Monasi i urednici i novinari hijene

Savo Petrović
Autor 15.4.2021. u 10:51

Izdvajamo

  • Ipak, ipak – još postoje urednici koji su kao i monasi: šire svjetlost i ljubav među ljudima.  Čast mi je da sam saradnik takvih urednika kao što su Štefica Galić, Petar Luković i Tomislav Marković. Ima još nekoliko urednika u nekadašnjoj Jugoslaviji i portala koji se bore protiv demona na svim stranama sa željom da istina i dobrota kad-tad pobijede.

Povezani članci

Monasi i urednici i novinari hijene

Kad god u izbjegličkim danima poželim prijatno uzbuđenje i lijepu riječ, pomislim na urednike koji su snažno uticali na moju novinarsku karijeru ili mi i danas, u ovo smutno vrijeme, čine samotne časove podnošljivijim. Urednici koji su me uvodili u tajne novinarske ljepote ili to i danas čine objavljujući moje tekstove nalik su na monahe u srednjem vijeku. Naime, svaki manastir imao je monaha koji je već u sumrak palio lampe i širio svjetlost. U drugoj polovini dvadesetog stoljeća i u prvim decenijama ovog vijeka, koji će izgleda biti mračniji nego mnogi prethodnog milenijuma, moji urednici osvjetljavaju ne samo moje nego i vaše dane.

Već šest decenija pišem novinske tekstove i nehotice upadam u vir probuđenih sjećanja, koja imaju emotivnu i intimnu dimenziju. Iz svakog susreta sa mojim urednicima izbijao je dobri duh novinarstva – jednog od važnih prostora ljudske slobode. Sada već davne 1961. godine, kao srednjoškolac, pokucao sam na vrata urednika lista ”Glas komuna” u Doboju sa jednom stranicom rukom napisanih vijesti i sa strahopoštovanjem izustio: ”Ja sam Savo…”, ”Znam, ti si Savo što uvijek ide pravo” odgovorio je Rajko Skvarica i tako je započela naša saradnja duga nekoliko decenija. Pri svakom susretu Skvarica je širio krug svojih pozitivnih emocija i usmjeravao me kako da pišem i sačuvam čast ove uzvišene profesije. Veliku blagost, poštovanje prema svakom saradniku, čisto srce i široku dušu imao je moj prvi urednik, novinar, pjesnik, prozni pisac…

Desetak godina poslije mog prvog objavljenog teksta u novinama, tadašnji dopisnik ”Politike” iz Doboja Savo Žigić predložio je da počnem pisati za taj, tada vodeći jugoslovenski list. Poslao sam nekoliko tekstova i onda me urednik Dopisničkog odeljenja ”Politike” Ranko Đukić pozvao da dođem na razgovor u Beograd. ”Dobro došao u ”Politiku” i mogu ti reći da od 150 dopisnika našeg lista iz Jugoslavije tvoji tekstovi spadaju među pismenije”. Moja saradnja sa ”Politikom” trajala je nepune dvije decenije, potonji urednici dopisničke redakcije Mirko Carić, Blagoje Komljenović i Vlada Mandić objavljivali su moje tekstove – vijesti, informacije, crtice i zapise o ljudima. Pisao sam za ”Politiku” sve do dolaska Slobodana Miloševića i klike na vlast u Srbiji. Tada sam prekinuo da pišem za taj list i ponovo se javio tek 2011. godine. Tadašnja urednica online izdanja ”Politike” Tanja Petrović dočekala me srdačno izrazivši velikodušno zadovoljstvo što sam ponovo saradnik ovog najstarijeg dnevnog lista na Balkanu. Tanja je prerano preminula, ja sam nastavio da pišem sve dok nisam ugledao feljton o četnicima kao oslobodiocima koji je pisao nekadašnji sekretar Redakcije. Rekao sam: ”Zbogom, ”Politiko”, moji svjetonazori su sasvim drugačiji”.

Negdje sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća nešto nisam bio po volji dobojskih političara i osjećao sam se nekako izgubljeno i uplašeno. U julu 1977. godine zovu me Fadil Ademović i Senad Malohodžić, glavni i odgovorni urednik lista ”Zadrugar” i njegov zamjenik da dođem u Sarajevo. Samo što sam ušao u sobu glavnog urednika, još dok sam stajao, Fadil je rekao da sam od danas urednik dopisnik ”Zadrugara” za sjevernu Bosnu, Vojvodinu i Slavoniju. Senad je dodao: ”Sutra ideš u Osijek da napraviš intervju, sagovornik će ti biti doktor Nedjeljko Vekić, direktor Instituta za kukuruz, jedan od najboljih selekcionara hibridnih kukuruza u Jugoslaviji”. ”Ali, …”, promucao sam ne snalazeći se u novom okruženju. ”Ništa ali, uzmi putne troškove i kreni na put”, bio je uporan Fadil Ademović, profesor, novinar, publicista, predavač na Fakultetu političkih nauka i učitelj brojnih novinara koji će u poznim godinama napisati nekoliko knjiga i razotkriti brojna zlodjela ustaša i četnika, sramnu ulogu Jugoslovenske narodne armije u rušenju Jugoslavije… Sjećam se da sam kao dopisnik, na dan izbora, jedne nedjelje obišao desetak sela i o tome napisao nekoliko tekstova s fotografijama koje je napravio Osman Kikić, nekada jedan od najboljih fotoreportera u Jugoslaviji. Fadil Ademović je napisao predlog da budem posebno nagrađen jer je samo ”Zadrugar’ imao direktne izvještaje sa izbora iz nekoliko sela sjeverne Bosne. Vodeći ljudi u preduzeću nisu ni pogledali taj predlog, ali ja sam osjećao ponos da urednik cijeni i poštuje moj rad.

Za vrijeme služenja vojnog roka u Zagrebu napisao sam nekoliko tekstova o radu partijskih organizacija i životu vojnika u Petoj armijskoj oblasti, i poslao redakciji ”Vjesnika”, tada vodećeg lista u Hrvatskoj. Urednik Unutrašnjo-političke rubrike bio je Vinko Česi, koji je služio vojsku u Doboju i ponekad sarađivao u ”Glasu komuna”. ”Dođi da te vidim i piši još više”, javio mi je tada Vinko Česi.

Sredinom osamdesetih godina 20. stoljeća počeo sam da pišem i za banjalučki ”Glas”. Urednici Ranko Pavlović i Dragiša Spremo plasirali su moje tekstove obično na više od pola strane. U to vrijeme ”Glas” je još bio list sa tradicijom iz Narodnooslobodilačke borbe i poslijeratne izgradnje sa težnjom da i novinarstvo doprinese socijalizmu sa ljudskim licem.

Ponekad sam pisao i za ”Oslobođenje”, urednici Ferid Čehić i Dušan Paravac rado su prihvatali moje tekstove, u novije vrijeme to je činila i sadašnja urednica Vildana Selimbegović.

Bila su to vremena kada je istina o životu u Jugoslaviji i ljudima carovala u novinama, urednici su cijenili dobro napisane riječi i meni su pri svakom novom susretu sa njima otkrivali novu svjetlost i stalno me bodrili da u svojim tekstovima prikazujem pravu sliku ljudi i vremena u kome živimo i da u napisima iskreno opisujem ono što se događa i što ljudi osjećaju. Bili su to urednici koji su svoje saradnike činili dobrim, moralnim ličnostima i ujedno širili atmosferu bliskosti sa čitaocima koji su ne samo vjerovali novinama, nego i uživali u novinskim tekstovima.

Pred sam početak rata, napustio sam novinarstvo i funkciju glavnog i odgovornog urednika lista ”Glas komuna” u Doboju i otišao kao izbjeglica u Njemačku, a zatim u Ameriku. Dugo vremena nisam ništa pisao, a onda sredinom druge decenije 21. stoljeća pošaljem tekst za portal e-novine u Beogradu. Nisam ništa napisao o sebi niti pominjao da sam bio dugogodišnji novinar i urednik. Moj tekst pod naslovom ”Hvala ti, Bože, daj još…” objavljen je već sljedećeg dana. Nastavio sam da pišem, u tome su me hrabrili urednici Petar Luković (počasni građanin Sarajeva) i Tomislav Marković, nesebično mi ustupajući prostor na ovom portalu. Izbor tema je bio moj, svaki tekst je bio objavljen – i pohvaljen. Zbog velikog pritiska političara i poznatih likova i religijskih glavešina, te tužbi i presuda koje su uvijek bile protiv e-novina i objavljenih kritičkih tekstova, ovaj portal je ugašen u julu 2016. godine.

Petar Luković i Tomislav Marković nisu se predavali. Osnovali su novi portal – XXZ Magazin u kome sam i dalje redovni saradnik, a počašćen sam što mi i Marković i Luković objavljuju i hvale moje tekstove.

Pratio sam i portal tačno.net u Mostaru koji uređuje Štefica Galić i u decembru 2017. poslao prvi tekst koji je odmah objavljen i ta saradnja traje i danas. Sa svojim saradnicima Štefica Galić okuplja i vrsna novinarska pera iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije. I XXZ Magazin i tačno.net – to je nepomućeno, čisto novinarstvo u kome se spašavaju vrijednosti koje, nažalost, sve više tonu. U ovom korona stoljeću moji urednici Petar Luković, Tomislav Marković i Štefica Galić sa puno šarma unose proljeće u moj novinarski život…

Desilo se, međutim, da je nedavno predsjednik Češke Miloš Zeman nazvao neke novinare hijenama! Moja novinarska sujeta osjetila se uvrijeđenom! Novinari – hijene? Šta to govori matori predsjednik, kakav je to način ophođenja sa ljudima koji pišu! A onda kažem samom sebi: Stani malo od Doboja Mujo, smiri se gordi čovječe! Predsjednik je u pravu, postoje novinari hijene! Još i prije početka rata u Jugoslaviji su se pojavile novinarske hijene širom zemlje koji su svojim napisima, tv prilozima i radioemisijama na užasan način širili strahovitu mržnju, zavađali i trovali narode da bi sve bilo začinjeno bratoubilačkim ratom u kome je ubijeno više od sto hiljada ljudi, opustošeni su gradovi i sela, protjerano i opljačkano nekoliko miliona nekadašnjih Jugoslovena! A novinari hijene u mnogim redakcijama na Balkanu i dalje pustoše sve što je bilo lijepo i normalno u onoj čudesnoj Jugoslaviji pumpajući mržnjom svoje čitaoce, gledaoce i slušaoce u već posrnulom čovječanstvu. Ima takvih novinara i u Evropi i Americi i zbog toga je, između ostalog, ovaj 21. vijek pun trauma, ljudskih lomova, nesreća i tragedija.

Ipak, ipak – još postoje urednici koji su kao i monasi: šire svjetlost i ljubav među ljudima.  Čast mi je da sam saradnik takvih urednika kao što su Štefica Galić, Petar Luković i Tomislav Marković. Ima još nekoliko urednika u nekadašnjoj Jugoslaviji i portala koji se bore protiv demona na svim stranama sa željom da istina i dobrota kad-tad pobijede.

Savo Petrović
Autor 15.4.2021. u 10:51