Mudar je El Shaddai…

tačno.net
Autor 24.11.2014. u 11:20

Mudar je El Shaddai…

Piše: Dražen Zetić

došla je… tamom pronijela svjetlost…

… Mudar je El Shaddai… tamom pronosi svjetlost… razumije riječi… blago mekti kao mlado janje njenim milosnim očima, njenim popeljenim krhkim bićem.

Kod Crkve kao zvonik je zagrli… sve u njoj.  Čitav njen život.

Grli je davno, prije mnogo jutara. Nije ni znala. Da molitve mogu grliti.

Mudar je El Shaddai

Znam. Tiho ću ti reći:  Ti… Ti… mudri Bože, što se tako slatko smiješ u mome rasplamtjelom srcu. Znam… Ta bi me žena čekala… Šapćem… jedva bi me čuo da ne znaš da govorim dubinama svoga srca (zamjerila bi mi ona petrogradska duša Simonov – on nikada nije znao… Hoće li ga čekati: „… svojim čekanjem dugim…“).  Hoće li ga spasiti…

… Stigli smo predvečerjem kao mladi režiseri, producenti, anonimni pjesnici… neobrijani, nepočešljani… umorni… u debelom minusu na bankovnim računima…

Al’, čekala je… mlado janje… je čekalo… da je neko godinama pomiluje: bez bolibez patnjebez sućuti!

… dodirne tetivama vedrine, čisto snježno lice…

Budi me… u neku drugu… još novu… mladost…

Kazah joj  – da ću je jednom odvesti na Kalnik… sjesti kraj Nje na strmim stijenama… Da ću je nazvati. Napisati malo pisamce… najmanje na svijetu…

Al’, dragi El Shaddai… strah me ljubiti… zvati… pisati  pismo…

Zamračujem svjetlost… nemarno danima gledam kroz prozor –

sudaram s gorostasnim neboderima koji se bezvoljno otimaju magli…

Noću se molim ljubljenom Duhu. Isprebijanim težačkim tijelom, izbrazdanim titanskim rukama… Uz kutiju smušenog Larga pijem pogubne čaše slatkasta vina… u uobičajenim neurozama bez posla,  drhtanju raskrinkanih ideala, namjerom oborenih srebrnih snova…

Kako se opet pokrpati? Dvije – tri konzerve kojima je još prošli mjesec istekao rok trajanja, bez smisla na kuhinjskoj polici poredani prazni galoni, bezlične hrpe razbacanih knjiga, zastajanje daha, kazaljka ručnoga sata nepomično mjesecima ukipljena stoji… kako stići jednim životom… ne dade se pošteno ispiti ni jedna šalica kave… a knjige… knjige se ne daju jesti – slova su puna olova… teškog sivoga olova…

Žurbe… sms – om, elektroničkom poštom nebrojeni značajni dogovori… urbane legende… pomalo jezivi gradski mitovi iz grafitima obojenih hodnika, izrezbareni stari socijalistički šankovi, šestomjesečno služenje vojske 45. klase…

Što da joj kažem… da čeznem za njom kao za majčinim mlijekom kad sam bio

novorođeno dijete.

Ne mogu joj ništa obećati… Toliko se bojim da joj ne mogu niti jednu riječ lagati…

kazati istinu o Sebi

U licu zore… uzdišem… vapim… da me barem tišine zakriju… ušute…

Da slučajno ne susretnem njene Oči… Ne priznam njene boli… njene nade…  ne… ništa… ama – baš ništa što ima neke veze s njome.

… Al’ raskrivena ljubav svjedoči –

da je mogu i ovako raspet bez treptaja straha života

sanjati

 

 

 

tačno.net
Autor 24.11.2014. u 11:20

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija