MUSTAFIĆEVI KAZALIŠNI OBZORI

Gradimir Gojer
Autor 13.8.2015. u 19:32

MUSTAFIĆEVI KAZALIŠNI OBZORI

Sjećajući se danas prve profesionalne režije Dine Mustafića, sjećam se ustvari herojskog doba Kamernog teatra 55 i duhovnog pokreta otpora u Sarajevu.

Mustafić je tada, još student, postavio na sceni najpropulzivnijeg ratnog kulturnog okupljališta predstavu prema tekstu – adaptiranoj popovjesti Žan Pol Sartra Zid. Ta režija Dine Mustafića naznačila je dvije konstante u njegovom redateljskom rukopisu i ukupnom promišljanju života i svijeta oko nas. Prva je, naravno, iznimna angažiranost, koju će ovaj redatelj, kroz svoj dalji teatarski rad i ukupno djelovanje na javnoj sceni, itekako potvrđivati. U toj predstavi predstavljena je i druga komponenta Mustafićevog redateljskog pisma: izražen smisao za uprošćavanje, za minimalističko prilagođavanje mogućnostima kazališne pozornice, svih onih snova koje na tu pozornicu treba prenijeti i u estetičkom smislu logisticirati. Mustafić je već tada, za svoje godine bio iznimno mudar, pa je kao jednu od konstanti svog redateljskog vjeruju uspostavio gotovo idolopoklonički odnos prema prvoj premisi iskustvenosti u teatru, koja glasi: onaj tko želi uspjeh vlastite predstave mora prije svega misliti na podjelu uloga, jer je podjela uloga pola obavljenog posla u teatru.

Preciznim podjelama uloga u svom daljnjem teatarskom radu Mustafić je uspostavljao serioznu platformu za vizualizaciju niza zanimljivih teatarskih tekstova, brižljivo birajući prije svega, tekstove koji će garantirati aktualnost i angažiranost. Mustafić je sklon pojedinim piscima, našim suvremenicima, koji gaje ove dvije premise teatra. Tako je jednu od svojih najuspjelijih predstava Mustafić napravio prema tekstu Pukovnik ptica Hriste Bojčeva. Praktično, Mustafić je bio redatelj koji je lansirao ovog dramskog pisca u naše kazališne prostore.

Veliki uspjeh Vilkvistove predstave Helverova noć donijela je brojna priznanja ovom redatelju, ali i Kamernom teatru 55, kako u tuzemstvu, tako i van granica BiH. Radi se o možda najangažiranijoj teatarskoj predstavi u BiH kada je u pitanju poraće. U toj predstavi, kao i u predstavi Trg ratnika, koju je radio u Pozorištu mladih Sarajevo, Mustafić u kazališnom smislu artikulira jedan specifični antifašistički angažman. Njegove predstave karakterizira do kraja transparentan i izravan, ali ne u brehtovskom smislu, scenski govor, a pozornica nije nikada iskorištena za političku tribinu, ali jeste bila mjesto poprišta ozbiljnih političkih rasprava.

Iako ovaj tekst neće nabrajati sve redateljske uspješnice Dine Mustafića, ipak o nekim predstavama, koje su na mene ostavile ozbiljan teatarski dojam, želim progovoriti riječ više. Tako, na primjer, predstava koju Mustafić radi u prištinskom teatru, prema tekstu Toma Stoparda Rock and roll pokazuje da je Dino Mustafić pravi primjer istinskog intelektualca ovog vremena, zaogrnutog habitom redatelja, koji nije nikakakav mag niti vrač teatarskog djelanja, već duboko svjestan intelektualac sa širokim imaginacijskim poljem djelovanja i shvatanjem ogromne odgovornosti teatra u vremenu… Uzimajući tekst Toma Stoparda Mustafić svjesno pravi otklon od direktnog angažiranja teksta, jer u slučaju upravo ovog teksta, koji je nešto starijeg datuma nastanka, aktualitet može donijeti samo i isključivo scensko reanimiranje, obzirom da se tekst bavi komunističkim i postkomunističkim režimima. Mustafić kolažira osnovni Stopardov tekst autentičnim svedočenjima glumaca – Albanaca o njihovim iskustvima sa prištinskih demonstracija i surovih sukoba sa policijom… Suvremenenost predstave Rock and roll leži u tri plana njenog kazivanja: plan igre glumačkog ansambla, plan snimljenih materijala, demonstracija i ratnih prizora, te završni, potpuno autentični plan koncerta rock sastava…

Kao i u ovoj predstavi Mustafić će i u predstavi Jugoslovenskog dramskog pozorišta Rođeni u Yu korisititi dokument živog glumačkog svjedočenja poradi čvrstoće dramskog udara na gledalište. Mustafićeve režije vrlo često misle i na ono što je muzička struktura, odnosno njen uticaj na gledateljstvo, pa je njegova suradnja sa kantautoricom Obrovac iz Istre karakteristična, a njegovo redateljsko mišljenje u predstavi Sakati Bili, produkcije Narodnog pozorišta Sarajevo, bitno je određeno i stvaralački korespodentno sa muzičkom dramaturgijom predstave.

Karakteristična je po iznimnoj suradnji na planu glumac – redatelj Mustafićeva predstava nastala prema tekstu Gorana Stefanovskog Divlje Meso. Interesantno je i to da Mustafić kreira vrlo atraktivne prizore, ali nikada po cijenu da manipulira glumcem u njima, već dapače, da glumčeva energija postane korespodentan i ravnopravan element redateljskog imaginarija.

Kao direktor Festivala MESS Mustafić je pokazao i organizatorske sposobnosti, koje u regionalnom smislu daju ozbiljne šanse bh. teatru, a prije svega kvalitetnim bh. dramskim umjetnicima.

Postoji jedna karakteristika Mustafićevog rada koju nisam do danas uspio do kraja odgonetnuti, iako smo blisko surađivali i u Kamernom teatru 55, a posebice u Narodnom pozorištu Sarajevo, kada sam Mustafiću povjerio ulogu direktora Drame?! Naime, Mustafić nije pokazao do danas neki pretjerano veliki interes prema bh. autorima… Možda je objašnjenje u tome da su kriteriji ovog istinski angažiranog redatelja i intelekualca u širem smislu, daleko iznad i ponajboljih ostvarenja bh. dramatičara??!

Vrijeme u kojem živimo sigurno će kao jednu od bitnih konstanti u povijesti bh. umjetnosti ostaviti redateljstvo Dine Mustafića, a posebice njegov širi intelektualni, pa i politički angažman.

Gradimir Gojer
Autor 13.8.2015. u 19:32