Živjeti zajedno

‘Most’ Mostara

Marie Verdier
Autor 23.4.2022. u 08:23

Izdvajamo

  • Metoda miješanja je tu dobro uhodana. 15 različitih rock skupina su tu formirane početkom godine, sa misijom da naprave jednu numeru i nastupe na sceni. Svakih četrdeset dana skupine se nanovo sastavljaju. «Na početku je bilo teško staviti sve mlade zajedno, a skrivali su od roditelja da bi mogli doći. To je sve rijeđe slučaj», raduje se Orhan Maslo. «Što se više druže, otkrivaju da nisu toliko različiti. Hoće da saznaju ko je bubnjar, ko šta svira, razgovaraju, popiju nešto skupa. Uđu, izađu, imaju ključ, nikad ništa nije ukradeno. To je prava zajednica!»

Povezani članci

‘Most’ Mostara

Živjeti zajedno u Mostaru 1/2

Orhan Maslo, muzičar, utemeljitelj Rock School Mostar

Prije 2012, i njegove Rock School Orhan Maslo je bio poznat kao bubnjar bosanske skupine Dubioza Kolektiv, Jeanne Frank/Divergeance za La Croix

Nacionalistički lideri održavaju etničku podjelu Mostara u Bosni i Hercegovini. Za mlade ovog grada Rock School koju je utemeljio Orhan Maslo je istinski ljudski most.

Orhan Maslo zna. Ovaj dobroćudni kolos od 43 godine je čak odavno mogao biti mrtav. Ili je mogao nestati na ulici, od droge ili alkohola. Njegov je život loše počeo. Prije nego je rat zapalio Bosnu i Hercegovinu 1992. mali je Orhan doživio sukobe u vlastitoj kući.  Njegov je otac odustao od porodice i pobjegao u Njemačku – kad je Orhan bio mali. A onda je Orhan, kad mu je bilo 12 godina, zalupio kućna vrata. Bez kuće i ne pohađajući školu, adolescent je stanovao kod  različitih ljudi. Krasan plijen za vojne jedinice koje se regrutovale u vrijeme rata. «Sa 14 i pol godina», precizira. «Bio sam najmlađi vojnik. To mi je omogućilo da imam šta jesti i gdje spavati. Tek puno kasnije sam shvatio da su me –  tinejdžera – zloupotrijebili”, smiješi se, iznenađujuđe blag i mladolik.

Orhan Maslo danas degustira život kao eliksir. U Rock Schooli, koju je utemeljio 2012. u Mostaru, liječi rane rata kojeg hrvatski (katolički) i bošnjački (muslimanski) nacionalisti vole održavati u životu. Poput bombardiranih zgrada koje još uvijek izbijaju na svakom uglu ulice, više od 25 godina sukoba. Ili «dvije škole pod istim krovom», da se bude sigurno da se mladi Hrvati i Bošnjaci ne miješaju, i to u gradu koji je nekada bio simbol tolerancije. Duže od četiri stoljeća katolici Hrvati, pravoslavni Srbi, Židovi Sefardi i muslimani Bošnjaci tu su živjeli skupa.

Rat je grad podijelio na dva dijela: bošnjački na Istoku, hrvatski na Zapadu. UNESCO je 2004., da bi se zapečatilo pomirenje, ovo umjetničko djelo  iz XV stoljeća, što je opkoračilo Neretvu, svrstano u klasu Svjetske baštine,  bombardovano za vrijeme rata, zalud obnovio – ništa nije pomoglo. Mostar – čije ime znači  «čuvari mosta» ostaje etnički podijeljen. Orhan Maslo veselo preskače provaliju. Mostar je njegov grad, cijeli je njegov grad. On sam je postao istinski ljudski most. U deset godina je 1200 mladih, djevojčica i dječaka, Hrvata i Bošnjaka, prošlo kroz njegovu muzičku školu, koju su finansirala veleposlanstva Norveške i Švedske. Prve godine ih je bilo 16. Ove godine je 250 redovitih učenika, najviše između 16 i 25 godina. Škola je, sa svojim klubom, mjestima koncerata, salama za probe, postala pravo poduzeće koje zapošljava 30 osoba, dobrovoljaca i zaposlenih.

Metoda miješanja je tu dobro uhodana. 15 različitih rock skupina su tu formirane početkom godine, sa misijom da naprave jednu numeru i nastupe na sceni. Svakih četrdeset dana skupine se nanovo sastavljaju.

«Na početku je bilo teško staviti sve mlade zajedno, a skrivali su od roditelja da bi mogli doći. To je sve rijeđe slučaj», raduje se Orhan Maslo. «Što se više druže, otkrivaju da nisu toliko različiti. Hoće da saznaju ko je bubnjar, ko šta svira, razgovaraju, popiju nešto skupa. Uđu, izađu, imaju ključ, nikad ništa nije ukradeno. To je prava zajednica!»

Orhan Maslo je u neku ruku njihov guru. Muzička zvijezda, za ljubetelje rocka uključujući i van Balkana. Pjevač, bubnjar i perkusionista,  obilazio je planetu za svojom bosanskom skupinom Dubioza kolektiv ¹, njegovom « drugom familijom », čiji su članovi dragocjeni veleposlanici škole i velikih godišnjih okupljanja – «Mostar Blues and Rock Festivala», i od prošle godine «Open City Mostar Festivala» – čija slava prevazilazi granice. «Nekada smo imali 120 koncerata godišnje, i prešli smo na 280 obilazeći zemlje u minibusu. Zaradio sam mnogo novaca, ali više nisam mogao biti na putu.”

Orhan Maslo se vratio na svoju zemlju, opsjednut idejom da obnovi familije u svojoj školi i pod svojim krovom. “Velika otvorena kuća, frižider uvijek pun”, precizira za svoju gospođu, svoje troje djece – od kojih je jedna usvojena djevojčica – i sve one koji se zaustave u toj “plavoj kući” na bosanski način. Muzika je spasila njegovo izgubljeno djetinjstvo. Danas je to koliko strast, toliko i misija da razbije nacionalističke okove.  I da mu se slučajno ne stavi neka etnička etiketa na čelo. Orhan Maslo tvrdi da je “građanin planete Zemlja”.

(1)Dubioza kolektiv je upravo u ovo vrijeme na turneji u Francuskoj, nakon izlaska njihovog albuma #fakenews.

Njegova inspiracija. Kompozitor Nigel Osborne

Djela Nigela Osbornea izvode najveći simfonijski orkestri svijeta. Škotski kompozitor (1948) je i pionir muzikoterapije za djecu žrtve ratnih sukoba. Razvijajući taj pristup u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini otkrio je talenat Orhana Masle, tinejdžera-vojnika kojeg je pokupio u sirotištu, i koji prema njemu gaji bezgraničnu zahvalnost: «Ne znam šta bih postao da nije bilo Nigela, on je ključna osoba mog života». Njih dvojica su ostali blisko povezani. NIgel Osborne često dolazi u Bosnu i Hercegovinu. I njegova je metoda primijenjena u nekoliko ratnih zona.

La Croix – 11. april.2022.

Sa francuskog prevela Nada Zdravič

————————————————————————————————————————————————————————————————————

Živjeti zajedno u Mostaru 2/2

Odbijanje  etničkog separatizma

Štefica Galić, novinarka i aktivistica za ljudska prava

Štefica Galić, 3. aprila, na Titovom mostu u Mostaru, Jeanne Frank/Divergence za La Croix

Štefica Galić je sa mužem (koji je umro) spasila hiljadu Bošnjaka koje su ekstremističke hrvatske snage 1993. zatvorilie u logor u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini

“Mi ovdje pružamo otpor”. Štefica Galić odmah ističe svoje boje na dočeku u njen Centar za kritičko mišljenje u Mostaru, gdje dvanaest godina vodi dvije aktivnost – izdavačku i novinarsku, na svom sajtu Tačno.net.

«Tačno» želi uspostaviti skrivane činjenice o onome što se zaista dogodilo u Hercegovini za vrijeme bošnjačko-hrvatskog rata – rata u ratu u Bosni i Hercegovini. Ovaj sajt osuđuje laži i malverzacije čiji su autori srpski ili bošnjački nacionalisti i naročito Hrvati iz stranke HDZ, koji su zauzeli Hercegovinu na kraju rata.

«Još vidimo slogane Herceg-Bosne na mostarskim ulicama», zaprepaštena je Štefica Galić pominjući separatistički nacionalistički entitet formiran uoči rata, u novembru 1991. čijih je šest prvaka Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju osudio za zločine protiv čovječnosti. «HDZ pretenduje da je hrvatski narod za vrijeme rata bio ugrožen, i da je ugrožen i danas;  uzdržava propagandu mržnje, precizira. Ali oni su ti koji su otjerali Srbe i Bošnjake iz Hercegovine! Odlučila sam reći te istine koje se ne čuju, reći što sam vidjela i što sam preživjela«.

U svom gradiću Ljubuškom, na tridesetak kilometara jugozapadno od Mostara, u blizini granice sa Hrvatskom, ekstremističke hrvatske  snage su u avgustu 1993. organizirale hapšenja Bošnjaka. Oko hiljadu pet stotina Bošnjaka je živjelo u to vrijeme u Ljubuškom, a muškaraci u dobi od 17 do 60 godina zatvoreni su u zlokobni logor Heliodrom. Hiljadu Bošnjaka je uspjelo izaći zahvaljujući Štefici Galić i njenom mužu Nedeljku (koji je umro 2001). Za to je trebalo dostaviti  garantna pisma iz inostranstva, sa potvrdom da će  potpisnik primiti Bošnjake u roku od 48 sati nakon puštanja iz logora i napuštanja zemlje.

Bračni par Galić je u svojoj maloj tiskari imao ulogu stalnog releja. Aktivirao je mrežu veza, primao poštu i prenosio je u logor. A kad su veze iz inostranstva presušile, oni su proizvodili lažna garantna pisma. “Stizali su faksom da oslobodimo zatvorenike, a nakon nekoliko dana tinta se brisala!” Štefica Galić se i danas osmjehuje na svoje lukavstvo.

»Mnogo stanovnika je pomaglo, ali niko to nije uradio javno». Njih dvoje, djeca partizana Drugog svjetskog rata, bili su jedini koji su se javno digli protiv tog užasa etničkog  čišćenja. Za njihovo troje djece je bilo nemoguće etnički se opredijeliti. Njen je sin, od kojeg se u školi u ratu zahtijevalo da se izjasni kao Srbin, Hrvat ili Bošnjak, odgovorio: «Ja sam dječak».

Zbog te hrabrosti Galići su dobili naziv «Schindler iz Ljubuškog», poredeći ih sa bogatim njemačkim industrijalcem Oskarom Schindlerom koji je spasio najmanje 1100 Židova u vrijeme Holokausta.  «Onda me nije bilo strah. Ne trpim nepravdu, ugnjetavanje, fašizam. Tek mnogo kasnije sam shvatila  koliko je bilo opasno reagirati tako».

Trideset godina poslije, kad mnogi sugrađani prelaze sa jedne na drugu obalu, sa hrvatske (katoličke) na Zapadu, na bošnjačku (muslimansku)  na Istoku, i obratno, nacionalisti još uvijek uzdržavaju etnički separatizam. Tako, junakinja za jedne, Štefica Galić ostaje hrvatska izdajnica za one druge. »U gradu me neki ljube, a drugi pljuju. Kad mi se neko približi, nikad ne znam je li to da mi čestita, ili da me napadne». A  broj prijetnji više ne računa. «Pokušavam biti hrabra, ali me je često strah».

Većina bosanskih Hrvata  je napustila zemlju, budući da imaju hrvatske pasoše. «Odlaze za boljim životom nekuda drugo, jer više ne podnose nacionalističku politiku Dragana Čovića, predsjednika HDZ, koji diplomatskim sredstvima ostvaruje svoje ratne ciljeve. A oni koji ostaju su najindoktriraniji.« Polazeći od vlasti, policijskih i pravosudnih snaga koje odbijaju uzeti u obzir njene prijave i procesuirati ih.

Njena herojska borba je takva da joj je prije tri godine njemački Bundestag ponudio zaštitu, i intervenira kod hrvatskih vlasti čim neki pritisak djeluje jako prijeteći. «Predložili su mi evakuaciju u Njemačku, ali ja to ne želim«.

Njena inspiracija. Martin Luther King.

Jedna je knjižica slučajno stigla u Ljubuški, u jednom od prvih humanitarnih konvoja na početku rata u Bosni i Hercegovini.  Štefica Galić je zaboravila i naslov i ime autora, ali u knjižici je bila zabilježena misao Martina Luthera Kinga, koja kaže približno ovako: «Našu generaciju neće toliko zabrinjavati zlodjela zlih ljudi koliko zastrašujuća šutnja». Šteficu je to duboko dojmilo: «Moj muž i ja nismo htjeli biti dio tihe većine. To me i dalje rukovodi u životu».

La Croix – 11. april.2022.

Sa francuskog prevela Nada Zdravič

Marie Verdier
Autor 23.4.2022. u 08:23