MOJI RAZGOVORI

Autor 3.3.2011. u 03:32

MOJI  RAZGOVORI

Objašnjavao sam mu:

         „Mogao bih započeti sa kritikom ovog ili onog. Kad se sagleda ljudska istorija u cjelini, nema mnogo toga što bi se moglo pokazati kao kosmički, univerzalni primjer korisnog i logičnog. Nekoliko pojedinaca dalo je sve od sebe i to je to. Čak su se i sljedbenici tih svijetlih uzora vrlo brzo zakopali u rovove uskih interesa i nesuvisle dijalektike pa je povijest puna primjera nasilja i zločina krivo opravdanih nečijom iskrenom težnjom da stvari konačno postave na bolje. A onda su se pojavili Amerikanci. Sav smisao djelovanja te posljednje imperijalne sile, kao i svake druge koja je kroz istoriju djelovala ovom Zemljom, jeste Opstanak – i, ono što je jako bitno, ta se sila ne može zakačiti ni za jednu državu koja joj na ovaj ili onaj način to ne dopusti. Naravno, u svemu tome se stvori dojam kako su se „imperijalisti urotili protiv Islama, protiv muslimana, protiv Srba, protiv interesa Hrvata u nekoj tamo Federaciji, protiv Somalaca, Afganistanaca, sjevernog Sudana, libijskog vođe, protiv egipatskog naroda…“ – a radi se samo o tomu da je svijet od početka postavljen na krive noge iluzije potrebe za Opstankom. Naftom nije bogat samo Arabijski, niti vodom samo Balkanski poluotok. Skandinavske zemlje plivaju nad prirodnim dobrima, ali taj je organizam otporan na virus koji se zove američkom demokratijom.“

         Gledao me blijedo a ja sam govorio dalje.

         „Taj se organizam zaštitio svim onim pravnim klauzulama koja mu nudi međunarodno pravo i usvojio je sve globalno standarde organizovanja vlasti, nemaju međusobne teritorijalne pretenzije, nekadašnju mržnju i ratove su zamijenili saradnjom i zajedničkim naporima u ostvarivanju boljeg materijalnog statusa i višeg životnog standarda svih građana. To znači da je nemoguće među Šveđane, Norvežane i Fince baciti kost nad kojom će se klati, a da se drugi mimo njih snadbijevaju bogatstvima koja im prirodno pripadaju.“ – pao mi je napamet krvavi raspad Jugoslavije – „I kralj i čistač ulice su jednaki pred zakonom…“

         „De, bogavam gospodine D. ne blebećite – ovako da vam kažem – ne mogu više da vas slušam!“ – prekinuo me moj sagovornik i ja sam shvatio da i ovaj put stojim pred čovjekom nad kojim se nadigla sva vidljiva i nevidljiva svjetska urota. Šta drugo, već da mu pustim da bude tako. Od tad rijetko kad se natjeram da s nekim razgovaram o globalnoj politici. U pogledu moga sagovornika mogao sam nazrijeti odsutnost i neodlučnost. Oči se jesu kretale tamo-amo, pa i gore-dolje, ali ta kretnja, mogao sam nazrijeti, nije bila upravljanja svjesnom voljom niti određenom namjerom. Kao šareni klikeri u minijaturnim jogurt čašicama zaklopljenim providnim celofanom, poskakivale su njegove oči tražeći smisla u besmislu ili reda u neredu.

         Drugom prilikom sam govorio.

         „Ne mogu da shvatim šta zapravo ljude koji se najviše pozivaju na ovu ili onu religiju tjera da često budu nasilni, bučni, mrzovoljni i opasni po druge ljude oko sebe.“

         Pored mene je sjedio čovjek koji je napamet znao jednu cijelu Svetu Knjigu. Znao je mnogo toga o svetim i uzvišenim izjavama utemeljitelja religije kojoj je pripadao. Da bi se još vjernije među svijetom prikazao kao čovjek od onoga što govori i misli, on je usvojio tačno određeni način oblačenja, šišanja, brijanja, mirisanja, govora, hodanja, ophođenja, disanja, dizanja i spuštanja. Sve na njemu je odavalo upravo tog i tog i takvog i takvog. Drugačiji se nije smjelo biti. Izgleda da sam ja, nakon onog što sam rekao o religijama i njihovim sljedbenicima, u njegovim očima postao onakav kakav nikako ne bih smio biti, da sam postao onaj od najgorih, prokletih, stopostotnih kandidata za pakao i vječno mučenje. Da sam još malo ostao u društvu tog vjernika i bogoposlušnog čovjeka, mogao bih doći u situaciju da i fizički branim svoju opstojnost. Stoga sam se udaljio i rekao sebi kako više nikad neću razgovarati o Bogu i vjerama sa onim osobama koji su sebe zamislili kao božijim emisarima i pravednima. Odlazio sam od čovjeka čiji je pogled bio staklen, ukočen, zloslutan, zaleđen, lišen topline i živog pokreta. Tako mi se činilo, zato sam otišao ne pozdravivši se.

         Onda, jednog dana, zatekao sam se u konverzaciji sa službenikom koji je zauzimao značajno mjesto u jednoj stranačkoj strukturi. Već dugi niz godina ta stranka participira u vlasti. Tu i tada nisam mnogo govorio, nisam imao prilike, ali sam zato bespogovorno morao slušati o višedecenijskoj nacionalnoj ugroženosti nacije koju, po njemu, uspješno, ali ne bez muke, predstavlja politička zajednica kojoj je član. Izgleda da je svo zlo koje je neko drugi pretrpio u ime zaštite vitalnih interesa naroda kojem je pripadao zapravo bilo nužno zlo u odbrani digniteta tog istog naroda i da se bez masovnog ubijanja ljudi, protjerivanja i pljačke kao i razaranja vjerskih objekata, mostova i cjelokupnih naselja drugačije nije mogao odbraniti taj interes.

         „A kad se stvari potpuno izvedu na čistac,“ – govorio je moj sagovornik – „vrlo jasno će se vidjeti kako većinu tih zločina i razaranja nismo počinili mi, to jes’ taj i taj narod i ta i ta vojska, već je sve djelom jedne šire intrige koja se nadvila nad nama, a koju nismo ničim izazvali niti uzrokovali, niti joj još uvijek možemo odrediti svrhovitost i razmjer.“

         „Da li to znači da šesnaest granata koje su za samo jedan dan pale na moju kuću, u stvari, nisu ispaljenje od vojske i sa položaja kako sam ja to do sada mislio i u cilju da ja i moji budemo protjerani ili ubijeni u vlastitom domu?“ – upitao sam ga.

         „Povijest će pokazati kako to nije bilo baš tako. Povijest tek treba da se piše, gospodine D.! – digao je prst u prijeteći položaj – „Dosta je više sa tim falsifikatima i podvalama. To ni ja, niti oni u čije ime govorim, neće i ne mogu više trpjeti. Ne, ne, gospodine D. i vama slični, jednom će se i toj politici stati u kraj, a onda će se vidjeti gdje smo tačno ja i moji a gdje ste to vi i vaši!“ – govorio je sve žustrije moj sagovornik a ja mu nisam imao kad objasniti da nemam želju ni pretenziju da budem generalno nečiji a apriori protiv nekog, da težim samo normalnom životu i radu i da ovakve vrste razgovora smatram nepotrebnim gubljenjem vremena i energije. Ali sam zato gledao u njegove oči koje su me, cijelo vrijeme razgovora, uporno izbjegavale i bježale od mene. Tako sam primjetio da su, dok je tekao naš nazovi razgovor, njegove oči stalno tražile oslonca na pepeljari, računu za kafe, flekama na stoljnaku, ljudima koji su ulazili i izlazili iz kafea gdje smo sjedili, svugdje i svakamo, osim u mojim očima, a kad bih u najkraćem vremenu  ipak uspio uloviti bježeći pogled, taj trenutak bio bi dovoljan da u njemu prepoznam strah i mržnju, gađenje i neku proračunatost koja nije zasnovana niti na jednom prirodnom zakonu, logici niti matematičkoj jednadžbi, proračunatost koja računa i mjeri isključivo i predano po svome, prema sebi i po sebi i nikako drugačije. To sam vidio, a onda, u datom momentu, kulturno sam se obratio gospodinu pored mene najavivši da treba da idem, da me čekaju obaveze i da mi je zadovoljstvo bilo prodiskutovati s njim. Ostao je nedorečen, prekinut u još jednoj strašnoj i oštroj misli i namjeri da je iskaže, kao dželat čija je žrtva iznenada pobjegla ispod giljotine i sad je panično traži a da ne zna gdje je zamakla i kamo se izgubila. 

         Od tada rijetko kad razgovaram o uzrocima i posljedicama prošloga rata u mojoj zemlji i podjelama koje je truju.

         A onda me zvala ona.

         „D. nismo se odavno vidjeli.“

         „Ne. Šta želiš?“

         „Želim da se vidimo.“

         Možda su se bogovi konačno smilovali na mene. N. sam poznavao od srednje škole. Nikad joj nisam znao prići. Uvijek mi je bio problem prići ženama. Ostao sam sâm.

         Šta joj je moglo poći po zlu pa sad, nakon toliko vremena, želi da se vidi sa mnom? Bili smo prijatelji. Naši razgovori tekli su lako i prožimajuće. Slagali smo se oko svega. Nije bilo razloga da ne ostanemo zajedno ali ja nikad nisam bio tip koji bi joj znao reći: idemo. Svaka od tih djevojaka mi je zdimila ispred nosa. Ljubili su ih pravi frajeri i vodili u krevet, a za mene ta tako jednostavna stvar i do danas ostala je misterija. U međuvremenu sam naučio kako za sebe namaknuti dovoljno novca, kako bez škole i diplome postati neko i nešto, kako odabrati i kupiti dobar Mercedes. Kretao sam se ulicom i kužio stvari. Nisu me interesovali intelektualci i profesori, predsjednici stranaka i njihova udruženja, odbio sam kićenje ratnim odličjima. Shvatio sam kako je dovoljno odobrovoljiti bogove da te održe u formi a sve ostalo je bilo na dohvat ruke. Moji bogovi su bili na nebu a ne u uredima, filijalama ili po oltarima. Bio sam sâm. Čovjek je najjači kad je sâm.

         Bila je udata pa smo tražili neki zabačeniji lokal. Tamo gdje smo prvotno ušli nije bilo nikoga, osim gosta koji je za stolom tik do ulaznih vrata spavao kao oduzet. Konobarica, iza šanka, očito zauzeta kucanjem telefonskih poruka, niti je primjećivala starca kako spava nit’ je obratila pažnju na nas koji smo bili nakratko ušli. Produžili smo dalje. Dok smo se smijali, kroz mračnu ulicu neko je spremno dočekao naš smijeh i nastavio istom mjerom. Trznuli smo se. Neposredno iza nas, jedan očiti debil, ponavljao je ritam i tonalitet našeg smijeha, i još govorio: „U zdravlje, u zdravljeeee, ha ha ha ha, u zdravljeeee…“ U Omanu i Libiji se dešava raspad sistema. Svijet je poludio.

         Sjeli smo. Preko puta mene je bila N. U svojim četrdesetima izgledala je privlačno. Tu bitku sa životom još uvijek nije izgubila. Uvijek je znala i imala mnogo više od mene a to su odavale i njene oči: široke, meke, otvorene, sa dimenzijom više u poleđini, sve više dimenzija kroz sve više poleđina.

         „Zašto?“

         Usluga još nije došla do nas.

         „Zašto?“ – ponovila je.

         „Ne razumijem.“ – nikad ništa nisam razumijevao, nikad ništa nisam znao, kada me se gleda mora da imam oči teleta.

         A onda mi je na tren izgledalo da će biti odlučna:

         „Zašto nismo…“ – prekida je snažan, muški vrisak, kao zasjeda, kao batina, kao batina iz zasjede: „Kuuurvoo! Nije ti dosta! Kuurvoo!“ – kao više batina iz zasjede.

         Još prije nego sam se uspio okrenuti (iza mene su bila ulazna vrata lokala) dobio sam udarac u glavu od kojeg sam momentalno izgubio svijest. Prvo čega sam se sjetio pri buđenju u bolničkoj sobi bio je sulud i kreštav glas debila koji se, tada mi je postalo jasno, provukao kroz posljednju vijeđ svijesti prije nego što ću je izgubiti: „Nemoj po glavi, nemoj, nemoj po glavi, u zdraaavljeee, hahaaaahahaha…“

         Ne znam šta se dogodilo sa N.

         Još uvijek čekam da me zovne na telefon i da nastavimo sa razgovorom tamo gdje smo stali.           

Autor 3.3.2011. u 03:32

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija