Munib Delalić: Povratak u Ljubuški

Munib Delalić
Autor 27.1.2020. u 23:09

Munib Delalić: Povratak u Ljubuški

 

ARS MEA

Ranih sedamdesetih
u Ljubuškom: Mile i Diana,
Zdravko i Miro, Dževad i
Neđo, i Slobo, i moja
malenkost –

književna grupa kojom bi se
mogla podičiti i mnogo veća
mjesta od mjesta našega.

Eh, ono vrijeme kad smo bili
mladi i lijepi, kad smo mislili
da smo moćni, da sve možemo,
da smo veći od mjesta, veći
od vremena.

Sad smo ostarjeli i osijedjeli,
umorni, beskućni. Sad iz pjesničkih
antologija koje niko ne čita, do kojih
nikome nije stalo, blijedim očima
svijet gledamo; svijet nijemo
tumačimo. I samo

u trenucima velike slabosti
pomislimo da smo moćni, da sve
možemo, da smo veći od mjesta, veći
od vremena. Koje nam je sve dalo.
Koje nam je sve uzelo.

 

POVRATAK U LJUBUŠKI

Ne znam više ništa.
A ne znam ni koliko je moguće znati.

Tek, idući tragom uspomene, i razmišljajući
o svom jeziku i svom pisanju, šta sam sve u svom
jeziku učinio i šta sve u njemu nisam učinio,
počesto pomislim:

Eh, da mi je moć nekadašnjeg vozača autobusa
i njegovog konduktera na liniji Ljubuški – Mostar
gdje je uvijek potražnja od ponude bila veća.

Vozač je bio Salko, zvali smo ga Crni, a kondukter
Meho, zvani Cojle, neka je mir njihovoj dobroj duši.

Bože, kakva je to gungula bila!
Svi bi nagrnuli na vrata.
A na vratima bi stajao on, moćni.

Meeejo! Meeejo! Meeejo! –
cijelim bi gradom odzvanjalo njegovo ime.

E, da mi je u mome jeziku onakve moći pa da
svemu grlatome, svemu suvišnome, nevažnome,
kažem, jasno, onako kako je on znao reći:

Mejaga ne meja ne vele ti ući

Ne, ne vele, ni na očajni vapaj:
Bola, Meeejo, imam nalog!

I da na to poslovnome, nalognome svijetu
kažem moćno, kao što je on kazati znao:

Sidni na n pa se vozaj!

Eh, da mi je onakve moći, da mi je onakve snage,
gdje bi mi bio kraj! Odavno bih, vjerujem, i ja bio
klasik živi. Pa bi me i stari i mladi i dan i noć čitali.
Mome bi se jeziku glasno divili. Ime bi mi cijelim
odzvanjalo gradom. Koje bi bura nosila dalje.
Barem do Čapljine.

Salko je bio iz Pobrišća, Meho s Crkvice, s malenih
mjesta srca moga o kojima sam nekad, jezikom
manjkavim, jezikom slabim, pokušao nešto napisati
u knjizi Zlatnik. Koja je u Međugorju, kod Pere
Buntića, u biblioteci Obzor koju je uređivao
Mile Stojić, na samom kraju dvadesetog
Stoljeća objavljena.

Onaj bi autobus, na um mi pade, i u Međugorju,
na Tromeđi stao.

Je li se i ondje mejalo i na nalog sidalo i na nemu
vozalo, nije mi poznato.

Ali, ako nešto ne znamo, ne mora značiti da ga nije
bilo. Ili da ga ne bi moglo biti. Jer sve je moguće,
samo kad se u pravo vrijeme na pravom mjestu
jezikom moćnim dogodi.

 

STUČENO SRCE NA ŽARU

Jednom, na Mostu, kod Zelića, vidjeh Veselka
Koromana: sjedi sam za stolom kao što sam sjedi u
književnosti.
Pred njim tanjur juhe, one gušće, s okruglicama,
koje on žlicom pažljivo pomiče po tanjuru, kao što
pažljivo pomiče i razmješta slova po bijelom papiru.
Je li me vidio?
Ne znam, premda vjerujem da jest, jer kad nekoga
vidiš, obično budeš i viđen.
Nisam mu se javio, da mu ne smetam, uvjeren da
jesti, kao i pisati, treba na miru i u samoći.
Vidjevši Veselka kako predano jede juhu s
okruglicama, pomislih da bi ga i u jelu, kao i u
književnosti, bilo dobro slijediti, te poželjeh i ja
ono isto.
Ali nisu imali, rekoše da juhu spravljaju u
ograničenim količinama, samo za stalne goste.
Zato naručih ono što, posvud nestalni gost, odavno
obično naručujem, i o čemu godinama uglavnom
pišem: stučeno srce na žaru.
Iako sam uvjeren da se opasno za život hranim, kao
što sam uvjeren da opasnim pisanjem živim, da
opasnim životom pišem.

 

U MOJOJ ULICI

U mojoj ulici, Grimstadgate u Oslu, ima obućarska
radnja. U njoj vidim ljubuške obućare, Neđu, Tajku
i Salu, i Jozu, sjede s đozlucima na nosu, tucikaju;
jedno im oko na kunduri, drugo upereno prema
ulici, da im nešto zanimljivo ne promakne. Katkad
me ugledaju, mahnu mi, osmjehnu se, upru prstom
u moje kundure, trebam li ih pođoniti, vječni
ljubuški mladići.
U mojoj ulici, Grimstadgate u Oslu, ima brijačnica.
U njoj vidim Beću, daju Ahmu, Antu i Sreću, vidim
Ibragu, ljubuške brijače. Katkad me ugledaju,
mahnu mi, kažu da sam zakosetío, pitaju kad ću
im doć da me ošišaju, smiju se, zafrkavaju, vječni
ljubuški mladići.
U mojoj ulici, Grimstadgate u Oslu, ima stara
trafika. U njoj vidim tetka Mehu, novine mu tek
pristigle i on ih razvrstava, odlaže na stranu Politiku
i Borbu, i Vijesnik, na novine piše imena stalnih
mušterija, ozbiljan je, posve predan poslu, da
je razvrstati novine najvažniji posao na svijetu. Ne
podiže oči s novina i ne vidi me, neću mu se javljati,
da ga ne ometam u poslu.
U mojoj ulici, Grimstadgate u Oslu, ima gostionica
i bakalnica, u njima vidim Boru i Halida, a i pekara
u njoj ima u kojoj vidim Stanka i Ljubicu, koji peku
najbolji, najslađi kruh na svijetu, i biblioteka u kojoj
vidim Veselka i Džabira, najbolje bibliotekare koje
znam, i slastičarnica i mesnica, i trgovine razne,
samo ne vidim dobro ko je u njima, ko mi odande
maše.
A onda u mojoj ulici Grimstadgate u Oslu ugledam
Zahu, spušta se ulicom na svojoj trokolici, kao da je
usred Ljubuškog, kao da se zaputio od starog hotela
do Radničkog, uzdignute glave, ispršen, ni direktor
mu ugostiteljskog ni predsjednik općine nisu ravni.
Zaustavi se pokraj mene, pita otkud me ondje, šta
ondje radim, vrti glavom kao da mu posla nisu
baš čista. Idi kući, kaže, majka ti vesela; nije ti ovo
Ljubuški, nije ti ovo Gujista.

 

RUHO SMIJEHA

Ko ti je ovaj?
upitao jednom jedan moga nakladnika i prijatelja
Peru Buntića, spazivši kod njega jednu od mojih
Knjiga.

A upitani će ti njemu:
Jedan što smoga otjerali pa mu sad štampamo knjige.

*

Otjeran, sjedim u tuđini, u zemlji dobroćudnih
trolova, u rukama mi knjige, u Međugorju objavljene.
U jednoj mi ruci Zlatnik i Sjaj usputne postaje, u
drugoj Skandinavsko pismo i Nostalgično se dovršiti.
Gledam knjige i ne mogu se oteti dojmu da nam je
smijeh žalostan, da nam je žalost odjevena u ruho
smijeha. Da nam je sve što posjedujemo, svi zlatnici
ovoga svijeta, sve što nam u ovozemaljski život staje,
samo tren u vremenu, varljivi sjaj usputne postaje. I
da se, ma gdje bili, samo sami sa sobom dopisujemo,
da se samo nostalgično dovršavamo.

 

MJESTO

Uz ovo sam mjesto bolno vezan.
Teško mi je s njim, ali vjerujem
da bi mi bilo teže bez njega.

Ovo je mjesto postalo moje.
Ali ne znam mogu li reći da u njemu
jedino jesam, da jedino u njemu mogu biti.

Jer prisutnost je teško objasniti,
za trajanje je teško naći prave riječi.

No znam da bez njega ne bih bio to što jesam.
Kao što znam da bez njega ne bih bio ni ono
što nisam, što također nije nevažno.

Uokviren njime, njime omeđen,
u njemu stanujem, ono mi je stalna adresa.

Ovo je mjesto u meni, u svim mogućim
bojama, koje se mijenjaju, kao što se
godišnja doba mijenjaju, kao što se i ja
s vremenom mijenjam.

Ovo je mjesto jedinstveno, jedno jedino.
Premda se ponekad učini da su dva, dva mjesta
u jednome: kao dva različita jezika koji
jedan drugoga ipak dobro razumiju.

Nije samo vrijeme za sve nego je i mjesto
za sve.

Moje je mjesto moj produžetak.
Njime se nastavljam, njime trajem dalje.

I kad me ne bude, kad mi vjetri na sve strane
svijeta prah raznesu, bit će moga mjesta.
Bit će mene u njemu.

Munib Delalić, Povratak u Ljubuškiknjiga neusporedivih uspomena, Dobra knjiga, Sarajevo 2019.

 

Munib Delalić rodio se 1950. u Ljubuškom, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je historiju jugoslavenskih književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Živio je i radio u Mostaru baveći se prosvjetnim i književnim radom. Od 1993. živi u Norveškoj, u Oslu, gdje radi kao pisac i prevoditelj. U književnosti se pojavio sedamdesetih godina objavljujući uglavnom poeziju, a bavio se i književnom kritikom i esejistikom. Za poeziju nagrađivan. Preveo je s norveškog više od šezdeset beletrističkih naslova. Za prevoditeljski rad nagrađivan.

Objavio sljedeće knjige:

U krugu krug, pjesme, Sarajevo, 1978.
Nježni stroj, pjesme, Sarajevo, 1985.
Svijet i sladostrašće, pjesme, Mostar, 1986.
Krotki raspored, pjesme, Sarajevo, 1989.
Lahor, pjesme, Sarajevo, 1997.
Zlatnik, pjesme, Međugorje, 1999.
Sjaj usputne postaje, lirski dnevnik, Međugorje, 2001.
Skandinavsko pismo, pjesme, Međugorje, 2002.
Nostalgično se dovršiti, pjesme, Zagreb-Međugorje, 2004.
Sjeverno od svega, eseji na norveške književne teme, Sarajevo, 2007.
Bare storm og solnedgang tokjeg med fra Hercegovina, izabrane pjesme na norveškom, Oslo, 2009.
Svijetu sučelice, izabrane pjesme, Sarajevo, 2009.
Razgovor s nadom, lirski dnevnik, Sarajevo, 2010.
Tragom sjevernog pisma, zapisi na skandinavske književne teme, Sarajevo, 2012.
U zemlji dobroćudnih trolova, lirski dnevnik, Sarajevo, 2015.
U svijetu rukopisa, pjesme, Sarajevo, 2017.

Munib Delalić
Autor 27.1.2020. u 23:09

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija