Na Skype-u sa Ramizom

tačno.net
Autor/ica 14.10.2014. u 16:08

Na Skype-u sa Ramizom

Piše: Branislav Antov Mikulić

Upoznao sam ga u djetinjstvu kada sam se sa Marindvora s roditeljima preselio  na Goricu. Ramiz je tu bio starosjedioc, nekoliko godina ranije se bio doselio u isto susjedstvo iz Hrvatske. Došao je sa majkom. Otac, poznati ugostitelj  je poslom bio u Zagrebu. Neposredno pred naš susret otac mu je  naprasno umro. Iako ga nikada nisam upoznao, zamišljao sam ga kao iznimno topla i nježna, tako mi je Ramiz o njemu zborio.

Bili smo vršnjaci, obojica tada u petom razredu osnovne škole, iste škole, one u Šenoinoj ulici. Zajedno smo se igrali kao dječaci u obližnjim komšijskim baštama, zajedno činili nestašluke koji pripadaju tim godinama, sjedili u istim gimnazijskim klupama, skupa išli na igranke kada smo stasali da zagledamo djevojke, zajedno provodili ljeta na moru, gotovo istovremeno se i oženili, ja tek par mjeseci ranije. Naše  druženje se onda  beščujno, neprimjetno, a sasvim prirodno provuče i utka kroz cijeli naš život. I djeca, koju smo dobili nekako u isto vrijeme, su nam se igrala zajedno, a i sada, kada su odrasli i samostalno žive njihove živote, istina, na različitim stranama svijeta, druguju blisko i iskreno.

Moja radoznalost da upoznam svijet, da se uvjerim da li sam dovoljno spreman za njega gdje god on bio, me još pred rat odvede u Holandiju, rastavi od Ramiza, istina, tek fizički. Cijelo vrijeme smo se dopisivali, nazivali telefonom, ostali bliski čak i u vrijeme dok je rat bjesnio u Bosni, a moj drugar morao tražiti utočište na suprotnom kraju Evrope, Africi skoro na domak. Nakon nekoliko godina izbjeglištva on odluči da se vrati u zavičaj, u rodni nam grad. Ja ostadoh da lutam po Evropi rodnom mi kontinentu  što mi čitav posta zavičajem. I evo, tako biva već gotovo četvrt stoljeća.

Viđao sam se redovno sa Ramizom svih ovih godina poratnih. Dolazio sam namanje par puta godišnje da obiđem  njega, Tunu i moju mamu, najdraže mi osobe koje  sam imao  Sarajevu. Zadnjih par godina dolazim samo zbog njega. Ja mu to, istina, ne kažem, a ni on meni. Obojica znamo da je tako, riječi potvrde nisu potrebne. Najvažije nam je da naše djetinjstvom utemeljeno, a  mladošću  betonirano prijateljstvo traje. Ja sam zbog toga sretan, presretan.

U našim prepiskama i kratkim susretima smo saznavali sve jedan o drugome, o našim bitkama kroz život i za život, o brigama i radostima kroz koje smo prolazili tokom te dvije  podebele decenije naše rastavljenosti, o iskušenjima i pobjedama. O svemu, ili skoro o svemu. Jedino o čemu nismo razgovarali, ili tačnije, nismo puno razgovarali je Bog. O tome sa Ramizom nisam nikada nadugo zborio, sa sobom i sa drugima jesam. Njemu tu temu nisam otvarao jer je on bio i ostao tvrdokorni ateista. Bog ga nije zanimao, nije želio saznavati o njemu. Nije htio nikoga nevidljiva sebi za autoritet.

Ni ljudi koji su pošli tim putem ga nisu puno zanimali, radije bih rekao, odbijali su ga, posebno ako bi to što u sebi nose pokušali s njim podjeliti. Nikada Ramiz nije imao ni vjeru, ni  religiju. Ni boga nije imao, onog pravog, svemoćnog boga što je iznad svih ljudi i  bogova. On si je radije za boga uzeo jednog marginalca, tek slabašnu  sjenu od božanstva, pomoćnog asistenta Zeusovog kojeg još i danas slijedi. Taj jedini bog što ga upućuje  kroz život je moj bivši bog,  Dionis.

Ja sam Dionisa zamjenio, prvo jednim, onda drugim, pa trećim bogom kojeg su slijedili mnogi okolo mene. Mijenjao sam te tuđe bogove kao cipele sve dok nisam sreo Johna-a, mog dragog irskog prijatelja koji mi je pokazao da je jedini bog kojeg svaki od nas treba tražiti  onaj naš Bog, ekskluzivni, unikatni Bog koji je drugačiji za svakog od nas – naš privatni Bog, onaj koji vapi da bude pronađen, da postane dio nas, da mi postanemo dio njegov. Taj Bog  nas preklinje da zavirimo u svoje i u tuđe srce, da ga tamo tražimo i nađemo kako bi  nam podario sebe, podao nam trajnu radost življenja. Neviđenu.

Ramiz je znao da sam već dugo na tragu moga Boga. Znao  je to više po promjenama koje je na meni uočavao  nego li kroz  ono što sam mu ja o tome govorio, tačnije izbjegavao da govorim. I čudio se, nije mogao shvatiti da ja hoću tu i takvu promjenu. Nije htio prihvatiti da sam mojom voljom postao konvertit, da sam samovoljno okrenuo leđa  bogu kojeg smo nekoć obojica slavili i proslavljali. Čak mi je i prebacivao zbog toga. Upućivao mi prijekore da sam ga izdao, iznevjerio.

Ja sam mu pokušavao objasniti šta ja hoću, šta mi sada treba, čemu stremim. On to jednostavno nije htio da razumije. Odbijao je da shvati jer se bojao da bi se onda i njegov život mogao promijeniti. Da bi morao ostaviti Dionisa. Istovremeno nije htio vidjeti da  mu njegov bog polako izmiče i odmiče. Nije si htio priznati da ga povelika perla nanizanih godina sve  više spriječava da drži korak sa Dionisom i da ga slijedi. Ostao je tvrd i slijepo vjeran njegovom bogu jedinom, čak i sada, kada mu ponajčešće u leđa gleda. Takav je moj Ramiz. Takvog sam ga ja  vidio,  prihvatao i volio. Takvog ga i danas volim.

Jedne večeri, nakon decenijama dugog izbjegavanja priče o vjeri i Bogu, ona otpoče, između nas dvojice, bez ičijeg prisustva. I to na način kako već priliči zakletom nevjerniku, ateisti iz interesa, mom Ramizu. Bili smo na Skype-u, ja za mojim kompjuterom u Amsterdamu, on za njegovim u Sarajevu. Upalismo ton, pokaza se slika, meni njegova, njemu moja. Uvod kao i obično poče standardnim otvaranjem: kako si, šta ima nova, koga si vidio, jesi li gdje putovao?. Počesmo lagano ćaskati. A onda on ugleda mali drveni križ što je na tankom koncu visio meni oko vrata, križ kojeg sam odnedavna počeo nositi, pa odjednom promjeni ton. Prepoznah njemu svojstven  cinizam. ‘Šta je to Mik, jesi li to postao kardinal. Samo još  da nabaciš zlatan prsten-pečatnjak pa da mi počneš propovjedati. Daj skidaj to, ne sramoti se!

Ja ga pogledah ozbiljno, ne znam da li je kvalitet slike na skype-u dozvolio da on to primjeti, pa odgovorih smirenim glasom. ‘Ramo, ovo je moja vekerica, moj budilnik, podsjetnik na najdraža mi učitelja, na njegove riječi i upute. Ovaj križ  me, kad god se u ogledalu pogledam opomene da  za me ima samo jedan put, jedna istina i jedan život. Križ mi simbolizira Isusa Nazarećanina, Isu, kako u Kur’anu Časnom stoji,  koji uči da voleći druge kao sama sebe možemo živjeti potpun život, možemo doživjeti samorealizaciju i istinsku sreću, trajnu. On mi govori da je ljubeće srce svemoćno kao Bog, da je to jedini Bog, ta toplina što nam je u srcu podstanar.’

Ramiz, ne očekujući ovaku ozbiljnost u mome tonu i riječima malo zastade, pa onda poče poznatu mi  ateističku mantru, onu komesarsku: Šta ja mislim o svemu tome – evo lakonski ću ti reći. Znani i neznani su “nakitili” knjige o Isusu da bi privukli podanike koji će u vjeri naći neki smisao. Naravno da će nam oni u tim knjigama pisati i braniti da radimo sve ono što i sami znamo da je protivno zdravom razumu i moralu. Namjera njihova “privlačenja” i okupljanja naivnih masa pod stijegom Krista je prozirna, ona leži u želji da dušebrižnici manipulišu ljudima. Oni znaju da su podanici, zarobljeni religijom i strahom od kazne zbog grijeha, spremni dati  poslednju paru  da bi se bogu i njegovim ambasadorima na zemlji dodvorili. Otkazivanje poslušnosti vjerskoj vlasti i suprostavljanje crkvenoj dogma i porezu, nije moglo proći bez sankcije. Pa i one na lomači. O tome sam ti nešto već ranije napisao.

Dragi moj Mik, znam, reći ćeš za zle i nevaljale, pa makar svi oni odreda bili Kristovi ambasadori, sve sami kadinali i biskupi, da takvi nisu pravi vjernici, ali tu dolazimo da opšteg zaključka da i vjernike, kao i sve ljude, dijelimo na dobre i loše, na prave i manje prave, na one koje daju i one koji otimaju. Zašto u takve pojave uplitati boga i bilo koga njemu sličnoga. Neki ljudi su jednostavno zli i sebični. Ostali, njih je, vjerujem, nešto više, su spremni pomoći drugome, vođeni su osjećajem da su dio zajednice, da pripadaju grupi s kojom dijele bliskost. Tà i sam  nedavno vidjeh kako čovjeku pozli na ulici, a onda nepoznati ljudi pritrčaše, podigoše ga, donesoše odnekud čašu vode, pozvaše ambulantna kola. Ljudi  su spremni žrtvovati nešto za druge, neko više, neko manje. To je jednostavno ljudska priroda. Zašto tu tražiti boga, zašto ga izmišljati i nekima dati priliku za manipulaciju. Zašto miješati nešto nepostojeće u sve ovo, uplitati nešto nadnaravno, boga tražiti kao objašnjenje i izliku. Nazovimo to jednostavno altruizam i živimo dajući drugima po našem osjećaju, po plastitoj mjeri i potrebi.’

Ja, vođen mojim novim životnim kredom, u smirenom, najdobronamjernijem tonu pokušah objasniti kako ja gledam na stvari, kako ih moj razum tumači, a srce prihvata. Počeh ovako:

‘Dragi moj Ramize, svi smo dobri ako se poredimo sa drugima, uvijek ćemo naći nekoga od kojeg smo u našim očima bolji, topliji, nesebičniji. Isto tako, kada smo u nečem ili, pak u mnogo čemu loši, i tada se s malo napora možemo opravdati upoređujući se sa zlima i opakima. To je tako lako kada koristimo relativne mjere, sopstvene, rastegljive. Ali ako se poredimo s nečim perfektnim, idealnim, što najčešće ne želimo jer se ne usudimo suočiti se sa sopstvenim manjkavostima i slabostima, sa našom gramzivosti i egoizmom,  onda ćemo vidjeti da smo podbacili, svi do jednoga, svaki od nas. Vidjećemo da je naša ljubav za druge, nas altruizam tek sitna milostinja koju im dajemo kako bismo opravdali našu sebičnost, imperfektnu narav i oprali lošu savjest.

A sada, evo kako ja nadalje mislim na temu doziranog altruizma, o kojoj promišljam već godinama. Veoma dugo. Zašto ljudi neće da prihvate Isusa, neće da slijede njegovu mjeru davanja i ljubavi, koji su im izgovori da budu altruisti po sopstvenom nahođenju, da daju drugima u maloj dozi, ‘na kašičicu’? Jednostavno jer sebe mnogo vole, previše, toliko mnogo da zaboravljaju da smo sudbinski isprepleteni sa drugima, da smo braća, da smo jedno. Iza njihovih na pod bačenih mrvica koje oni ljubavlju za bližnjeg zovu, krije se jedna ogromna zamka. Zamka egoizma. Svi oni imaju svoje specifično vjerovanje u ljubav, imaju  svoju posebnu mjeru ljubavi za druge, oni tu mjeru  sami tumače i primjenjuju na sebičan, vlastiti način. Za jedne to znači dati puno, za druge znači dati malo, a za treće znači ne dati ili čak oteti. Njihova mjera ljubavi je rastegljiva: od žrtvovanja za druge do žrtvovanja drugih. To je osnovna greška koju ja vidim, to je meni izvor svih zala ovozemaljskih.

Ja zato neću ljudsku mjeru ljubavi. Hoću njegovu mjeru –  želio bih bar da se krećem putem kojim ću je učiti koristiti.  Taj sin stolara iz Nazareta tačno kaže koliko ljubavi moramo imati za druge da bismo im dali sreću, da bismo trajno bili srećni.  Tačno u milimetar, u gram. ‘Ljubi drugoga  kao sama sebe’ – kaže i savjetuje nam.  On ima mjeru koja je univerzalna, a do kraja prilagođena svakome pojedinačno. ‘One size fits all’ – rekli bi u modernim propagandnim porukama.

Ramize, za mene je taj mladić što  je živio prije dva milenija genijalan mislilac, filozof nad filzofima, jednostavan u njegovoj poruci, jednostavno perfektan. On mi kazuje kojim putem da hodim, kako da tražim istinu, odakle da započnem novi život drugačiji od dosadašnjeg.’

‘Mik, ja te ne prepoznajem kada tako zboriš’ – prekinu me Ramiz. ‘Imam osjećaj da se razilazimo, bojim se da ću te izgubiti ako tako nastaviš. Nego najbolje da religiju i vjeru (to dvoje on stalno brka, ne razumije da je religija ono što drugi za nas odaberu i onda hoće da mi u to vjerujemo, a vjera ono što mi sami sebi otkrijemo i u šta onda vjerujemo i u skladu s vjerovanjem živimo) ostavimo po strani u našim razgovorima, neka one budu tvoja privatna stvar.’ Tako reče pa mi onda postavi pitanje koje prethodnu rečenicu derogira u trenu. Pitanje kojim  meni dade do znanja da očekuje da se  vratim njegovoj vjeri, njegovu bogu, mome bivšem bogu. ‘Mik, ko je sročio ove stihove koje si ti nekoć tako rado citirao ? –  Vino, žene, kocka, ovamo, neka ide do đavola  ko misli na sutra. Smrt nam stalno šapuće na uho. Dolazim sigurno!”.

Ja u sebi pomislih: ‘Stari Ramiz, nepopravljiv epikurejac.’ Nasmijah se slatko, pa onda krenusmo o fudbalu, dobroj hrani, skorašnjem putovanju ili nečemu sličnom. Ne sjećam se više.

Kada smo završili nas skype-razgovor pokušah da više ne mislim na ono o čemu je on išao. No, ne mogoh. Pitao sam se da li sam mu rekao sve na pravi način, na način da me shvati, da me prihvati i u toj mojoj dimenziji, spiritualnoj. Nisam imao iluzija da bi on nešto od moga htio za sebe uzeti. Nisam se ponadao ni da bi on tu njegovu mjeru ljubavi mogao približiti nekoj univerzalnijoj. Dovoljno dobro i dugo ga poznajem  da bih se u to ufao.

A onda opet pomislih da je sve moguće. Čuda se dešavaju,  u to sam se lično uvjerio. Možda se dese i Ramizu.

tačno.net
Autor/ica 14.10.2014. u 16:08