Mr. Amela Isanović: ROMAN ”GRAD U CVATU MAGNOLIJE” NIJE RATNA PRIČA, VEĆ PRIČA O UMJETNOSTI I ŽIVOTU

Mr. Amela Isanović
Autor 26.1.2018. u 09:39

Izdvajamo

  • On kroz objektiv nekog novog, iako tuđeg fotoaparata, i dalje vidi stare slike u duši zapretenog svijeta. Kao što on spaja sudbine likova, tako autor ovim romanom spaja putove ubijenih, onih koji su ubijeni a još živi i hode zemljom, spaja naša poimanja i dijelove naših duša koje pokušavamo prenijeti u sutra, u neki novi život.

Povezani članci

Mr. Amela Isanović: ROMAN ”GRAD U CVATU MAGNOLIJE” NIJE RATNA PRIČA, VEĆ PRIČA O UMJETNOSTI I ŽIVOTU

Mehmed Meša Pargan nam je do sada u literaturi bio poznat kao pjesnik, dramaturg, kolumnista, analitičar… Njegov prvijenac, roman „Grad u cvatu magnolije“, će ga sigurno na velika vrata uvesti i u red romanopisaca. Ovaj plodonosni i širokogrudi autor, u svim svojim djelima, oživi damar Bosne i bosanskog čovjeka, bavi se ranama nastalim agresijom na BiH. I ovim romanom ostao je vjeran sebi i domovini, njenim ratnim i poratnim godinama. Posljednjih godina bosanski čovjek vrijeme i sjećanja dijeli na ono prije i poslije rata, pa ni ovaj osvrt na roman „Grad u cvatu magnolije“ ne može izbjeći tu sintagmu, jer poslijeratna bh. književnost ne može (a možda i ne treba) da se razmaše bez tog ratnog krika, bez onog kratera u duši koji je nastao usljed sanjanog i doživljenog. Roman ne može izbjeći tu sintagmu jer je sama radnja romana, koliko god zadirala u ratna dešavanja, smještena na pleća preživjelih i njihove poslijeratne godine i putove.

Rekoh da se ne može (i ne treba razmahati). Zašto? Zato što je rat u nama, preživjelima, zgužvan i zgrčen, i takav poput rak-rane čami u najskrivenijim odajama naše duše, pa nas koči, ubija nadu, zatvara vidike i oduzima dah. Taj zgrčeni rat u nama dovodi u sumnju sve ranije postulate kojima smo doživljavali čovječanstvo, taj zgrčeni rat stvara beskrajno polje tuge, stvarajući tako savez s bolom, kao da će nas taj savez učiniti otpornim na uzdahe koji nas svakodnevno razaraju. Upravo taj moj, vaš, naš, užas poput eha odjekuje iz svake stranice ovog romana, jeca i baca nas u okove straha pred nepojmljivom količinom zla koje ni srce, ni um, ni umjetnost, ni religija, ni ljubav, ni nakon vremenske i prostorne distance, ne mogu prihvatiti ni pomiriti se s njime. Upravo zbog toga ovaj roman nalikuje vrtlogu pitanja bez odgovora, onih pitanja koji su se ovih zadnjih godina sakupila u našem biću. Likovi romana se grčevito skrivaju od vlastite sudbine, od tragedije, skrivajući se pri tome od života, od ljubavi, od sunca, od ljudi. Skrivaju se u samoj srži tog užasa, suočavajući se s njim daleko od svega. Tako se silovana žena susreće sa silovateljem u najintimnijim kutovima slomljene duše, u dodiru čuvanom za voljenog. Baš u te kutove duše dopre, rovi i krvari ovaj roman, koji govoreći o onome jučer i danas, najviše govori o sutra, o onom što će tek doći, iako nijednom, čak ni snom, pa ni nadom, nije nagovještena budućnost. Nijedan junak ili junakinja ovog romana nema budućnost, mnogi od njih već okončavaju na stranicama romana, ne nalazeći odgovor na pitanje kako i čime pobijediti, zaustaviti zlo, kako odagnati bol, kako nastaviti dalje, kako vratiti nadu.

Roman ”Grad u cvatu magnolije” je savremeni roman koji ima izuzetno bogatu i slojevitu priču satkanu insert tehnikom. Poput filmske trake radnja se neprestano prenosi s jednog mjesta na drugo, iz jednog grada u drugi. Spajajući gradove Pargan spaja i prepliće sudbine junaka i junakinja. Iz opkoljenog Sarajeva radnja se prenosi u Srebrenicu i Prijedor, Pariz, pa čak i Siriju i Damask. Kroz tragediju dviju mladih (silovanih) žena, bez mnogo retorike, faktografski i dokumentarstički, osvjedočeno je zlo koje je razorilo ljudsku nadu i vjeru u čovječnost. U trenucima kada autor opisuje zločine nad ovim ženama pred čitateljem se otkriva rijeka bola koja ga zapljusne i ponese, iz koje bi rado da ispliva, da zatvori i odloži knjigu po strani, ali ne može jer ga Parganova narativna slikovitost paralizira.

Na momente pogled na život i ljude odiše razočarenjem, predajom, čak depresijom, ali ljepotom cvijeta, prirode, umjetničkog djela, Ferhadije, koje je autor smjestio u oko posmatrača, čitatelju se daje prostor za predah. Glavni lik, fotograf, slikar, vrtlar, Parganovom voljom, iako i sam tragičar, poput spasitelja skuplja zrnca ljepote u prekrasnom cvjetnom vrtu jedne Njemice, koristeći ih kao vezivno tkivo razbijenim snovima, slomljenoj duši. On kroz objektiv nekog novog, iako tuđeg fotoaparata, i dalje vidi stare slike u duši zapretenog svijeta. Kao što on spaja sudbine likova, tako autor ovim romanom spaja putove ubijenih, onih koji su ubijeni a još živi i hode zemljom, spaja naša poimanja i dijelove naših duša koje pokušavamo prenijeti u sutra, u neki novi život.

Prijeko potreban predah, nakon što nas slomi bol zbog tragedije likova, daje Parganovo promišljanje i izuzetno bogato znanje o umjetnosti, umjetnicima, cvijeću, građevinama… Na trenutak vam se učini da Pargan ne uspijeva pobjeći novinaru u sebi, ali svaki taj ”umetak” dobije dimenziju više jer se upravo tim sekvencama ove literarne filmske trake dobije cjelovita slika ratnih dešavanja, usuda Bosne i bosanskoga čovjeka. Upravo tom tehnikom i fantastičnim pripovjednim darom Pargan nas uči da život nije satkan samo od bola kako se to nama učini. I baš tako, tom insert tehnikom, Pargan neosjetno uspije isplivati iz tog depresivnog i bolom obojenog svijeta grčevito se držeći za umjetnost koja na kraju donese svjetlost, pa kada zatvorite i posljednju stranicu romana, zaključite da roman ”Grad u cvatu magnolije” nije ratna priča, nego priča o umjetnosti, priča o životu za koji se ipak vrijedi boriti, jer koliko god bilo zla i ratova, uvijek će više biti svjetlosti, boja i pupoljaka koji će rađati nove slike, nove cvjetove i živote.

Mr. Amela Isanović
Autor 26.1.2018. u 09:39

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija