Mišo Marić: BOG JE OTIŠAO ZA PLYMOUTH

Mišo Marić
Autor 24.12.2020. u 12:55

Mišo Marić: BOG JE OTIŠAO ZA PLYMOUTH

Božićna priča

Gospodin je davno zamaknuo na jug, sunce krvavim tragom na zapad, prenu me studen. Vrapce uz Ex ne vidjeh. Povukli se na počinak. Ledena noć je kao uklet brod doplovila nizvodno. Pecaroši su kupili pribor, prvi sumrak davno pokupio moju sjenku, krenuh socijalnoj kući. Nad High Street, glavnom ulicom, bljeskaju pretprazničke iluminacije. I sve vrvi od kupaca. Pred vratima prodavnica raskošno okićene jelke s čestitkama: “Happy New Year 1993”, iz izloga mame sveti natpisi: “Christmas sale” –“Božićna rasprodaja”. Sjetih se da je, nad sat naprednijom Bosnom, i Hercegovinom dabome, odavno polegao mrakan. Dok sleđen sopćem uzbrdo, na Pennsylvaniu, razmišljam: kakav li će dan sutra dolje svanuti?

U djetinjstvu, čije slike blijede, moj rodni Bosanski Petrovac pred Božić bi zatrpali veliki snjegovi. Noću, s planina, u čoporima su silazili vuci gladno i strašno zavijajući nadomak prvih gradskih kuća. Njihove mršave sjenke crnile se na bjelini snijega i mjesečini, kao nečastivi. A danju su kroz polupana okna koja je ostavio onaj rat, u ubogu kuću moje preživjele bake po majci Olge, ulijetali promrzli vrapci. Za koje ni do danas nisam dokučio otkud i zašto su se našli na ovom svijetu. Ne možeš ih naučiti da love kao sokolovi, da dostavljaju pisma kao golubovi, da govore kao papige, da pjevaju kao kanarinci, slavuji, štiglići; ništa ih pod milim Bogom ne možeš naučiti. Sva im je upotrebna vrijednost na stranicama jelovnika odraslijih ptica, maca, lasica i životinjskih gurmana u rubrici: hladna pernata predjela. A ja sam vrapce, od svih letača, oduvijek najviše volio. Biti razigran, bezbrižan i vedar u svojoj nesreći, rijedak je talenat na svijetu…

Evo je opet decembar, po mojoj kosi pada inje a po Bosni i Hercegovini veliki snjegovi i velike granate. Sutra je Božić. Božiće u djetinjstvu nisam slavio. Prvo je bio četverogodišnji rat, a kad su ratovi, kome je do slavlja? Poslije rata preživjeli stričevi i ujaci vratili su se iz partizana. I Božić se, opet, nije slavio. Sva je prilika da su se ti moji stričevi i ujaci u ratu posvađali sa Svevišnjim. O razlozima svađe nikad nisu govorili, Boga nisam sreo da mi On kaže. Dogodilo se tako da Bog i ja nismo išli na ista mjesta pa mi je sve ostalo tajna… A na Božiću sam bio jednom. Ne baš na Božiću, nego na Badnjoj večeri. I ne baš u zbilji nego u pretprazničkoj baladi tužnog pjesnika, Alekse Šantića. U toj pjesmi sve bijaše ljupko i toplo kako sam zamišljao. Pucketala su drva u kaminu, bljeskala okićena jelka, treperile svijeće, mirisao tamjan iz kandila pod ikonom Sv. Georgija, otac je govorio molitvu, majka kao majka posluživala u jedinoj svečanoj haljini, iz kuta muklo bio sahat stari a u prozorska okna golim, zamrznutim granjem, kuckao orah. Ja sam, više od svega, priželjkivao vrapce u toj pjesmi, ali ih ne bi. Zato, na Badnji dan, pođoh na rijeku Ex. Nas, bh izbjeglice u Exeteru, smjestili su u naselju Pennsylvania, na brijegu, a vrapcima se više sviđa pored vode…

Ispod mosta, na keju, u susret mi ide starac. Visok, koščat, duge sijede kose i takve brade koju s bliskog British Channela mrsi vjetar. Ogrnut u ispran, izblijedio ogrtač, a na bosim stopalima apostolke. Preko ramena zaprtio veliku mornarsku vreću koja se nadimlje od punoće. Tako izdaleka liči na slikara iz Provanse ili Zukino početno, ukrasno slovo izšetalo iz kakve stare, svete knjige. Kad se približismo vidim kako mu se jagodice na blijedim obrazima rumene kao kod plućnih bolesnika, a oči gore pitomim i svetim žarom. U lijevom džepu ogrtača primjetih vodič “Exeter A-Z”, desnom rukom se oslanja na običan, drven štap. Obradovan, priđoh mu i učtivo upitah: “Oprostite, Gospodine, jeste li vi možda Bog?” Malo iznenađen, ali isto tako učtivo, ljubazno čak, onim prepoznatljivim božanskim glasom uz blag smiješak odgovori: “Taj sam, kako ste me prepoznali”!? “Po onom što sam pročitao u svetim knjigama, tako sam Vas zamišljao”, rekoh. “Ah, ti moji takozvani biografi”, odmahnu rukom, “svašta su nešto nadrobili, često sam sebe ne mogu prepoznati… Vaš engleski”, primjeti Bog, a bilo je i očekivati jer Bog sve primjećuje, “vaš engleski veoma je loš. Vi kao da niste odavde”?  “Nisam”, priznah, “ja sam iz Bosne… I Hercegovine još”. “A kojim ste poslom ovdje”, interesuje se dok koračamo pored rijeke uz koju još samo rijedak šetač s psom i poneki pecaroš. “Ja radi vrabaca, moj Gospodine”, pa mu pokušavam objasniti kako me podsjećaju na bezočinsko, bezdjedovsko djetinjstvo i neslavljene Božiće. “A, tako”, veli, “radi vrabaca. Šta ćete, svako svoj križ nosi”. “Izvinite”, pokušavam produžiti razgovor jer ne dešava se čovjeku svaki dan, osim sretniku s mojih strana, da vidi svoga Boga, “pretpostavljam da nosite božićne darove. Hoćete li svraćati do Bosne i Hercegovine”? “Nažalost, ovaj put ne! Imam neke ranije preuzete obaveze. U Plymouthu me čeka barka pa ću put toplih mora. Znate kako se ono kaže: čudni su putevi Gospodnji”. Kao pravdajući nasmiješi se pa doda: “Oprostite, žuri mi se. Veoma mi je drago da sam nekog iz Bosne upoznao… I Hercegovine, dabome.” Prebaci štap iz desne u lijevu, rukovasmo se kao stari znanci. U tom stisku Božje ruke bijaše neobične kreposti, prijateljstva, reklo bi se. Lord God ode obalom niz rijeku Ex, a ja sam dugo ostao zagledan u Božja leđa…

Nit sam iznenađen, nit povrijeđen Gospodinovim nehajem. A i kako bih? Ko nije našao samilosti i vremena da pomogne pa i metaforičkom Sinu Jedincu, taman posla da se bavi Bosancima… I Hercegovcima, dabome. Pa i sa mnom. Rođen u Bosni, živjeo u Hercegovini, oboje sam.… I dvaput izbjeglica/refugee opsjednut vrapcima… Po Izvodima iz Svetih knjiga rođenih, tačan datum kad je beba Isus usrećio Roditelje, zaručnika Josipa a vremenom pooovelik ostatak svijeta, nije usklađen. Kako koji zemaljski Ured za izdavanje nebeskih krštenica, tako drugi, neizvjestan datum. No, vremenom, Sveti matičari su se usaglasili: 25. decembar/prosinac. Eto, na priliku, u “Novom zavjetu”, poglavlje “Evanđelje” Mateja i Luke, (autorski dvojac tipa Iljf i Petrof, sjećate se “Zlatnog teleta” i glavnog junaka Ostapa Bendera?), zapisano je: Mama Djevica Marija, Tata Sveti Duh, pominje se i zaručnik Josip čiju ulogu nikad nisam odgonetnuo, a mjesto rođenja: Betlehem. Ne znam koliko je važno, posebno pristojno pominjati, prokmečao sam otprilike dva milenija, ali precizno dan poslije Krista, 26. decembra. Po katolicima: Stipandan, po English Dictionary sportsko ime: Boxing day. Od kad sam kao podgrmečki dječačić Isusa prvi put vidjeo raspetog samilosno se čudih i pitah: šta je lijepi 33-godišnjak iz Nazareta zgriješio pa su ga golemim čavlima onako krvnički priheftali na drvenjak? Pa uz svaki Božić prebirah sopstvene grijehe. Ruku na srce, bio sam sklon magareštinama. Krao voće po petrovačkim baščama, praćkom razbio prozor komšinice Sofije Kovačuše, kupio jaja vrana ispod krova pravoslavne crkve kad se opravljala. U toj crkvi petrovačkoj ‘41. gostujuće ustaše kamama izbole oči svetaca iz ikonostasa koji je oslikao Jovan Bijelić, prekvalifikovale u konjušnicu… S ovim iskustvom žalije mi Jovanovog remek djela, nego svetačkih očiju koje su moju, i tuđe nesreće previdjele, nikad oplakale…Čvokao sam mlađeg brata Jovicu dok nije porastao pa mi ćuškom pokazao da je jači, a kad je i Đuđac porastao (kržljav, rahitičan, pa me imenovali po maloj koki), gušt mi bio raspeti kakvu uglednu mostarsku il’ hercegovačku bitangu na stranicama “Slobode”, u programu Radio Mostara i medija u kojim honorarno zarađivah kruh/hljeb svoj nasušni… Imam sličnih grijeha još, al’ sa jednim izučenim “Očenašem”, ako treba znam napamet i na latinskom “Ave Maria” – svaki Božji predstavnik na zemlji bi mi oprostio… U opisu im je radnog mjesta da su milošću Poslodavca praštali, oslobađaju griha i danas za Danteov Inferno težim od mojih… Skrenuh s teme, sorry, da se vratim na kej…

Gospodin je davno zamaknuo na jug, sunce krvavim tragom na zapad, prenu me studen. Vrapce uz Ex ne vidjeh. Povukli se na počinak. Ledena noć je kao uklet brod doplovila nizvodno. Pecaroši su kupili pribor, prvi sumrak davno pokupio moju sjenku, krenuh socijalnoj kući. Nad High Street, glavnom ulicom, bljeskaju pretprazničke iluminacije. I sve vrvi od kupaca. Pred vratima prodavnica raskošno okićene jelke s čestitkama: “Happy New Year 1993”, iz izloga mame sveti natpisi: “Christmas sale” –“Božićna rasprodaja”. Sjetih se da je, nad sat naprednijom Bosnom, i Hercegovinom dabome, odavno polegao mrakan. Dok sleđen sopćem uzbrdo, na Pennsylvaniu, razmišljam: kakav li će dan sutra dolje svanuti?

Happy Christmas!

Badnji dan Zime Gospodnje ‘93.

Mišo Marić
Autor 24.12.2020. u 12:55