MOJA ANTENA NE PRIMA STVARNOST

tačno.net
Autor 24.7.2014. u 11:08

MOJA ANTENA NE PRIMA STVARNOST

Piše: Olga Lalić-Krowicka 

Jesam

Pak, jesam…
I šta da radim sada?
Ništa, idem da se naspavam.

Ma briga me za sistem

Šta me briga sisteme što te
nije briga za  me. Ni mene nije za te.
Harmonija neka mora da bude.

***

televizor –
nekako mi antena ne prima
stvarnost

***

stvarnost –
ludilo
bez signala

***

na tavanu misli
praši se
vrijeme

Pismo sa neba

Hmmm, zmaja, ma ne, zapaliće vunu bjeline
Lava, ma isto ne, pojesti će paperjaste oblake
A slonića, kojeg hvata velika mačka
Aaa, opasno je to,
može ga uhvatiti prije no što stigne,
i šta onda?
Onda slavensku vilu, gle, raspustila je kosu,
Tako lijepo svira na flauti
Ne, sviraće glasno i uši će te zaboljeti.
Pa šta onda da ti pošaljem?
Aaaaaaa, oblačić sa osmijehom.

Uručila sam ti…

Uručila sam ti iskru vlastite savjesti,
dar imena i neseser.
Uručila sam ti drvo sa slike Van Goga.
Vikao si da nije moje. Jeste. O, kako da nije!
Dijelimo na pola kist, dušu isto, uvo takođe.
Uručila sam ti moć ruke,
potok u tišini moga uma.
Jedino ti nisam uručila.
Kipa sa trga sile
sa očima zavezanim bijelim povezom,
zaspao je u tišini moje misli.

Žena

Ženski žar oslanja se
na tropskim biljkama.
Njen pjev znaju ptice.
Raznose ga od istoka prema jugu,
od sjevera prema zapadu.
Ritmovi se ukrštaju. Nema dosade.
Pada duboko u nezavisnost,
kada ima za to vremena.
Brine se zbog riječi, oblika
i daha večeri.
Obezbjeđuje tišinu.
Zna spavati. Pružati ruke.
I vjeruje jako u ljepotu dana,
elastičnost pramenova i čistinu prostranstva.
Ona je kao haljina od raznovrsnih tkanina i boja,
duga nade kada odlazi.
U srcu nosi komadić gvožđa,
da sve ne bude previše nježno.
Njena molitva su oči,
zelene, crne, smeđe, plave
i Bog zna kakve još.
Izlazi bosa na kišicu,
misleći da će se vrijeme ubrzo promijeniti.
Ne traži previše od nje,
sama će uraditi.
Ima plašt,
portret na duši
i otadžbinu u štiklama.
Vjeruj joj, a ona će ti pokloniti
dugi sunčani trenutak.

Prestani

Prestani pozivati hitna kola tišine,
znaš da sam nemir
i čaša vina što drhti.
Prestani me oblačiti u ružičasto,
znaš da sam vjenčanica
i bordo šešir,
baršun na kojem spavaš,
misao, koja ti daje čar,
treptaj vene u snu
i ulična lampa između tamnih zidova.

Prestani mi govoriti o mojoj slabosti,
znaš da sam Mont Everest
i Berlin pobjede,
jug u krvi ratova
i štit u beznadežnosti bitaka.
Ne govori o meni: oblak posipan pijeskom.
Ja sam oblak u kojem stanuju
anđeli smrti tuge
i nada izblijedjele gomile.

NA MOJIM TREPAVICAMA

lebdiš
kao oblačić na mojim prstima

progutala sam pilulu
neprespavane ljubavi
ližem vječnost
otvorene oči iza horizonta plaču

udišeš narednu buru pera
otvaram ladicu
milijarde crva plešu valcer

harmonija oživljava i ubija
nesretnu zemlju ljiljana

oblačim crnu košulju
na mojim trepavicama jecaju slova tvoga imena

okružene ljestve zidovima
bombardiraju bez uspjeha
kradeš moju kosu
sjenom svojih prstiju

maj, 2000. Krakov

tačno.net
Autor 24.7.2014. u 11:08

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija