kaže da je Mustafa Ćeman kao Derakovićev ahbab „… koji je], kako je i drugima konstantno dijelio darove iz svoje zapanjujuće raskošne arhive (o čemu sam već pisao), i Derakovića “servisirao” svim tim silnim materijalom iz zavičajne pismenosti (od drugog do pred kraj 20. stoljeća, oko 500 knjiga i oko 8000 stranica…), a ovaj je potom “uzorno” obavio svoju priređivačku rolu…”

Ovdje je potrebno pojasniti da gospodin Brka misli na bibliografski istraživački rad Mustafe Ćemana koji je veoma često znao pomoći nekim istraživačima ustupajući im ili istražujući za njih nizove bibliografskih jedinica i drugih podataka po određenim temama koje je određivao interes tih istih istraživača. Mustafa Ćeman je to radio s najboljim namjerama – kako bi nekome pomogao. Bilo mu je važno da neko istražuje određene teme a nije mu bilo važno da li mu je neko ahbab. Smatram da nije primjereno da gospodin Brka post mortem ponovo navodi da je Mustafa Ćeman “servisirao” svim tim silnim materijalom Derakovićevu knjigu iz zavičajne pismenosti..!“.., a da je Derakoviću ostalo „…potom ….da „’uzorno’ obavi svoju priređivačku rolu…” Ako je gospodin Brka „(o [tome] … već pisao) to je bilo dovoljno!

Postavio bih pitanje gospodinu Brki da li je on ikada i u kojem obimu, bar povremeno ili višekratno, „dobio ili dobijao [bar neke] … darove iz Ćemanove zapanjujuće raskošne arhive?“ Ako su te darove od Mustafe Ćemana mogli dobiti i uzeti (prihvatiti) i drugi istraživači  mogao je i gospodin Amir Brka. Uostalom, zar gospodin Amir Brka i Mustafa Ćeman nisu bili ahbabi? Ili su bili na određenoj distanci postojanje koje gospodin Brka jasno pojačava posljednja dva desetljeća?!

U ovom kontekstu želio bih pojasniti način „punjenja“ i korištenja „zapanjujuće raskošne arhive“ Mustafe Ćemana. Već sam rekao da je Mustafa Ćeman iz svoje „zapanjujuće raskošne arhive“ pomagao nekim istraživačima ustupajući im ili istražujući za njih nizove bibliografskih jedinica i drugih podataka po određenim temama koje je određivao interes tih istih istraživača. Mustafa Ćeman je to radio na način uobličenja i ostvarivanja (pisanja) bibliografskih elaborata određenih tema što je ovisilo o interesu samih istraživača, kao što je rečeno, ili o njegovom interesu. Takve elaborate radio je u tri ili četiri primjerka, ovisno koliko je pisaći papir bio debeo i koliko je indigo moglo dati (podnijeti) kopija. Vodio je i evidenciju o izrađenim bibliografskim elaboratima. Pisanje elaborata u kopijama i vođenje evidencije o istim nisu rađeni ni sa kakvom zlom namjerom. Mustafa Ćeman je uvijek smatrao da neki elaborat može zatrebati nekome drugom ili, čak, njemu samom. Bio je široke ruke i uvijek s najboljim namjerama kako bi nekome pomogao. Kopije takvih elaborata i evidencija istih nalaze se u radnonj sobi Mustafe Ćemana. Smatram da nije potrebno a ni uputno danas u Bosni i Hercegovini, ali i nešto šire, ići istraživati tko je, kada i  kojem obimu „dobio ili dobijao [bar neke] … darove iz Ćemanove zapanjujuće raskošne arhive!“ Sve kada bih to i želio učiniti to danas nije moguće. Naime, knjiško blago i „bogati darovi“ iz Ćemanove „zapanjujuće raskošne arhive“, ukljućujući i kopije elaboratā i evidenciju istih, meni kao sinu, nažalost, danas nisu dostupni. Prepriječen mi je put do njih! Ukoliko se prepreke uklone moglo bi se istražiti tko je, kada i  u kojem obimu „dobio ili dobijao [bar neke] … darove iz Ćemanove zapanjujuće raskošne arhive!“

Gospodinu Amiru Brki želim svako dobro. Ovu temu smatram ovim tekstom iscrpljenom!

Mirza Hasan Ćeman

Sarajevo