Mizantrop mekog srca

Autor 7.4.2011. u 11:49

Mizantrop mekog srca

Fudbal s glavama mrtvaca

Roland Jaccard

U dvadesetoj je godini mladi Cioran posjećivao bordele i knjižnice. Njegovi su omiljeni autori Shakespeare, Dostojevski, Čehov. Fasciniran je ekstremima. U filozofiji želi biti Schopenhauer ili ništa. Svoju prvu knjigu Na rubovima očaja piše u stanju nalik deliriju. Zaklinje se sam sebi da neće napisati više ni retka; već se gnuša književne komedije. Njegove kronične nesanice nalik su pozivu da napusti svijet, čiju je prazninu odveć dobro saznao.

Kad govori majci o očaju koji ga obuzima i ludilu koje mu prijeti, ona odgovara: ”Da sam znala, abortirala bih”. Ta je rečenica poput otkrića: ”To me je uvjerilo”, kaže on mnogo godina poslije, ”da sam plod slučajnosti i da sam ništa. To je uostalom razlog da nisam bio sposoban stvoriti istinsko književno djelo”.

Nemaju svi tu sreću da mladi umru. Sin rumunjskog svećenika, Cioran je rođen 1911. u Rasinariju, na granici Austro-Ugarskog Carstva. Prisiljen je upisati se u vrijeme, imati biografiju, pa čak osjetiti i slavu, vrhunac poruge, za nekoga ko se poigrava aforizmima, nekoga ko je fasciniran mrakom, lijenčinu koji sebe smatra najnezaposlenijim čovjekom Pariza: ”Samo kurva bez mušterija radi manje od mene”. ”Imam čudan osjećaj”, piše u dvadeset i drugoj godini, ”da sam u ovim godinama postao specijalist za problem smrti”. Nikad niste prerano zreli za to područje. Zamjera filozofiji da su je stvorili ”ljudi bez  temperamenta i bez sadržaja”, uz iznimku Schopenhauera i Nietzschea, ljudi koji nisu svjesni bijede vlastitog Ja. Otada će učitelj morbiditeta govoriti svojim učenicima da bolest nagriza sve pa i sam princip identiteta, hvalit će zasluge sifilisa: već namjerava ucijepiti bližnjima virus raspadanja.

Bratu Aurelu, koji mu otkriva svoju monašku vokaciju, ukazuje, demonskom žestinom, apsurdnost svake religije i dodaje: ”Ako i nakon što si čuo moje razloge ustraješ u odluci da se zamonašiš, nikad ti neću više uputiti nijedne riječi”. Umjesto manastira Aurel će upoznati sedmogodišnju komunističku robiju.

Nakon što je završio studije filozofije raspravom o bergsonovskom intuicionizmu, mladi Cioran dobija krajem 1933. godine stipendiju za Berlin. Jedinstvena šansa da prati preobrazbu cijelog jednog naroda u ”fanatično mnoštvo”. ”Počeo sam”, piše on poslije, ”studirati budizam kako se ne bih zarazio, kontaminirao hitlerizmom”. No njega privlači sve što je pretjerano: tako će uprkos svemu podleći ”čudesnoj pomami podčinjavanja” koja je suština rumunjskog nacionalizma. O toj kratkoj ideološkoj devijaciji, koju sebi nikad neće oprostiti, treba pročitati izvrstan esej Gabriela Liiceanua. Da li valja u njegovom kasnijem apsolutnom skepticizmu vidjeti bezgraničnu grižnju savjesti? Možda.

Nakon toga pada u vrijeme, Cioran će biti imun na sva vjerovanja, prošla, sadašnja i buduća. Svom bratu Aurelu piše 1936. godine: ”Katkad se pitam kako sam mogao napisati Preobražaj Rumunije. Svako učestvovanje u hirovima vremena prazno je uznemiravanje. Ako čovjek želi sačuvati ma i trunku ljudskog dostojanstva, mora zanemariti svoj status savremenika. Bio bih sada mnogo dalje da sam to shvatio u dvadesetoj”.

Nastavak već pripada legendi: dolazak u Pariz 1937. sa stipendijom, mali namješteni hoteli Latinskog kvarta, dani provedeni u Café de Flore uz Jean-Paula Sartrea – nikad se nisu obratili jedno drugome – užitak da biciklom krstari Francuskom i odluka 1947. u Diepu, dok je prevodio Mallarméa na rumunjski, da će ubuduće pisati na francuskom jeziku.

”Koliko kafa, cigareta i rječnika da napišem jednu rečenicu na tom, za moj ukus nepristupačnom, suviše plemenitom i otmjenom jeziku”, priznaje on. Neki kljakavi Baskijac, erotoman i manijak, upućuje ga u finese francuskog jezika, otvorivši mu pakao svoje knjižnice i vukući ga prostitutkama Montparnassea: osjeća skoro perverzni užitak ispravljajući njihov pogrešni francuski. No kad mu Cioran bude čitao prve stranice svog Kratkog pregleda raspadanja, brzo će zadrijemati.

Cioran prolazi i školu moralista i splenetika od Chamforta do Madame Marie Du Deffand i kaže samome sebi: ako je Pascal mogao prepisati sedamnaest puta svoje Provinciales, onda on, stranac, također može načiniti neki napor. Četiri puta prerađuje Kratak pregled raspadanja koji će objaviti Gallimard 1949. godine, a pozdraviti Maurice Nadeau u Combatu ovim riječima: ”Evo stigao je onaj kojega smo očekivali, prorok logorskog vremena i kolektivnog samoubistva, onaj kojemu su svi filozofi ništine i apsurda pripremili dolazak, iznimni glasnik zle vijesti”. Za zlu vijest bit će nagrađen nagradom Rivarol, jedinom nagradom koju je Cioran ikad prihvatio. A kad mu je Albert Camus rekao: ”Sada se morate uključiti u tok ideja”, pomislio je: ”Odjebi!” ”Shvaćate, on će meni dijeliti lekcije, svojom kulturom učitelja”, povjerava se on Liiceanuu; ”pročitao je ponekog pisca, ali nema ni mrve filozofske kulture i on mi kaže: sada… kao da se obraća đaku. Otišao sam. Bilo je to za mene veliko poniženje”.

Na pragu starosti Cioran će pristati na nešto što je vazda odbijao: davati intervjue. Neće izbjeći općem pravilu da svi veliki ljudi umiru u stanju prostituiranja, to im je usud. ”U starosti”, bilježi on, ”padamo iz sramote u sramotu i, što je skandalozno, čak i uživamo u tome”. Zacijelo, možemo zažaliti da se nije ubio progutavši neki od svojih aforizama, ali kojega li užitka nastaviti s njim razgovor pabirčeći po njegovim pričanjima koja su sabrana u izdanju Gallimarda: prisjeća se prijateljstva s Ionescom, Beckettom, Michauxom. Objašnjava zašto je put koji propovijeda budizam njemu nedostupan. On se, naime, ne može ničega odreći. Brani se da nije nihilista – više voli naziv skeptika, ”premda sam lažni skeptik”. Ponavlja ideju da Bach dovodi u pitanje ništinu drugoga svijeta i povjerava nam da voli pisati uz cigansku muziku. I na kraju priznaje: ”Što više starim, sve sam bliži svojim korijenima: rumunjski seljak ima pravo, u ništa ne vjeruje, smatra da je čovjek izgubljen i da se tu niša ne može, osjeća se pregažen historijom… Zapravo moje intelektualno obrazovanje nije mi nimalo koristilo!” Cioran se prisjeća da je kao dijete igrao fudbal s glavama mrtvaca. Možda ništa drugo nije ni činio cijeloga života.

Epopeja nesanice

François Bott

Markiza du Deffand liječila je svoju nesanicu čitajući Voltairea, a Cioran je zabavljao svoju čitajući Madame du Deffand. „Bože moj, kako ste sretni i u dobrom društvu kad ste sami sa sobom!“, pisala je ona svom (veoma uglednom) korespondentu. Jer daleko od Ferneya, u svojoj sobi u ulici Saint-Dominique, bila je bez prekida u kandžama užasne zvijeri, monstruma bez lica kojeg nazivamo dosadom, i koja istodobno izaziva i zamaranje i prazninu misli. Cioran je vjerojatno osjetio istu ljubomoru kao i markiza prema Voltaireu. „Životom mi je dominiralo iskustvo dosade. Upoznao sam taj osjećaj još u djetinjstvu“, priznaje on 1977. Dodaje da je to bila svojevrsna „vrtoglavica“: „Otkrivanje univerzalne beznačajnosti“…

Da li misao o slabosti vodi u slabost misli? To preokretanje genitiva bilo je specijalnost profesora filozofije u Francuskoj pedesetih godina. No oni su jedva poznavali Ciorana, koji je stupio u parišku književnu republiku knjigom Kratak pregled raspadanja, a koji se mogao visoko plasirati u šampionatu pesimizma, odmah iza Propovjednika i Schopenhauera. Očajanje je dolazilo iz Bukurešta. Često se to događa u geografiji osjećaja: velike melankolije dohode s Istoka, a obećanja blistaju na Zapadu. Svojevrsni rumunjski Pascal nastanio se na obalama Seine. Susretao je katkada jednog drugog mračnog emigranta, porijeklom iz Irske, koji je „uvijek odavao utisak kao da je pao s mjeseca“. Taj rastreseni prolaznik zvao se Samuel Beckett i nagovještavao je zlu vijest: nema smisla očekivati Godota…

Tokom boravka u Diepu 1947. Cioran je odlučio pisati na francuskom. Vidio je u tome najbolji način „emancipiranja“. Osim toga činilo mu se da je Voltaireov jezik „idealni idiom da se delikatno izraze dvosmisleni osjećaji“. Prihvaćanje francuskog jezika donijelo mu je isto toliko sreće koliko i muke. „Stranac sam pred policijom, pred Bogom, pred sobom“, reći će on, smatrajući da mu je jedina „domovina“ jezik na kojem se izražava. Ipak, šesnaesti arrondissement ima za njega izgled provincije, a Luxembourški park postaje njegov vlastiti park. Cioran mnogo šeta Parizom. Nastavio je tradiciju književnosti koja šeta unaokolo. Jer misli i sjećanja naviru dok hodamo. Kao u kineskoj poslovici: „Kada jedan pas laje na sjenku, hiljadu pasa pretvara je u stvarnost.“

U tome je čitav Cioran, od svoje rumunjske mladosti do posljednje knjige Priznanja i prokletstva. To možemo čitati kao epopeju nesanice: „Jedina forma heroizma kompatibilna s posteljom.“ Cioran, to je neprestani paradoks, trvenje između „iskušenja postojanja“ i želje ili bunila, suprotnog. „Svaki put kad mi se nešto učini još mogućim, osjećam da sam omađijan.“ Privremeno se bio izliječio od svojih crnih misli „obilazeći Francusku“ na biciklu. Bicikl kao lijek… Ali i humor koji „ruši anđele“, muzika, ta „iluzija“ što tješi, i književnost, posljednje „sredstvo“ ljudske vrste, ako to nije apoteka. Za Ciorana je svaka knjiga bila „pobjeda nad obeshrabrenjem“.

Još jedan paradoks: taj čovjek koji nije prestao ocrnjivati život prepuštao se sjajnim „vježbama iz divljenja“ prema raznovrsnim ljudima, od Josepha de Maistrea do Francisa Scotta Fitzgeralda, preko Paula Valéryja, Samuela Becketa, Saint-Johna Persa, Mircea Eliadea, Rogera Cailloisa, Henrija Michauxa, Benjamina Fondane i Jorgea Luisa Borgesa. Tu je i začuđujući portret mlade žene koja zavodi ubogi svijet „svojim izrazom odsutnosti i otuđenosti“. Čini se da nije mogla druge obavijestiti o sebi „toliko se stopila sa svojom tajnom, ili joj je bilo mrsko odati je“. Cioran pretpostavlja „da ona nije odavde i da dijeli naš pad tek iz pristojnosti“. Jer gospođica je „jedno s nevidljivim“. Kao da je posrijedi neko lice Jeana Cocteaua koje vara i najrigoroznije carinike i prolazi ogledalima kao što mi odlazimo iz Francuske u Italiju…

Koji rafinman, koja bogatstva i dosjetljivosti! Nesanica je zacijelo poticala Cioranov nerv. „Nakon tridesete ne valja se više zanimati za događaje, kao što se astronomi ne zanimaju za naklapanja.“ Potom izjavljuje da više voli narode koji su „po volji neba osuđeni na propast u historiji“. Koliko sažaljenja u tog mizantropa! Pogledajte kako opisuje osmjehe koji ne nestaju s onih lica na „koje u zasjedi čeka ludilo“: „Nestalno svjetlo kojim svijetlimo, naš osmijeh, traje koliko treba trajati“, dok „onaj drukčiji osmjeh živi i nakon događaja koji ga je izazvao, zadržava se, ponavlja i ne zna kako iščeznuti. (…) Smijeh sam po sebi, zastrašujući, maska koja se može pojaviti na bilo kojem licu: našem primjerice“.

Govoreći opetovano o ludilu Cioran ga opisuje (ili rezimira) kao svojevrsnu „bol“ koju vrijeme ne ublažava niti mijenja. Filozof tjeskobe, „fanatizma najgoreg“, posjeduje tajnu vrtoglavih prečica koje katkada navode na osjećaj da se neko bacio kroz prozor. „Bljedilo nam ukazuje do koje mjere tijelo može razumjeti dušu.“

Deixalles blog, septembar 2008.

S francuskog preveo Mario Kopić

Peščanik.net, 07.04.2011.

Autor 7.4.2011. u 11:49