NADIA FAZLIĆ – Tvorac čudesnih trodimenzionalnih slika

Mr Mick Maslić
Autor 24.1.2017. u 11:54

Izdvajamo

  • kad slikam sjetim se one Pikasove čuvene izreke: “Postoje slikari koji sunce preobraćaju u žutu mrlju, ali postoje i oni koji zahvaljujući svojoj umjetnosti i umu žutu mrlju preobraćaju u sunce.” U svakom slučaju, vjeruj mi, to je veoma težak posao.

Povezani članci

NADIA FAZLIĆ – Tvorac čudesnih trodimenzionalnih slika

RAZGOVOR S RAZLOGOM: “ŠTO NIJE ZAPISANO NIJE SE NI DOGODILO”

Nadia Fazlić rođ. Husković, Akademska slikarka i kiparica, “International Master in Art”. Pjesnikinja iz sjenke, humanitarka, prijatelj, majka, punica i svekrva ili što bi Englezi sa mnogo više topline rekli “mother-in law” (majka-po zakonu). Unuka i unuci je sa puno nježnosti zovu “Nane”.

Draga moja Nadia, prije svega hvala ti što si pristala da ispričaš ponešto iz svog života,  a što smatraš značajnim doprinosom seriji razgovora s razlogom “Što nije zapisano, nije se ni dogodilo. Ti si jedna od onih “koji su mijenjali ovaj svijet” i “dobrom” obilježili svoje vrijeme. A i nema vas baš mnogo.

Hvala i tebi, nikad dosta razgovora…

Za početak: Ko je Nadia Fazlić?

Dosta si ti već rekao u uvodu. Da dodam još, izbjeglica iz Mostara. Te ratne 1992. godine, na uporno insistiranje dragog, neponovljivog Miše Marića, svačijeg prijatelja, napustila sam svoj rodni grad. Sa dvoje djece i jednom putnom torbom u ruci. Smjestio nas je u autobus Dječije ambasade, žurno zagrlio i poželio sreću. Jedva stigoh da mu se zahvalim. Očevi su ostali, među njima i otac moje djece Mirsad Fazlić. Nestao je kao civilna žrtva rata, ni do danas nije pronađen.
Poslije tri godine izbjeglištva u Lozani, permanentno smo se nastanili u Sydney-u. Nije lako biti samohrana majka čak ni u mirnoj, prosperitetnoj Australiji. Borila sam se da
moja umjetnost preživi i budnim okom pratila odrastanje svoje djece. A sada i unuka.

A uz to, u Švajcarskoj naučila pogrešan strani jezik. Koji?

Ne bih rekla da je i jedan strani jezik pogrešan. Naročito ne francuski. Ali bilo je i toga; oni meni “G’day” a ja  njima “Bonžur” (Bonyour). I svako na svoju stranu.

Reci nam nešto o svom “new start”-u u Australiji. Svima nama ratnim izbjeglicama je, pored utočišta, dato dovoljno vremena da se presaberemo i odlučimo kojim putem dalje. Negdje sam pročitao da si napustila Mostar sa pozicije upravnika Hotela “Soko”?

Jesam. Naravno, bilo je besmisleno i pomišljati na nastavak karijere u hotelijerstvu. Bez znanja jezika si potpuno bespomoćan. Ali imala sam veliki adut, moju prvu, djetinju ljubav, slikarstvo i vajarstvo, baš tim redoslijedom.

Kako to misliš “baš tim redoslijedom”?

Podjednako sam voljela slikarstvo i kiparstvo. Poslije sam te dvije tehnike spojila u jednu i počela izrađivati unikatne “skulpture na platnu”. Po tome sam postala poznata
i prepoznatljiva u svijetu umjetnosti. Zato i ovaj razgovor s tobom.

A zašto “djetinja ljubav”?

Moj otac, Ibrahim Husković Rojka, je bio slikar i kipar i odrastala sam uz mirise boje, terpentina, kože. Okružena slikama i skulpturama u raznim fazama izrade. Ispočetka je to bila dječija igra, sva djeca nešto crtaju i boje. Otac profesionalac je, naravno, veoma rano uočio moj talenat i nenametljivo ga, sa puno ljubavi, oblikovao i razvijao. Kada bi me moja dječija radoznalost odvukla na neku drugu stranu, on bi nalazio način da me vrati u svijet umjetnosti, za koju sam, nema nikakve sumnje, bila predodređena. To je prirodni dar koji sam od njega naslijedila. Nažalost, prerano nas je napustio 1973. godine.

Smrt roditelja je uvijek prerana. Šta se dalje dešavalo?

Bio je to šokantan personalni ali i profesionalni gubitak. Sa Rojkom iza leđa sve je bilo lakše. Ali, morala sam se pribrati i realno procjeniti svoje šanse i mogućnosti. Talenat je uslov potreban, ali ne i dovoljan. Zbog moje opšte naobrazbe, nakon završene akademije, specijalizaciju i optimizaciju tehnika rada u koži, gipsu i drugim materijalima sam, u privatnom aranžmanu, obavila kod jednog od najvećih slikara i kipara dvadesetog vijeka, italijanskog  maestra Gianni-a (Đani) Belitto-a. On me je naučio “zanatski dio” posla, kako rukama napraviti, materijalizirati ono što si zamislio. Na tome sam mu beskrajno zahvalna. Uzgred, Đani je bio prijatelj moga oca.

Da se vratimo na “new start”. Došla si u ovu zemlju sa željom da pobjegneš što dalje od svog rodnog grada. Spomenula si da je Aidi tada bilo 17, Nedim je dvije godine mlađi. Osjećala si dvostruku odgovornost, bila si im i otac i majka. Kako je dalje tekao vaš život?

Raspadom bivše nam zajedničke države, raspala se i moja porodica, a ja ostala zarobljena u traženju njihovih, ali i mojih ostataka. Ljubav i privrženost djeci i ono genetsko, umjetničko, buntovničko u meni, vratili su me u realnost. Život teče dalje, mora se raditi. Kroz dobro organizovani školski sistem u ovoj zemlji djeca su brzo naučila engleski i produžila redovno školovanje po sopstvenom izboru. Bili su dobri  i vrijedni, znali su kroz šta smo sve prošli.

Meni je izgledalo sasvim prirodno da nastavim ono što sam naučila od oca i Đanija, slikati i vajati. I da to davno naučeno oplemenim svojim sopstvenim idejama. Povezala sam se sa kolegama umjetnicima iz škole “School of Art” u Fairfield-u, slala slike na takmičenja i pobjeđivala. Gotovo redovno. Uporedo sam učila i poboljšavala engleski. Od strane “School of Art” sam nagrađena laskavom titulom “Počasni slikar”.

U tom vremenu odricanja i elementarne borbe za egzistenciju, silno mi je nedostajao moj životni saputnik a djeci otac. I dan danas nam nedostaje.

Potpuno te shvatam. Kćerka i sin su sa uspjehom završili školovanje, zaposlili se i zasnovali porodice. Došla je i nova generacija, unuka i unuci. Oni nisu stranci u ovoj zemlji, tu su rođeni. Sve je nekako došlo na svoje mjesto. 

Ti si se vratila slikanju i vajanju. Prošle su godine. Gdje je Nadia danas u umjetnosti kojoj je toliko odana? Nemoj ni pokušavati da budeš skromna. Nimalo ti ne priliči.

Pa uspjela sam. Priznati sam umjetnik, idejni tvorac takozvanog trodimenzionalnog (3D) slikarstva. Niko drugi to ne radi. Imam i zvaničnu potvrdu, evo vidi: ” Master Nadia Fazlić, recognition of three dimensional art work as unique in Australia”. Imam 18 prvih nagrada sa slikarskih takmičenja, tri druge i jednu treću. Moje slike krase zidove Ambasade BiH u Kamberi, kancelariju gradonačelnika Liverpula, prostorije Bosanskog Kulturnog Centra, galerije, kuće poznatih, javnih ličnosti.
Profesionalci im procjenjuju vrijednost, cifre su impozantne. Nije loše za jednu izbjeglicu, zar ne?

Nisam znao sve detalje. Impresivno. Čestitam ti od srca. Ti si istinski ambasador BH kulture i umjetnosti u ovoj zemlji, a primjetio sam da svoje porijeklo s ponosom ističeš.

Hvala. A i demantirala sam Balzaka. Rekao je, parafraziram, da je slava sunce mrtvih, ona svijetli samo iznad groba. A ja sam postala slavna još za života. Naravno, ne mislim
to ozbiljno. Nisam ja “celebriti” niti to želim biti. Ali mi godi što je moj rad priznat, kao i saznanje da sam mnogima  uljepšala život. Sami su mi to rekli.

Možemo li malo o tvom humanitarnom radu?

Sa zadovoljstvom. Naravno da se rado odazivam na pozive za pomoć u humanitarnim akcijama. I meni su pomagali. Doniram slike, a novac od prodaje upućuju onima kojima je neophodan (napr. kupovina dva mamograma namjenjena medicinskim ustanovima u BiH, sa ciljem poboljšanja rane detekcije raka dojke kod žena u ruralnim područjima, pomoć Majkama Srebrenice, itd). U Sydney-u sam, Društvu slijepih koje se nalazi u dijelu grada u kome živim, darovala jednu od mojih trodimenzionalnih slika. Saznanje da je oni mogu “vidjeti” vrhovima prstiju me zaista raduje. Uostalom i slike koje se nalaze u našoj Ambasadi u Kamberi su donirane.

Pa i sama Ambasada je jedna velika donacija. Poklon građana BH-porijekla svojoj domovini. Ja vjerujem da je to jedini slučaj u svijetu.

Ne znam, vjerovatno. Imam oko 45 donacija, a 19 zahvalnica. Vidio si cifre, nije to mala vrijednost. Jednostavno, volim da svoje prijatelje učinim sretnijim. Da me se sjete, bar u onom momentu kada pogledaju sliku. Da dodam još i ovo. U nekoliko navrata sam poklonila slike pobjednicama natjecanja za Miss Australije u različitim kategorijama. Na tim slikama ženskog ili muškog torzo-a je, na umjetnički stiliziran način, naglašena ljepota ljudskog tijela. Uz njih ide moto “Beauty to beauty”, “Ljepota za ljepotu”. Postoji li uopšte prigodniji poklon?

Super. Koje ljepotice si do sada nagradila? Postaje li to tradicija?

Bila je jedna djevojka našeg porjekla, Libanonka i dvije Hrvatice. Obično se pismenim putem zahvale na poklonu. A što se tradicije tiče, ni govora. Ja to po intuiciji, od srca, kada osjetim da je primjereno.

Suprotno očekivanju, ulazak u Nadijin atelje nije ulazak u neki nestvarni, imaginarni svijet. Naprotiv. Sve izgleda blisko i poznato, samo predstavljeno na drugačiji, ljepši i prirodniji način. Eksplozija boja. Na zidovima trodimenzionalne slike iz stvarnog života, zamrznute u jednom trenutku i ovjekovječene za sva vremena. Pjeni Buna na izvoru kod derviške tekije, olujno nebo, ogromni talasi pokušavaju da potope ribarski brodić. Hoće li se uspjeti domoći obale? 

Draga Nadia. Hvala ti što si mi kao što reče, jednom od rijetkih, dozvolila da zavirim u tvoj čarobni svijet. Prije svega moram reći da po ko zna koji put dokazuješ da Mostarac može otići iz Mostara, ali Mostar nikada iz njega. U ovom slučaju iz nje, to jest tebe.

Tako je. Znam na šta misliš. Ali ja sam odrasla pored Starog mosta, uz Neretvu, tu bila sretna. Neka tako i ostane.

m  Photo: M.Maslić: Stari most-zora  
   

Stojimo pred Nadiinom kreacijom najpoznatijeg lica na svijetu: “Mona Lisa”, “La Giocondo”. Leonardo Da Vinci (Da Vinči) ju je nacrtao početkom šesnaestog stoljeća. O njenom tajanstvenom osmjehu su napisane knjige. Nadiina 3D verzija je puno veća od originala. Remek djelo, prva nagrada. Cijena nevjerovatna. Kao da namjerno hoće da odbije potencijalnog kupca. Ne rastaje joj se od nje. Mora da je potrebna velika hrabrost da bi se krenulo na genija kakav je Da Vinči. Tu nema kalkulacija, ili je odmah prepoznaš ili ne. Treće ne postoji. Zašto baš Đakonda?

Mislim da je to stvar sujete i samopouzdanja. Ako može Đakonda može i sve drugo. Međutim, kad slikam sjetim se one Pikasove čuvene izreke: “Postoje slikari koji sunce preobraćaju u žutu mrlju, ali postoje i oni koji zahvaljujući svojoj umjetnosti i umu žutu mrlju preobraćaju u sunce.” U svakom slučaju, vjeruj mi, to je veoma težak posao. Kad vajaš, reproduciraš neko poznato lice, svaka tačka mora biti tačno na svom egzaktnom, prirodnom mjestu. To je kao kad ti crtaš u CAD-u (Computer Added Drafting), u 3D programu. Razlika je što iza tvog svakog klika “mišem” stoji silna tehnologija, a ja sve moram sama, svojom intuicijom, glavom i rukama.

nm

             Photo: M.Maslić; Nadia Fazlić, Arhiva – Nadia i Đakonda

Jasno. Još jedan stari majstor, impresionista, Auguste Renoire i Piano play (Sviranje klavira) u 3D tehnici. Kakva ljepota, kakve boje. I ponovo prva nagrada.

nd2

Photo: M.Maslić – Piano play

To je tipični impresionizam, realistički prikaz svijeta sa puno detalja, očara te na prvi pogled. Slikari-impresionisti su ostavili svijetu bajkovite prizore prepune boja, svjetlosti i optimizma.

Umjetnička imaginacija 2000-te, Sydney-ska olimpijska bajka. Cathy Freemen na Harbour Bridgeu, u pozadini Opera House. Aboriđanka na krovu svijeta. Sve oči su uperene u nju. Cathy, u kombinezonu za trčanje, ponosno prilazi sa bakljom u ruci. Pali vatru, olimpijski plamen se digao visoko, a voda pljušti svuda oko nje. Kakva simbolika. Pripadnica najstarijeg naroda na svijetu, okružena vodom i vatrom. Osvojila je zlatnu medalju, prvo mjesto u trčanju na 400 metara, to joj je specijalnost. Nadia Fazlić je, sa slikom “Cathy Freeman”, osvojila prvo mjesto na slikarskom takmičenju. To je njena specijalnost.

nd4

  Photo: M.Maslić – Cathy Freeman  

Nadia oprosti moramo se zaustaviti. Nema šanse da prikažemo svih osamnaest prvonagrađenih, a kamo li neke druge slike. Izaberi nekoliko, navedi samo imena, obrazloženje nije potrebno. Lako se prepoznaju. Tu nema greške, u svaku od njih si ugradila dio sebe.

Dobro, ali tebi prepuštam izbor. I reci mi iskreno, šta misliš? Kako se osjećaš?

Divno. Ne znaš gdje ćeš prije pogledati. Mnogo ljepote je skoncentrisano u relativno malom prostoru. I u pravu je tvoj osmogodišnji unuk Benjamin, Đakonda te stvarno prati pogledom. Dva puta sam se naglo okrenuo i “uhvatio” je kako me gleda. I to, čini mi se, nekako prijekorno. Uljez u kući, šta će on ovde?

nd5

     Photo: M.Maslić –   Izlet            Photo: M.Maslić –  Step in future

nd7

  Photo: M.Maslić – Memory

nd9

              Photo: M.Maslić – Beauty of the body

Hvala ti Nadia još jednom, na svemu, zaista. Mnogo toga je ostalo neupitano, nerečeno, nepokazano. Dovoljan razlog da nastavimo ovaj razgovor ili započnemo novi. Svejedno.

Neću te pitati o položaju umjetnika u društvu, zlobi i ljubomori koja okružuje one koji su nadrasli svoju sredinu. Međutim, nismo ni spomenuli poeziju koju pišeš, oduvijek, onako za svoju dušu. Možemo li na kraju čuti pjesmu “Tebi”? I bez suza, molim!

Danas ti je rođendan.
Sat koji sam ti nekada kupila
prestao je da kuca.
Ako ti ga nisu prije skinuli sa ruke.
Mahinalno sam kupila cvijeće i
razdragano krenula.
Tek tad sam shvatila
da zemlja pokriva onoga
za koga sam ga kupila.
Suzdržah se da
ne zaplačem glasno.
Idem prema tebi,
pogled mi se muti,
osjećam da samoća
mi je najvjerniji drug.
Ja silno želim uz tebe da budem,
al’ put do tebe beskrajno je dug.

Rekli smo bez suza. Ali opraštam ti. I meni se ovlažiše oči, valjda od “erkondišna”.

From Diaspora with love

Mr Mick Maslić,

Master of Technical Science

Mr Mick Maslić
Autor 24.1.2017. u 11:54