“Mostarsko jutro” u mome srcu

Omer A. Mesihović       
Autor 1.4.2021. u 11:26

Izdvajamo

  • Bio smo tu kad je grmilo. Nisu tada modre kiše sapirale mostarske sokake, već je padala neka crna kiša. U Mostaru. Poštrapala je prvo vrata mog stana i padala dugo dugo na moju dušu.

Povezani članci

“Mostarsko jutro” u mome srcu

Vratio sam se odakle nisam želio doći. Sada sam opet tu u istom stanu odakle nisam želio poći. Davno prije „đavo je već bio odnio šalu“, a sada izgleda da se vraća po ozbiljne stvari!!!

Kompjuterski hardver i softver i kompjutersko programiranje i projektovanje činili su sadržaj mog profesionalnog angažovanja još od studentskih demonstracija u Beogradu 1968. godine (u kojima smo aktivno učestvovali i moja Boba i ja) pa sve do današnjih dana. Nakon uspješne operacije na otvorenom srcu 1984. godine (malo je falilo da ne preživim) doktori su utvrdili da imam tjelesno oštećenje 80% te da mi je dozvoljeno raditi samo pola radnog vremena. Zato na početku agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu u aprilu 1992. nisam sa oružjem krenuo u rat, nego sam se priključio Samostalnom bataljonu odbrane Mostar da svojim stručnim znanjem pomognem u odbrani svog kućnog praga i svoga grada. Čim su se stekli uslovi, sa svojim saradnicima sam organizovao kompjuterske evidencije i druge neophodne obrade podataka za Samostalni bataljon odbrane Mostar, a kasnije i za 4. korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine (RBiH), gdje sam vršio dužnost načelnika odjeljenja za automatsku obradu podataka (AOP 4. korpusa Armije RBiH) sve do 9. maja 1993. godine. Tada je počela moja neželjena životna „odiseja“, ali to je jedna sasvim druga priča.

POČETAK

Na početku agresije na Republiku BiH uništavana je infrastruktura postojećih informativnih medija. Stanovništvo u Mostaru bilo je pod udarom svakojakih propagandnih neistina. Bilo je nužno prekinuti informativnu blokadu i omogućiti redovno i istinito informisanje i civila i pripadnika vojnih snaga. Zato je Samostalni bataljon odbrane Mostar odmah u maju 1992. godine pokrenuo ratno izdanje informativnog lista Mostarsko jutro, a ja sam bio jedan od članova tima za kompjutersku pripremu tekstova i drugih sadržaja za list. Prvi broj je objavljen bez impresuma 11. juna 1992. sa namjerom da naredni brojevi izlaze mjesečno. Ovo je impresum iz trećeg broja Mostarskog jutra:

Izdavač: Samostalni bataljon odbrane Mostar; Redakcijski kolegij: Nafija Ćatić, Karlo Džeba, Ćamil Salahović, Džemal Hamzić, Faruk Ćupina, Safet Oručević; Glavni i odgovorni urednik: Džemal Hamzić; Tehnički i grafički urednik: Nedžad Pašalić Paša; Lektor i korektor: Omer Vatrić; Fotografija: Sead Hadžiabdić, Ifet Kapidžić; Prevod na engleski: Nada Kadragić; Sekretar: Senad Efica; Slog: AOP Samostalnog bataljona odbrane Mostar: Hasan Kevelj, Omer Mesihović, Samir Vejzović, Sanja Kazazić (došla u tim malo kasnije); Tehnička priprema i organizacija štampe: Ibrica Rahimić

S nama su još radili i (?) Frlj kao saradnik Hasana Kevelja i Safet Safa Demirović kao saradnik Ibrice Rahimića.

Mnogi mostarski novinari i ljudi od pera (doajen novinarstva Mugdim Karabeg, Džemal Hamzić, Damir Pediša, Alija Behram, Nenad Žujo, Alija Lizde, Džemal Raljević…) doprinosili su zavidnom kvalitetu lista Mostarsko jutro svojim tekstovima i drugim prilozima. Vlado Puljić, akademski slikar i pisac, objavio je u trećem broju svoju pjesmu „Potomci noža“.

MUGDA JEDE KADAIF

Povodom izlaska prvog broja Mostarskog jutra napravili smo u mome stanu „feštu“. Mada smo svi mi uglavnom bili bez osnovnih namirnica za život i teško preživljavali ratne oskudice, ipak smo organizovali skromnu proslavu tako što je svako donio šta je imao – malo hljeba, konzervu, parče ili šolju ili koje zrno nečega,…nešto ili ništa, a moja Boba je od toga nešto-ništa i od onoga šta se zateklo u kući napravila pravu zakusku u kojoj smo svi uživali. Zatekao se tu i jedan zaostali komadić bajramskog kadaifa koji je Boba čudesno iskombinovala od komadića jufke i rezanaca za supu! Taj veličanstveni slatkiš pripao je najstarijem među nama, Mugdi Karabegu, koji je odmah htio da ga pojede. Zgrabio je brže-bolje dragocjenu poslasticu da mu je neko ne bi preoteo, tako da nismo imali vremena za zauzimanje „poze za slikanje“. Fotograf Ifet Kapidžić je kamerom „škljocnuo“ odmah „ha ne bi li“ uhvatio u kadar i to „božje davanje“ od kadaifa! I uspio je. U donjem lijevom uglu slike vidi se ruka sa kadaifom, a mi znamo da to „Mugda jede kadaif“.

Mugda Karabeg jede kadaif

SARADNJA

Da bismo na vrijeme završili kompjutersku pripremu tekstova i grafika, koje smo obično dobijali na obradu u zadnji čas, često smo radili i po 10 do 12 sati dnevno. Nerijetko smo radili „blago gladni“. Problemi nestašica i hrane i kompjuterskog potrošnog materijala i pribora kao i problemi svake druge vrste nisu nas samo pratili – često su bili ispred nas. U jednoj hitnoj situaciji, zahvaljujući dobroj saradnji, naše odjeljenje za automatsku obradu podataka dobilo je neophodnu količinu papira formata A4 od kompjuterske službe Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koju je vodio gospodin (?) Ćorić, te smo tada uspjeli ispuniti rokove pripreme tekstova za planirano publikovanje našeg lista Mostarsko jutro (Hvala!). Nismo pravili usluge „tante za kukuriku“ („ja tebi, ti meni“), nego smo razumijevali ukupne probleme naše struke u tome vremenu i stvarno iskreno pomagali jedni drugima. U drugoj prilici ja sam pomogao kompjuterskoj službi HVO-a oko završnih radova na izdavanju knjige o mostarskom urbicidu izvršenom od strane agresora na početku rata, a posebno kada im je nestalo tonera neophodnog za štampanje na laserskom štampaču. HVO mi je bio zahvalan i obećali su da će mi jedan primjerak knjige sa posvetom uručiti čim bude objavljena. Dogodilo se tada da je „iznenada“ počela moja neželjena životna „odiseja“, ali to je jedna sasvim druga priča. Mada je bila pripremljena za mene, knjigu ni do danas nisam dobio, ali se nadam da ću je jednom ipak dobiti. Od nekoga.

NIJE KRIV RAT – KRIVI SU RATNI ZLOČINCI

Najteži trenuci u mom životu vezani su za štampanje smrtovnica. U početku rata jedno od rijetkih mjesta gdje se taj nemili zadatak mogao izvršiti bili su kompjuteri u našem odjeljenju za AOP, a Hasan Kevelj je nas ostale članove tima uputio kako da pripremamo kvalitetne i dostojanstvene smrtovnice. Štampali smo smrtovnice za svakog poginulog borca i Armije RBiH i HVO-a, a i za civile. Poslije je HVO to radio za poginule pripadnike HVO-a.

Prva smrtovnica koju sam ja uradio bila je za mog zeta. Džemal Babović Pinda poginuo je na samom početku rata od agresorske granate koja je ubila samo njega. Bio je na radnom zadatku kad je na jednom „sigurnom“ prostoru okupio radnike svog preduzeća radi dogovora o mogućem radnom angažovanju u ratnim uslovima.

Uradio sam smrtovnicu i za Bobinu majku koja je stradala od posljedica agresorskog bombardovanja (dok je Mida bila u dnevnoj sobi, artiljerijska granata joj je eksplodirala u spavaćoj). Mida Šabanac, dobitnik ratnih i mirnodopskih odlikovanja i nosilac Spomenice 1941., umrla je 2. januara 1993. godine.

114

Nakon oslobađanja od agresora istočne strane Mostara otkrivena su tijela 114 ubijenih ljudi u deponiji smeća Uborak. Tada smo svi bili angažovani na izradi i štampanju smrtovnica. Svako od nas bio je ispunjen totalnom nevjericom i beznađem. Kolaps razuma. Tragedije previše ne samo za te dane kad smo „plakali“ smrtovnice, nego previše do kraja svih naših života. Pripremao sam za štampu smrtovnice na kojima su često bila ispisana imena mojih školskih drugova i prijatelja i plakao. Rat je kriv za sve.

Nemojmo praviti zamjenu teza! Nije kriv rat – krivi su ratni zločinci.

GLAD I „HUMANITARCI“

Nakon objavljivanja više brojeva Mostarskog jutra situacija se iskomplikovala i naši napori su se uvećali kada je Hasan Kevelj sa svojim saradnikom prešao da radi kompjutersku pripremu tekstova za tek ustanovljeni list HVO-a „Riječ“. Razlog prelaska bio je i razumljiv i jednostavan – HVO je davao izdašnu „hranarinu“ svima koji su radili za njih. Hasan je odlazeći obećao, i dosljedno se pridržavao tog svog obećanja, da će nam uvijek biti na raspolaganju da uradi sve ono što bi za nas ostale članove tima bio „prevelik zalogaj“, a to su komplikovane grafike i neki drugi elementi desktop publishing-a (u čemu je Hasan bio stručnjak bez premca). Našem kompjuterskom timu priključila se kao pojačanje i Sanja Kazazić i donijela nam veliko olakšanje u radu.

Bilo je dosta aktivnih humanitarnih organizacija u Mostaru u tim vremenima ratnih oskudica, ali su ti „humanitarci“ imali svoje „specifične zahtjeve“ i kriterije za koje su vezivali distribuciju hrane i ostalog. A da su radili kako treba, možda Hasan i ne bi prešao zbog hrane da radi za list „Riječ“ i vjerovatno borci 4. korpusa Armije RBiH ne bi nerijetko odlazili polugladni na prve linije fronta po planinskim vrletima oko Mostara.

GENERAL ARIF PAŠALIĆ

U komandi 4. korpusa Armije RBiH u zgradi „Vranice“ naša kompjuterska soba nalazila se tačno preko puta prostorije generala Arifa Pašalića (R.I.P), komandanta 4. korpusa. Često smo Sanja i ja kompjutersku pripremu tekstova radili cijelo popodne, pa i do kasno uveče, i borili se da u roku pripremimo sve za štampu Mostarskog jutra. I general Arif je „duge sate“ u svojoj sobi mozgao kako da odgonetne mostarsku enigmu i vodio borbu sa problemima koje je u početku samo predosjećao. Nekoliko sedmica kasnije predviđao ih je kao neželjenu mogućnost, a na kraju je te uvijek iste probleme osjećao kao realnost koja je izvjesna i kao tegobnu moru koja mu nije davala mira ni danju ni noću – u zraku je visio sukob HVO-a i Armije RBiH u Mostaru.

U poslijepodnevnim trenucima „pauze za odmor“ znao je preći u kompjutersku sobu da podrži naš rad vezan za Mostarsko jutro, ali ja sam primjećivao da je on blagim šalama, a ponekad i flertovanjem, pokušavao da olakša pritisak i u svojoj duši. A pritisak je osjećao sa svih geografskih strana svijeta i to ne manje od „svojih“ nego od „onih drugih“, ne manje iz Sarajeva nego iz Mostara.

„Moji pretpostavljeni su u komandi u Sarajevu – od toga ne odustajem, pa zato ne mogu imati nadređene u Mostaru“ – govorio bi mi u pauzi za odmor u kasne sate kada smo znali ostajati sami i kada smo u svojim samoćama odrađivali svoje obaveze – ja kompjuterske zavrzlame, a general Arif Pašalić odbrambene strategije.

„HVO želi da nas stavi pod svoju komandu milom ili silom, a ja niti sam želio rat, niti ga želim sada, a pogotovo ne želim i neću da se dogodi sukob HVO-a i Armije RBiH u Mostaru!“ – rekao mi je prije odlaska na jedan važni sastanak u komandi HVO-a, pokazujući mi upravo prekucane napomene – teze za razgovor. Ja sam ga podržao riječima: „Moraš spriječiti sukob, jer ko spriječi tu katastrofu, postaće i ostati izvor nade i topline u srcima svih Mostaraca. Ako Mostar „eksplodira“, oni koji prežive će mrziti čak i tu „sretnu okolnost“ da su ostali živi.“

Ni general Arif kao vojnik, ni ja kao kompjuteraš nismo znali, a tada nismo ni mogli znati, šta se događalo iza političkih kulisa. U svom kompjuterskom mikro svijetu skoro da nisam ni bio svjestan istine – „đavo je već bio odnio šalu“!

PRVI EPILOG

Nažalost, sukob HVO-a i Armije RBiH u Mostaru nije više visio u zraku – HVO i Hrvatska Vojska su ga spustili na ulice, avenije i mostarske bulevare. I pred komandu 4. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine u zgradi “Vranice”.

Bio smo tu kad je grmilo. Nisu tada modre kiše sapirale mostarske sokake, već je padala neka crna kiša. U Mostaru. Poštrapala je prvo vrata mog stana i padala dugo dugo na moju dušu.

Tada je počela moja neželjena životna „odiseja“, ali to je jedna sasvim druga priča.

Porodica B.&O. Mesihović – IOM – registracija prognanika uramljena na zidu u Americi pored ormara sa dunjama

PRAVI EPILOG

Vratio sam se odakle nisam želio doći. Sada sam opet tu u istom stanu odakle nisam želio poći. Davno prije „đavo je već bio odnio šalu“, a sada izgleda da se vraća po ozbiljne stvari!!!

Istina je samo jedna. W!

Omer A. Mesihović       
Autor 1.4.2021. u 11:26

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija