MONOLOG S ENESOM (Kiševićem)

Branko Filipović
Autor 30.3.2020. u 16:28

MONOLOG S ENESOM (Kiševićem)

Onda, da pokažu razum i dobrotu, one što je otjerao strah a protjerala sila pozivaju da se vrate. Neće. A mrtvi? Mrtvi se ne vraćaju, oslobodili su prostor živima. Sad živi žive. Kako? Jadno. Bit će još jadnije …Teško Bosni. I Hercegovini. Danas u Bosni nema Bosanaca. Onda, vjerojatno, nema ni Hercegovaca u  Hercegovini. Ili ima. Samo u Bosni nema Bosanaca. Ima (pre)Ostali i svih  svakojakih koji su prošli, došli …

Kada je u cijelom Svijetu teško, kako pitati kako je od ’90-tih do danas u Bosni i Hercegovini …’Ko mari. Svi su posvećeni sebi i svojim problemima. A ‘ko s kim, i kako danas priča o bilo čemu, a naročito problemima …

U Hercegovini kažu: “Čuči i muči!“.

Odbacujem depresiju i ne želim šutjeti. A znam i skim bi rado popričao. Bar, kao sam sa sobom.

MONOLOG S ENESOM (Kiševićem)

Do neki dan ti ljudi, muž i žena, bili su u svom’ stanu. Adaptirali su ga, krečili, čistili … Završili i otišli. Nazad. Rade u inozemstvu. Ne znam što. Ne žive da bi radili već, vjerojatno, rade da bi preživjeli. Do kada? Nije važno. Stan su davno kupili i tad’ su ga pripremali za ‘ko zna što? Pomogao sam im u nekoliko navrata oko sređivanja stana – iz znatiželje. Unutra  sve podsjeća na prošlost. Stvari su probrane sa smislom bez stila. Prepoznajete oblike prošlih vremena i stilova. Ništa određeno. Osjeti se nedostatak budućnosti. Stan, besplatno većinu vremena  koristiti prošlost – mjesec dana oni su njezini gosti. Na dar joj donose ostatke sjećanja. Meni su poklonili mobitel koji su koristili za vrijeme svoga kratkog’ boravka u Bosni. Osjećali su se ugodno i udobno. Ako bi s kim, slučajno, popričali  govore u prošlom vremenu: „Bili smo … „; “Poznato nam je… „; „To nam nije bilo  važno… „Nerado sklapaju nova poznanstva. Pozdravio sam ih nekoliko puta prije no sam im ‘susretljivo pomogao’ i iznenadio se – ne trpe mahalsku znatiželju. Ovdje u Bosnu, povremeno, dolaze kao tuđinci, otuđeni od svoje rodne grude. I ljudi. A mnogo znaju o ovom našem napaćenom zavičaju … O ljudima zemlje u kojoj dotrajavaju život znaju koliko im je potrebno. Tako žele. Ne podnose sažaljenje, podsmjeh i prezir. Nisu tako odrastali. Stasali su uz odgoj, uvjerenja i kulturu koja više nigdje ne postoji, i bilo gdje – ne očekuju dobrodošlicu. Znaju to. To ih boli kao vlastita bol nastala van tebe koja te dovodi ‘van sebe’. Što više šutiš to više trpiš. I podnosiš. A podnijeli su mnogo toga. I dobra. „Titoslaviju“ pominju sa žalom i sjetom. Tako uzdržano i sramežljivo zovu ‘onu Jugoslaviju’. Da (ne)čuju „oni“ koji su stekli sebe, svoje i sve svoje u toj … Sada „ti“ imaju dovoljno novca, svega i svašta … Neka. „Šutnja je zlato.“ Tako na ovim svačijim prostorima govore već  tisućama  godina. I trpe. Mora se. Ne tako davno  moje roditelje i njihove roditelje su učili da misle, govore i rade  kao ljudi – sada, obično, drugi, dobro plaćeni misle za nas, rade za sebe, svoje i sve svoje … Imaju općine, županije, entitete – i ‘svoj narod’ koji ih bira na „demokratskim parlamentarnim izborima“.Oni koji ne mogu, ne žele ili neće ‘da ih biraju’, šute i trpe. Ili idu van. Dakako, ako su imali sreće u nesreći pa im je bliža(!) i dalja(?) rodbina za vrijeme rata i poraća na bilo koji  način pr/otjerana u inozemstvo. Ili su se na druge načine tamo našli, snašli i udomili – za početak mogu k njima. Odlaze i ‘ostali’. Odlaze za boljim životom. Onako … Tamo nije kao ‘ovdje’. I to je ‘naša demokracija’: šuti, trpi ili bježi van. Teško demokratiji u Bosni i Hercegovini.

Jel’…

Ponavljači. Često se okreću prošlosti. Drugi im određuju i budućnost koju oni brzo učine prošlošću …

Pa!?

Moji susjedi vratili su se u inozemstvo da tamo žive prošlu sadašnjost. Neće ih dugo biti. Povjerili su mi da ponekad’ pogledom otjeram sjene zlih duhova koji bi da se razigraju na staklima zatvorenih pendžera. Nedostajat’ će mi … Čudno. Dođu tako neki strani a naši ljudi, pružiš im ruku a oni te prihvate, gotovo posvoje,  kao svoga rođenoga …

Ma daj!

Mi živimo – gdje? Ili, Bosna i Hercegovina nalazi se između 420 26′ i 450 15′ sjeverne geografske širine, te 150 45′ i 190 41′ istočne geografske dužine. Pripada zapadnom dijelu jugoistočne Europe. Geographical point. Sve, i ništa više. Nekada je bila Republika, sada je izdijeljena na entitete, županije, distrikte, …jedva se vidi na Globusu.

Kćeri i sinovi moji,
Ne dijelite se u kući
… koju vam ostavljam,
ona će i poslije vas ostati
.

„Drugi“ Bosnu vide dobro. Što vide to i požele. Što  požele to pokušaju oteti ili prevarom steći u posjed. Uzalud. Budu i odu. Tako vjekovima. Oni (nad)moćni i  opaki dolazili su iz daleka. Od njih su učili i oni bliži Bosni. I najbliži susjedi. I oni u samoj Bosni. Oni nemaju gdje otići pa se pokušavaju odc/ij/epiti. Teško. Što s onima koji to ne žele? Teško njima. Jedne otjeraju strahom. Druge protjeraju silom. Mnoge i pobiju.

Tražeći metaforu za zlodjela počinjena u ratu, profesor povijesti nikako nije mogao pronaći riječ kojom bi opisao zlo.
– Zvijeri! – dobacivali su učenici – To su bile zvijeri!
– Ne, djeco. To su bili ljudi. Zvijeri to nikada učinile ne bi.
To su bili ljudi. Ljudi su to bili …
Dugo je sa stidom ponavljao u sebi.

Onda, da pokažu razum i dobrotu, one što je otjerao strah a protjerala sila pozivaju da se vrate. Neće. A mrtvi? Mrtvi se ne vraćaju, oslobodili su prostor živima. Sad živi žive. Kako? Jadno. Bit će još jadnije …

Teško Bosni.

I Hercegovini.

Danas u Bosni nema Bosanaca. Onda, vjerojatno, nema ni Hercegovaca u  Hercegovini. Ili ima. Samo u Bosni nema Bosanaca. Ima (pre)Ostali i svih  svakojakih koji su prošli, došli …

Mnogi govore: “Nema Bosne“. Samo, oni koji to kažu – zaboravili su i svoju prošlost.

Usta otvarajte jednako za istinom
kao što ih za kruhom otvarate.

Avdo, Ivo, Jovo – ponovno! Ja, ponavljači.

Al’ ima ljudi. Kažu: “Ima Bosne i Hercegovine kako god je lomio – svaki njen dio je Bosna i Hercegovina. Kao pogača“. Onima izvana – svejedno. I oni su razvlačili i lomili razne lepinje, pogače … „ Ne stvarajte samo veliku buku – činite to u tišini i polako. Kako god se dogovorite i to uradite mi vas p/održavamo … u vašem načinu života. Dok vas ima i bude.“ Zlo se može lako ponoviti … Dobro!? Možda? Teško …

Na zlo sam odavno već okornjačio,
još jedino dobrota čista mene gane.
O pete sam zavist okačio.
Cvijetom moje zarasle su rane. 

Ima nade. Kako, kada i za koga. Dok dišemo mi živimo. Treba nam oko  litru  i po’ vode dnevno da bih preživjeli. Možemo mi i s mnogo manje – za sada vode imamo. Na žalost, moramo i jesti. Što? Što ‘ko ima i što bi ‘ko mogao imati. A gladuje se dok se to ne desi. U prosjeku – može se. Mora se i jedno i drugo.

Pa ipak se katkad ćutim slabim,
kad od srca um mi se otima.
Sam pred sobom ja oborim glavu
ne znajući kud bih sa očima.

Za sada – hodamo odjeveni. Ljeti, vrlo slabo. Uskoro ćemo i zimu tako dočekivati. I ispraćati. Ako nam ‘oni iz budućnosti’ ne pošalju nešto odjeće – hands of mercy( ruke milosti). Ruke imamo i mi. I noge. Cijelo tijelo imamo. Da, i glavu, koja misliti umije  imamo: bosansko-hercegovačku. Ponekad’ je zanemarimo. Bolje i to no da nas osakate. Činili su to, najčešće, oni koji ni svoje glave ne cijene. A ovu sirovu zemlju činili su  surovijom i ničijom. Takovi su i sami bili. Uvijek budu i prođu. A narod Bosne i Hercegovine ostane. Tako je i danas. Danas!?

Sve što čovjek stvori
to još se sagraditi može
ali oni ruše i ono
sto ti si stvorio, Bože.

Podijelili su i Tebe
da lakše vladaju nama.
O, kad bi mogli i zrak bi
sapeli granicama.

Kako je to danas? Nema vlasti. Postoje vladari a vlasti nema. Što ima? Bezvlašće vladara  vlastodržaca.  Živimo po inerciji. Povijesne epohe guraju jedna drugu i sve na svom’ putu. Nas guraju i razvrstavaju po torovima. Tako mora. Dugo smo bili svoji na svome. Sada moramo biti ‘nečiji’. Morate biti Bošnjaci-muslimani, Hrvati-katolici ili Srbi-pravoslavci. Ja, moja sestra, moji roditelji i dobar dio rođaka pripadamo (pre)Ostalima. A  da bi bio „nečiji“ – moraš se podati i predat’. Slušat’ i radit,’ ako imaš sreće – kako ti kažu …Biti samo svoj – nije dobro. Moraš razmišljat’. Moraš i pametno promišljat’. Nekad’ smo, kažu stariji i pametniji, svi bili k’o svoji. Naše je bilo samo naše a ostalo svih nas … Možda opet bude tako? Možda? Teško …

Kako plakao nebih
ta puklo bi srce i svecu
kada vidim da Majke na svijet
rađaju sijedu djecu.

Demokracija. Spas je u demokratiji. Divnu zemlju i resurse na/u njoj imamo … Anto, Avdo, Jovo i (pre)Ostali – latite se demokracije.

Dugo sam letio u prazno.
Treba na zemlju stati.
Uspravno iz nje rasti.
Uspravno umirati.

Oruđa i oružja ste koristili, pregovore ste završili … Počnite, napokon, razmišljati, dogovarati se i nešto raditi. Pokušavate. Dogovaranje vam slabo ide … Svaki od  naroda, narodnosti i ‘vjera’ vuku na svoju stranu. Demokratski. A demokracija je samo jedna. Neka teška demokracija. I život/e nam čini teškim. A ‘ko mari za naše živote? Niti mi sami. Vlastodršci koje biramo ‘demokratski’ – tretiraju nas svakako. Najčešće – nikako. Oni su sve a mi smo – ništa.

Ne libite se gazite jače
koliko srce vam voli
u ime čiste duše što plače
ja pozdravljam sve ljudske boli.

Ne ide to! Kažu oni što vole da nam pomažu. I brane naše narode Bosne i Hercegovine. Jedne od drugih. I pomažu nam. Kako koji i na koji način. Jedni nam pomažu savjetodavno, drugi u bescjenje(!?) nude svoje tehnologije, opremu i strojeve. Treći nam  posuđuju novac. ‘Nako. Ostala im navada da se „nađu đe treba“. Više ne koriste silu da nas privedu pameti. Nije da mi nemamo pameti,  iskustva, … al’ đe nam je razum. Racio. Nije lako pomagati drugima. To, ipak, ima svoju cijenu. Zamjeraju nam na mnogo čemu. Slabo ih slušamo a dogovarati nam se ne daju …

Svaka himba meni je daleka.
Drugima sam kao samom sebi.
Mržnje sve, od ovoga svijeta,
ljubav moju potopile ne bi. 

Nude nam demokraciju & demokratiju – u bescjenje. Naučite što je demokracija – od  nas. Ona prava. Imate i od koga. I bit će vam bolje. Nama će biti lakše; imate resurse koji nam svima trebaju, …

Sve sto niže padam
sve više svijet se veseli
u padu se masovno dopadam
svatko me gazit poželi.

Pomagali smo ‘mi’ vama, a pomagat ćemo vas i ubuduće. Naše će biti samo banke. I dugoročno planiranje. I suvremene skupe tehnologije. Mi to najbolje radimo. Da se bavimo svime onim što vi ne umijete. I dok ne naučite – potrajat će to. A i ne trudite se. Najčešće se svađate. Mi smo tu, za sada, da se ne potučete. Inače, imamo mi ‘najbolje namjere’ prema vama. Ili s onim što vašu zemlju čini interesantnom. Mi smo vaši prijatelji. I shvatite, napokon, kapitalizam nema alternativu. Do ’90-tih živjeli ste u utopističkim obmanama i ideološkim lažima. Mi smo tu da vas uvedemo „u život i izbavimo od zla … „

Svi se kao brinu o svima.
Svatko je prijatelj kao.
Svima je kao stalo do tebe,
i do svijeta.
I dan kao ode.
I ti se kao smiješiš!
I ništa te kao ne boli.

Moji susjedi iz inozemstva mi se ne javljaju. Neću ni ja njima – dok mi ne zagusti. Imam njihov mobitel. I njihov broj ‘vani’. Kako nikog’ nemam(o) u inozemstvu – to je moja posljednja nada. Čekam naredne izbore i ako se opet dogovore da se ne dogovore … nemam  dilemu:  zovem svoje susjede. Ne želim polako i bolno umirati kao mlad starac. Znam, sve ovo će teško izdobriti.

Mi ni suza više nemamo.
Kad netko od nas
u tuđini ode,
nama umjesto suza
zemlja na oči navrije.

A koliko ih je otišlo?

Mnogo i mnogi. Svi koji su morali, željeli i htjeli … A mi koji smo tu, mi koji nismo nit pomišljali ić’ il’ otić’ … sve smo hrabriji i jadniji. Slabi a jaki. Nesretni a ponosni. Gladni i siti svega. Malo imamo a ništa više ne želimo. Koliko god da nas ima  sve nas je manje a umirućih je sve više …

Svakoga dana dolazimo i odlazimo.
Besmrtan je život.
Besmrtna je smrt.
Nijedna strana ne preteže.

A, mi živući ‘ovdje’, ‘tu’ i ‘sada’ – što bi trebali i htjeti i biti?

Ljudi, prijatelji i susjedi. Sve što bi željeli, htjeli i mogli – u inat onima ‘što sve mogu’ …

Eh, što bi mi „svi zajedno mogli“!

Složni, mogli bi mnogo!

Ja, Eenese. A „Korona“!? „Korona“ nam dođe kao točka na“i“ svih naših dosadašnjih bosanskohercegovački muka …

Zemlja je svuda zemlja.
Ako se po zemlji sudi
možda će i ljudi
svuda biti ljudi. 

Možda …

 

 

*Autor je strofe i isječke iz opusa pjesnika Enese Kiševića koristio uz njegovu suglasnost. 

(Autor ove priče/teksta je čovjek koji se nevoljko i sporo oslobađa socijalističkog samoupravnog  jednoumlja i sporo prihvaća ovo dosadašnje  „demokratsko beznađe“. Ovakvu priču/tekst rijetko ćete čitati  u tisku, elektronskom tisku, na internetskim portalima … ili čuti od naših plaćenih intelektualaca. Ali, mnogo toga možete provjeriti/analizirati  te odlučiti se: želite li i nadalje živjeti u preziru i mržnji  prema ‘onima’ s kojima dijelite ‘zajednički’ prostor i vrijeme, ili ćete progledati i vidjeti tko nas vodi i tko nas je doveo u to stanje. Ako kao i do sada ‘nastavimo ovako’,  džaba nam naši etnički entiteti, nacionalno-vjerski identiteti i svekolika građanska uvjerenja: pad standarda, siromaštvo, bijeda, bijela kuga, „Korona“, iseljavanje, … ugrožavat će naš ostanak i opstanak na ovim prostorima Bosne i Hercegovine …)

 

Branko Filipović
Autor 30.3.2020. u 16:28

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija