Mišo Marić: Anđelovo krilo i nečastivi Mostara

Mišo Marić
Autor 15.7.2021. u 15:19

Mišo Marić: Anđelovo krilo i nečastivi Mostara

Foto: Avlija         

Odlomak iz autobiografske proze “S brda s bola”

Mostarska proljeća repriza su Aleksinog iz 1906. Načeo maj ’92. Trešnje slasno rumene, kajsije rude, zriju, Humina bašča buja zeleno, grad mirom miriše Aleksinim “plavim jorgovanom”, jasminom, i zumbulom, a tukne barutom, paljevinom i nečovještvom.

Utihle eksplozije, kad prestanu tući obično satak potraje glasna tišina, ona Skenderova knešpoljska “ni ptice, ni pčele” pa s nekim od vrijednih i hrabrih vozača Konzulata Goranom, Đinom, Brkovićem, Muminom Macićem “Iveco” kombijem, dao nam na uslugu zet travarke Matije Paunovske, po podrumima i skloništima raznosimo paketiće s dječijom hranom, flašicama, dudama, kozmetikom, pelenama…

U Zuanićevoj svratim u Štab Arifa Pašalića, da ga pozdravim. Arifa volim i poštujem, nudio je sijaset razloga za to, prijateljujemo od prvog susreta uz davni Dan JRV, molio pa s “Kišama” pripremih svečanu priredbu u Jasenici gdje je potpukovnik i zamjenik komandanta. Poslije ga susretah u hotel “Mostaru”, uveče je svraćao “na muziku” u bašti, a nakon fajronta remijao s drugarima, direktorom hotela Neđom Andrićem i Duškom Bajevićem uz nezamjenjivog kibicera, Miru Sefića. Mira je profesor na Muzičkoj, ponajbolji gradski pijanista i glasovit ters. Pobjednik je čašćen mezom i pićem a gubitnici, za utjehu, ljubili Profesora “u ćelu” što nije volio, ljutio se, roncao. Kad je Vlado Popadić Pop otvorio restoran – baštu kraj Humine kuće uz ulicu što s Rondoa vodi na Partizanski spomenik, sijelih s Arifom. Posljednji put pred rat me pozvao na lovačku večeru, odstrijelio jarca, strastven i vrstan lovac bio. Večera bogovska, kuvar Luka bi mogao danas za šefa u londonski “Michelin” restoran. Uživah dugo u noć s Arifom i suprugom mu uz pitak eglen i takvo Hepokovo “Kameno vino” iz prve berbe s Blizanačkih vinograda…

U Štabu me Arif dočeka u maskirnoj s ljiljanima. Odmah mu ispričam kako smo juče, nakon bombardovanja, gasili drvenu građu složenu uz Huminu kuću, a susjedne Popove restoran – barake nema, direktni pogodak. Sreća, velim, nije eksplodiralo dvadesetak plinskih boca iza kuhinje, inače bi nas doteklo k’o špica karpuze, do Bune. I kako je, za nevjerovati, preživio središnji pregradni zid, na njemu stalaža s policama. Samo najviša s vinskim čašama netaknuta, nit jedna napukla. U bašti krš, pod stablom skresane smokve sklupčana skotna Popova pudlica Linda. Trudnicu, čaše, poneki komad kuhinjskog posuđa i escajga sklonili u Konzulat, čuvaćemo dok se Pop vrati iz izbjeglištva. Arif odmahuje glavom:

– Dugo ćemo, moj prijatelju, čekati da nam se Pop vrati, ovo ludilo će potrajati.

Govorio je da prati evakuaciju majki i djece, hvalio, ako bilo šta zatreba da mu se obratim, pomoći će. I savjetovao da pripazim glavu, pun je grad naoružanih maloumnika i kriminalaca. Velim da me mostarska raja čuva, pominjem prijatelja Mehu Mušića koji s “Hekler” automatom spava pred vratima garderobe “Kiša”, tamo mi spavaća, da Goran ima pištolj oca Ivana, kapetana saobraćajne milicije, i da me svakodnevno po par puta obilaze rasni, naoružani momci Dino Jašarević i Sejo Bešlić pod šeširima s trakom “Ovo je Mostar” i pitanjem dira li me ko, treba li mi šta?

I Vaha Halilhodžić redovno svrati, dovukao juče frižider za inzuline, dobili od francuskih Médecins Sans Frontières (Ljekari bez granica) iz Splita…

Ispričam mu: prije neki dan mlave haubicama s Čobanovog polja, kad Emir Balić. Pitam otkud pod granatama, vadi iz kese peksimete, majka Safija mi poslala maksuziju. Emirovoj Snježani, baršunast alt u “Kišama”, nena pekla za putovanja, od kad sam prvi put kušao i pohvalio il Snježa donosila, il sam s Emirom svraćao u Donju mahalu da me pogoste. Korim ga:

– Moj Emire, kud ćeš bolan, bombarduju a moraš preko Šemovca, ko na dlanu si, zijanićeš glavu.

– Ama kakve granate, Mišo, kakav Šemovac, pred katoličkom crkvom masa svijeta, Karitas nešto dijeli a onaj šizofrenik Bela Obrva u HVO uniformi nekakvom puščetinom utjeruje ih u red. Pa koji je kreten Obrvi dao pušku, mater mu jebem, ne trebaju rezervisti s Čobanovog taj će pola čaršije sam pobiti?! Kako me viđe, pravo meni, uperi mi cijev u čelo, dernja se:

– Stoj, legendo!

– Ukopam se skaciman, ta znaš da je više na Domanovićima u ludnici nego u kući na Rudniku. A još sam čuo da je neku ženu tjerao u red, kad nije odmah stala, upucao je u nogu… Velim mu da idem kod tebe na Rondo. Gleda me, ćuti a ja dumam: Emire, bog te jebo, jesi li ga svaki put pustio na matine u kino džabe, ako nisi, sad će ti budaletina prosuti mozak. Vječnost smo se, čini mi se, gledali… Spusti puščetinu, veli:

– Slobodan si, legendo, prolazi!

Arif se smije. Govorim mu kako i Emirov komšija, a fini moj drugar iz mostarskog prohodavanja, Edhem Ajanić zapuca iz Mahale da provjeri kako sam.

– Sve je to dobro, veli Arif, ali poslaću ti i ja dva momka, neka su uz tebe…

Sutradan, u pauzi “razvlačenja pameti”, upadoše u Dječiji konzulat Hamica i Đemo. Zadihani i uniformisani. Hamica ima maskirni prsluk, Đemo pantale, ostalo civilno. Hamica zaprtio tandžaru, tako zvao ruski automat na doboš, Đemo okačio pištolj s niklovanom drškom. Pozdravljaju vojnički:

– Tata – kao reportira Đemo – poslao nas komadant Arif da ti pomognemo i da te čuvamo. Ništa ne brini – kucka se po dršci pištolja – samo Gadafi i ja imamo ‘vaki livor, dok smo kraj tebe neće ti ni dlaka s glave faliti!

Đemu Pervana, za raju Đem, znam s Kantarevca. Riđe, brkato lišče mostarsko, a velemajstor u malom fudbalu iz selekcije Bake Sliškovića i Ninija Raguža. Hamicu – Muhameda znam s Rondoa a od dolaska u Mostar po ocu Mustafi – Muji Lizde, konobaru u Klubu javnih i prosvjetnih radnika. Tih i uljudan, Zuki Džumhuru neobično drag. Predložih pa je fotografiju Mujo u narodnoj nošnji Zuko uvrstio u monografiju Mostara. Ispratio sam Muju na harem Šoinovac ’70. a Hamica je naslijedio babinu profesiju. Konobarisao na Balinovcu, pa prekomandovan na Rondo. “Devet kafa i jednu za Mišu”! naručivao za šankom, a u predahu smo zajedno ćeifili, drugovali, bogme svitali s rajom, i to s kakvom…

Imao je ćustu suprugu Aliju, volio “Rođene”, zavisno od dnevnog i godišnjeg doba tuk’o lozu i pivo a vozio razdrndana “Stojadina” čiji auspuh dimi i eksplodira, pola čaršije izbihuzuri. Kad ga je ‘80. Alija obradovala sinom s Porođajnog je pravo pod Bijeli brijeg, učlanio ga u “Velež”, svratio na Rondo da se pohvali i počasti pa nastavio u Matični ured, prijavio u Knjigu rođenih dedinim imenom Mustafa. A mene nagovarao:

– Daj, druže moj, napiši nam himnu. Svaka šuša ima, što ne bi i mi.

Da mu ne bih iz hatora, prepišem iz njega i vesele navijačke Red Army Neđe Babovića, zamolim Montena da komponuje, Indexi odsviraju, Želja Samardžić otpjeva, donesem kasetu… Kao da sam mu Rondo poklonio. S kojeg, dok je u smjeni, trešti: “Crveni, crveni, Velež živi u meni…” Kad su se pisme pomišale, Rondoom počele kružiti kolone automobila vezanih SDA&HDZ zastava, gađao ih praznim pivskim flašama, pominjao političke i fizičke roditelje. Par džabića nacionalno se osvijestili te za dolazaka na Rondo iz inata glasno pozdravljah:

– Sabah hajrula, Muhamede, s oba mehka “m”!

Uzvraćao je:

– Smrt fašizmu, druže i brate, Mišo!

Haminu i Đemovu suprugu s dvoje dječice pošaljem u Dalmaciju, grljenje, ljubljenje, kolektivni plač na rastanku. A oni rastovaraju, utovaraju, raznose pakete od skloništa do skloništa, od podruma do podruma, često pod granatama, a umjesto Mehe, otišao s prof. Mujom Isovićem i 40-setak Arifovih na obuku na Gorance, konače pred vratima moje “spavaće”, čuvaju me. Bio sam siguran da je Hamicina tandžara zadnji put opalila u Berlinu maja ‘45, kasnije se ispostavilo da Đem nema municije za livor, ali duhovitim “provalama” čuvaju sabur Dječijeg konzulata, podižu moral.

Prvo veče po dolasku, atobusom kojim smo evakuisali majke i trudnice za Split, nepoznat vozač doveze ugovorenu UNHCR pošiljku, daje mi otpremnicu: 600 kutija sa po 100 konzervi sardina u maslinovom ulju – 60.000 kom. ukupno. Do krova autobusa naslagana kartonska pakovanja, kroz prozor vidim natpis: “Mirna Rovinj made in SFRJ”. Sačekamo da se dobro snoća, tad nam ne “razvlače pamet” poredamo u lanac, pakete s ruke na ruku prebacujemo u Konzulat. U neko doba iz hodnika se javlja Đem:

– Đe se više mrijeste, jeble mater!

Istovarimo. Pošto sam vidio gomilu konzervi ispod vozačkog i kondukterskog sjedišta, molim glavata, krezuba šofera da otvori gepeke. Obrecnu se:

– Jel ti to, druže Mišo, ‘oćeš reći da je jedan pošten Hrvat lopov?

Naglašava “druže” i Hrvat, pištolj u futroli klati se s opasača, odćutim. Prebrojimo, fali 6 kutija. Sutradan ga neko iz Ambasade, ustaljen naziv za Dječiji konzulat, vidio na Tržnici, prodaje “Mirna sardine made in SFRJ…” I mlijeko u prahu koje dostavljasmo po ovjerenim spiskovima Mjesnih zajednica prodavali, mijenjali za cigarete i lozu…

A Đem brine oko Linde, hrani, miluje, tepa joj, izovodi “trudnicu” u Huminu bašču “da prošeta”. A bašča, rajska, nema šta nema. Predratnih godina odlazio sam sa Šibom Krvacem u tu nedovršenu kuću Huma na večere. Nikad slasnije japrake u vinovoj lozi od onih koje inženjer iz Hidroelektrana s amputiranom nogom, dijabetes, Đemo Humo zgotovi. Za desert nas častio razgovorom, bio je neobično obrazovan, mudar, razuman i mio čovjek Đemo Humo. Pa smo se nakon gozbi sladili eglenom i s merakom guštali nektar vina iz njegovih pradjedovskih, cimskih vinograda. Bijah prisutan na Buni 60-tih kad je pjesnik Hamza, od Đeminog plemenitog roda Huma, jedini pio vlastito cimsko pa Mirolsavu Krleži, Gustavu Krklecu, Skenderu Kulenoviću; eliti Yu literata i vinopija rimovao odu:

– Vakvog vina nema od Cima do Rima…

Na rastancima silazio bi Đemo u bašču oslanjajući se na štake, punio kese raštikom, blitvom, majdonosom, jagodama…

– Ponesi Azri i Milenoj, ovo je zdrava hrana – govorio…

Od početka rata Đemini sinovi Esad i Mirza, intelektualci a poznati planinari i lovci svrate ponekad da prekonače, prikopčaju se kod nas na struju, damo im neku konzervu, šta imamo, skuvaju, okupaju se, odu. Od raje saznavasmo da je takvih boraca kao braća Humo u Mostaru malo, veoma malo, il nikako…

Đemi gangrena zahvati i drugu nogu, odvezu ga za Split, amputirali mu na Firulama. Azra ga prva posjetila, radio vezom od Ryana iz EU misije izdiktirala poruku sinovima: “Dobro sam, ne brinite za mene. Borite se za svoj grad, ali nikad ne ogriješite o zarobljene”. Par sedmica kasnije, isto je i meni izgovorio iz bolničkog kreveta. Sinovi Đeme Hume nisu iznevjerili oca, a Mirza nije dočekao mir…

Blagonaklonjen, vedar dan, ne puca. Pred ulazom u Konzulat prepakujemo miljeko u prahu iz UNICEF vreća u papirne kese, od Balinovca poče rokati visokokalibarski. Povučemo se iza metar debelih zidova hodnika prema Huminoj kući, utihnu. Sačekamo 15-estak minuta, nastavimo, kad Đem. Parkira “Renault” krntiju, izlazi garav, pepeo po kosi, skresa:

– Jebli se s materom, zamal’ glavu da zijanim.

Otvara gepek, vadi plastične bidone, ronca. Pitam šta je bilo, priča:

– Ama iš’o po jebene bidone za naftu kod Ćuke (Josip Jozo Hrkać, otac veselog Moce iz Konzulata), taman mi naso lozu, zgrominja. Eksiram lozu, vazda Ćuko ima dobru lozu, u kola pa nazad. S Balinovca vidim dim, kad se približim Katedrali, gori krov. Raja s Balinovca, najviše oni iz bojne upadaju, iznose stvari, gase… Šta ću, ćapim bidone, niđe česme, trkom na kanal kraj kuće onog ustaše, doktora Novaka. Napunim, uletim kroz vrata katedrale, dim utuši. Pospem po drvenim klupama, pokupim nakve knjige sa stalka…Triput sam ulazio, svaki put iznio što mi palo pod ruku… Musliman sam, dosta od mene pa ću u kola. Taman sjeo, vidim jednog istrčava. Znam ga, šljego iz Škutorije, Mišićev pajdo jebo se s materom ustaškom, zaprtio anđela. Nije plaho golem, al’ zlatan anđo sve s krilima, sjaji na suncu. Obazire se, čučnu između auta i ograde, pa krhnu krilom o ogradu… Krilo opade, ispod pozlate zabjeli se gips, kad se nisam spišo od smijeha. A on se opet obazire, frljacnu onog sakata anđela u šimšir, pa trk nazad. Ti si pametan čojek, skontaj, đe to ima u pički materinoj? Sve je crkvene pragove olizo, a mažnjava anđela pred kojim na svakoj misi odere koljena metanišući.

 Nakon 5-6 dana donosi mi Đem otvorenu kutiju “Kenta” 7-8 cigareta unutra.

– Tata, poslo ti Pega, samo sam ti jednu zdimio da pročistim pluća.

Pega je Predrag Barbarić sav na ime, profesor Građevinskog fakulteta, uz zlatnog Srebrena Dizdara iz X Osnovne i plavooku Merimu Volić s Bune, najpametnije dijete kojem sam za 7 prosvjetnih godina stajao za katedrom. Pitam gdje je vidio Pegu, šta radi? Veli:

– Eno ga na Balinovcu, a radi što vazda radi; tuče “Blatinu” i jebe majku kopiljanu Benitu jer je opet telefoniro četama. Doćero onaj Tamić sa solunarom ispod škutorskog boćališta između biskupije i Partizanskog, ošajdario nekoliko po Humu a kladio bi se da ni Hum nije potrefio, pa zbriso. Jal s Huma jal iz onog tenka kod Fortice nešto golemo strefilo katedralu.- (Benito je vanbračni sin glumca Ace Mičića, poznatijeg kao Fistik iz tv serijala, i prelijepe kćeri omiljenog mostarskog kočijaša znanog kao Deda Cigan, a “solunar” je minobacač s postoljem zavarenim na karosijeru TAM kamiončića).

 I još veli Đem:

– Tata, ispričo sam raji o vatrogascu i anđelu, namah su ga prozvali Anđelovo krilo. A nema ga na Balinovcu jer je onim što su gasili neko mazno tandžare, ostavili kraj vrata, garant on. – Sve ručno naoružanje Đemo je zvao “tandžara”…I na kraju Đem, prepodobljen, kaže:

– Tata, daj mi, molim te, još jedan “Kent”, dva dana nisam zapalio, pošandrcah. Kog god šufta pitam – nema. A čim okrenu leđa, vade iz džepa i pale. Kakav je ovo usran vakat došo, ni raja više nije što je bila… A tebi ću cigare vratiti čim neđe izronim…

Nakon jednog baražnog bombardovanja, pljuštalo po Popovom restoranu i Popovskoj bašči pod kajsijama s ulice što vodi na Partizanski, VBR projektili i granate haubica kalibra 105 raznosile krov dva sprata iznad naših glava, dim, prašina, iz popucalih radijatorskih cijevi kroz tavanicu se sliva prljava voda na 20 tona UNICEF mlijeka u prahu pakovanog u papirne vreće, nemamo paleta, vreće su na golom parketu, ako se natope – piši kući propalo… Momci i djevojke vuku nagorijele daske iza Humine kuće, podmećemo, pokrivamo debelom plastikom za staklenike, dobili 10 tona od Italijana…

Čim završimo Đem odjuri vani, čujem doziva Lindu. Izađem, on hoda kroz Huminu bašču, prebira po zaraslim lejama, zaviruje, doziva…Par dana tako, a onda utrčava, nosi dva slijepa kučeta,

– Izmilili iz kanala što iz bašče ide pod cestu za Partizanski, veli.

Sutradan nosi još jedno.

– Granata strefila tačno iznad kanala, Linda se garant tamo zavukla, okotila i krepala – govori, – pokušavo sam otkopati, džaba, zatrpo beton, ne bi ni rovokopačem.

Potrese nas jesenjinovska priča o Keruši, rastuži. Đem dno kartonske kutije ušuška pelenama, skuva mlijeko u prahu, ohladi, doji kučiće na dudu, tepa, skloni na sigurno iza betonskog stepeništa Humine kuće. Čuva ih Đem, obilazi, hrani, podnosi nam izvještaje kako dobro napreduju, donosi ko bebe u naručju, pokazuje, ljubi, nekad ih i Hamica posluži. Nakon desetak dana neko ih pokupi, sve su kupili… Gledao sam Đema kako plače…Od njega smo dobijali više informacija o zbivanjima u gradu i na “bojišnici”, nego s “Hrvatske radio postaje Mostar” s desne i “Srpskog radija Mostar” s lijeve obale…

Pitam ga šta su i ko su diverzantske grupe o čijim herojskim podvizima redovno “izvješćuje radio postaja”.

– To ti je, tata, dva prazna kombija i svirena rođeni, rođeni.

Pojma nemam šta je svirena rođeni, rođeni, objasni mi:

– Kako ne znaš! To je ona vatrogasna na kurblu što su Neđa Babović i raja nosili na utakmice pa navijali uz nju.

– Kakve veze ima sirena s diverzantskom grupom?

– Stani da završim. Ustave se kombiji pred stanbenom, iskoče diverzanti sa svirenom i rashorcaju: Uuuu, uuuu, arlauču: avioni, avioni! Stanari dolje – diverzanti gore. Za tri minuta gotovo. Uzbuna prošla, stanovi prazni. Sve što je valjalo – opuhano.

Jedno veče eto ga s Hamicom, Đem maše papirom. Pitam kakav je papir, objasni:

– Ćelina dozvola.

Te dozvole – potvrde za izlazak iz Mostara samo gradonačelnik može izdati, a života vrijede. Da mi Đem da pogledam, čitam raji logo:

-Hrvatska Zajednica Herceg Bosna /Hrvatsko Vijeće Obrane/Općinski stožer Mostar/ Dj. broj taj i taj – ispod piše POTVRDA a u nastavku: – Kojom se potvrđuje da je odobreno putovanje gospodi Džemal Pervan i Muhamed Lizde na relaciji Mostar – Makarska – Split i natrag. Svrha putovanja: nabavka rezervnih dijelova za HVO. Potpis: Gradonačelnik Jadran Topić.

Ibretimo se, pitam šta su rezervni dijelovi za HVO? Objašnjava:

– Jebo rezervne dijelove, ne znam ni ja, ko šiša Ćelu, desno krilo, dočepo se centra. Idemo Hamica i ja tri dana posjetiti porodice. Ništa, tata, ne brini, eto nas na vakat nazad.

Namirimo im pune gepeke, izljubimo, nikad nismo sigurni hoće li izmačiti preko okuke iznad Cima prema Gorancima. Tamo je doktor Puzić poginuo, dva naša autobusa na povratku iz Gradca rasturila tenkovska s Foritice, sreća vozači isakočili na vrijeme. Krenuće, po običaju, iza pola noći, tad je najsigurnije, ne deru. Sačekamo dvadesetak minuta, ako ništa ne rokne na krivini, znači prošli su. Udarimo se košarkaški dlanom o dlan, pa povaljamo po podu ne bi li koji sat usnuli, garant će početi bubati oko 6 -7h. I tako Hamica i Đem odu. Prođu 3 dana – nema ih. Prođe 7 – nema ih. Nakon 10 vraća se iz Splita Goran, vozio trudnice na Firule, s vrata priča kako je vidio Đema u Omišu. Pitam šta radi, odgovara:

– Sjedi u bašti pred restoranom, okupio buljuk Dalmoša, Đem im priča koliko je četnika smaknuo a oni zovu turu za turom; gajbama se piva donosi…Kupio ih skroz, ne bi me čudilo da ga i kakvim ordenom i placom za vikendicu počaste.

Prođe 12 dana – nema ih. Kažem onim svojim što svake noći voze majke i djecu za Split, ako ih vide nek’ poruče da mi se ne pojavljuju na oči. Onda čujem da su se vratili, u Mostarskom su bataljonu, s ljiljanima. Falan logističari u bivšoj piceriji “Horoskop”, 100 metara dalje, u Kalemovoj. Rekli im da sam ljut, ne svraćaju. Stigoše nam dva UNICEF-ova šlepera. Treba istovariti, a narod mi se rasuo, ne mlave s brda, valjda im vrijeme ručku, pa i mi iskoristili da doturimo pakete do podruma i skloništa te samo Maksi i vozač Brković u Konzulatu, tek se vratio iz Splita, utovarao cijelu noć u luci, umoran, jedva gleda. Ali će otići do logistike u Kalemovoj, da ih zamoli za pomoć. Vraća se:

– Samo Hamica tamo.

– Šta radi?

– Bokti na ligeštulu u bašti go do pasa, sunča se i puši.

– Bokti na ligeštul, sunča se i puši!?

– Tačno tako.

– Jesi li ga zvao?

– Jesam!

– Hoće li doći?

– Neće. Veli: kakvo istovaranje mlijeka u prahu i pomada za dječije guze. Ko će gonjati četnike, ako ja istovaram šlepere?…

Prokuljučam ko Pretis lonac.… Uveče, eto goniča četnika.

– Izvini druže moj, nisam mogao doći, sam sam bio tamo, dežurni… Imaš li koju cigaru?

Samo sam ga čekao.

– Nemam – velim – čuo sam da su crnogorski rezervisti opeljušili Fabriku duvana, pa pošto ih ti gonjaš kad kojeg ščepaš uzmi neko paklo i za mene.

Smije se, grli me, izvinjava, veli:

– E, vala sam pojo govno, druže moj! – Ode.

Malo, eto i Đema.

– Izvini tata, ne svraćam, u frci sam, ne znam gdje udaram, vazda me šalju po nakvim specijalnim zadacima… Imaš li koju cigaru za svog Đema, presvratiću…

Kako pomenu specijalne zadatke, oni moji prasnuše u smijeh.

– Čuj, Đem specijalac! – primjeti neko. Nasmijem se i ja, sjetim: kanadski tv kolega mi se zahvalio za intervju s 4 kutije “Dunhill”-a, dam mu jednu. Ljubi kutiju, govori:

– Nemam je duše načet, volio bi je neraspakovanu pokazat onim šupcima na Balinovcu da vide šta pravi gospodin puši… Daj svom Đemu jednu da zapalim.

Dam, pripalim. Vuče dim punim plućima k’o spašen utopljenik kisik, koluta očima, veli:

– Život si mi, tata, spasio, mogu li dobit još jednu za uvo?

Dam i za uvo. Ljubi me, govori:

– Ovo ti dok sam živ neću zaboravit, a budi siguran da ću ti vratiti.- I ode… Ubrzo sam bježao za Split, ni Hamicu ni Đema nikad više vidio…

Minule godine, opet proljeće, izbjegličko, ‘96. U nevakat sat zvoni telefon. Hamica. Plače. Nisam znao šta je s Hamicom, dirnut sam, otplačemo u duetu pa saznajem: javlja se iz Louisville, Kentucky, USA iz telefonske govornice, ubacio karticu za 5 minuta.

– Samo su im banane iste k’o kod nas –  govori.

O porodici da su svi dobro, Alija nešto radi, sinovi u školi, on u fabrici auspuha.

– Šućur, Muhamede – s oba mehka “m”, – bodrim ga, – nek si se i ti dočep’o auspuha da ne bihuzuriš i Amere… Odgovara:

– Valja auspuh, a sve je drugo pismilet. Nije ovo Amerika, ovo je Čemerika. Radim k’o konj. Ako odeš do Londona svrati Marksu na grob, položi karanfil i u moje ime.

Pitam zna li šta je s Đemom, gdje je? Stanka, pa tuga:

– Đem nam je, druže moj, na ahiretu, poginuo u drugom sukobu…

Pitam za Pegu, kaže:

– Išao na liniju razgraničenja u drugom ratu, namiren valjda, izašao nasred ulice, govorio: Ja sam Pega Barbarić, ne pucajte jedni na druge, svi smo mi mostarska raja… Neki krkan ga skino. Kud će nakog Pegu, jebli mater mahnitu…

Cure mu impulsi, veli, pripremio je olovku i papir, moli adresu, pisaće mi o svemu opširno. Diktiram, sričem slovo po slovo, ponavljam, u slušalici bip, izgubim vezu… Zapalim, dumam… Sjetim se da sam za posljednjeg susreta imao 2 kutije “Drine”, dok sam živ neću prežaliti što mu ne dadoh jednu… Odjednom vidim ogromnog Pegu i čujem jasno Đemova obećanja da će mi vratiti dvije “Kent” cigarete, paklo + dvije “Dunhill“-a pa naglas izgovorim:

“Počivaj u miru i nezaboravu, dragi druže Pega! A tebi  nek su halal cigarete, rahmet ti i pokoj duši, dobri moj Đem“!

Azra prolazi s korpom opranog veša da dok je škrta sunca razgrne u gardenu,  pita:

– Šta to pričaš?

– Molitvu – odgovorim.

– Molitvu? – maše glavom, smije se. – Nisi normalan – veli, izađe. Odjednom bih i sam u garden da me štipaljkama okači o štrik, da se osušim. Pet godina kisnem izvana i iznutra, patim za suncem mostarskim…

Mišo Marić
Autor 15.7.2021. u 15:19

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija