Mrtve ljubuške kuće

Povezani članci

• Izvedbom predstave “San o slobodi” završen 45. Mostarski teatarski festival
• Kulturni program “Ljeto 2013. na Ognjištu Herzegovina Lodges”
• Bogovi zemlje srebrene
• Koji HDZ? Kakva Europa?
• Tanović: ‘Sin’ je duhovni nastavak ‘Naše svakodnevne priče’
• НУДИСТИ НА ИЗЛОЖБИ „МУШКА ГОЛОТИЊА“ У ЛЕОПОЛДОВОМ МУЗЕЈУ У БЕЧУ

“Iskin’o sam dvolisku iz sredine teke, nemoj mislit da sam je ovdje našo, ni teku, ni dvolisku, to je mater ponijela one godine kad smo pošli, još uvijek na njoj piše IV c – teka za lektiru.

Šta joj bi, ne znam, i tek sam je evo jutros pit’o, za čega je u onu šarenu torbu s kojom smo nedjeljom išli na more, među brzo probranim fotografijama, heklanim miljeima i ćaćinom medaljom iz kuglanja u hotelu, ubacila i tu teku.

Oči joj se samo zamutiše i protrlja kapke nervozno, stojeći pod prozorom što gleda na zelene krošnje, pa mi kaže – lijepo ste sastavili Vlak u snijegu, one večeri kad je padala kiša ko iz kabla, pa je ona ostala u nas spavati. I kontala sam makar, uzeću to da imam nešto pročitat u ovom svijetu kad ne budem znala jezik njihov tuđi i daleki.

Nego, ode mi papir na budalaštinu, a htjedoh te pitati puno nekih stvari. Ruka ne sluša, zatrese se, pa stanem, bona, de mi reci kako si, kako mi je kuća i Ljubuški moj, kakav je, reci…?“

Uzalud sve izreke iz priča, Mijo poštar ne zvoni kad ulazi. Miroljubiva je ovo mahala. Samo otvori vrata, nasmije se brkom i na kauč ostavi pošiljku, dajući ti odmah i pravo mjesto za otvaranje koverti, meko da se ne srušiš kad račune silne zbrojiš, toplo da te zagrli smeđi baršun kad neka slova u pismu zaprijete suzama.

Mirza. Njegovo ime podsjeća na punu zdjelu trešanja, odrnu s grožđem što se zlati na suncu, sarmu koja miriše još kad kreneš s Humca prema brdu i zračnu pušku napunjenu kamenčićima kojima gađamo čika Peru što se polugol brije nad lavorom iza kuće, gore iznad pošte.

Prokleti kilometri i život i odlasci poslije kojih nema vraćanja, jer nema više ništa tvoje, u gradu u kojem je sve tvoje ostalo, iako ti kuća još stoji, eno je gore pod kostilom, u koju god ulicu dođeš vidiš je, i kao da će mu baš sad izviriti baba što je pričala onim ludim jezikom šejtana i insana, pa bi ti ćaća poslije ko Klaić polako prevodio šta je pjesnik htio reć.

Nedostajanje. Ono obično, iskreno. Kojeg niti jedan esemes i adeesel, niti sva virtualna čuda ovog svijeta na kojima gledam njegovog ćuku na travi štokholmskoj ne mogu ublažiti.

“Ljubuški moj, kakav je, reci…?”

„Prijatelju dragi, pamtiš li Baer, mirise kreme za sunčanje i karpuze što se nose pod rukom, šarene deke na zelenoj travi i duga, duga kupanja na Bunarima, didovo mrko – „kad preplivaš Cerovce znat ćeš plivat!“, naše bjesomučne pokušaje i konačna postignuća, sladoled u Šiše, pamtiš li?

E sad nema ni Šiše, mislim ima njega, nema birca, nema ni Bunara, ima ustvari, ali nema kupača, ni vriske, ni paštete na kruhu dok nosiš mokar peškir preko crvenih ramena.“

Išla sam mu do kuće nedavno. S pismom u džepu, nakon toliko godina sam se popela na brdo. Kad su odselili, kad su bili protjerani, najdalje sam išla do Voicea, mjesta gdje se jedan period gradskog noćnog života izlazilo, nikako dalje, uvijek smišljajući tisuće razloga protiv i milijun obaveza zbog kojih mi se žuri. Zaobilazila sam gomilu propisno i nepropisno parkiranih automobila u ulici za koju se još nije načisto jel jednosmjerna ili dvosmjerna, a flashbackovi su tukli u moje lice, kao snijeg onih godina kad smo se spuštali nizastranu sve do starog hotela na poklopcima od šporeta, u prastarim kadama, na najlonskim vrećama od stajskog gnjojiva. Zima miriše na bezbroj opranih čarapa koje su potpuno prekrile termoakumulacionu peć, crtane na televiziji i namrvljeni petit keks u šalici vrućeg mlijeka.

U svojim švedskim životima, dvoje od troje djece obitelji S. postali su doktori, Mirza je arhitekt sa staklenim uredom na Gamla Stanu, eh da, idealni bi bili ovdje, za naš grad, sa svojim sposobnostima, mislim dok razgrćem uvelo lišće čizmama.

Jezivo uprizorenje ljubuškog gornjeg grada pred mojim očima streslo je svaki atom u tijelu. Ulica koja je nekada slovila za jednu od najbogatijih u gradu, s istim takvim kućama načičkanim po zelenom brdu, sada je rasulo ruševina, kaos nekog starog života, sa zaraslim baštama u kojima se tek naziru ljubičasti zumbuli čiji su mirisi opijali prolaznike.

Kuća s brojem 20 ima tek obrise nekadašnje ljepotice, a sve ostalo svjedoči o mukotrpnom strahu i sumnji tih ljudi negdje na kraju svijeta, koji već petanaest godina nisu vidjeli Kulu, ni Kravicu, Općinu, ni Baščinu.

Ne znam što će biti s tim kućama, misli li itko uopće o tome, hoće li životi nekih obitelji samo zarasti u draču kao da ih nikada nije bilo, hoće li se itko trznuti u popodnevnom smiraju kad se sruše ti muzeji nekadašnjih stvarnosti u prah ili će samo gledati mirno u krhotine povijesti ljudskih života. Kao i onog jutra kad su ih gledali hladno dok su odlazili autobusima, kad su ih gledali bez ikakva trzaja, kao da nikad nisu ni hodali tim ulicama, ista ona bagra koja sada kroji vlast i sudstvo i policiju, koja slaže portret grada kao lego kockice, po svojim željama i samovolji, ne mareći…

Naslonjena na hrast u mobitel sam žurno utipkala – kuća ti je prekrasna, još uvijek u gradu najljepša.
A Ljubuški….je isti kakvim si ga ostavio…ma isti.

Šta je? Što me gledaš?

Ko da mora znati baš sve.

A i uostalom, 160 znakova dozvoljenih od strane mobilne telefonije ipak ne dopuštaju kompleksnije elaborate.