Munib Delalić: MIR NAŠEMU VREMENU

Povezani članci

• Ismet Smajlović: Homo balcanicus
• Počinje novi ciklus kurseva rukotvorina u Mostar Yunus Emre Enstıtüsü
• Predstava ‘Nigdje nikog nemam’ u četvrtak na Maloj sceni HNK Mostar
• VAR TEHNOLOGIJA
• Večeras Mustafićeva premijera “Aziz ili Svadba koja je spasila Zapad”
• BiH ne želi novac: Nedozvoljena sredstva finansiranja ostaju na računima političkih stranaka

PUTUJEM JUŽNO OD PROŠLOSTI
prema motivima Nilsa Chr. Moe-Repstada

Putujem južno od prošlosti,
stanujem sjeverno od budućnosti.
Zavičajna mi bura i dalje bičuje lice,
potvrđuje moje sjeverne riječi:

pismo i propast istoga su porijekla.

Na cesti sam, između sjevera i juga,
prašnjav od prevelike upotrebe jezika.
Umoran, posve svjestan da svjetove
prevodim tek malobrojnima i da su

prevedeni svjetovi veliki osjećaji,
preveliki za jednu običnu knjigu,
knjigu svih mojih života.

I na cesti sretnem tebe, i poljubim ti
najdragocjeniji dio tijela; oprašim ga
jezikom i na trenutak pomislim da ćemo
postati bezbrojni, i ja i ti.

I s tom se mišlju zaputim dalje, južno
od prošlosti, sjeverno od budućnosti,
i dalje sam.

SAM NA CESTI

Ceste sve opkoljavaju, na njima
ne pamtim lica, samo riječi.

I svaka riječ nešto znači, nešto
kaže; najviše ona koju nikako
ne razumijem.

Na cesti otvaram dlan, brojim prste.
Još ih imam pet na svakoj ruci.

Pet prstiju za zemlju i pet za nebo.
A deset prstiju za cijeli svijet.

Pet prstiju za ljubav i pet za smrt.
A obje ruke za život, koje visoko

na cesti uvis podižem: za sva lica
koja ne pamtim; za riječ svaku

koja nešto znači, koja nešto kaže;
za riječ koju nikako ne razumijem,

a koja je najviše u meni,
koja mi najviše znači.

PRESJEKLI SU ME

Presjekli su me, prekinuli usred razgovora
s nadom, u pola rečenice. Prekinuli su mi rast,
sasjekli me, odvojili od korijena, od zemlje
rastavili. I to im ne mogu zaboraviti, ne mogu

oprostiti. Nikad.

Sad ne znam o čemu sam govorio, ne mogu
se sjetiti gdje sam stao, šta sam sve želio kazati.

Znam samo da je teško pronaći prave riječi
za ono što boli; staviti pravu riječ na pravo
mjesto. Zato je na svijetu najviše nekazanoga,
nezapisanoga, zato je najviše

razložne prašine.

Sad se samo pitam: ako zašutim, posve,
hoću li postati i nevidljiv? Tek nijema sjena
u mnoštvu grlatih i vidljivih? S pustim danima
u zvonkoj priči tišine (koji i dalje nose uniformu).

Ako zašutim, posve, ko će umjesto mene reći:
mir preživjelima; mir poraženima; mir
našemu vremenu.

Ko će mi nijemome i nevidljivome sklopiti oči?

NAPORNO JE STALNO BITI U SEBI

Naporno je stalno biti u sebi
I bolno je biti stalno u sebi, u tome
tijesnom i tamnom podzemnom svijetu.
U vječnome pretvaranju tuđih riječi u svoje:

“Za mene će sunce uvijek biti nebeski klaun.
U svojoj prvoj svjesnoj uspomeni na sunce
u njega ravno gledam, otvorenih očiju,
premda mi je posve jasno da je to zabranjeno,
i mislim kako ono istodobno i prijeti i smije se,
kao lice klauna dok ga on šminka krvlju i
pepelom i stavlja štapić između zuba i,
nepoznat, užasno budan, prilazi nama, djeci.”

Naporno je stalno biti u sebi.
I bolno je biti stalno u sebi, u tome
tijesnom i tamnom podzemnom svijetu.
Kao što je naporno i bolno stalno biti u prošlosti,
koja postaje raskoš koju sebi sve manje
možemo priuštiti.

SKLOPIM LI OČI

Sklopim li oči, bude noć, i niko me ne vidi.
Otvorim li oči, bude dan, i ništa ne vidim.

Nezamislivo je šta se sve s očima može učiniti.

I je li onda čudno što se toliko bojim?
Je li čudno što sam se počeo kriti?

Ne, ne vrijedi pružati otpor. Ne vrijedi bježati.
Jer ako nisu janjičari, jesu Vikinzi, posvuda.

(Uvijek neka sjena na slici, uvijek neka mrlja
na srcu. I da sve to u običan život stane!)

Ne, ne vrijedi pružati otpor, ne vrijedi bježati.

Sklopi oči. Neka bude noć, neka te niko ne vidi.
I ne otvori ih, ne otvori oči, da bude dan,

i da ništa ne vidiš.

MIR NAŠEMU VREMENU

Davno je bilo kad sam mislio da je to što imam reći
životno važno, da ću možda govorom svojim spasiti
svijet. Odavno tako ne mislim, uvidjevši da se svijet
spašava i bez mene, kako zna i umije. A meni kako
bude.

Sad mislim da je to sve tek puki element nepotrebnoga,
suvišnoga, ma koliko to izgledalo i nužno, neraskidivo
od cjeline, sa simptomima koji, ma koliko bili
dramatični, nikoga više ne diraju.

A možda to i nije čudno, u vremenu kad nam je
najintimniji svijet postao opća historija, a istina tek
proizvoljna konstrukcija, u spaljenim ostacima svega
što nam je obećavano. I gotovo da i nema više razlike,
ni u čemu. A previše je i rana koje treba liječiti. Previše
bolnih uspomena. A sjećanje, redatelj-izdajica, napada
iz zasjede, uvijek iznenada.

Sad često sklopim oči, jer sam se umorio, jer ne mogu
stalno biti u stvarnosti. I najčešće sanjam vodu. Taj
je san s vodom, u starim psihološkim romanima,
mogao simbolizirati žalost. Zar sam žalostan? Zar
žalošću tumačim svijet koji se uzalud spašava, koji
svakodnevno nestaje?

Naporan je to posao, i sebičan: misliti stalno šta će biti
sa svijetom kad mene ne bude? To je i fizički posao, pravo
nadničenje, kao što je i pisanje: izlagati se više nego što
treba, više nego što možeš podnijeti.

Duboko zagazivši u sedmi decenij života mislim, kao
nikad dosad, da mi šutnja najviše odgovara. Šutnja
je primamljiva, i prirodna, ona je kazivanje uživo,
bez ikakva odmaka. Zato samo kažem: mir našemu
vremenu, na čija je vrata opasno ući bez kucanja; mir
nama u našemu vremenu, na čija smo vrata naučili
ulaziti bez kucanja.

Munib Delalić: U zemlji dobroćudnih trolova, Sarajevo, 2015.