Mostar moj grad

Milan Račić
Autor 28.7.2021. u 09:02

Mostar moj grad

 

 

Uskoro iz edicije „Mostar moj grad“ izlazi šesta svemostarska i hercegovačka knjiga za čiju  recenziju sam zapisao:

Dok čitam ovu šestu knjigu o Mom gradu Mostaru iz najboljeg izdavačkog poduhvata IC „Štamparija“ Mostar, šetam od Tekije do Ilića, od Osmanskog carstva i Austro-Ugarske do Radmila Brace Andrića i Veleža, od Partizanskog do tvrđava Herceg Stjepana, uz pejzaž Peze i Florijana, Sefićevog mosta do Vlade Puljića i Krešimira Ledića, od istorije do savremenosti.

I sve počinje, a kako bi drugačije, neg pjesnikom koji u posebno teškim vremenima okuplja one kojima Mostar znači zajedničku kuću, dom, moj grad, moju zemlju, moje narode i moje Mostarce – Aleksom Šantićem. Nastavlja se pričom o gradu prije grada i Šeher Blagaju, pa o Mostaru kakvog vidi i doživljava Rudolf baron Maldini Wildenhaniski, iz 1907.godine. Smail Špago ukazuje na onu andrićevsku svjetlost Mostara, na plahovitu Neretvu i protok vode što život, u ovoj vrelini, čini srećnim i mogućim. Vraća nas Šućrija Čusto Tekiji i Vrelu Bune, a Zlatko Serdarević podsjeća na Mostarsko jevanđelje iz XIV vijeka i jednu od najuglednijih srpskih porodica Ivanišević. Ma koliko se svake nove vlasti trudile da zatru ono iz prošlosti, naselja, područja, mahale, pa i ulice, potvrđuje Tibor Vrančić, njihovi nazivi i imena ostaju, a vlast odlazi dalje i od Bjelušina, Carine, Đikovine, Ilića, Ričine, a ostaje i Avenija, DUM, Uglovnica, Bogodolka (imena mostarskog liskaluka). O graditeljskom nasljeđu iz osmanskog i austrougarskog perioda crta nam Enver Moka Dizdar, a neponovljivi Mišo Marić priča o Osmanu Đikiću i njegovom zatvorenom prozoru u zoru 30. marta 1912. godine. A o glasovitim Mostarcima koji su žrtvovali svoje karijere samo da bi živjeli u Mostaru progovara Hamza Humo. Cezar – Zadik Danon piše o jednom vaktu kad je u Mostaru živjelo više stotina Jevreja. Danilo Marić profesorskom lupom zabilježio je dirljivi slučaj ubistva Tatjane Tanje Peško i sudbinu veleizdajnika Remzije Čevre. Sejo Đulić predstavlja djelo i lik Mensura Seferovića, piše o čovjeku na strani istine, dok Hamica Ramić ukazuje na vrijedne mostarske historiografe, a Salko Šarić pripovijeda o mostarskim primadonama. Kad u Mostaru pomenete funkciju gradonačelnika svako pomisli na dvojicu najboljih: Mujagu Komadinu i Radmila Bracu Andrića. O ovom drugom, Braci Andriću, prepoznatljivo – Miralem Đajo. O velikanu mostarske pisane riječi Aliji Kebi progovara, kolega mu po peru – Elvedin Nezirović, isto kao i Dragan Miladinović o Kruni Radiljeviću. Na nekadašnji Balinovac vratio nas je Ahmed Duranović, a Hamica Ramić podsjetio na ona najteža vremena, što u pravilu Mostar nikad ne mimoilaze, na ratne mostarske potrese. I na kraju, Emina Redžić Muftić pjeva o kolijevci ljubavi, onoj mostarskoj.

Kada sam pročitao prvu, od šest knjiga o Mom Mostaru, pitao sam se: Hoće li biti nastavka ove predivne mostarske priče? Stigli smo do šestog izdanja ovog istorijskog poduhvata, uvjeren da ćemo, jer to do sada napisano i objavljeno zaslužuje, ubrzo dokučiti i dvocifreno novo izdanje. Zbog toga najtoplija preporuka za sve mostaroljupce da pročitaju i ovu šestu knjigu o Mom Mostaru i zahvalnost izdavaču, uredništvu i svima koji su, u ovoj i prethodnih pet, na najbolji način predstavili svoj grad, njegove najbolje ljude, istoriju, karaktere, ljepotu, dušu juga…

Po Mostarski!

Milan Račić
Autor 28.7.2021. u 09:02

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija